VIRUSI SU DIO EVOLUCIJE

„Sadašnji minimum solarnog ciklusa br. 24 označava najniži solarni minimum u više od 150 godina. To znači da Sunce ne šalje tokove elektrona koji efikasno održavaju magnetsko polje oko Zemlje – ili magnetni omotač. Slabljenje ovog omotača znači da ne postoji prepreka ulasku galaktičkih kosmičkih zraka, kao ni bakterija i virusa koji će biti električno nabijeni. Mislim da je virus došao u oblaku kometne prašine koji se taložio u stratosferi iznad Vuhana gdje su se dogodili prvi slučajevi zaraze. Zatim se kroz stratosferske vjetrove raspršio u Iran, Italiju i drugdje u pojasu sjeverne geografske širine. Nakon što se virus spusti na Zemlju, širi se ljudskim kontaktom, a sadašnja ograničenja smanjuju širenje. Ali ,padavine’ sa neba nikako ne mogu biti spriječene takvim mjerama”, objašnjava u ekskluzivnom razgovoru za „Galaksiju” prof. dr Čandra Vikramasing, jedan od tvoraca teorije kosmičke panspermije.

Prof. dr Predrag Slijepčević

Profesor Čandra Vikramasing poznat je po svome radu na teoriji panspermije – život u obliku mikroba ima kosmičko porijeklo – osmišljenoj i razvijenoj u saradnji sa velikim astronomom ser Fredom Hojlom (1915-2001).Profesor Vikramasing je zaista jedinstvena osoba. Osim što je naučnik, on je i nagrađivani pjesnik. Rođen je 1939. godine na Sri Lanki. Školovao se na Kraljevskom koledžu Kolombo, a kasnije i na Cejlonskom univerzitetu. Doktorirao je matematiku na Kembridžu 1963. Specijalni doktorat, ScD, stekao je na istom univerzitetu 1972. Na Kembridžu je bio član Isusovog koledža i istraživač u Institutu za astronomiju. Potom prelazi na Univerzitet u Kardifu gdhe je od 1973. obavljao dužnost direktora Departmana za primijenjenu matematiku i matematičku fiziku sve do odlaska u penziju. Trenutno je počasni profesor na Univerzitetu Bakingam.

Od njegovih 350 naučnih radova, mnogi su objavljeni u časopisu Nature. Autor je i koautor 30 knjiga. Njegova izuzetna karijera vodila ga je na mnoge svjetske univerzitete, gdje je bio profesor po pozivu. Profesor Vikramasing ima počasne doktorate sa univerziteta Soka u Tokiju i univerziteta Ruhun u SriLanki. Dobitnik je brojnih nagrada.U ovom razgovoru profesor Vikramasing vodi nas na zadivljujuće putovanje koje obuhvata važna otkrića u astronomiji i astrobiologiji, saradnju sa ser Fredom Hojlom, poglede na modernu nauku i pandemiju izazvanu virusom kovid-19.

Mislim da će se ser Fred Hojl u konačnoj istorijskoj sintezi smatrati najvažnijim astronomom u 20. vijeku. Promijenio je astronomiju dublje od bilo koga u posljednjih više od 200 godina. Gotovo da nema područja moderne astronomije koje se ne oslanja na neki njegov rad na najdubljem nivou.

Predrag Slijepčević: Započnimo s pitanjem koje nas vraća na početak vaše naučne karijere. U Kembridž ste stigli iz rodne Sri Lanke 1960. godine, sa svježom diplomom iz matematike i sa prestižnom stipendijom Komonvelta za doktorske studije. Znamo da je vaš mentor bio ser Fred Hojl. Jeste li imali slobodu izbora mentora, i ako jeste, koja je bila vaša motivacija za rad sa Hojlom?

Čandra Vikramasing: U svojim ranim tinejdžerskim godinama dobio sam knjigu „Priroda svemira” koju je napisao Fred Hojl. Bio sam strastveni čitatalac. Pročitao sam sve klasike do svoje 15 godine. Ali ovo je bila knjiga koja je ostavila duboki utisak na mene. Odmah sam pomislio da bi trebalo naučiti više o astronomiji s nadam da ću postati astronom! To je bio moj dječački san. Još uvijek ne mogu da povjerujem da se moj san ostvario. Najvažnije je da sam zapravo završio kao student doktorand ove velike naučne ikone i usko sarađivao s njim. Bio sam Hojlov najbliži saradnik više od polovine njegovog života.

