ARGUSOV POGLED

ZABAGOVANO ŠKOLOVANJE

350 pregleda

Đa­ci iz Sr­bi­je po­no­vo su po­ka­za­li lo­še re­zul­ta­te na PI­SA te­sto­vi­ma. Sva­ka­ko se ne ra­di o to­me da ova de­ca ni­su in­te­li­gent­na. Ne bih re­kao ni da ni­su vred­na, ma­da se po­ne­ko mo­žda neće slo­ži­ti sa mnom. Ali ov­de i nije reč o vred­no­ći. Pro­blem je u školskom si­ste­mu.

 Prof. dr Branko Rakić

Pre ne­ko­li­ko go­di­na, na Prav­nom fakul­te­tu Uni­ver­zi­te­ta u Be­o­gra­du u hodni­ku sre­toh svog mla­đeg ko­le­gu, no­vo­i­za­bra­nog do­cen­ta na pred­me­tu Poro­dič­no pra­vo. Vra­ćao se s jed­nog od pr­vih svo­jih is­pi­ta i no­sio je ispit­ni za­pi­snik. Po­gle­dam u zapisnik, a ta­mo od oko 25 iza­šlih stu­de­na­ta, sa­mo njih pet-šest položilo. Re­koh mu: „Da ni­si prestrog?” On od­go­vo­ri: „Znam da tako iz­gle­da, ali za­i­sta ja­ko sla­bo zna­ju. Evo, pri­me­ra ra­di, pi­tam jed­nu stu­dent­ki­nju pred ko­jim se dr­žav­nim or­ga­nom za­klju­ču­je brak, a ona kaže pred su­dom. I na mo­je in­si­sti­ra­nje da ma­lo raz­mi­sli, ni­je pro­me­ni­la odgovor. Ka­ko da je pu­stim?” Slo­žih se da je to od­go­vor za pa­da­nje, po­seb­no ako je, ka­ko re­če, po­ku­šao da kod nje ublaži po­sle­di­ce tre­me.

Me­đu­tim, ni­sam mo­gao da gla­sno i njemu i sa­mom se­bi ne po­sta­vim sledeće pi­ta­nje: „A da li ti mi­sliš da ona za­i­sta ne zna pred ko­jim se orga­nom zaklju­ču­je brak? Ima dvadesetak go­di­na, mo­gla bi re­ci­mo da re­ši da se uda. Da li bi oti­šla u sud da za­ka­že ven­ča­nje ili bi nepogrešivo oti­šla u opšti­nu kod ma­ti­ča­ra?” Slo­ži­smo se oko to­ga da bi si­gur­no oti­šla kod mati­ča­ra. I slo­ži­smo se oko to­ga da je u ži­vo­tu si­gur­no bar de­set pu­ta bi­la na nečijim ven­ča­nji­ma i da sva­ka­ko ni­je išla u sud. I da ni­je mo­gu­će da to ne zna. Ali o če­mu se ra­di? Znam o če­mu, jer go­di­na­ma ra­dim sa stu­den­ti­ma.

U udž­be­ni­ku iz bi­o­lo­gi­je je bi­la lekci­ja o to­me ka­ko ra­ste dr­vo, s rečeni­com ko­ja gla­si: „Pa­ren­him­ske ži­ve će­li­je, iz­nad ksi­le­ma i is­pod flo­e­ma, po­sta­ju se­kun­dar­no meristemske i gra­de ta­la­sast pr­stenme­ri­ste­ma na­zvan kam­bi­jum”

 Kad joj je on na is­pi­tu po­sta­vio pitanje, ona je kre­nu­la da se pri­se­ća, ona­ko ka­ko ju je škol­ski si­stem od prvog raz­re­da osnov­ne ško­le učio da či­ni, da li to što je pi­ta­na pi­še na vr­hu le­ve ili dnu de­sne stra­ne ili ne­gde između, da li je pod­vu­kla tan­ko ili de­be­lo, pla­vom ili cr­ve­nom olovkom itd. I po­što ni­je mo­gla da se se­ti, pre­ba­ci­la se na dru­gu stvar ko­ja pi­še u knji­zi, a to je da se bra­ko­vi raz­vo­de i po­ni­šta­va­ju pred su­dom, i lup­nu­la je da se brak za­klju­ču­je pred su­dom. Od­go­vo­ri­la je po­gre­šno na pita­nje na ko­je iz ži­vo­ta zna zdravora­zum­ski od­go­vor. Jer uče­na je da je ško­la jed­no, a život i zdrav razum dru­go i da se to ne me­ša.

Ova­kvih epi­zo­da ima pu­no i iz mo­je prak­se i iz prak­se mo­jih ko­le­ga. Ka­žu da je je­dan od za­da­ta­ka škol­skog siste­ma da pod­sti­če kri­tič­ko razmišlja­nje. Naš škol­ski si­stem, u ko­me je glav­ni zah­tev od đa­ka i studena­ta da memorišu gra­di­vo i repro­du­ku­ju me­mo­ri­sa­no, ne da ne podsti­če kri­tič­ko raz­mi­šlja­nje, ne­go ne pod­sti­če ni­ka­kvo raz­mi­šlja­nje. Šta­vi­še, on u značajnoj me­ri su­zbi­ja raz­mi­šlja­nje, čak i ono najelementarni­je, zdravorazum­sko. Ško­la uči đa­ke (a ka­sni­je i stu­den­te), da oni mo­ra­ju da nauče da po­no­ve ono što im je za­da­to i to na na­čin ka­ko je na­pi­sa­no u iz­vo­ru iz ko­ga uče. Ni­ko to ne tra­ži baš sve­sno i di­rekt­no, ali „bu­ba­lač­ki” zahtevi ka to­me vo­de. I de­ca za­i­sta vre­me­nom iz­gra­de taj od­nos: kad su školske/fa­kul­tet­ske stva­ri u pi­ta­nju, tu se me­mo­ri­še, kad je sva­ko­dnev­ni ži­vot u pi­ta­nju, e tu mo­že i da se raz­mi­šlja. I tek ka­da biv­ši đak ili bivši student do­đe u si­tu­a­ci­ju da uče­no to­kom obra­zo­va­nja pri­me­ni u životu nasta­je pro­blem.

Mo­ji biv­ši stu­den­ti, ko­ji su se zaposli­li, re­dov­no mi se ža­le na to. On­da je neo­p­ho­dan pe­ri­od od ne­ko­li­ko go­di­na uče­nja prak­tič­ne pri­me­ne onoga što su uči­li/stu­di­ra­li i „dekon­ta­mi­na­ci­je” od štet­nog dej­stva škol­skog sistema ko­je či­ni da „zabagu­ju” čim tre­ba da uklju­če mo­zak na funk­ci­ju „razmišljaj”. Štet­ne po­sle­di­ce su broj­ne. Po­red po­ti­ski­va­nja pri­rod­nih spo­sob­no­sti de­ce da ko­ri­ste svo­ju in­te­li­gen­ci­ju na po­že­ljan na­čin, pri čemu je sreć­na okol­nost da in­te­li­gen­ci­ju ne mo­že­te uni­šti­ti ili uma­nji­ti, pa je oporavak mo­guć, na­ve­de­ni na­čin učenja je uža­sno mu­čan za đa­ke i studen­te i to bes­po­treb­no i šte­tan i za nji­ho­vo zdra­vlje. Tu je i pe­ri­od „dekon­ta­mi­na­ci­je” tj. uče­nja biv­šeg đaka/stu­den­ta, na­kon za­po­sle­nja, da u prak­si oba­vlja ono što mu je profesija, što ve­o­ma mno­go ko­šta. Jer ra­di se o pe­ri­o­du od ne­ko­li­ko godi­na pra­vlje­nja funk­ci­o­nal­no upotre­blji­vog stručnja­ka. Pro­blem ova­kvog škol­stva, uz pro­blem „beogradi­za­ci­je” Sr­bi­je, tj. pražnjenja – od­la­ska sta­nov­ni­štva iz či­ta­vih obla­sti u unu­tra­šnjo­sti, pred­sta­vlja je­dan od dva naj­te­ža i na dug rok naj­po­gub­ni­ja pro­ble­ma s kojima se na­še dru­štvo su­o­ča­va.

Na kra­ju, se­tih se još jed­ne epi­zo­de iz ži­vo­ta. Ka­da sam bio u pr­vom raz­re­du gim­na­zi­je, u udž­be­ni­ku iz bi­o­lo­gi­je je bi­la lek­ci­ja o to­me ka­ko ra­ste dr­vo, s re­če­ni­com ko­ja gla­si: „Pa­ren­him­ske ži­ve će­li­je, iz­nad ksi­le­ma i is­pod flo­e­ma, po­sta­ju se­kun­dar­no meristemske i gra­de ta­la­sast pr­sten me­ri­ste­ma na­zvan kam­bi­jum”. U stra­hu da će me pro­fe­sor pi­ta­ti baš to, a pošto ni tada, kao ni sa­da, ni­sam razu­meo ni ce­li­nu te re­če­ni­ce ni­ti ve­ći­nu upotreblje­nih re­či po­na­o­sob, sed­nem i na­u­čim re­če­ni­cu na­pa­met. I ni­je me pi­tao. A ta re­če­ni­ca mi već de­ce­ni­ja­ma optere­ću­je mo­zak, za­u­zi­ma­ju­ći mi deo me­mo­ri­je. Jed­no vre­me sam se na­dao da ću za­hva­lju­ju­ći njoj ne­kad ne­gde mo­ći da is­pad­nem pa­me­tan u dru­štvu. Ipak, jed­na ko­rist od te re­če­ni­ce: otka­ko sam ja po­stao pro­svet­ni rad­nik, živim u pa­nič­nom stra­hu da ja pre­ma svo­jim stu­den­ti­ma ne bu­dem ta­kav tero­ri­sta ka­kav je bio autor tog udžbeni­ka iz bi­o­lo­gi­je pre­ma me­ni. I tru­dim se. Ne znam da li uspe­vam.

(Izvor Politika)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar