EKOSOFIJA

VODA LJUDSKA NASUŠNA

538 pregleda

To su odlično shvatale drevne hidrotehničke civilizacije, koje su svoj prosperitet, ekonomski i kulturološki razvoj temeljile na velikim hidrotehničkim sistemima, veoma često sa akumulacijama kao najvažnijim objektima za uređenje vodnih režima. Postoje jasni materijalni dokazi da se brane i akumulacije grade duže od pet milenijuma.

 Prof. dr Tina Dašić

Prof. dr Branislav Đorđević

 Voda, mir i bezbednost su neraskidivo povezani. Bez efikasnog upravljanje našim vodenim resursima, rizikujemo intenzivne sporove između zajednica i sektora, pogoršavanje stanja životne sredine i povećanje tenzija među zemljama.”

(Iz izveštaja generalnog sekretara UN Antonio Gutereša)

Od brojnih opasnosti koje sve ozbiljnije zapljuskuju čovečanstvo posebno uznemirujuće su neukost, površnost i neodgovornost sa kojima se ljudsko društvo odnosi prema vodi kao resursu i kao najvitalnijem, najosetljivijem elementu životne sredine. O realnim problemima vode vrlo površnu, često sasvim pogrešnu predstavu javnosti nameću neupućeni mediji, pa čak i stručnjaci raznih drugih specijalnosti, od kojih bi se po prirodi njihovog posla očekivalo da su dobro upoznati sa problemima u oblasti voda.

Analizirajući smer tih proizvoljnosti pada u oči da su svi oni – i mediji, i javnost, i navodni eksperti – čak i kada pišu i govore o krizi vode, optimistički uvereni da svet neće izaći iz razumne kolotečine po kojoj će voda i dalje nastaviti da stiže do njihovih slavina, bez obzira na sva ograničenja i prepreke koje oni postavljaju sektoru voda, suprotstavljajući se realizacije neophodnih objekata. A svima njima je zajedničko da su ujedinjeni u osporavanju potrebe da se grade preko potrebne akumulacije, bez kojih se ne može rešiti kriza vode u svetu, čija je ključna značajka sažeta u maksimi: „Vode bi, možda, i bilo dovoljno, no ona kao da teži da se nađe u pogrešno vreme, na pogrešnom mestu, sa pogrešnim kvalitetom”. To je najsažetija suština problema: da bi vode bilo dovoljno, na pravom mestu, u pravo vreme i sa dobrim kvalitetom, neophodne su akumulacije, koje su jedine u stanju da izvrše preraspodelu vode po prostoru i vremenu i jedine mogu da spasavaju vodene ekosisteme u kriznim malovodnim periodima.

To su odlično shvatale drevne hidrotehničke civilizacije, koje su svoj prosperitet, ekonomski i kulturološki razvoj temeljile na velikim hidrotehničkim sistemima, veoma često sa akumulacijama kao najvažnijim objektima za uređenje vodnih režima. Postoje jasni materijalni dokazi da se brane i akumulacije grade duže od pet milenijuma. Tu mudru logiku opstanka i razvoja shvatili su brojne zemlje u svetu, tako da su mnoge razvijene zemlje praktično već iskoristile sve svoje prostore pogodne za realizaciju akumulacija (Španija – oko 1.100 akumulacija), prebacujući se, u novije vreme, i na sve veće nadmorske visine, na kojima grade velike akumulacije u koje se voda pumpa iz vodom bogatijih reka u nižim dolinama, kako bi se na taj način obezbedile neophodne zalihe vode za krizne malovodne periode. Akumulisanje vode postaje sve neophodnije, jer su krizni malovodnim periodi sve dužeg trajanja i sa sve manjim protocima.

Što veće površine pustinje pretvaramo u cvetne vrtove, utoliko veće površine cvetnih vrtova pretvaramo u pustinje”. Da to nije samo duhoviti aforizam rečitogovore događanja na nizu mesta u svetu.

