ARGUSOV POGLED

ZAOKRET KA SVOM TRŽIŠTU

240 pregleda

Izvozni model ekonomije je Kini doneo veliki napredak u prethodnim decenijama. U budućnosti će, međutim, ključ biti u domaćem tržištu.

Prof. dr Džang Đun

 Pre dve godine, kineski predsednik Si Đinping objavio je da bi, do trenutka kada Narodna Republika bude obeležavala stogodišnjicu 2049. godine, Kina trebalo da bude „velika moderna socijalistička zemlja” sa naprednom ekonomijom. Da bi postigla ovaj ambiciozni cilj, Kina će morati da osigura još tri decenije snažnih ekonomskih performansi i inkluzivnog razvoja. Pitanje je kako.

Pri korak ka nalaženju odgovora na ovo pitanje jeste da razumemo šta je pokretalo dosadašnji uspeh Kine. Spisak stvari deluje impresivno: tri decenije dvocifrenog rasta BDP-a; nagli porast stope urbanizacije od 18 odsto 1978. do 57 odsto 2016. godine; i smanjenje broja siromašnog stanovništva – prema kineskim standardima – sa 250 miliona ljudi 1978. godine na 50 miliona u toku 2016. Prema ovoj računici, Kina će u potpunosti iskoreniti siromaštvo negde u toku sledeće godine.

 Sa ivice ambisa
Ali Narodna Republika nije bila uspešna od samog početka. Naprotiv, Maov izrazito dogmatski i centralizovan pristup, otelotvoren u katastrofalnom Velikom skoku napred i fanatičnoj Kulturnoj revoluciji, ne samo da je sprečio zemlju da tehnološki napreduje, već je gurnuo ekonomiju na ivicu kolapsa.

Prema podacima kineske komisije za državno planiranje, do kraja 1977. godine samo je Kulturna revolcija (koja je trajala celu deceniju) koštala Kinu 500 milijardi juana (oko 70 milijardi dolara) nacionalnog dohotka. To je jednako vrednosti 80 odsto svih kapitalnih investicija tokom prvih 30 godina Narodne Republike i premašuje ukupnu vrednost osnovnih sredstava Kine u tom periodu.

U narednih 30 godina, ključ uspeha biće oslobađanje ogromnog potencijala kineskog domaćeg tržišta, posebno uklanjanjem institucionalnih barijera koje sprečavaju širenje kreativnosti privatnih preduzeća

 Štaviše, prvih 30 godina Narodne Republike donelo je malo toga na planu smanjenja siromaštva. Godine 1978, skoro 84 odsto kineske populacije živelo je ispod međunarodno prihvaćene linije siromaštva od 1,25 potrošenih dolara po danu; prihod po glavi stanovnika iznosio je manje od jedne trećine proseka u Subsaharskoj Africi; a 85 odsto Kineza živelo je u selima, izolovano i bez osnovnih potrepština kao što su hrana i odeća.

Sve se promenilo 1978. godine, kada je Maov naslednik Deng Sjaoping pokrenuo svoju strategiju „reformi i otvaranja prema svetu”. Zahvaljujući toj promeni kursa – koji je stavljao akcenat na konstantno eksperimentisanje, nadgledanje i prilagođavanje – Kina je počela ubrzano da se industrijalizuje, podstaknuta snažnim rastom izvoza i vođena lekcijama iz zemalja koje su nedavno postale ekonomije visokih performansi.

Tokom ovog procesa, kineska vlada je ohrabrivala priliv stranog kapitala kako bi podstakla rast u sektorima u kojima bi potencijalno mogla da ostvari komparativne prednosti. Kako su ti sektori postajali globalno konkurentni, to je pomagalo da se podstaknu postepene strukturne promene, akumulacija kapitala i rast produktivnosti i zaposlenosti.

Šenžen, centar visoke tehnologije

Ovaj pristup je značio da je kineska ekonomija, uprkos svom velikom domaćem tržištu u ogromnoj meri postala zavisna od spoljne trgovine. Prema podacima Svetske banke, vrednost trgovinske razmene je u 2017. godini iznosila gotovo 38 odsto BDP-a – što je i dalje izuzetno visoka stopa, posebno za tako veliku zemlju. U stvarnosti, procesna trgovina (trgovina sirovinama i drugim komponentama neophodnim za sklapanje finalnog prozivoda) čini veliki deo ukupnog iznosa – tokom najvećeg dela prethodnih 40 godina preko polovine – i uglavnom se oslanjala na strane direktne investicije.