Pokazao je, ubijedivši svakoga, da smo svi napravljeni od zvjezdane materije. Atomi ugljenika, kiseonika, azota, fosfora od kojih smo stvoreni, sintetisani su u nuklearnim reakcijama duboko u  unutrašnjosti zvijezda i izbačeni u svemir eksplozijom supernova.

Predrag Slijepčević:Možete li nam dati ocjenu ovog zaista sjajnog čovjeka? Ser Fred Hojl je bio ne samo odličan naučnik, nego i originalni pisac naučne fantastike i lucidni komentator na temu odnosa nauke i društva.

Čandra Vikramasing: Mislim da će se Fred Hojl u konačnoj istorijskoj sintezi smatrati najvažnijim astronomom u 20. vijeku. Promijenio je astronomiju dublje od bilo koga u posljednjih više od 200 godina. Gotovo da nema područja moderne astronomije koje se ne oslanja na neki njegov rad na najdubljem nivou. Kad sam u oktobru 1960. prvi put stigao na Kembridž da započnem saradnju s Fredom Hojlom, nisam mogao ni sanjati da će on postati ne samo moj mentor, nego i kolega i saradnik u sljedećih pola stoljeća. Kad sam ga prvi put upoznao 1960. godine, već je završio monumentalno otkriće koje je zauvijek promijenilo astronomiju i nauku.

Čandra Vikramasing (Lična arhiva)

Radeći s Margaret i Džefrijem Burbidžom i Vilijamom A. Faulerom, Fred Hojl je promijenio predstavu o nama samima na najfundamentalniji način. Pokazao je, ubijedivši svakoga, da smo svi napravljeni od zvjezdane materije. Atomi ugljenika, kiseonika, azota, fosfora od kojih smo stvoreni, sintetisani su u nuklearnim reakcijama duboko u unutrašnjosti zvijezda i izbačeni u svemir eksplozijom supernova. Isto tako, atomi silicijuma i željeza u stijenama Zemlje proizvedeni su u zvijezdama. To je bio prvi korak u razumijevanju našeg postanka, i naravno ovo je prihvaćeno kao nepobitna činjenica bez mnogo neslaganja.

Sljedeće korake u otkrivanju prirode našeg postojanja napravili smo Fred Hojl, ja i naši mnogi studenti i saradnici u sljedećih gotovo pola stoljeća. Prihvatanje ovih sljedećih koraka nije bilo lako. Sukobljavale su se sujete velikog broja naučnika, a mi smo se morali boriti s duboko usađenom predrasudom koja potiče još iz 3. vijeka prije Hrista – idejom da je prelaz iz neživota u život jednostavan, i da se dogodio spontano na Zemlji. Uprkos više od 50 godina eksperimentalnog rada u laboratorijama, pokazalo se da je taj prelaz prosto nemoguć.

Upravo tada sam pročitao naučnofantastični roman Freda Hojla, „Crni oblak”, i pitao ga zna li za neki istraživački astronomski problem koji se odnosi na život u svemiru – ovo je bio početak našeg dugog zajedničkog putovanja koje je trajalo više od 40 godina. Bio je divan mentor. Dao mi je potpunu slobodu da istražujem ideje koje bi mnogim drugim ljudima izgledale kao opasna putovanja u nepoznato.

Predrag Slijepčević: Prvi naučni rad objavili ste 1961. godine. Samo godinu dana nakon što ste započeli doktorske studije. U modernoj nauci, doktorandi su često ograničeni obvezama svojih mentora prema finansijerima naučnih projekata. Fizičar Friman Dajson je bio poznat po stavu: „Mrzio sam doktorski sistem”. Tvrdio je da su „studenti osuđeni da rade na jednom problemu da bi mogli napisati doktorsku tezu”. Za Dajsona je ovo bio nedostatak intelektualne slobode i zato nikada nije postao doktor nauka. Da li ste imali podršku ser Freda Hojla i jeste li imali slobodu da se naučno izrazite pod njegovim mentorstvom?