  Preteću realnost – nedovoljnost slatke vode za sve potrebe koje se eksponencijalno povećavaju, veoma upečatljivo odslikava misao N. F. Rejmersa: „Što veće površine pustinje pretvaramo u cvetne vrtove, utoliko veće površine cvetnih vrtova pretvaramo u pustinje”. Da to nije samo duhoviti aforizam rečito govore događanja na nizu mesta u svetu. Zbog nadeksploatacije slatkih voda, upravo zbog eksponencijalnog rasta potrošnje vode u svim oblastima korišćenja, a posebno u oblasti poljoprivrede, niz oblasti u svetu zaista se ubrzano pretvara u pustinje.

Alarmantan primer je nestajanje Aralskog jezera. Veliki melioracioni sistemi za koje se zahvata voda iz Sir Darje i Amu Darje zaista su pretvorili u ’cvetnu baštu’ Fergansku dolinu i pustinju Kizil Kum, ali je zbog nepovratnog uzimanja vode iz obe reke Aralsko jezero – uništeno. Aral, nekada po veličini četvrto jezero u svetu, površine 68.000 kvadratnih kilometara, svelo se na samo oko 15.000. Salinitet je povećan na preko 45 grama po litru, tako da su svi vodeni ekosistemi uništeni, uništena su i brojna naselja duž nekadašnjeg obalnog pojasa koja su se oslanjala na ribarstvo (neke luke su ostale 50-tak kilometara udaljene od sadašnja tri izolovana jezera, od kojih su dva potpuno mrtva), eolska erozija raznosi slan pesak po velikom prostranstvu i uništava poljoprivredno zemljište na ogromnom prostoru. Baš kao u navedenoj maksimi: stvaranje novih „cvetnih bašti” zaista je uništilo mnogo prostranije nekadašnje cvetne bašte i dragocene vodene ekosisteme.

Slična tužna priča bi se mogla ispričati i za slatkovodno bezotočno jezero Čad, iz koga se snabdeva vodom oko 25 miliona ljudi iz četiri države (Čad, Niger, Nigerija i Kamerun). Zbog nadeksploatacije iz jezera i njegovih utoka (reke Šari i Kamadugu) za potrebe naselja i poljoprivrede, površina jezera se smanjila sa oko 26.000 na samo oko 1.500 kvadratnih kilometara. Zbog tog veoma zabrinjavajućeg procesa to područje je jedno od potencijalno najvećih svetskih žarišta socijalnih, ekonomskih, ekoloških, pa i bezbednosnih kriza, što čovečanstvo još ne uviđa.

Mrtvo more (Vikipedija)Žarište krize, ali ne potencijalno, već stvarno, predstavljaju veoma nepovoljni hidrološki procesi u slivu reke Jordan pre svega, na Tiberijskom (Galilejskom – Kinneret) jezeru, iz koga se zahvata oko 50% potrebne vode za snabdevanje naselja i poljoprivrede Izraela. Zbog delovanja dva procesa – klimatskih promena koje smanjuju dotok vode u jezero (dotok je već smanjen za oko 13%, a očekuje se smanjenje za još oko 15%), i prevelikog zahvatanja vode iz jezera i njegovih utoka, dolazi do stalnog obaranja nivoa vode u Galilejskom jezeru. To postaje ključni problem Izraela, ali i svih okolnih država, i jedan je od suštinskih političko-bezbednosnih problema tog dela Bliskog istoka. Zbog prevelikog zahvatanja iz tog jezera i čitavog sliva reke Jordan ubrzava se tempo snižavanja nivoa Mrtvog mora (sada se snižava oko metar godišnje, i trenutno je kota oko –414 mnm), tako da se procenjuje da će Mrtvo more presušiti oko 2050. godine.

Ekološku, ekonomsku i socijalnu dramu doživljavaju u našem okruženju područja oko Prespanskog i Dojranskog jezera, čiji su se nivoi drastično smanjili (na Prespanskom čak za oko 8 metara zbog zahvatanja vode čije količine značajno prevazilaze dotoke

 Problem navedenih nadekspoatacija dragocene slatke vode i narušavanja svih iole razumnih bilansa na relaciji dotok-potrošnja, može se rešiti samo velikim postrojenjima za desalinizaciju, ali to zahteva veliku potrošnju energije. Ujedinjeni Arapski Emirati, koji čitavu svoju egzistenciju baziraju na vodi koju dobijaju desalinizacijom, upravo su zbog enormne potrošnje energenata za dobijanje vode postali od izvoznika prirodnog gasa uvoznici, što rečito ilustruje svu ozbiljnosti problema snabdevanja vodom tog područja. Ekološku, ekonomsku i socijalnu dramu doživljavaju u našem okruženju područja oko Prespanskog i Dojranskog jezera, čiji su se nivoi drastično smanjili (na Prespanskom čak za oko 8 metara (Popovska, 2016) zbog zahvatanja vode čije količine značajno prevazilaze dotoke, a sve to u uslovima sve očitijeg smanjenja padavina u tim zonama zbog globalnih klimatskih promena.

