Istraživači su otkrili da ona na mestu nuklearne katastrofe u Černobilju preživljava hraneći se smrtonosnim zračenjem.
Černobiljska crna gljiva, koja pretvara nuklearno zračenje u energiju, mogla bi pomoći astronautima Istraživači su otkrili da ona na mestu nuklearne katastrofe preživljava hraneći se smrtonosnim zračenjem. Katastrofa se dogodila 26. aprila 1986. godine, kada je rutinski siogurnsni test u reaktoru 4 prerastao u najgoru nuklearnu nesreću na svetu, koja je uzrokovana greškama u dizajnu i radu. Da bi se ublažilo trovanje zračenjem, uspostavljena je zona isključenja od 30 kilometara, koja drži ljude dalje od opasnosti. Uprkos riziku, neki istraživači su sproveli studije o tome kako zračenje utiče na okolno okruženje.
Na primer, 1997. je ukrajinska mikološkinja Neli Ždanova otkrila crnu plesan koja kolonizuje visoko radioaktivne ruševine nuklearne elektrane rastući po zidovima, plafonima, čak i unutar zgrade reaktora. Istraživanje je pokazalo da gljive privlači jonizujuće zračenje. Ovo izvanredno otkriće da život može napredovati i rasti u prisustvu zračenja dovelo je u pitanje ustaljena tumačenja o otpornosti života, a takođe je ukazalo na potencijal za korišćenje ove plesni za čišćenje radioaktivnih mesta i zaštitu astronauta od kosmičkog zračenja u svemiru.
Jonizujuće zračenje, koje obično uništava DNK i ćelije, izgledalo je kao hranjiva tvar za ove otporne gljive. Čini se da je tajna zapravo melanin. Isti pigment koji ljudima daje različite tonove kože i štiti od ultraljubičastih (UV) zraka nalazi se u ćelijskim zidovima černobiljskih gljiva. Početne pretpostavke sugerisale su da melanin štiti crnu plesan, međutim studija nuklearnog naučnika iz 2007. godine otkrila je ključni nalaz. Melanizovane gljive rasle su 10 posto brže kada su bile izložene radioaktivnom cezijumu, što upućuje da su koristile zračenje za metaboličku energiju. Ovaj proces nazvan je radio-sinteza.
„Energija jonizujućeg zračenja je oko milion puta veća od energije bele svetlosti koja se koristi u fotosintezi. Dakle, potreban je prilično snažan pretvarač energije, i to je ono što mislimo da melanin može učiniti – pretvoriti jonizujuće zračenje u upotrebljive nivoe energije”, rekla je za BBC nuklearna naučnica Ekaterina Dadačova. Dalja istraživanja su otkrila da ne pokazuju sve melanizovane gljive ovo ponašanje, a jedna studija čak nije pronašla razliku u rastu kod testiranih uzoraka kada su izloženi zračenju. Zaintrigirana međunarodna naučzajednica poslala je primerke Cladosporium sphaerospermum, istog soja pronađenog u Černobilju, na Međunarodnu svemirsku stanicu (ISS). Ono što se dogodilo učvrstilo je kosmički potencijal plesni. Suočene s intenzivnim kosmičkim zračenjem, gljive su napredovale, pokazujući stopu rasta 1,21 puta veću od kontrolnih uzoraka na tlu. Zanimljivo je da je ovaj eksperiment takođe pokazao potencijal plesni kao zaštitne barijere. Kako su se gljive razvijale, štitile su od značajne količine zračenja u poređenju s kontrolnim područjima.
Iz ovih eksperimenat, stručnjaci sugerišu da uočene radio-protektivne koristi plesni možda nisu isključivo posledica melanina, već moguće i drugih bioloških komponenti poput vode. Galaktičko kosmičko zračenje, oluja brzih nabijenih protona iz eksplodirajućih zvezda, predstavlja najveću opasnost za astronaute koji se upuštaju u putovanje ivan Zemljine zaštitne atmosfere. Standardna rešenja zaštite, poput teških metala, skupa su i teška za lansiranje. Ovaj černobiljski kalup nudi jednostavnu, biološku alternativu.
Astrobiološkinja iz NASA Lin Džej Rotšild zamišlja mikoarhitekturu, staništa uzgajena od gljiva na Mesecu ili Marsu. Ovi živi zidovi ne bi bili samostrukturni, oni bi bili samoregenerišući radijacijski štitovi, što bi drastično smanjilo troškove lansiranja. Nakon što su kolonizovale toksično mesto poput Černobilja gljive bi u konačnici mogle zaštititi astronaute u bliskoj budućnosti.
(Kliks)
