SKLAPANJE PAMĆENJA

VINČANKE U MINI SUKNJAMA

446 pregleda
Ilustracija

Odeća na pronađenim figurinama bila je od proste do bogato dekorisane s fantastičnim frizurama, sastojala se iz dva dela. Radi se o dugim ili kratkim suknjama. Ostaci boja (crvena, bela i crna) dodatno pojačavaju utisak.

Postoji pretpostavka da dekoracije ili urezi na figurinama mogu da predstavljaju odevne predmete, frizure, nakit ili, čak, tetovaže.Iako je u poslednjih 100 godina otkriveno na hiljade figurina vinčanske kulture, njihova namena je ostala misterija za arheologe. Figurine predstavljaju umetnička dela neolitske kulture, a ukrasi na pojedinim figurinama naveli su arheologe da pretpostave da se tu radi o odevnim predmetima, nakitu, tetovažama i da je na njima predstavljena moda drevnih ljudi.

Jedno od najupečatljivijih umetničkih ostvarenja neolitske epohe jeste, svakako, figuralna plastika koje ima tokom svih faza vinčanske kulture. Zahvaljujući figurinama vinčanska kultura je postala prepoznatljiva širom sveta. Još s prvim iskopavanjima Miloja Vasića (1908-1934) otkriveno je više od hiljadu predmeta figuralne plastike. U sledećim decenijama i s novijim iskopavanjima, koja traju od 1998. godine, broj ovih predmeta se znatno uvećao.Vinčanske figurine pronalažene su na različitim mestima u naseljima: u kućama, izvan njih, u skladištima, otpadnim jamama, u rovovima, ali nikada u grobovima. Kroz različite forme i stilizacije, figurine otkrivaju detalje o odelu, nakitu, frizurama ili fizičkim odlikama pojedinca.


Rekonstrukcija potencijalnih frizura i ukrasnih elemenata
:
1. Pločnik, 2. Vitkovačko polje.

Iako figurine postoje gotovo svuda, što se tiče njihovog funkcionalnog i spiritualnog karaktera ta tema u arheologiji ostaje i dalje otvorena, piše Sve o arheologiji.Kako izgledaju vinčanske figurine?

Vinčanske figurine su prepoznatljive po licima koja imaju ugaonu formu, oči nisu uvek bile istaknute, nos uvek postoji n, a usta nikada nisu bila urezana. Neke su u stojećem položaju, a retko su i one koje sede. Vremenom se na figurinama, verovatno nakon prakse i s namerom, posvećivalo više pažnje, pa se tako javljaju raznovrsne forme, načini ukrašavanja i drugačije predstavljaju detalji.Na nekim ženskim figurinama urezane su frizure, suknje, haljine i tetovaže. Takvih a ima na raznim vinčanskim lokalitetima i poslužile su za potencijalne rekonstrukcije u kojima su predstavljene žene iz neolita obučene, različitih frizura, sa tetovažama na licu ili ramenima.

Šta je to što dodatno ove figurine čini interesantnim i mističnim? Još jedna karakteristika vinčanskih figurina jesu perforacije na temenima, stilizovanim rukama, iznad spoljašnjih uglova očiju, a nekad i na bokovima. Te perforacije su izuzetno male, ne više od milimetra u prečniku. Verovatno su izrađene kao dekoracija na figurini ili kako bi se nešto za njih zakačilo ili zbog nečeg trećeg i nama nepoznatog.Jedna zanimljiva pretpostavka jeste da su perforacije služile da bi se minijaturna odeća za njih prikačila i time bi figurina bila obučena. A u predelu ramena su mogle vlasi kose da budu provučene i time bi se figurine možda dovele u vezu s pravim članovima vinčanske zajednice ili s likovima predaka. Naravno, sve su ovo prepostavke za koje, još uvek, nema dokaza.

Čuveno neolitsko nalazište Pločnik nalazi se 27 kilometara zapadno od Prokuplja, u istoimenom selu. Lokalitet se datuje oko 5300-4600/4500. g.p.n.e. Poznat je po tome što su na njemu pronađeni najstariji tragovi metalurgije bakra na svetu. Do otkrića došlo je slučajno 1927. prilikom zemljanih radova na izgradnji železničke pruge. Pronađeni arheološki materijal je tada prosleđen Narodnom muzeju u Beogradu, nakon čega otpočinju arheološka istraživanja. Prvom kampanjom iskopavanja rukovodio je Miodrag Grbić.