Čandra Vikramasing: Da, imao sam potpunu slobodu još od početka doktorata. Bio sam svjedok totalnog pomračenja sunca 20. juna 1955. iz svoje kuće u Sri Lanki, kada sam imao 16 godina. Ovo je pomračenje koje je imalo vijekovima najduži period totaliteta i duboko me fascinirala fizika Sunca. Kad sam upoznao Freda i razgovarao o istraživačkim problemima, pitao sam ga postoje li važni problemi u solarnoj fizici koji su neriješeni. To ga je podstaklo da me uvede u tajne solarne fizike i upozna sa jednim neriješenim problemom: zašto se Sunčevo magnetno polje obrće i kako radi solarni ciklus. Radio sam nekoliko mjeseci na ovom problemu i otkrio dovoljno zanimljivih stvari, što mi je omogućilo da zajedno sa Fredom napišem svoj prvi naučni rad u „Mjesečnim bilješkama Kraljevskog astronomskog društva”. Upravo tada sam pročitao naučnofantastični roman Freda Hojla, „Crni oblak”, i pitao ga zna li za neki istraživački astronomski problem koji se odnosi na život u svemiru – ovo je bio početak našeg dugog zajedničkog putovanja koje je trajalo više od 40 godina. Bio je divan mentor. Dao mi je potpunu slobodu da istražujem ideje koje bi mnogim drugim ljudima izgledale kao opasna putovanja u nepoznato.

Predrag Slijepčević:Osim napornog rada iz matematike i astronomije, jeste li tokom doktorskih studija imali još nekih interesa? Primjećujem da ste bili dobitnik Pauelove nagrade za englesku poeziju 1961. Kako vidite odnos umjetnost i nauke?

Čandra Vikramasing: Pored zanimanja za matematiku i nauku, od ranih godina strastveno sam se zanimao za književnost, posebno englesku književnost, zatim grčke i rimske klasike u prevodu. Kad sam birao šta da studiram, ozbiljno sam se dvoumio između studija matematike i engleske književnosti! Srećom, moje ranije zanimanje za astronomiju vodilo me ka izboru matematike, a ostalo je istorija. Oduvijek sam mislio da nauka, umjetnost, muzika i književnost istražuju isti svijet, ali koriste različite alatke. Svemir je svuda oko nas a mi smo evoluirali s potrebom da ga razumijemo. Kad sam imao oko 18 godina počeo sam se zanimati za englesku poeziju inspirisanu japanskom tradicijom haikua. Pisao sam pjesme u tom stilu objavljene u nekim uglednim antologijama. Jedna takva pjesma bila je sljedeća:

Usred nebrojenih zvijezda

Stojim sam

I pitam se

Koliko je života i ljubavi bilo večeras.

Na neki čudan način ovi su stihovi predvidjeli moju kasniju karijeru na Kembridžu, gdje sam započeo dugogodišnju potragu za razumijevanjem pitanja života u svemiru i konačno invenciju nove discipline – astrobiologije. Mnogima je vjerovatno nepoznato da smo Fred Hojl i ja izmislili ime za tu novu disciplinu u nastajanju 1981. godine.

Kad sam počeo preispitivati pitanje od čega je sačinjena međuzvjezdana prašina, postalo mi je jasno da postoje mnoge temeljne poteškoće s teorijom ledenog zrna. Moje preispitivanje činjenica astronomije u kombinaciji s proračunima kako svjetlost apsorbuje i raspršuje međuzvjezdanu prašinu, navelo me da predložim alternativnu teoriju – teoriju karbonskih zrna. Ali kako su ta karbonska zrna koja moraju činiti 1% mase svih zvijezda, formirana u tako ogromnoj količini?

Predrag Slijepčević:A sada dolazimo do zaista originalnog istraživačkog rada koji traje posljednjih 60 godina, i po kome ste poznatim širom svijeta. Možete li objasniti svoja najvažnija naučna dostignuća koja su omogućila nastanak moderne teorije panspermije?

Čandra Vikramasing: U vrijeme kad sam započinjao doktorat, čija je tema bila međuzvjezdana prašina, astronomi su čvrsto vjerovali da se prašina u svim tamnim oblacima u Mliječnom putu sastoji od mikroskopskih čestica leda, slično česticama leda koje postoje u kumulusnim oblacima Zemljine atmosfere. To je bila teorija koju je predložio holandski astronom H.C. van de Hulst, a svi astronomi poslije njega su to smatrali dokazanom činjenicom.Kad sam počeo preispitivati pitanje od čega je sačinjena međuzvjezdana prašina, postalo mi je jasno da postoje mnoge temeljne poteškoće s teorijom ledenog zrna. Moje preispitivanje činjenica astronomije u kombinaciji s proračunima kako svjetlost apsorbuje i raspršuje međuzvjezdanu prašinu, navelo me da predložim alternativnu teoriju – teoriju karbonskih zrna.

