ARGUSOV POGLED

ZLOČIN I KAZNA

426 pregleda

Šta god da su motivi smena i progona istaknutih pojedinaca – dodvoravanje moćnicima, politička ostrašćenost, čuvanje vlastitog položaja, zavist, lična pizma – rezultat je isti: dugoročni gubitnici su naša nauka i kultura


Prof. dr Zoran Radovanović

Već 30 godina učimo se osnovama demokratije i još sričemo prva slova. Nigde u svetu se kritika ne prihvata sa radošću, ali ljudi ulažu napor da joj se suprotstave argumentima. Kod nas se ona doživljava kao neprijateljski napad, a prema neprijatelju ne treba imati milosti.

Jedna od bezbrojnih ilustracija te tvrdnje je odnos prema lekarima koji su peticijom izrazili svoje nezadovoljstvo upravljanjem protivepidemijskom borbom. Rukovodioci zdravstvenih ustanova dobili su nalog da sastave spiskove s imenima potpisnika, a u javnosti je najpoznatiji primer doktorke iz beogradske Ginekološko-akušerske klinike, kojoj je odmah uskraćen ulaz u operacionu salu, a istovremeno je izbačena iz svoje radne sobe. Novonastalo udruženje lekara Ujedinjeni protiv kovida zapretilo je tada svojevrsnim performansom – šetnjom svojih u belo odevenih pristalica centralnim beogradskim ulicama, pa je prestao upadljiv pritisak na civilni sektor.

Došlo je, međutim, do šikaniranja potpisnika sa Vojnomedicinske akademije (VMA). Velika organizaciona jedinica te ustanove podeljena je na četiri manje, a dotadašnjem načelniku, jednom od najcenjenijih stručnjaka za srce u zemlji, data je ponižavajuća ponuda da rukovodi polovinom jednog od četiri novostvorena radna patrljka. Od ostalih šest načelnika zahtevano je da se pokaju zbog počinjenog „greha” pre svoje lebdeće smene. Treba razumeti da u vojsci postoji subordinacija, ali preterano deluje uskraćivanje prava vrhunskim stručnjacima da u mirnodopskim uslovima javno izraze mišljenje o jednoj prevashodno stručnoj temi.

Postupak prema sedam uglednih perjanica VMA podseća na najtamniju epizodu iz 100-godišnje istorije beogradskog Medicinskog fakulteta. Pre skoro 70 godina potezom pera iz nastave i s posla udaljeno je „12 velikih profesora”. Maglovita i ničim potkrepljena optužba bila je da su „reakcionari”, što je značilo da ne pokazuju dovoljno entuzijazma u podršci novoj vlasti.

Najureni su kada su bili u punoj snazi, tako da nisu imali vremena da odgaje dostojne naslednike. Nastali kadrovski jaz osećao se još decenijama. Tako je 20 godina kasnije, zbog nasilno prekinutog prirodnog akademskog razvoja, Kožna klinika ušla u epidemiju variole hronično zavađena i podeljena. Upravo ta situacija poslužila je režiseru Goranu Markoviću kao predložak za njegov film „Variola vera”, naravno uz dozvoljena sredstva umetničke obrade poput oneobičavanja i hiperbolisanja.

Uz mlađi kadar, Klinika za uvo, nos i grlo ostala je sa četiri već iskusna stručnjaka, ali nijedan od njih nije se dovoljno isticao da bi odmah postao upravnik. Sva četvorica su napustila svoju matičnu ustanovu kada je na njeno čelo doveden lekar iz Zagreba.

Najpoznatiji je slučaj bračnog para Kostić – histologa Aleksandra i pedijatra Smilje. Oboje su bili nosioci Legije časti. Aleksandar je bio renesansna ličnost čiji nemerljivi doprinosi ne samo srpskoj medicini, već i arheologiji, muzici i kulturi uopšte tek treba da se sagledaju. Smilja je predano radila na suzbijanju tuberkuloze kod dece vakcinacijom, što joj je tadašnji student, a danas naš državnim odličjima najokićeniji lekar zamerao kao potpadanje pod „buržoaske uticaje”.

Prošle su decenije i Medicinski fakultet je 2001. skrušeno rehabilitovao svog, kada se zbroje sve žrtve progona, 31 nastavnika. Malo ih je tada još bilo živo, ali su u punoj snazi bili njihovi progonitelji, ondašnji revolucionarni studenti. Nerado su govorili o svom „podvigu” i samo ponekad, u četiri oka, izustili bi kratak komentar: „Ma, šta sam ja bio, brucoš sa sela”, „Naterao nas je Moma Marković” (tada visoki funkcioner), „Gurnuli su nas, pa su se izmakli Zinaja (prvoborac Dušan Đurić) i Juca (profesorka Julijana Bogićević)” itd.

Na provokativno pitanje: „Da li je istina da ste Kostića makli zato što je slavio slavu?”, jedan od aktera je odgovorio: „More, kakva slava, bojali smo se da ako partija kaže jedno, a Kostić drugo, svi studenti će krenuti za njim!” Kostić je doživeo i druga poniženja, recimo kada mu je oduzeta već dodeljena Vukova nagrada. On je svoje progonitelje smatrao nedostojnim čak i prezira.

Međutim, bolelo ga je što ga je dva puta otpustio saborac iz Prvog svetskog rata Kosta Todorović. Osim 1952, to se desilo i 10 godina ranije, kada se Kostić svrstao među malobrojne profesore nespremne da potpišu lojalnost okupatorskoj vlasti. Todorović je bio naš najcenjeniji lekar u drugoj polovini prošlog veka, poznat po izreci: „Samo dobar čovek, može da bude dobar lekar”. Kako je mogao toliko da padne? Budući da je bio

konzervativnih nazora, ima nagoveštaja da je iskreno smatrao kako Kostiću, kao autoru čuvene knjige „Polni život čoveka”, nije mesto na univerzitetu.

Šta god da su motivi smena i progona istaknutih pojedinaca – dodvoravanje moćnicima, politička ostrašćenost, čuvanje vlastitog položaja, zavist, lična pizma – rezultat je isti: dugoročni gubitnici su naša nauka i kultura.

(Izvor Politika)

(Foto autora Danas)

O autoru

administrator

Ostavite komentar