Imajući u vidu sve dramatičniju situaciju u svim oblastima korišćenja, uređenja i zaštite voda i sve ozbiljnije ugrožavanje vodenih ekosistema, na kraju ovog razmatranja mogu se sistematizovati ključne strateške odrednice razumnog ponašanja i odnosa država prema sektoru voda i životnoj sredini.

 

  • Zabluda brojnih medija, nekih NVO i uticajnih pojedinaca koji pokušavaju da utiču na javno mnjenje osporavanjem potrebe izgradnje vodoprivrednih objekata, sa stavom da je za vodene ekosisteme najbolja strategija „ne činiti ništa” u smislu „ne graditi akumulacije” – velika je opasnost za životnu sredinu već sada, a biće sve veća u vremenima koja dolaze. Zato jedini razuman strateški odgovor na sve nepovoljnije antropogene uticaje na vodene ekosisteme glasi: treba stvarati najpovoljnije uslove za opstanak i razvoj ekosistema aktivnim upravljanjem vodama, pre svega poboljšanjem vodnih režima namenskim upravljanjem akumulacijama.
  • Mudro vodoprivredno planiranje, ono koje omogućava ispunjenje ciljeva unapređenja zaštite životne sredine kroz aktivno upravljanje vodama, podrazumeva da se vodoprivredni sistemi tretiraju kao mera integralnog uređenja, korišćenja i zaštite prostora. Najvažniji deo planiranja takvih sistema je definisanje ciljeva svih zainteresovanih korisnika prostora u okviru složenih ciljnih struktura kojima se definišu ciljevi integralnih višenamenskih vodoprivrednih sistema. Smisao te analize je da se već na početku planiranja sagledaju svi interesi, ciljevi, konflikti interesa u prostoru, na slivovima, kako bi se kroz proces planiranja integralnog vodoprivrednog sistema razrešile sve oponencije i pojačalo kooperativno delovanje sistema u odnosu na ostale korisnike prostora.

Tokom prošlih stoleća i milenijuma pokazalo se da vodoprivreda uvek deluje kao „lokomotiva razvoja” koja pored vodoprivrednih ciljeva pokreće realizaciju i niz drugih važnih ciljeva: privredno-razvojnih, ekoloških, kulturoloških (obnovu i uređenje kulturno-istorijskih spomenika i obezbeđivanje trajne brige o njima), urbanih (uređenje akvatorija i obala u zoni naselja, čime se omogućava da se one na najskladniji način uklope u urbanu matricu grada), turističkih (uređenje obala novih akvatorija za turističku i sportsko-rekreacionu valorizaciju, izgradnja graditeljskih naselja na način koji omogućava da se kasnije pretvore u trajne objekte turističkog, obrazovnog ili kulturološkog značaja), socijalnih (stvaranje uslova za rad i opstanak ljudi u zoni sistema koji se realizuje),  saobraćajnih (planiranje saobraćajnica u zoni građenja sistema na način da se kasnije uklope u ostale razvojne, urbane i socijalne ciljeve) itd.

Posebno podrobno treba da bude razrađena ekološka grana stabla ciljne strukture, u okviru koje treba predvideti sve ciljeve koji obezbeđuju uslove ne samo za opstanak vodenih ekosistema, već omogućavaju da se ostvari i bolja biološka raznovrsnost u odnosu na početno stanje. To se ostvaruje kroz poboljšavanje vodnih režima i realizaciju odgovarajućih objekata vodoprivredne infrastrukture (riblje staze, selektivni vodozahvati kojima se upravlja temperaturnim režimima nizvodno od akumulacija, zatvarači na ispustima koji omogućavaju obogaćivanje voda kiseonikom itd.), kao i merama upravljanja (ispuštanje ekoloških protoka koji su veći od onih koji bi bili u prirodnim uslovima u kriznim periodima malovođa, stabilizacije nivoa u akvatorijama u periodima reprodukcije riba itd.).