Značajan broj antropomorfnih figurina je pronađen u Pločniku. Na nekima ima naglašenih polnih elemenata, dok na drugima nema. Kod ženskih figurina primećeno je da su uglavnom stojeće i sedeće, a jedna figurina je bila sedeća na prestolu. Od 46 ženskih figurina, kod polovine je primećeno da imaju predstave odevnih predmeta, nakita ili tetovaža.

Rekonstrukcija potencijalnih frizura i ukrasnih elemenata sa Pločnika.

Na figurinama su predstavljene žene sa kratkim suknjama i razgolićenih grudi, sa ukrasima u kosi ili na rukama.Zanimljivo je to da se kod figurina sa prikazanim frizurama možda može steći predstava o tadašnjoj modi. Najčešći su primerci sa urezanim pramenovima koji se spuštaju niz vrat. Takođe su zastupljeni primerci sa frizurama zavijenim u punđu, gde se često sreće niz perforacija verovatno u svrhu dodavanja dekorativnih detalja poput ptičjih pera.Jedna od figurina ima upečatljivo modelovanu frizuru s jasno istaknutim dredovima.


Rekonstruisani izgled žene s dredovima

Od ostalih dekorativnih elemenata na kosi primetni su primerci s prikazima traka, marama ili sa plastičnom dekoracijom u vidu niza s kuglastim protomima.Moda sa neolitskih lokaliteta Selevac i Medvednjak. Pre par godina na više lokacija u Srbiji gostovala je izložba Između kostima i ornamenata” Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci. Na izložbi su bile prikazane neolitske antropomorfne figurine sa lokaliteta Selevac i Medvedenjak, a autori izložbe su pokušali posetiocima da prikažu da dekoracije na figurinama predstavljaju odeću, frizuru i nakit. Odnosno, da otkriju svakodnevni život neolićanki.

Odeća na figurinama bila je od proste do bogato dekorisane s fantastičnim frizurama, sastojala se iz dva dela. Radi se o dugim ili kratkim suknjama. Ostaci boja (crvena, bela i crna) dodatno pojačavaju utisak.Ove pretpostavke kod kojih dekoracije ili urezi na figurinama mogu da predstavljaju odevne predmete, frizure, nakit ili čak tetovaže su zanimljive. Iako to još nije zvanično potvrđeno, ostaje nam da maštamo i zamišljamo kakva je bila moda drevnih žena.

(Sve ilustracije Milojević i dr. 2019)

(Izvor Nacionalna geografija)

Ako ste i dalje radozNali, pročitajte ovaj članak:

VINČANSKE PRAISTORIJSKE MINI SUKNJE
Hodale su u kratkim suknjama, iznad kolena, s bluzama koje su isticale obnaženo poprsje i narukvicama na rukama. Ako ste pomislili na nedavno prikazivanje novih krojeva odeće i nakita, prevarili ste se. Opisi svakodnevnih prizora s juga Srbije stari su oko 7.500 godina! Devojke i žene su se još u pradavna vremena šepurile zaogrnute nečim što će tek u drugoj polovini 20. stoleća nazvati minićem. Svejedno je da li su se ponašale u skladu s toplom klimom, želele da se dopadnu muškarcima ili su to činile iz oba razloga.

Smemo li da naslutimo da je na ovim prostorima, oprilike od 5.400 do 4.700 godine pre Hrista, izmišljena odeća koju i danas rado oblače mnoge Evine potomkinje?

Neposrednih dokaza još nema jer nije pronađena nijedna podzemna grobnica (nekropola), ali su ondašnji majstori glinom umetnički dočarali šta su stanovnice naselja na mestu sadašnjeg Pločnika pokraj Prokuplja nosile. (Sećate se tu je knez Lazar 1386. do nogu potukao Turke, što francuski putopisac Žan Froasar kasnije potkrepljuje sa 30.000 izginulih osmanlijskih ratnika). Na čemu istraživači temelje svoje pretpostavke?

Uživali u lepoti

Na mnoštvu figurina koje ukazuju da su izrađivači verodostojno prikazali tadašnji život, iako su u svojim umetničkim maštarijama pravili kentaure, hermafrodite, glave s maskama, lica koja podsećaju na marsovce… Upravo na ovim rukovorinama su predstavljene žene s kratkim suknjama i razgolićenih grudi, sa ukrasima u kosi, oko vrata i na rukama. Naravno, neke su više volele da se pojavljujuju pokrivenih kolena i poprsja.

