ATINSKI TRG

ŽIVOT U PROZIRNOJ VODI

267 pregleda
Pexels

Daljim hlađenjem Zemljine površine i hlađenjem okeana energija veze tako nastalih živih bića postala je veća od potencijala okruženja te su ona opstala i čak su mogla i da izađu na kopno uprkos gravitaciji.


Nikola Pilipović

Zašto je život nastao u vodi?

Da je život nastao u vodi je veoma verovatna i opšteprihvaćena hipoteza, jer počiva na nespornim činjenicama: najveći deo svakog bića je voda i samim tim nijedno biće ne može opstati bez vode. Ipak je to zaključivanje od posledice na uzrok, iz čega se ne može izvesti nikakav zaključak koji bi vodio bilo kakvom uopštavanju, te je ta hipoteza bez ikakvog heurističkog potencijala. A biolozi i filozofi su sami sebi zatvorili jedini put saznanja života i živog bića kada su prihvatili da slobode, kao negacije kauzaliteta, ne može biti te da je život kauzalan i da su živa bića savršeni mehanizmi, iako svaki pokret svakog živog bića demantuje tu ideju. Uzalud predani eksperimentatori pokušavaju da u epruveti iznedre život, to je beznadežnije od Sizifovog posla, jer on je znao šta radi a oni pojma nemaju šta traže jer ne znaju šta je život, te i ako bi kojim nemogućim slučajem naleteli na njega ne bi ga prepoznali, štaviše tragaju za životom u kosmosu a ne prepoznaju ga u svom okruženju i u sebi samim. Uspeh tog traganja je verovatan koliko je verovatno napraviti perpetuum mobile.

Traganje, koje počiva na iskustvu, za odgovorom na pitanje „zaštojeste apsurd. Jer iskustvo postoji samo u jednom jedinom trenutku, a odgovor mora počivati na uzroku. Druga je stvar što civilizacija, kao i svako biće, ima pamćenje te meša prošlost sa sadašnjošću, to nimalo ne menja beskorisnost iskustva van saznanja zakonitosti prirode, van saznanja odgovora na pitanje „kako. Odgovor na pitanje „zašto može dati samo teorija koja je iskustveno apsolutno istinita, ako postoji. Izgleda kao da smo u kontradikciji kada se pozivamo na iskustveno apsolutnu istinu a pobijamo mogućnost saznanja iz iskustva, ali nije tako. Jer iskustveno apsolutno istinita teorija je ona koja apriori sadrži istinito saznanje svakog mogućeg iskustva. A to je najviše što se može znati, jer pojam znanje po samoj definiciji je iskustvena istina, što je jedna tautologija jer je to jedina moguća nominalna definicija znanja. U tautologijama se krije iskustveno apsolutna istina. Naravno ne u čistim tautologijama, koje su samo prazne igre reči, ne mnogo drugačije od pleonazama, već u onim kojima je dodat predmet nominalno definisan tautologijom, koje na taj način predstavljaju jedinu moguću istinu koja počiva na tom pojmu.

Dva uslova se moraju ostvariti da bi nastao život:

Mora se omogućiti kontinuitet iz kauzaliteta u slobodu;

Mora se ostvariti dovoljno veliki broj slučajnih grešaka da bi njihova verovatnoća dostigla jedan.

Primera radi, iz definicije znanja da je ono iskustvena istina, sledi nova tautologija: znanje se ne može smanjivati, jer ono što je iskustveno istinito ne može istovremeno biti iskustveno neistinito (osim kod hegelovaca), a to znači da znanje evoluira, da je njegova evolucija imanentna samom iskustvu a time i samoj materiji jer važi za svako moguće iskustvo a to znači i za sve pojavne forme materije. Ili kada kažem iz iskustva se ne može izići, to je nesporna apsolutna istina ali nije čista tautologija, jer je u nju unet predmet. I Dekartovo cogito ergo sum je jedna opredmećena tautologija i zato je i prihvatamo kao nespornu, apsolutnu istinu, ona isto to kaže samo na drugi način: biti u iskustvu znači biti. Možemo razložnost zasnivanja teorije na realnim, opredmećenim tautologijama odrazložiti i neposredno: ničemu ne može služiti neka apsolutna istina, koja se ne bi odnosila na samu mogućnost iskustva i više od toga, ona se ne može ni definisati, pa čak se ne može ni zamisliti.Pokušajte da zamislite nešto što je apsolutno istinito a ne odnosi se ni na kakav iskustveni pojam i uverićete se da to nije moguće, jer pod pojmom apsolutno istinito možemo misliti samo ono što je istinito u svakom mogućem iskustvu.