U početku, Kina nije čak ni uvozila materijale za proizvodnju, usled nedostatka opreme i znanja; umesto toga, uglavnom je obrađivala i sastavljala materijale koje su obezbeđivali kupci. A kada je Kina počela da nabavlja neophodnu opremu, ona je dolazila uglavnom od stranih investitora, ostavljajući domaćim kompanijama neznatne prihode. Tek tokom devedesetih godina Kina je počela da obrađuje veći deo uvezenog materijala.

Ovaj usporeni početak je proizvod strategije da se iskoristi snaga naprednih ekonomija kako bi se prevazišle sopstvene slabosti. Međutim, s obzirom na institucionalne distorzije, uključujući i diskriminaciju finansijskog sektora prema privatnim preduzećima, možda je bolji način da se kineske kompanije pridruže globalnim lancima snadbevanja bio u prekomerenoj upotrebi stranog kapitala.

Vreme novog modela
Kada se ispostavilo da je Kina počela da stiče iskustvo i kapital – proces koji se ubrzao tokom devedesetih – ona je  udvostručila napore u ovom pravcu, otvarajući pogranične gradove (poput Šangaja) i regione (poput delte reke Jangcekajng) kako bi privukla više stranih direktnih investicija. Kineska vlada je takođe ohrabrivala lokalna preduzeća da vrše zajednička ulaganja sa njihovim stranim partnerima. Tako je Kina postala središte globalne proizvodnje.

Ali daleko od toga da se Kina zadovoljila pozicijom na dnu globalnog lanca vrednosti, već je nastavila uspon, stremeći ka ubrzanom tehnološkom napretku i konstantnom idustrijskom unapređivanju. Na taj način Kina je uspela da drastično smanji svoju zavisnost od stranog kapitala tokom poslednjih 15 godina.

Međutim, u poslednjoj deceniji, rast Kine je znatno usporio. Imajući u vidu dugoročnu prirodu faktora koji leže u osnovi ovog usporavanja – uključujući slabiju globalnu potražnju za kineskim izvozom, krajnje visok udeo proizvoda sa dodatnom vrednosti u BDP-u i opadajući broj radno sposobnog stanovništva – ovaj trend će se verovatno nastaviti. Ako Kina želi da postigne status napredne ekonomije do 2049. godine, ona će morati da izvrši značajne promene u svom modelu rasta.

Kinesko rukovodstvo ovo dobro razume. Shvativši da su dani dvocifrenog rasta BDP-a verovatno završeni, vlast radi na suzbijanju rasta kredita i generalno na obuzdavanju duga i finansijskog rizika, kako bi se uhvatila ukoštac sa trendom usporavanja rasta. Štaviše, vlast je pokušala da generište novi rast u visokotehnološkim sektorima. U tom cilju ubrzano je otvaranje finansijskog tržišta i tržišta kapitala.

Da bi ostvarila Sijevu viziju, Kina mora nastaviti u istom pravcu, što podrazumeva fundamentalnu transformaciju modela rasta kako bi se osigurao veći rast prihoda na domaćem tržištu. U tom smislu je ključan oštar i održiv porast domaće potražnje. Za početak, ovo će zahtevati stalnu ubrzanu urbanizaciju, budući da će se populacija razvijenijih gradova povećati za 200 do 250 miliona ljudi u narednih 30 godina.

Zalazak sunca nad Šangajem

 Pored toga, postizanje Sijevog cilja će zavisiti od kontinuiranog rasta potražnje za fizičkom infrastrukturom i masovnim korporativnim investicijama u mašine i opremu. Ovo bi zahtevalo brži napredak ka otvaranju pristupa ugroženim i zaštićenim tržišnim sektorima, posebno uslužnom sektoru. Pritom ne mislimo samo na otvaranje za strana preduzeća, već i, što je još važnije, za kineska privatna preduzeća. Ukratko, Kina mora pretvoriti veličinu svoje zemlje u izvor rasta. S tim u vezi, ona treba i da obezbedi fer domaću konkurenciju, i da na taj način preokrene trend pada privatnog poverenja u investicije tokom poslednje decenije i poboljša sveukupni rast produktivnosti ekonomije.

Fokus na izvoz je nesumnjivo dobro služio Kini tokom poslednje četiri decenije. Međutim, u narednih 30 godina, ključ uspeha biće oslobađanje ogromnog potencijala kineskog domaćeg tržišta, posebno uklanjanjem institucionalnih barijera koje sprečavaju širenje kreativnosti privatnih preduzeća. Tek onda Kina može ići dalje od imitiranja razvijenijih zemalja do toga da predvodi svet u inovacijama.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar