ARGUSOV POGLED

ZAMKE BLAŽENOG NEZNANJA

285 pregleda

Nije retko da lekar sa zvučnim zvanjima ciljano prikaže nekakav bizarni nalaz kao epohalno otkriće. Po pravilu je reč o čudnim frekvencijama i vibracijama, „dobro čuvanim tajnama” ili „zaboravljenim istinama” iz davnih vremena, a iza svega se krije lična korist, tačnije prevara.


Prof. dr Zoran Radovanović

Svake godine objavi se preko tri miliona članaka u oko 42.500 naučnih i tehničkih časopisa sa recenzijom u svetu. U 2018. godini prednjačila je Kina sa 528.000, a sledili su SAD sa 423.000 i Indija sa 136.000 priloga (pretenciozno bi bilo reći naučnih doprinosa). U tom globalnom kolaču Srbija je učestvovala sa manje od 0,09 odsto. Godišnje se broj članaka povećava za četiri odsto, a broj časopisa za pet odsto. Trend je očekivan, jer je srazmeran porastu broja istraživača.

U tom okeanu ideja i zaključaka teško je izdvojiti poneko zrnce bisera iz preovlađujućeg peska. Gro rezultata ne bude nikad potvrđen naknadnom proverom, a u epidemiološkoj teoriji ponovljivost je jedan od važnih kriterijuma uzročnosti. Retko istraživači svesno obmanjuju javnost, kao što je 1998. uradio zloglasni Vejkfild, motivisan ličnom korišću da izmisli povezanost vakcinacije protiv velikih boginja sa autizmom.

Mnogo češće se ne uzme u obzir sveukupnost uticaja različitih činilaca.

Školski primer je pridruženi efekat uživanja u duvanu i kofeinu. Naivan istraživač će uzbuđeno uočiti da pijenje kafe povećava rizik nastanka raka pluća samo zato što mu je promaklo da su pušači veće kafopije od nepušača. Uz pridruženost, važan razlog grešaka je pristrasnost, koja u nauci nema konotaciju svesne prevare. Jednostavno se pogrešno odabere uzorak (pristrasnost izbora) ili ispitanike sistematski izdaje sećanje (informativna pristrasnost), da ne nabrajamo bezbrojne druge primere.

Sve se to dobro zna, ali je temu posebno oštro nametnuo javnosti američki epidemiolog Džon Joanidis koga pominju kao jednog od najuticajnijih živih naučnika u svetu i osnivača metanauke, kao izučavanja same nauke naučnim metodama. Njegov članak iz 2005. provokativnog naslova „Zašto su pogrešni rezultati većine istraživanja” preuzet je više od tri miliona puta iz baze podataka Javne naučne biblioteke. To je do sada neprevaziđeni rekord.

Kada je Joanidis nedavno držao predavanje u SANU, predsednik ove ugledne ustanove lično je telefonom obaveštavao zainteresovane stručnjake, svestan da bi im bilo žao ukoliko im je promakla notica u štampi. Bio je u pravu, jer je prilika bila jedinstvena.

Joanidisova često citirana misao je da je nauka ono najbolje što se desilo ljudima, ali da se može i mora bolje. Svojim člancima tokom niza godina razvijao je tezu da je pogrešno više od pola objavljenih naučnih članaka. Tu svoju tvrdnju potkrepljivao je primerima. Nasumično je, recimo, uzeo nazive 50 sastojaka iz neke knjige kuvarskih recepata, pa je našao da je 40 njih bar neko nekad povezao sa rakom, a da je za 20 sastojaka postojalo 10 ili više takvih „otkrića”.

Istini za volju, podaci o ishrani i njenom uticaju na pojavu hroničnih bolesti naročito su nepouzdani, jer je čoveku teško da se seti koliko je čega pojeo prethodnog dana, a ne tokom prethodnih decenija, dok su za sticanje kompletne slike poželjni čak i detalji o navikama majke tokom ispitanikovog fetalnog razvoja (to je tzv. celoživotna epidemiologija).

Običnog čoveka ne interesuju ova teoretska razmatranja, jer nije svestan koliko utiču na njegov svakodnevni život. Ne povezuje ih sa sluđenošću vestima da zbog svog zdravlja mora ovo, a nipošto ne sme ono, mada ni jedno, ni drugo najčešće nije tačno ili je, bar, enormno uvećano kao moguća korist, odnosno pretnja.

Prenosioci naučnih saznanja, bilo da su novinari ili lekari, često iz neznanja potpuno ignorišu Joanidisovu poruku, pa neko marginalno saopštenje prikazuju kao veliko otkriće. Dešava se čak da urednik pošalje izveštača u neku daleku zemlju da dobije ekskluzivan izveštaj o, recimo, „revolucionarnom leku protiv raka”. Zbunjeni i polaskani autor onda našem čoveku objašnjava da je još dug put do konačne istine. Ubrzo se pokaže da je u pitanju stranputica.

Blaženo neznanje ipak zaslužuje oproštaj, ali nije retko da lekar sa zvučnim zvanjima ciljano prikaže nekakav bizarni nalaz kao epohalno otkriće. Po pravilu je reč o čudnim frekvencijama i vibracijama, „dobro čuvanim tajnama” ili „zaboravljenim istinama” iz davnih vremena, a iza svega se krije lična korist, tačnije prevara.

Dobronamernim popularizatorima nauke dobro bi došla poruka da se skoro sva autentična naučna otkrića objave u časopisima Priroda (Nature) i Nauka (Science), uz samo još po nekoliko časopisa iz posebnih naučnih oblasti. Za medicinu je to, na primer, Medicinski časopis Nove Engleske (New England Journal of Medicine). Sve ostalo zahteva oprez i čekanje na ponavljanu potvrdu rezultata.

(Izvor Politika)

O autoru

administrator

Ostavite komentar