Posle nerešivih metafizičkih zagonetki: šta je materija, šta je kosmos, kako je nastao, koje su van svakog mogućeg iskustva, svakako je najzanimljivija zagonetka kako je nastao život, koja je takođe van iskustva, jer se desila u prošlosti, ali je u domenu mogućeg iskustva, jer je faza u evoluciji materije koja je iskustveno apsolutno istinita, što smo već ranije pokazali. Ako je imanentno materiji, konkretno materijalnim objektima, da znanje evoluira, onda mora da evoluira i objekt kroz koji se to znanje demonstrira, jer iskustvo znači komunikaciju, odnos sa okruženjem, sa drugim objektom. Teorija zasnovana na praktičkim, realnim, opredmećenim tautologijama je jedina moguća teorija koja može izaći van iskustva u domen mogućeg iskustva, što je dovoljno da saznamo i budućnost jer je ona u domenu mogućeg iskustva. Zbog toga je, zbog mogućnosti saznanja budućnosti, takva teorija značajna a pošto je apsolutno iskustveno istinita time je i jedina moguća, jer i kada bi došli do neke druge ona bi morala da se svede na ovu, to jest bila bi ista sa njom i ne bi bila druga. Naravno govorimo o budućnosti bića civilizacije, a time i o budućnosti čoveka jer je ono, kao apsolutni gospodar planete jedino slobodno i time jedino koje podleže samo imperativu evolucije. To još nije država, jer je ona u kompeticiji sa drugim državama, ali time se još više ubrzava njena evolucija, koja se svodi na transformaciju na neorgansku osnovu neuporedivo većeg i energetskog i evolucionog potencijala.

Pre nego što pređemo na našu temu treba da se podsetimo na suštinu pojma kauzaliteta jer slobodu možemo definisati samo u odnosu na kauzalitet, naravno na ono što je iskustveno apsolutna istina, to jest što je praktička tautologija. Prvo, postojati znači postojati za drugog, a to znači delovati na njega, a delovati je moguće samo kroz materiju, to jest prelaskom energije–mase, to je fenomen koji je određen zakonom verovatnoće: energija prelazi sa objekta višeg potencijala na objekt nižeg potencijala. Drugo, svi procesi moraju biti kontinualni, inače bi bila potrebna beskonačno velika energija za njihovo ostvarenje. Treće, svi fenomeni su kauzalni, ponavljaju se po nekom zakonu inače objekt ne bi ni postojao, jer ne bi mogao da se vrati u prvobitno stanje. Četvrto, kao što je još Heraklit uočio, objekt se ne vraća u potpunosti u prethodno stanje, jer su se u međuvremenu ostvarili i drugi fenomeni koji su kvantitativno promenili neke druge odrednice, atribute objekta. Peto, ako se atribut održava po kvalitetu, i može da se vrati u prvobitno stanje po kvantitetu, to onda znači da on poseduje pamčenje. To je nesporna činjenica koju jasno demonstrira kristalizacija i još bolje nizovi RNK i DNK. Šesto, pojam složeni objekt ne čini skup njegovih delova, već je nova celina koja se može razložiti na delove, to jest složeni objekt nije određen zbirom atributa svojih delova već je skup novih atributa.

Fizičari tumače objekt jedino kako je moguće, prema njegovom delovanju. Ali biolozi i filozofi to nisu shvatili kao tautologiju te prave krupnu i nedopustivu grešku; umesto da tumače živo biće kao celinu, kao objekt, što znači kroz njegovo delovanje, oni tumaće njegove delove kroz njihovo delovanje, što se svodi na kauzalitet, te iz toga potpuno pogrešno zaključuju da je i živo biće skup neživih formi i da je samo jedan veoma složeni mehanizam. Nijedan um, suočen sa ovom grubom kontroverzom ne može zaključiti da je živo biće mehanizam. Može ostati u neznanju šta je živo biće ali ne i tvrditi da je ono samo jedan mehanizam.

Imajući ovo na umu, možemo se upustiti u tumačenje zagonetke zašto je život nastao u vodi. Počnimo od nesporne činjenice da su materijalni objekti ili prosti ili složeni. Prosti objekti su oni koje na današnjem nivou znanja ne možemo rastaviti na prostije i zovemo ih elementarne čestice to su elektron, proton i čitav niz virtuelnih čestica koje postoje samo u eksperimentu. Složene čestice možemo rastaviti na prostije i one su moguće ako im je potencijal veze viši od potencijala okruženja, ali je niži od potencijala veze svojih delova inače bi se delovi raspali pre nego celina i ne bi mogli ni znati za njih. Iz toga proizlazi neizbežnost evolucije materije, jer pri hlađenju okruženja nastaju sve složeniji objekti, a kosmos se hladio širenjem. Zašto se širio i šta to znači je jedno od metafizičkih pitanja na koja nema odgovora. Posle gravitacione faze u kojoj su nastali masivni kosmički objekti i atomi, to jest takozvani hemijski elementi, evolucija je nastavila na planetama jer je potencijal na njihovoj površini neuporedivo niži te su nastala jedinjenja, i ona koja sadrže ugljenik koja zovemo organskim.

