LESTVICE ŽIVOTA

VRELINA U POLNOM ORGANU

841 pregleda
Wikiwand

Markiz de Sad pretvorio je bičevanje i mučenje u instrument seksualne pohote. „Gospodarice moja, uživaš li i dalje bičujući?, pisao je u svom romanu Žilijet. Stari dobri markiz tvrdio je: „Osećaj bola budi duh, a u polnim organima proizvodi izuzetnu vrelinu. Zadovoljstvo ili bol? Dve strane istog novčića. 


Prof. dr Momčilo B. Đorđević

U Srbiji se za analgetike plaća blizu 1,5 milijardi evra svake godine. To je isto koliko se plaća za sve ostale lekove… Bol je, bar tako izgleda novoj ekspertskoj koaliciji sačinjenoj od medicinara, fizijatara, psihologa, fiziologa, anatoma i svih ostalih koji se bave mozgom i nervnim sistemom, mnogo složeniji nego što to proizilazi iz stare ideje o nadražaju i reakciji na nadražaj. On je više od nervnog signala koji nas tera da trgnemo ruku unazad kada slučajno dodirnemo vrelu ploču na šporetu.


„Slomljeni trup
(Frida Kalo, 1944)

Iako svi znaju šta je bol, sasvim je izvesno da se ne mogu naći dve iste definicije, niti dva ista opisa ovog fenomena. Jednostavno rečeno, to je neprijatna vrsta osećanja izazvana povredom ili bolešću. Bol se ne samo oseća, već se i doživljava, a za doživljaj je potrebna svest. Bez svesti bol ne bi postojao, već bi se sveo na proces različitih električnih impulsa i hemijskih reakcija koji bi se mogli registrovati instrumentima. Gubitak svesti zbog bolova izraz je božje milosti jer čoveka spasava od patnje. 

Negde krajem novembra 2004. godine, cela Amerika se bavila problemom petogodišnje Ešlin Bloker koja je bila miljenica, ali i velika briga osoblja vrtića u Petersonu, malom američkom gradu blizu Bostona. Ešlin je bila lepo dete i nije imala nikakvih zdrvstvenih problema – osim potpunog odsustva osećaja bola.

Pošto se razvijala neometano, roditelji nisu primetili ništa što bi je razlikovalo od ostale dece. Tek kada je u osmom mesecu života povredila oko, doktor je otkrio posekotinu koja skoro razdvojila rožnjaču od beonjače. Ono što je odmah začudilo roditelje, ali i lekara, bilo je indiferentno ponašanje deteta dok je doktor čistio i pregledao rožnjaču koja je najosteljiviji deo ljudskog tela. Svima je odjedanput postalo jasno da dete ne oseća nikakav bol.Roditelji u prvi mah nisu shvatili veličinu problema, jer nisu ni pretpostavljali šta će se sve odigravati u vremenu koje je bilo ispred njih i njihove kćeri.


Ešlin Bloker

I zaista, problem se pojavio najpre s hranom, pošto Ešlin nija mogla da oseti da li je supa vrela ili ne, a kasnije se videlo da neosetljivost postoji za bilo kakvu povredu i da je, pored svega, izgubljena sposobnost znojenja – u medicinskom jeziku – anhidroza. Taj veoma redak poremećaj nastao je zbog defekta na genu NTRK1 koji dovodi do nedostataka nervnih završetaka koji informišu centralni nervni sistem o temeparturi i o bolu, bez obzira da li je mehanički ili hemijski.

Ešlin je sada devojka, koja je doduše imala mnogo puta povrede sa krvnim podlivima i nekoliko fraktura. Međutim, po svemu drugom ne razlikuje se od vršnjakinja, osim što svira klarinet.Za sada je u svetu registrovano oko 100 ovakvih slučajeva, a žrtve bolesti mogu se prepoznati po mnogo ožiljaka nastalih posle opekotina ili povreda. 

Stavljanje ruke u vatru

Neosetljivost za bol jeste izuzetno retka ali je poznata vekovima. Dobar primer za to je rimski mitski junak Gaj Mucije Scevola, koji verovatno nije imao vlakna za prenos bola. Kako kaže legenda, kada je 508. godine pre n.e. svrgnut poslednji rimski kralj Tarkvinije Oholi i Rim proglašen republikom, etruski kralj Porsena postavio je opsadu Rima. Mladi Gaj Mucije iskrao se tokom noći kroz redove protivnika nameravajući da ubije Porsenu, međutim upao je u pogrešan šator i ubio pogrešnog čoveka. Kad je uhvaćen, kralj Porsena je naredio da se upali vatra i započne sa mučenjem, kako bi Mucije odao planove odbrane Rima.Na to Mucije je gurnuo svoju desnu ruku u vatru, hladnokrvno posmatrajući kako gori u plamenu i rekao: „Gledaj kako gori ruka koja je ubila pogrešnog čoveka i vidi kako je telo bez vrednosti u poređenju sa otadžbinom.

Zadivljen neobičnim držanjem zarobljenika, kralj ga je oslobodio, a ovaj je, vrativši se u Rim, dobio ime Scevola – „levoruki. Od tada „stavljanje ruke u vatru simboliše beskrajnu odanost i vernost. 


Mucije Scevola pred kraljem Porsenom
(Matijas Stom, 1640)

Prag izdržljivosti

Do skoro ideja o percepciji bola nije se razlikovala od ideje bola koju su imali srednjovekovni lekari. Prilično dugo vremena, važilo je pravilo da čovek pati od fizičkog bola samo onda kad se vidi rana na telu ili postoji povreda u telu.Zajednička premisa srednjovekovnih lekara bila je da bolni stimulus nadražuje posebne prijemnike na periferiji ili unutrašnjosti tela, a od njih se nadražaj prenosi živcima do kičmene moždine, a preko nje pravo do mozga, tj. do šišarkaste žlezde, gde se očitava i definiše. U njoj je, navodno, sedište duše.


Šišarkasta (pinealna) žlezda (Glandula pinealis)

U suštini, ceo sistem se može, u neku ruku, uporediti i sa prenošenjem poruka sa udaljenih mesta do cilja, preko telefonskih žica ili s povlačenjem konopca na zvoniku (nadražaj) do pojave zvuka posle pokretamnja zvona (reakcija). 

Bol je u jakoj zavisnosti i od kulture i tradicije. Dovoljno je provesti nekoliko sati u nekoj ambulanti za urgentne intervencije, da bi se videlo kako su velike reakcije na bol. Za nekog je lako podnošljiv, dok će drugi izgubiti svest, jer ne toleriše ni ubod igle. Reč je o pragu izdržljivosti, tj. toleranciji bola. Možda se prag bola može smatrati nekom vrstom odlike po kojoj se razlikuju tipovi ljudi: jedni koji bol doživljavaju vrlo teško i posle relativno slabih bolnih stimulusa, i drugi, koji bol tolerišu, ne menjajući ni izraz lica, što je, naravno, oblik stoičkog ponašanja.

Očigledno je da emocije imaju važnu ulogu u obradi bola. Naime, emocionalno stanje u najvećoj meri određuje način doživljavanja bola. Najbolji primer su situacije u nekim vrtstama sporta sa mnogo kontakta, koji mogu biti jako bolni i opasni po tkiva koja trpe udare. Međutim, sportisti retko reaguju na povrede jer takmičarski motivi znatno nadmašuju značaj bola.

U suštini, postoji hijerarhija vrednosti po kojima mozak upravlja ponašanjem tela. Kada napad neprijatelja ugrožava egistenciju onda se, po pravilu, bol skoro ne oseća, već se sve čini kako bi se spasila glava. Iz hipofize i iz nadbubrega kreće prava poplava stresnih hormona kojih prvi predstavljaju važnu kariku u odbrambenom mehanizmu tela.

Da emocije zasigurno igraju bitnu ulogu u proceni jačine bola vidi se iz klasične priče u knjizi Merenje subjektivne reakcije, Henrija K. Bičera iz 1959. godine. U njoj se govori o grupi vojnika sa fronta kod Ancija, tokom američke invazije Italije u Drugom svetskom ratu, koji su zbog teških povreda udova evakuisani sa bojnog polja u frontovsku bolnicu.


Henri K. Bičer
(Žan-Pjer Aloa, 1962)

Veliki broj ranjenika koji je preživeo krvave borbe u Anciju, tvrdio je tokom evakuacije da ne oseća nikakav bol iz rana i patrljaka udova, niti je želeo injekcije protiv bolova. Bili su srećni što su živi. 

Vratnice bola 

Nema tog čoveka koji makar jedanput u životu nije osetio bol, a ogroman broj ljudi pati od bolova i život im je nazamisliv bez lekova, analgetika, koji su u velikom broju slučajeva zasnovani na opijatima. Opijati su osnova svih narkotika, a narkoza je stanje privremeno ugasle svesti. Bolovi u glavi, leđima, u unutrašnjosti tela, mišićima ili duž nerava, koji se spuštaju duž ruku ili nogu, ili se prostiru ispod kože lica, bukvalno zagočavaju živote miliona ljudi.

U Srbiji se za analgetike plaća blizu 1,5 milijardi evra svake godine. To je isto onoliko koliko se plaća za sve ostale lekove. Od svega toga, skoro 90% odlazi na analgetike koji se prepisuju samo radi bola u leđima. Teško je utvrditi koliko košta dijagnostika, a da se ne pominju doznake, odsustvovanja s posla i troškovi ranog penzionisanja.

Iz materijala Instituta za neurohirurgiju Kliničkog centra Srbije, može se videti da od ukupnog broja pvi put pregledanih bolesnika tokom jedne godine, 50 odsto traži pomoć zbog raznih bolova, od čega 30 do 40 odsto samo zbog bolova u leđima. Epidemiološka istraživanja bola u leđima traju decenijama i prilično jasno ocrtavaju neke karakteristike ovog neizgled beznačajnog problema. 


Učestalost bola u Neurohirurškoj ambulanti
Kliničkog centra u Beogradu

Priroda je dobro uravnotežila sve telesne funkcije. Njima upravlja nervni sistem koji jednim delom deluje stimulativno podstičući telesne procese i akcije, dok ih svojim drugim delom koči, dozvoljavajući telesne aktivnosti samo do određene mere. Podsticanje traje koliko i kočenje, a manja odstupanja od ravnoteže lako se tolerišu. Ova odstupanja oličavaju temperament ljudi.

Istraživačima je već dugo jasno da mehanizam prenosa i obrade bolnih stimulusa nije jednostavan i da je mnogo složeniji nego što se mislilo kroz stoleća.Ispostavilo se da centralni nervni sistem menja aktuelne osećaje koji dolaze sa periferije tela i da jedan isti bolni stimulus ne izaziva uvek podjednako jak bol. Postalo je očigledno da postoje mehanizmi koji utiču na jačinu ispoljenog bola.

Do kičmene moždine dolaze dva tipa senzitivnih vlakana koja prenose osećaje sa periferije tela. Jednom tipu pripadaju vrlo tanka vlakna sa vrlo tankim omotačima sačinjenim od masti koja živcima daju belu boju i nazivaju se S-vlaknima (od small – mali). Iz ove grupe vlakana, jedan deo prenosi osećaj tupog, dubokog i difuznog bola, dok drugi deo, nazvan A-delta vlaknima, prenosi oštar, jak, dobro definisan i lokalizovan bol. Znatno deblja, L-vlakna (od large – veliki) prenose osećaje koji stižu od „mehanoreceptora, smeštenih uz korene dlačica po telu. To su fini mehanički osećaji dodira, trenja i vibracija. Kad L-vlakna prenose fine osećaje, znatno se smanjuje količina bolnih impulsa prenošenih malim S-vlaknima.


Put bola po Rene Dekartu (1664)

Godine 1964. u Institutu za istraživanje mozga u Montrealu u Kanadi dva neurologa, Robert Melzak i Patrik Vol, postavili su principe kontrole prenošenja bola od periferije do mozga. Iz njihovih istraživanja, pretežno eksperimentalnih na mačkama, proizašlo je da kičmena moždina po prihvatanju impulsa sa nekog dela tela, neke od njih propušta nagore, ka mozgu, kao kroz vratnice ili kontrolnu rampu, a druge zadržava ili samo delom propušta. Vratnice su, u principu, uvek pritvorene, jer je mozgu nepodnošljiv prijem svih informacija o osećajima sa periferije i dubine tela. Pritvorenost vratninca bola obezbeđuju endorfini, tj. hemijske materije u mozgu koje su po sastavu malo razlikuju od morfina.