Spomenik Fredu Hojlu (Mark Hurn/Wikipedia)

Ali kako su ta karbonska zrna koja moraju činiti 1% mase svih zvijezda, formirana u tako ogromnoj količini? Naš prvi argument objavljen 1962. bio je da se sastoje od grafitnih čestica koje se kondenzuju u odljevima iz zvijezda i supernova. To je već dovelo do polemike među astronomima, ali deceniju kasnije većina astronoma prihvatila je ideju koju sam predložio, podrazumijevajući da je ugljenik glavna komponenta prašine. Kroz 1970–e godine, rođenjem nove discipline infracrvene astronomije, i posmatranjem zvijezda iznad Zemljine atmosfere, koncept široke rasprostranjenosti organskih molekula je prihvaćen. Tako sam 1974. objavio rad u časopisu Nature tvrdeći da su organski polimeri komponente kosmičke prašine. Slijedili su novi radovi u istom časopisu koji su favorizovali aromatične biološki relevantne molekule – ovo je bio početak mojih avantura sa ser Fredom Hojlom u područje biologije. Ubrzo smo otkrili da ono što se uzima kao dokaz da je život započeo u „primordijalnoj supi” na Zemlji, jednostavno ne postoji. Čak nema potrebe da se tvrdi da je život morao započeti na Zemlji. Astronomija nas je uvijek usmjeravala u pravcu neba.

Riječ panspermija je kovanica nastala iz grčkog korjena – pans = svugdje, spermata = sjeme. Hojl i ja oživjeli smo ove drevne ideje 1974. godine kada su astronomi počeli otkrivati da se kosmička prašina, pa tako i prašina iz kometa, sastojala od karbonskog organskog materijala. Do 1982. otkrivamo da je ta karbonska prašina svuda u svemiru. Osim toga, njena svjetlosna apsorpcija i emisija oponašala je ponašanje bakterija. Tada smo predložili da je život kosmički fenomen. Sjeme života u obliku bakterija, virusa, virusnih gena širi se svemirom i integriše u forme života na naseljivim planetama poput Zemlje.

Predrag Slijepčević:Ser Fred Hojl i Vi radili ste protiv glavne naučne struje, da biste formulisali modernu verziju panspermije, poznatu i kao tezu Hojl-Vikramasing (H-V) teza o kometarnoj (kosmičkoj) biologiji. Molim Vas, objasnite nam nastanak ove fascinantne naučne teorije i njen razvoj do današnjih dana.

Čandra Vikramasing: Izvorna formulacija panspermije je starija od Aristotelove ideje o spontanoj generaciji. Jedan drugi grčki filozof, Anaksagora (510-oko 428. g. prije Hrista), predložio je da je sjeme života razasuto po cijelom kosmosu. Riječ panspermija je kovanica nastala iz grčkog korjena – pans = svugdje, spermata= sjeme. Hojl i ja oživjeli smo ove drevne ideje 1974. godine kada su astronomi počeli otkrivati da se kosmička prašina, pa tako i prašina iz kometa, sastojala od karbonskog organskog materijala. Do 1982. otkrivamo da je ta karbonska prašina svuda u svemiru. Osim toga, njena svjetlosna apsorpcija i emisija oponašala je ponašanje bakterija. Tada smo predložili da je život kosmički fenomen. Sjeme života u obliku bakterija, virusa, virusnih gena širi se svemirom i integriše u forme života na naseljivim planetama poput Zemlje.