Međutim na planeti nisu moguće forme čiji potencijal je manji od potencijala gravitacije. Izuzetak su forme koje nastaju u tečnosti jer se u njoj poništava gravitacija sa potiskom ukoliko forma ima specifičnu težinu istu kao i tečnost. Naročito složene forme su mogle nastati u obliku nizova, lanaca jer je svaki atom dostupan u neposrednom dodiru sa okruženjem i lako ga je zameniti – naravno ako postoji u tečnosti – ukoliko je izgubljen u komunikaciji sa okruženjem. Taj proces – gubitak atoma usled komunikacije i njegova nadoknada na osnovu pamćenja – jeste potpuno kauzalan, potpuno je u skladu sa zakonima prirode i sa pojmom atributa. Ali ma koliko da je objekt složen, broj njegovih atributa je tačno određen i time je i ograničen.

Suprotno tome živo biće deluje po svojoj volji, po svome razlogu i u tome se i sastoji sloboda – život. To znači da biće ostvaruje nove atribute, te je broj njegovih atributa veći od broja atributa njegove materijalne strukture i, što je važnije, on nije ograničen jer svako delovanje na okruženje je novi atribut, to je suština i mera evolucije bića. Biće ostvaruje svoju dobit kroz slobodu, kroz negaciju kauzaliteta, jer je posledica razlog njegove aktivnosti, to jest u njegovoj aktivnosti posledica dolazi pre uzroka – to sam nazvao kauzalni krug (KK) – kroz njega se ostvaruje život, a njegova veličina je mera evolucije bića, mera njegove slobode, njegovog znanja, njegovog prodora u okruženje i u budućnost, mera života. U tome je suština života: on je u kvalitetu u tome da proizvodi nove fenomene a kvantitet tih fenomena je mera evolucije bića, materijalne strukture kroz koju se ostvaruje život, sloboda, znanje, agresija.

Kauzalni krug može biti beskonačno mali i besknačno kratko trajati a ipak je to iskra života, ali on ne može nastati kauzalno već samo slučajno, samo greškom u reprodukciji izgubljenog atoma u RNK nizu. Ako ta greška rezultira nekim dejstvom na okruženje onda je to iskra života, a tek ona greška kojom biće ostvaruje dobit stvara veću verovatnoću opstanka te materijalne forme. Nije moguće definisati kada je forma postala živo biće iz jasnog razloga što se život sastoji samo u akciji a ona može biti nemerljivo mala i nemerljivo kratka. Time je zadovoljen uslov da kauzalitet kontinualno prelazi u slobodu – život. Tek onda kada ta akcija, ta agresija postane merljiva možemo prepoznati život, ali to još nije živo biće jer nije ostvarena i jedinstvena volja. Kada se ostvari potpuna podela poslova, podela dobiti i podela vlasti ta forma postaje živo biće, a to zahteva jasnu granicu između bića i okruženja. Znači život nastaje pre živog bića i može postojati u formi koja nije živo biće.

Sada možemo pokazati zašto je voda bila uslov nastanka života na Zemlji, a time i da život može nastati samo u tečnosti sličnih fizičko-hemijskih osobina i dovoljno velike mase. Dva uslova se moraju ostvariti da bi nastao život:

Mora se omogućiti kontinuitet iz kauzaliteta u slobodu;

Mora se ostvariti dovoljno veliki broj slučajnih grešaka da bi njihova verovatnoća dostigla jedan.

Voda zadovoljava prvi uslov tako što:

Poništavanjem dejstva gravitacije omogućava stvaranje veoma složenih objekata čiji potencijal veze je toliko mali da nije uvek i na svakom delu veći od potencijala okruženja, to jest omogućava gubitak atoma i time i evoluciju materije;

Omogućava da se taj složeni objekt održava zamenom izgubljenih atoma;

Omogućava da kauzalni krug, to jest život bude beskonačno mali.

Drugi uslov je zadovoljen time što:

Masa vode na Zemlji je veoma velika, te je i broj objekata – RNK – bio veoma veliki;

Okretanjem Zemlje iznuđeno je neprebrojivo mnogo fenomena, prelaza energije iz okruženja na RNK danju i obrnuto prelaz energije sa RNK na okruženje noću i time je ostvarena dovoljna verovatnoća nastanka života;

Prozirnost vode je uvećala broj fenomena.

Daljim hlađenjem Zemljine površine i hlađenjem okeana energija veze tako nastalih živih bića postala je veća od potencijala okruženja te su ona opstala i čak su mogla i da izađu na kopno uprkos gravitaciji.

O autoru

administrator

Ostavite komentar