Eksperimentima je, takođe, pokazano, prvo na životinjama a u novije vreme i na ljudima, da programirana električna stimulacija određenih segmenta u mozgu, moždanom stablu i kičmenoj moždini, povećava koncentraciju materija sličnih morfijumu.

U Škotskoj su 1975. godine prvi put identifikovana hemijska svojstva ove materije. Odmah potom, izolovane su i hemijske podvrste sa sličnim osobinama. Glavni hormon koji stvara osećanje zadovoljstva nazvan je enkefalinom a kompletna grupa materija – endorfinima. 

Kad dete padne i ugruva se, majka ga prvo poljubi a onda dlanom u brzom ritmu trlja povređeno mesto. Na taj način, stimulišu se mehanoreceptori u korenu dlaka, čiji se impulsi prenose samo L-vlaknima. Istovremeno, smanjuje se količina bolnih impulsa prenetih S-vlaknima, odnosno – ublažava se bol.

Suština dejstva danas vrlo popularnih električnih stimulatora za smanjenje i ukidanje bola sastoji se u proizvodnji vibracija iznad bolnog regiona, koje se potom prenose prema kičmenoj moždini i preko debelih L-vlakana, zatvaraju vratnice bola kroz koje bi prošli jaki bolni signali nošeni tankim S-vlaknima.Teorija kontrole prolaska bolnih impulsa kroz simboličke vratnice poznata je kao Gate Control Theory


Vratnice bola

Hronični bol

Stara je istina da sve što predugo traje na kraju dođe glave. Ma kako bio jak, bol se zaboravlja ako je kratkotrajan, za razliku od hroničnog bola koji traje danima, nedeljama, mesecima i godinama, a nekad i do kraja života.Najveći deo pacijenata traži pomoć od lekara koji obično nisu dovoljno upućeni u problem. To nije nikakvo čudo, budući da se vrlo mali broj medicinara bavi bolom kao užim opredeljenjem.

Kad je reč o migreni, na primer, obično se promeni 10 ordinacija i isto toliko lekara da bi se dobilo lečenje koje pomaže. Bolesnici sa jakim bolovima koji ne reaguju na lekove proglašavaju se često histericima, koji svojom uobraženom bolešću opterećuju zdravstveni sistem. Što je najgore, nedostaju neophodni klinički i statistički podaci da bi se sprovela ciljana istraživanja, čime bi se pomoglo pronalaženju najuspešnije terapije, a i smislene zdravstvene politike.Naše razumevanje bola i njegovo prelaženje u hroničan proces i definitivno hronično stanje, u novije vreme se menja zato što su pored lekara opšteg smera u istraživanja uključeni i neurolozi, a takođe i anatomi, koji su tu da objasne razloge i načine prostiranja bola.


Ilustracija hroničnog bola:
„Bez nade
(Frida Kalo, 1945)

Sada se shvatilo da je hronični bol najkompleksnije stanje u kome se čovek može naći. To stanje utiče na svest više nego bilo šta drugo. Bol je, bar tako izgleda novoj ekspertskoj koaliciji sačinjenoj od medicinara, fizijatara, psihologa, fiziologa, anatoma i svih ostalih koji se bave mozgom i nervnim sistemom, mnogo složeniji nego što to proizilazi iz stare ideje i modela o nadražaju i reakciji na nadražaj. On je više od nervnog signala koji nas tera da trgnemo ruku unazad kada slučajno dodirnemo vrelu ploču na štednjaku.

Hronični bol gubi svoju evolucionu funkciju upozorenja koje čuva čoveka i omogućava mu preživljavanje u prirodi. On prati čoveka danju i noću, a u mozgu i u kičmenoj moždini ostavlja otisak kao stopa u tek razlivenom betonu, tako da traje i opstaje i pored toga što je razlog njegovog nastanka već nestao! 