Da bi nam budućnost bila bez velikih nevolja zbog vode i kraj voda, moraju se već sada donositi sasvim usklađene, planske odluke o ponašanju svih korisnika prostora. I što jevrlo bitno– striktna kontrola tog ponašanja, kakobi se sprečio svaki samovoljan, neplanskinasrtaj na prostor

 Kod planiranja integralnih vodoprivrednih sistema veoma odgovoran deo planerskog posla je blagovremeno uočavanje svih potencijalnih oponencija u prostoru, definisanje ciljeva svih korisnika prostora, razrada dispozicije sistema i izbor njegovih parametara na način da se kasnije, tokom korišćenja sistema može fleksibilno upravljati na način koji je multikriterijumski optimalan, imajući u vidu interese svih korisnika prostora. Važan zadatak te faze planiranja je i da pripremi sve potrebne podatke o ciljevima projekta i načinima prevazilaženja konflikata u prostoru, sa kojima će planeri podrobno i profesionalno upoznati javnost o projektu. U tom delu je neosporno najvažniji deo te analize – kako su rešeni problemi skladnog uklapanja sistema u ekološko i socijalno okruženje.

Gornji Ibar

  • Da bi nam budućnost bila bez velikih nevolja zbog vode i kraj voda, moraju se već sada donositi sasvim usklađene, planske odluke o ponašanju svih korisnika prostora. I što je vrlo bitno – striktna kontrola tog ponašanja, kako bi se sprečio svaki samovoljan, neplanski nasrtaj na prostor. Najvažniji zadatak koji ima svaka organizovana država je da obezbedi striktno poštovanje važećih planskih dokumenata prostornog planiranja, u smislu rezervacije prostora za predviđene neophodne hidrotehničke objekte i sisteme. Ti planski dokumenti su logično hijerarhijski struktuirani, pri čemu je na najvišem nivou značajnosti Prostorni plan države, koji ima karakter zakona (to je najvažniji državni akt posle Ustava), dok su ostali prostorni planovi na nivou uredbi (opština, prostora posebnih namena).

Zaprepašćuje nebriga naše države koja je dopustila da se neka od najvažnijih izvorišta regionalnih sistema (Gornji Ibar, Mlava u zoni Ribničke i Krepoljinske klisure) planiraju i predaju za druge, privatne namene, za male hidroelektrane

 Striktno poštovanje tih planova je od posebnog značaja upravo za dva sektora: sektor voda i sektor zaštite životne sredine. Ta dva sektora su, ujedno, i najranjivija u odnosu na voluntaristička, neplanska zaposedanja prostora, kojima se na bezočan način trajno uništavaju vodni i ekološki potencijali jedne zemlje. Zbog toga i čitava planska i prateća regulativa podrazumeva: rezervisanje i normativnu zaštitu prostora koji je neophodan za realizaciju planiranih vodoprivrednih sistema, uključiv tu i prostore za realizaciju svih planiranih akumulacija, uvođenje štedljivih tehnologija sa stanovište utroška vode, energije i drugih resursa, propisivanje uslova za građenje u zonama koje su ugrožene vodama, kako bi se zaustavio sadašnji eksponencijalni porast potencijalnih šteta od poplava, zaštita izvorišta vode i sprečavanje njihove destrukcije unošenjem prljavih tehnologija i neplanskim zaposedanjem drugim sistemima, koji imaju mnogo veću slobodu izbora lokacija za razvoj [Zaprepašćuje nebriga države koja je dopustila da se neka od najvažnijih izvorišta regionalnih sistema (Gornji Ibar, Mlava u zoni Ribničke i Krepoljinske klisure) planiraju i predaju za druge, privatne namene, za male hidroelektrane, mada su ti potezi reka uneti i rezervisani u Prostornom planu Republike Srbije kao lokacije izvorišta najvišeg nivoa nacionalne značajnosti.], antieroziono uređenje slivova, kao preduslov za realizaciju svih drugih sistema, ali i kao civilizacijski dug prema najvažnijem elementu životne sredine – zemljištu, koga smo stolećima pljačkali i uništavali, pa je sada došlo vreme za naplatu te pljačke sa vrlo visokim kamatama – rušilačkim bujičnim tokovima, kontinuirana hidrološka i sva druga istraživanja, i stalno optimizaciono traženje najpovoljnijih alternativa za širenje i upotpunjavanje integralnih vodoprivrednih sistema, u skladu sa vodoprivrednim postulatom „Da bi se voda koristila u budućnosti, mora se u nju ulagati već sada”.