Naš sagovorik u mlađim godinama (Youtube)

Dokazi koji podržavaju naše ideje dolazili su iz različitih pravaca. Sada znamo da su najstariji dokazi života mikroba na Zemlji pronađeni u stijenama u Australiji koje su datirane na 4,2 milijarde godina. U to vrijeme Zemlju su bombardovale komete. Dokazi da su komete donijele prvi život na Zemlju sada su vrlo snažni. Zatim imamo dokaze iz studija ekstremofila koji pokazuju da mnoge vrste bakterija mogu preživjeti svemirske uslove. Postoje kometarni podaci – npr. misija „Rozeta” – koji su kompatibilni sa prisustvom bakterija. Konačno, postoje podaci o bakterijama prikupljenim na visini od 41 kilometara. Malo je vjerovatno da se bakterije mogu podići na tu visinu sa Zemlje. Prošle godine su ruski naučnici identifikovali bakterije na vanjskim prozorima Međunarodne svemirske stanice (IIS). Ni one se ne mogu podići sa Zemljine površine do velike visine ISS-a, koja je 400 km!

Suština naše teorije kosmičkog života jeste da je cijela Galaksija – možda i čitav Univerzum – jedna jedina povezana biosfera. Fizički prenos biote koji uključuje razmjenu meteorita, kometa i kosmičke prašine s miješanjem gena, mora se dogoditi na istinski kosmičkoj skali.

Predrag Slijepčević:U jednom od vaših nedavnih radova našao sam ovu zaista fascinantnu rečenicu: „cijela Galaksija (a možda i naša lokalna skupina galaksija) čini jedinstvenu povezanu biosferu”. Možete li proširiti ovu tvrdnju?

Čandra Vikramasing: Suština naše teorije kosmičkog života je da je cijela Galaksija – možda i čitav Univerzum – jedna jedina povezana biosfera. Fizički prenos biote koji uključuje razmjenu meteorita, kometa i kosmičke prašine s miješanjem gena, mora se dogoditi na istinski kosmičkoj skali. Znamo da je, pošto je život prvi put stigao na Zemlju posredstvom kometa, koje su bombardovale Zemlju prije oko 4,2 milijarde godina, postojao progres povuci-potegni u evolucionom procesu koji je vodio ka različitijim i sve kompleksnijim formama života. Epizode kometarnih udara su rekonstruirane iz geoloških dokaza. Jednoj posebnoj eksploziji života – Kambrijskoj eksploziji – prethodilo je razdoblje kometarnih udara. Ovi udari su ne samo destruktivno uticali na život na Zemlji, nego su donosili nove gene u obliku bakterija i virusa i time omogućili evoluciju potpuno novih formi života. Kambrijska eksplozija se dogodilo prije 540 miliona godina. Posljednjih nekoliko milona godina su omogućili pojavu Homo sapiensa. Čini se da su virusi bili blisko uključeni u evolucioni proces. Virusni otisci naše evolucione istorije nedavno su otkriveni u ljudskom genomu.

Sudari kometa i asteroida na Zemlji koja je impregnirana životom ne samo da uništavaju život, i donose nove gene u obliku virusa kako bi se podstakla evolucija, nego i izbacuju krhotine pune gena (DNK) iz zemaljskih formi života koje tako napuštaju Zemlju. Sada znamo da u Mliječnom putu postoji više od 100 milijardi nastanjivih planeta. Obzirom da naš Sunčev sistem izbacuje gene u međuzvjezdani prostor, neki od njih zasigurno bi mogli dostići druge planete na kojima postoji život. Na taj način je cijeli Mliječni put jedna povezana biosfera.

Predrag Slijepčević:I pored niza dokaza u korist H-V teze, koja je nedavno prezentirana u novom svjetlu u nizu radova koje ste objavili Vi i vaši saradnici, još uvijek postoji ogroman otpor prema njoj. Da li je ovaj otpor naučni ili kulturološki?

Čandra Vikramasing: Mislim da je razlog duboko ukorijenjeni kulturološki otpor prema ideji da smo kao živa bića blisko povezani sa vanjskim svemirom. Naš osjećaj autonomije i nezavisnosti doveden je u pitanje. Ali dokazi koji se ubrzano akumuliraju – npr. otkriće mikroorganizama koji dolaze iz svemira zasigurno će promijeniti ovu percepciju. Jedino kroz razumijevanje kosmičkog porijekla života možemo razumjeti biologiju – i njenu širu svrhu.