Sećanje na bol

Iako sam po sebi bol nije bolest već je simptom, i bol se može pretvoriti u bolest. Ko želi da ga se otarasi mora pri ruci imati mnogo više nego što su to tablete, kapi ili čepići. On mora eliminisati sećanje na bol koji je nastao iz nekog razloga, mora izbrisati tragove i otiske u mozgu i kičmenoj moždini koji opstaju zbog više puta ponovljenog nadražaja, to jest razloga za pojavu bola.

Čak i kad ne vidite jasan razlog, bol je realan. I zaista, glupo je nekog optužiti da je uobrazio ili izmislio bol. Životni uslovi određuju kako i koliko će se bol intenzivno osećati. Stara dihotomija – duša i telo, danas je prevaziđena: u mozgu se obrađuju fizički i duševni bolovi u identičnim strukturama.


Samobičevanje šiita u Nju Delhiju

Nije nikakva novost da čovek može umreti zbog svog slomljenog srca. Zbog toga je hronični bol teško lečiti jer je raznorodan i individualan kao što je i ljudsko iskustvo.Kao svako opažanje i bol je rezultat komunikacije. Nervne ćelije u mozgu i pojedine moždane zone međusobno komuniciraju, razmenjujući hemijske materije koje se nazivaju neurotransmiterima. Između tih moždanih zona i nervnih ćelija postoji povratna veza kojom se sprečava preterana nadražljivost. U suštini, postoji skala važnosti i hijerarhija po kojoj mozak upravlja ponašanjem tela. 

Sredinom 14. stoleća kroz Evropu su putovali religiozni mučenici, bilo ih je na hiljade, koji su sebe bičevali do krvi – jedanput noću, a dva puta danju. Njihovi najvažniji sledbenici bili su prvo Katarina od Sijene, kasnije Sveta Katarina, i sredinom 16. stoleća Ignjacio Lojola koji je osnovao red jezuita. Dugo vremena bičevanje je bilo uobičajeno i u manastirskim ćelijama, dok je danas izuzetak. 

Markiz de Sad pretvorio je bičevanje i mučenje u instrument seksualne pohote. „Gospodarice moja, uživaš li i dalje bičujući?, pisao je u svom romanu Žilijet. Stari dobri markiz tvrdio je: „Osećaj bola budi duh, a u polnim organima proizvodi izuzetnu vrelinu.Zadovoljstvo ili bol? Dve strane istog novčića. 


Ilustracija iz prvog izdanja romana „
Žilijeta Markiza de Sada, 1797)

Da li sve ide iz glave

Poslednja stanica do koje vlakna, nosači bola, dolaze pre nego što on biva registrovan u svesti, jesu strukture u centralnom delu mozga, iz kojih, zatim, idu direktna vlakna do moždane kore. Poruka koja je stigla sa periferije, u mozgu se prevodi u svesni osećaj. Opšte stanje svesti i duha, u slučaju bolesti, uključuje želju za oporavkom, očekivanja, strah i sposobnost koncentracije svesti i na nešto drugo osim bola.

Ljudski duh, u stvari, raspolaže čitavim arsenalom kojim se bori protiv bola i, po pravilu, uspeva da ga svede na podnošljivu meru, ili ga, pak, pretvori u nepodnošljiv doživljaj. Sve zavisi od ličnosti.

Hronični bol sličan je alarmnom zvonu koje nastavlja da zvoni iako su razlozi bola i oštećenja odavno nestali.

Istraživači su u međuvremenu ustanovili da se više moždanih regiona istovremeno aktivira kad se pojave bolni nadražaji. Ta činjenica govori da u mozgu ne postoji samo jedan centar za bol. U njemu postoji neka vrsta sklopke koja osećaj bola dovodi u vezu sa sećanjem na okolnosti pod kojima je on nekad ranije nastao.Jedna formacija prstenastog oblika koja se nalazi u centralnom delu mozga obuhvatajući njegova jedra nosi ime „limbički sistem“. Ovaj sistem pamti i ne zaboravlja kakav je osećaj uboda, udara ili pritiska, ali i da li je neki od tih osećaja prijatan ili neprijatan.


Limbički sistem

Isto tako i kičmena moždina pamti sve što se odigravalo u prošlosti i zbog toga učestvuje u donošenju odluke da li će se neki nadražaj koja dolazi sa periferije propustiti kroz vratnice da bi dospeo do mozga.Nervni završeci na periferiji tela koji su posrednici u prenošenju bola reaguju na različite načine i raspoznaju da li je nadražaj tup, oštar, da li pulsira, da li je kao bušenje svrdlom, sečenje nožem ili peče.Kad je reč o maloj deci, obično se posle nekog ozbiljnog nadražaja u bilo kom delu tela bol oseća u stomaku. Tek od treće godine deca shvataju na kom delu tela se odigrao bolni nadražaj.

Bol ume da ide stranputicom. Na primer, tokom problema s cirkulacijom u koronarnim arterijama srca, mnogi bolesnici ne osećaju bol u predelu srca, već u levom ramenu i ruci.Nekad se dešava da i uzimanje lekova izaziva bol, pogotovo kad je gutanje pilula nekontrolisano i kad je duže od deset dana. Tako nastaje, takozvana „glavobolja indukovana medikamentima.Za svaki bol važi pravilo po kome njegovo dugo trajanje može dovesti do depresije i straha koji postaju njegovi stalni pratioci. Zbog toga je hronični bol nešto najgore što postoji jer se provlači kroz ceo život i menja ličnost.

Mehanizam hroničnog bola

Čovek sebi mora napraviti mehaničku predstavu da bi shvatio pojavu hroničnog bola, koji postaje stalni životni pratilac. Kad su ljudi zdravi, kroz kičmenu moždinu se prema mozgu prenose samo dobro profiltrirani nadražaji, jer za one koji deluju na telo tokom dana mozak, jednostavno, nema kapacitete. Zbog toga se oni i ne propuštaju, već se zadržavaju u kičmenoj moždini. Ukoliko bolni nadražaj neprekidno deluje menja se kičmena moždina zbog toga što produžeci na nervnim ćelijama postaju još duži pod dejstvom naročitih proteina koji se nazivaju faktorima nervnog rasta. Međusobni spojevi susednih neurona – sinapse – postaju aktivni.

Novi nervni produžeci spajaju se jedni s drugim i formiraju putanje kojim se nadražaj prenosi prema mozgu. Mehanizmi koji su ovakve nadražaje ranije blokirali postaju nedovoljni. U kičmenoj moždini – u delu gde se primaju nadražaji s periferije, stvara se nova mreža nervnih završetaka, koja u suštini predstavlja pamćenje nadražaja.


Filoktet na Lemnu
(Gijom Gijon-Letjer, 1798)

To je ključ. Kad neko postane preosetljiv na neki nadražaj, on onda reaguje bolom, čak i onda kad je nadražaj slab, kao što su hladnoća, pritisak ili čak posle dugotrajne upotrebe kompjuterskog miša. Svakom će odmah pasti na pamet astma. Samo preoseteljivi na polen dobijaju napad i to, po pravilu, svake godine u isto vreme.Postoje mnogobrojni uzroci koji utiču na osećaj intenziteta bolnih nadražaja i na način kako će oni biti zabeleženi u kičmenoj moždini i u mozgu. Običan stres, strah, ili uzbuđenje pojačava doživljaj bola. Novorođenčad koja su izložena bolnim nadražajima pod velikim su rizikom formiranja čitavih oblasti u kojima se memoriše bol. 

Pažnja, saosećanje i bol

Osoba sa hroničnim bolom u stanju je da uveliča svoje osećaje koji su posledica različitih oblika senzornih nadražaja, tako što svoju pažnju usmerava na njih.S druge strane, poznata je i sposobnost minimiziranja važnosti spoljašnjeg nadražaja, što se obično postiže usmeravanjem pažnje na nešto drugo.

Bolesnici sa hroničnim bolom često tvrde da tokom posete svojih dobrih prijatelja doživljavaju preporod, jer bol potpuno nestaje. Onaj koji se žali na bol razlikuje se od ostalih koje ništa ne boli, ali ukoliko na tome insistira, onda je u centru pažnje.To sve podseća na borbu za socijalni status i izbavljanje iz anonimnosti i beznačajnosti.