Zbog neshvatanja šta su zaista obnovljivi i ekološki čisti izvori energije izdate su energetske saglasnosti da se dugačkim cevovodnim derivacijama uništavaju ekološki i morfološki najvredniji mali vodotoci. I to se radi zbog vrlo malih energetskih učinaka, za snage od po par stotina kilovata (kW) i energiju koja zadovoljava samo nekoliko domaćinstava

  • Planska rezervacija prostora izuzetno je bitna i sa gledišta zaštite ekoloških potencijala, pre svega potencijala koji poseduju mali vodotoci, koji predstavljaju najfiniju kapilarnu mrežu hidrografskih i ekoloških sistema. U toj oblasti se, nažalost, sada krše sve norma razumnog ponašanja u ekološkom okruženju. Zbog neshvatanja šta su zaista obnovljivi i ekološki čisti izvori energije izdate su energetske saglasnosti da se dugačkim cevovodnim derivacijama uništavaju ekološki i morfološki najvredniji mali vodotoci. I to se radi zbog vrlo malih energetskih učinaka, za snage od po par stotina kilovata (kW) i energiju koja zadovoljava samo nekoliko domaćinstava.

Stara planina (Vikipedija)

To nerazumno ponašanje je podsticano benificiranim tarifama, za koje je u međuvremenu u svetu shvaćeno da su bile potpun strateški promašaj. Zbog toga se ponovo podseća na veoma bitnu obavezu po konvenciji NATURA 2000, koju su ratifikovale Srbija i sve države u okruženju, po kojoj su države dužne da stave pod određene vidove ekološke zaštite 12,5% od svoje teritorije. O toj konvenciji ne samo da se ne razmišlja u ovom brutalnom naletu na ekološke potencijale, već se takvim objektima narušavaju i već uspostavljeni režimi ekološke zaštite (male, energetski beznačajne hidroelektrane u parkovima prirode Stara planina i Golija, solarna elektrana na Fruškoj gori, planiran nasrtaj sa vetrogeneratorima od čak 300 megavata (MW) na zaštićeno područje Deliblatske peščare itd.). Neuke analogije sa nekim severnim zemljama su besmislene: u našim uslovima radi se o izrazito stohastičkim energetskim izvorima energije (izuzetno neravnomerni vodni režimi malih vodotoka, ne postoje dominantni vetrovi koji bi omogućavali da se snaga i energija vetrogeneratora apriorno dovoljno pouzdano mogu uklapati u EES).

Zbog toga će se dešavati nešto nepojmljivo, što već vidimo kod nekih suseda, da se mora da preliva energija na velikim i ekonomičnim protočnim HE, ili da se prelazi u energetski neracionalne režime rada TE koje su već angažovane u EES, da bi se ispunila obaveza, nametnuta državnom prinudom, da sistem mora da primi tu skupu energiju, kada se ona iznenada pojavi, čak i onda kada se ne može na logičan način da uklopi u EES. Naravno, i da se ta energija veoma skupo plati privatnim isporučiocima, u nekim slučajevima čak i više puta skuplje u odnosu na obnovljivu energiju srednjih i većih hidroelektrana.