Oblačenje je, svakako, zavisilo od klimatskih prilika, položaja u plemenu i ko zna čega još. Izvesno je da je u doba vinčanske kulture bilo toplije, što je, možda, jedno od objašnjenja delimičnog raskomoćivanja. Ni neupućeni posetilac ne može da se otme utisku da su praistorijski ljudi uživali u lepoti, što potkrepljuje šezdesetak figurina i grnčarije različnih oblika. Zašto bi se uzalud trudili da ostave ovakva svedočanstva? Odeću su krojile žene, uglavnom od dostupnih sirovina – pretežno životinjskog krzna, koje su prošivali iglama od kosti, a veliki broj tegova navodi na pomisao da su znale i da tkaju tkanine! Prema otiscima na posudama umele su, po svemu sudeći, da pletu asure.

„Opsednuta sam željom da otkrijem kako su izgledali i još mnogo toga iz svakodnevnog života“, naglašava arheolog Julka Kuzmanović-Cvetković iz Muzeja Toplice u Prokuplju. „Posao arheologa je da u svemu tražimo čoveka koji je stvarao, hranio se, imao porodicu i prijatelje, radosne i tužne trenutke…“

Naseobina se prostirala na 120 hektara, a istražen je tek delić nalazišta (1.500 kvadratnih metara), oivičena s juga rekom Toplicom, sa zapada Paljevskim potokom, a sa istoka Baskom rekom. Svrstana je u nadaleko čuvenu vinačnsku kulturu, najveću u preistoriji (cvetala od 5.500 do 4.000 pre nove ere), na području današnje Srbije, Makedonije, Bosne i Rumunije, nazvanu prema mestašcetu Vinča na obalama Dunava, desetak kilometara udaljenom od Beograda, u čijem je ataru u 20. veku iskopano osam neolitskih sela.

Bakarno doba ranije

Otkriće najstarijeg rudnika u Evropi nedaleko od reke Mlave ubedljivo pokazuje da je u to pradavno vreme Vinča oličavala prvu evropsku metalnu kulturu, a to je još jednom potvrđeno arheološkim nalazištem u Pločniku. Čak se pojava bakarnog doba u Evropi pomera 500 godina ranije! (Obrada bakra je prvi stupanj čovekovog korišćenja metala).

Pločnički žitelji su se – prema dosadašnjem saznanju – bavili zemljoradnjom i stočarstvom, što je glavna odlika privređivanja u neolitu, a obrađivali su kamen, kosti i od najranijih dana bakar. Metalurgija je, dakle, itekako bila zastupljena! Peći za topljenje izvan kuće imale su zemljane ispuste nalik cevima kojima se strujao vazduk kroz stotite rupica i neku vrstu dimnjaka, čime je pospešivanje razgorevanje, a radnici štićeni od udisanja otrovnih isparenja.

Na vrhuncu procvata ovog metalurškog središta pojedine porodice su se iselile desetak kilometara istočno, uspostavljajući nova prebivališta, i takvih do sada zabeleženo desetak, uglavnom manjih.

„Nismo računali koliko je moglo biti kuća, ni stanovnika“, objašnjava naša sagovornica kojoj je u višegodišnjem traganju stručno pomagao mr Dušan Šljivar iz Narodnog muzeja u Beogradu. „Ponekad se potpuno razilazimo: on ističe metalurgiju, a ja metalurge. Volela bih da pored peći koje smo našli ugledamo nekog majstora“.

Nalazi svedoče da je postojala ustaljena podela rada i plemensko ustrojstvo. Kuće su imale peći i naročita udubljenja za odlaganje smeća, žitelji su spavali na prostirkama (verovatno rogozine) i krznu, pravili su odeću od vune, lana i štavljene kože i gajili životinje. Osobitu brigu posvećivali su deci, na šta upućuju igračke i zvečke od ilovače i nezgrapno izvajani lončići koje su igrajući se vajali mališani.

Nalazište Pločnik je prvi put otkopano 1927. kada je građena železnička pruga do Kosova i Metohije. Gotovo sedam decenija docnije (1996) obnovljena su podrobna iskopavanja koja su prijatno iznenadila i upućene i neupućene.

Arheolozi sanjaju da jednog dana izroni celokupno (veliko) naselje da bi savremeni posetioci u punom sjaju videli kako su ljudi živeli u praistoriji.

(Stanko Stojiljković, Politika 2008)

O autoru

administrator

Ostavite komentar