Ranjeni čovek
(iz knjige Fasciculus
medicinae, Venecija 1491)

Psiholozi tvde da su hronični paćenici u stalnoj potrebi za ljubavlju i razumevanjem. Oni s vremena na vreme drže dlan na leđima, pokazujući svima da je to mesto koje boli. Naravno, dlan ne doprinosi smanjenju bola, ali predstavlja poruku: „Ja sam taj kome je potrebna pomoć i razumevanje. Uostalom, deo tradicije i kulture hrišćanskog sveta, a i drugih konfesija, jeste saosećanje. 

Međutim, pored ljubavi prema bližnjem, današnja kultura drži da je suština života lični uspeh. Na pijedestalu su oni koji su uspeli u životu bez tuđe pomoći. Kult potpune nezavisnosti je neostvarljiv za one osobe koji se zaista osećaju bolesnim i žive u hroničnom bolu, jer zavise od drugih.Zbog te poznate činjenice, mnogima je „bolest stil života, koji omogućava korišćenje pomoći sa strane, a da se pri tome gubi osećaj krivice, jer je bol izvinjenje za odstupanje od kulta individualnosti i životnog uspeha.

Slika koju imamo o bolesnicima sa višedecenijskim hroničnim i neizlečivim bolom u leđima sreće se, najčešće, kod osoba sa životom prepunim emonicionalnih problema, koje nisu sposobne da ih reše, a koje, istovremeno, poriču.Hronični benigni bol u leđima je u mnogo čemu sličan migreni, koja je uzrokovana, mnogi kažu – ničim. Međutim, niko ne može poricati bol na koji se neko žali, a još ga manje može izmeriti.Pravilo staro koliko i medicina glasi: „Leči se čovek, a ne simptomi. 

Kako izaći na kraj

Da bi se otarasili bola ljudi su pribegavali različitim pokušajima. Čuvena mumija Eci, pronađena 1991. godine u glečerima Alpa, na granici Italije i Austrije, ostaci su čoveka koji je živeo oko 3.300 godine pre nove ere. Mumija na koži ima ubode za koje se pretpostavlja da potiču od neke rane forme akupunkture.


Mumija Oci, stara 5.300 godina

Stari Grci i Rimljani često su posezali za opijumom i sokom od kore vrbe, koji u sebi sadrži delotvornu supstancu, acetilsalicilnu kiselinu, koja se danas koristi za proizvodnju svih formi aspirina. Pored ibuprofena ili diklofenaka acetilsalicilna kiselina pripada jednoj od dve velike grupe analgetika. U prvoj grupi su nesteroidni antiflogistici koji deluju protiv glavobolje i zapaljenja zglobova, poznatog kao reuma. Drugu grupu čine morfijum i svi opioidi koji su mu hemijski srodni.

Današnja, nova slika bola dovela je do sinteze nove generacije supstanci koje deluju protiv bola ali samo privremeno. Specijalisti često prepisuju antidepresive i lekove protiv epilepsije kako bi se ublažio bol i postizali uspeh iako su ti lekovi namenjeni lečenju funkcionalnih poremećaja u mozgu.Najvažnije pitanje koje sebi postavlja bolesnik glasi: Kod kog je lekara najbolje otići? Etičke komisije svih lekarskih komora u svetu obavezale su lekare na pomoć svim onima koji osećaju bol, jer na taj način uzimaju u zaštitu i ljudsko dostojanstvo. Ipak ono što lekari najmanje znaju i za šta su najmanje obučeni jeste upravo bol. 

Onaj ko se u svojim mislima oslobađa bolne stvarnosti i uz pomoć terapeuta uspeva da savlada veštine koje ga odvajaju od sadašnjosti, uspeva da se izbavi i od svog bola. Ukoliko se navikne da, kad god oseti najavu dolaska bola, sebe smesta prebaci na neku plažu, rešio je makar deo problema, jer hronični bol retko kad nestaje potpuno. Ako nikako drugačije, s bolom treba živeti u koegzistenciji.

(Izvor RTS)

O autoru

administrator

Ostavite komentar