  • Sa gledišta strategije ponašanja ljudske zajednice prema životnoj sredini, a posebno sa gledišta odnosa na relaciji vodoprivredni sistemu – ekološki sistemi, jedna od opasnih destruktivnih besmislica je sadašnje sučeljavanje da li postoje ili ne postoje antropogeni uticaji na globalna klimatska dešavanja. (Koliko velika opasnost preti planeti od strane interesnih grupa svedoči i vest, pristigla dok se završavao ovaj rukopis, da je najveći svetski korisnik i rasipnik svih prirodnih resursa i najveći zagađivač planete, odlučio da istupi iz Pariskog sporazuma o klimatskim promenama – „jer to ne odgovara njegovoj ekonomiji”). Jedini razuman, pragmatičan pristup problemu klimatskih dešavanja je sledeći: nepovoljni klimatski, a posebno hidrološki fenomenu su već tu, oni se dešavaju, i za njih se moraju nalaziti i stalno dopunjavati odgovarajući odgovori na planu planiranja, izgradnje i upravljanja hidrotehničkim sistemima.

Odgovor na te klimatske izazove je neumoljivo jednoznačan, bez alternativa: na povećavanje nestacionarnosti i promene režima padavina i oticaja jedini razuman odgovor je – povećanje stepena regulisanja protoka u akumulacijama sa tzv. godišnjim regulisanjem, koje prihvataju i akumuliraju talase velikih voda, da bi tu vodu upućivale potrošačima u malovodnim periodima. To je potrebno zbog svih korisnika akumulacija: korisnici voda (navodnjavanje, industrija, snabdevanje naselja) samo na taj način mogu dobijati zahtevane količine vode sa traženom visokom obezbeđenošću, u uslovima sve ekstremnijih intenziteta padavina i sve brže i opasnije koncentracije talasa velikih voda raste značaj aktivne odbrane od poplava ublažavanjem tih talasa u za to namenski rezervisanim prostorima u akumulacijama koji moraju biti sve veći, javlja se potreba sve dužih i zahtevnijih intervencija akumulacija da namenskim ispuštanjem povećavaju protoke u malovodnim periodima, pre svega zbog potreba vodenih ekosistema. To će biti sve češće korišćen kriterijum za upravljanje akumulacijama koji se sa pravom naziva oplemenjavanje malih voda. Bez takvog upravljanja brojne ekološki dragocene reke bile bi veoma ugrožene.

Navedeni strateški važni izazovi na planu zaštite i unapređenja vodenih ekosistema u uslovima sve nepovoljnijih antropogenih uticaja mogu se uspešno rešavati samo na jedan način – integralnim vodoprivrednim sistemima, adekvatno planiranim i korišćenim uz simultanu primenu višekriterijumske optimizacije. Pri tim optimizacijama koje treba sprovoditi i u fazi planiranja sistema i u fazi upravljanja, ekološki kriterijumi i ograničenja se moraju tretirati potpuno ravnopravno sa onim koji se odnose na proizvodne i zaštitne funkcije hidrotehničkih sistema. U nekim uslovima treba im davati i veće težine pri višekriterijumskom rangiranju i odlučivanju. Da bi se to ostvarilo potrebno je imati sistematizovan tezaurus znanja iz ekologije vodoprivrednih sistema i svih pratećih disciplina. Upravo je to bio jedan od važnih motiva autora da se posvete pisanju ove monografije.

Međutim, postoje i lični, duboko emotivni razlozi oba autora za pisanje ove knjige. To su ljubav i najdublje poštovanje koje imaju prema Prirodi, prema svakom živom biću – životinji i biljci. Pošto taj živi svet zavisi od valjanosti odluka hidrotehničkih planera i pri planiranju i pri upravljanju sistemima, autori su uvek sa osećajem najdublje odgovornosti pristupali rešavanju integralnih vodoprivrednih sistema, uvek svestrano analizirajući kakve će posledice usvojena rešenja imati na živi svet. Upravo iz takvih brojnih planerskih nastojanja je i stečeno iskustvo da dobro planiranim hidrotehničkim sistemima i optimalnim upravljanjem kojim se poboljšavaju vodni režimi u kriznim periodima, treba pomoći ekosistemima da opstanu i da se nesmetano razvijaju u za njih sve težim vremenima, kada se na njih svojim nemarom obrušavaju i ljudi i sve nepovoljniji klimatski uticaji.

(Iz knjige „Ekologija vodoprivrednih sistema”, u izdanju Građevinskog fakuteta u Beogradu i Akademije inženjerskih nauka Srbije)

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

Ostavite komentar