Predrag Slijepčević:U novembru 2019. prije nego što je svijet bio svjestan postojanja sada već ozloglašenog virusa kovid-19, Vi i vaši saradnici izdali ste upozorenje čovječanstvu na bazi praćenja „svemirskog vremena”: „Na temelju ovih podataka, čini se da postoji jasan slučaj za očekivanje da će se novi virusni sojevi pojaviti u narednim mjesecima, pa bi bilo dobro da službe javnog zdravlja u svijetu, budu budne i spremne za sve neophodne radnje. Dovoljno je podsjećanje da nas spektar razorne pandemije gripa iz 1918. gleda u lice sa druge strane stoljeća.” (Vikramasing i saradnici, Current Science 25. novembar 2019). Možete li nam dati Vaše mišljenje o porijeklu pandemije koju je izazvao virus kovid-19, kao i vaše neslaganje sa glavnnom naučnom strujom koja favorizuje životinjsko porijeklo virusa?

Čandra Vikramasing: Sadašnji minimum solarnog ciklusa br. 24 označava najniži solarni minimum u više od 150 godina. To znači da Sunce ne šalje tokove elektrona koji efikasno održavaju magnetsko polje oko Zemlje – ili magnetni omotač. Slabljenje ovog omotača znači da ne postoji prepreka ulasku galaktičkih kosmičkih zraka, kao ni bakterija i virusa koji će biti električno nabijeni. U prošlosti su se duboki solarni minimumi podudarali s pandemijama bolesti, i zato smo napisali ove radove 2018. i 2019. Moje kolege i ja ispitali smo sve podatke koji se odnose na današnju pandemiju Kovid-19, koja je započela u Vuhanu. Moj saradnik profesor Edvard Stil, koji je specijalista za imunologiju, proučavao je RNK sekvence ovog virusa u posljednja dva mjeseca i kategorički tvrdi ne potiče od slijepog miša preko još jedne posredničke životinje. To jednostavno nije u skladu s podacima. Ako insistiramo da virus potiče sa Zemlje, moramo iskreno zaključiti da je njegovo porijeklo nepoznato.

Mislim da je virus došao u oblaku kometne prašine koji se taložio u stratosferi iznad Vuhana gdje su se dogodili prvi slučajevi zaraze. Zatim se kroz stratosferske vjetrove raspršio u Iran, Italiju i drugdje u pojasu sjeverne geografske širine. Nakon što se virus spusti na Zemlju, širi se ljudskim kontaktom, a sadašnja ograničenja smanjuju širenje. Ali „padavine” sa neba nikako ne mogu biti spriječene takvim mjerama.

Nauka je započela kao poduhvat koji je okupirao umove nekolicine ljudi s nagonom za otkrivanje kakav je svijet zapravo. Nauka se razvila u dinosaurusa koji je spreman za izumiranje. Nauka podržana velikim novcem samo održava status quo o svim velikim pitanjima sa kojim smo suočeni. Ne podstiče se novo razmišljanje, a mi smo natjerani da istražujemo detalje s ciljem da donesemo neki komercijalni profit. Akademije, časopisi i glavni mediji samo pospješuju ovaj proces.

Predrag Slijepčević:Kako vidite razvoj nauke u sljedećih nekoliko decenija? Znamo da Big Science dominira u akademskom svijetu. Vaš prijatelj ser Fred Hojl je davno komentarisao da „Kad nauku hranite velikim novcem, ona postaje debela i lijena”.

Čandra Vikramasing: Moram se složiti. Nauka je započela kao poduhvat koji je okupirao umove nekolicine ljudi s nagonom za otkrivanje kakav je svijet zapravo. Nauka se razvila u dinosaurusa koji je spreman za izumiranje. Nauka podržana velikim novcem samo održava status quo o svim velikim pitanjima sa kojim smo suočeni. Ne podstiče se novo razmišljanje, a mi smo natjerani da istražujemo detalje s ciljem da donesemo neki komercijalni profit. Akademije, časopisi i glavni mediji samo pospješuju ovaj proces. Čudno je da se o stvarima o kojima smo razgovarali u ovom intervjuu samo djelomično izvještava, a javnost uopšte nije upoznata. To nije zbog bilo kakve slabosti ili neprimjerenosti samih dokaza, već zbog činjenice da ugledni naučni časopisi koji uživaju medijsku pažnju, namjerno djeluju kao cenzori „neprihvatljive nauke”. U takvoj situaciji ne objavljuju se nikakva otkrića, osim onih koja se smatraju akademskom ortodoksijom. Ali, dolazi vrijeme kada se istina ne može zaustaviti, a to rađa preobražaj.