SKRIVENA PLANETA SUNCA
Potraga za nepoznatom planetom u Sunčevom sistemu desetlećima zaokuplja astronome, a najnovija studija ukazuje na potencijalnog novog kandidata, kojeg su autori nazvali Planeta Ipsilon (Y).
SUNČEVA AVLIJA
Iako nije neposredno otkrivena, na postojanje upućuju nagnute putanje udaljenih nebeskih tela u Kajperovom pojasu – golemom ledenom prstenu izvan Neptunove orbite, piše CNN. Istraživači veruju da nešto mora remetiti njihove putanje i uzrokovati nagib. „Jedno objašnjenje je postojanje nevidljive planete, verovatno manje od Zemlje i veće od Merkura, koja kruži u dubokom spoljašnjem Sunčevom sistemu”, obznanio je glavni autor studije Amir Siraj, astrofizičar i doktorand na Univerzitetu Prinston. „Ovaj rad svakako jeste otkriće zagonetke za koju je planeta verovatno rešenje”. Naučni čanak objavljen je u časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society; Letters.
Planeta Y najnovija je u nizu hipotetskih planeta koje su naučnici predložili poslednjih godina. Sve se, uprkos različitim karakteristikama, navodno skrivaju u Kajperovom pojasu, domu Plutona, bivše devete planete, koji je 2006. degradiran u patuljastu planetu.
Razlog zašto postoji toliko kandidata za devetu planetu leži u tome što je Kajperov pojas mračna i daleka oblast Sunčevog sistema, pa posmatranja čini teškim i nepotpunim. No, to bi se uskoro moglo promeniti zahvaljujući novom teleskopu Opservatorije Vera Rubin, koji se priprema za desetogodišnje istraživanje noćnog neba. „Mislim da će u prve dve do tri godine to postati definitivno”, dodao je Siraj. „Ako je Planeta Y u vidnom polju teleskopa, on že ga neposredno pronaći.”
Nakon otkrića Neptuna 1846. godine astronomi su nastavili potragu za još jednom planetom, koja je početkom 20. veka postala poznata kao Planeta Iks (X). Astronom Persival Louel sumnjao je da anomalije u putanjama Neptuna i Urana uzrokuje neotkriveno, udaljeno telo.
Kada je Pluton otkriven 1930. isprva se smatralo da je to ta planeta. Međutim, kasnija desetleća pokazala su da je Pluton premalen da bi objasnio te nepravilnosti. Početkom devedesetih podaci sa sonde Voyager 2 otkrili su da Neptun ima manju masu nego što se mislilo, čime su orbitalni poremećaji objašnjeni bez potrebe za Planetom X.
Potraga je oživljena 2005. kada su astronomi, uključujući Majka Brauna sa Kalteka, otkrili Eris – ledeno telo veće od Plutona. To otkriće dovelo je do Plutonove degradacije, a 2016. Braun i njegov kolega Konstantin Batigin objavili su hipotezu o vlastitom kandidatu, kojeg su nazvali Planeta Devet. Veruje se da je ona pet do deset puta masivnija od Zemlje i da kruži oko Sunca daleko iza Plutona. Siraj je istakao da je potraga za Planetom Devet ili Y predmet žustre rasprave u astronomiji. „Mislim da je rasprava vrlo uzbudljiva i to nas je motivisalo da istražujemo. Srećni smo što živimo u vremenu kada bi se ovakva otkrića mogla dogoditi”. Naglasio je da Planeta Devet i Planeta Y nisu međusobno isključive i da je moguće da obe postoje.
Sirajeva potraga za Planetom Y započela je pre otprilike godinu dana kada je pokušavao da utvrd da li je Kajperov pojas ravan. Planete Sunčevog sistema kreću se gotovo u istoj ravnini, a njegov tim otkrio je nešto neočekivano: „Bilo je prilično iznenađenje da se van otprilike 80 puta veće udaljenosti Zemlje od Sunca Sunčev sistem iznenada čini nagnut za oko 15 stepeni, i to je podstaklo hipotezu o Planeti Y”. Nakon računarskih simulacija, zaključili su da je planeta najbolje objašnjenje: „Planeta Y je najverovatnije telo mase Merkura ili Zemlje na približno 100 do 200 puta većoj udaljenosti Zemlje od Sunca, nagnuto najmanje 10 stepeni u odnosu na ostale”.
Budući da se astronomi oslanjaju na proučavanje putanja malog broja tela, postojanje Planete Y još je neizvesno. Sirajeva studija temelji se na otprilike 50 tela: „Sa otprilike 50 statistička važnost je u rasponu od 96% do 98%. Jaka je, ali još nije definitivna”. Očekuje se da će Opservatorija Vera Rubin, smeštena u Čileu, otkriti mnogo više takvih nebeskih tela kada započne svoju misiju ove jeseni. „Omogućiće nam da gledamo film svemira, pri čemu će svaki kadar postojati u trodnevnom ritmu. Ovo je idealno istraživanje za popis Sunčevog sistema”, podsetio je Siraj.
Konstantin Batigin, koji nije učestvovao u studiji, smatra da je pristup intrigantan: „Tokom nadolazećih godina pomenuta opservatorija otkriće dinamičku strukturu spoljašnjeg Sunčevog sistema s neviđenom jasnoćom”.
Samanta Louler, profesorka astronomije na Univerzitetu Ređina, ocenjuje rezultate zanimljivim, ali ne i konačnim: „Mislim da postoje obećavajući dokazi da je tamo manje telo koje suptilno iskrivljuje putanje nekih vrlo udaljenih”. I dodala da će teleskop Rubin testirati ta predviđanja. Patrik Sofija Likavka sa Univerziteta Kindai u Japanu tvrdi da je ideja o planeti klase Merkur-Zemlja verodostojna: „To daje težinu hipotezi da trenutno postoji neotkrivena planeta. Ova istraživanja drže ključ za dublje razumevanje kako se naš Sunčev sistem formirao”.
(Ilustracija NASA)
(Indeks)
