ATINSKI TRG

ZNANJE KOJE EVOLUIRA

346 pregleda

To saznanje je od najvećeg značaja, jer znači da se evolucija znanja ne može zaustaviti sama od sebe, već samo nekom spoljašnjom silom, nekom prinudom.


Nikola Pilipović

Čovek je mera svih stvari…

Protagora

U prethodnom eseju Odabir nije evolucija, jasno sam pokazao, tako bar mislim, da prirodno odabiranje nije i ne može biti evolucija. Štaviše, ta dva pojma su jedan drugom, upravo prema tumačenju same biologije, potpuno suprotni. Jer biologija, ne saznavši pojam slobode, kao fizički pojam, nije mogla doći ni do saznanja pojma života i pojma živog bića i samim tim ni do pojma evolucije. U tom beznađu jedina svetla tačka je bila Darvinovo učenje i biologija je u prirodnom odabiranju prepoznala evoluciju, iako su ta dva pojma potpuno različite vrste.

Prirodno odabiranje kao preživljavanje najsposobnijih, kako ga je još H. Spenser formulisao, samo je jedna tautologija – jer najsposobniji za preživljavanje su oni koji preživljavaju – koja ne može, kao i svaki analitički sud, ništa dodati iskustvu, može ga samo ograničavati. Iako je jasno da je već time kompromitovano prirodno odabiranje kao evolucija, završni udarac toj ideji pripada samoj biologiji. Naime, biolozi, filozofi biologije, evolucionisti i drugi mislioci, slažu se u tome da je živo biće jedan savršen mehanizam, iskazujući to i neskriveno i skriveno svesni da je to samo jedno ad hoc objašnjenje.

A ne shvatajući da je time već izvršena redukcija biologije na fiziku, to jest da je biologija samo jedna disciplina fizike, oni se nadaju duhu iz mašine, redukciji, koja će prevazići razliku između slobode, kao negacije kauzaliteta, i samog kauzaliteta. Završni udarac izvodi biologija upravo time što tumači živo biće kao mehanizam, jer pošto se prirodno odabiranje zasniva na Drugom zakonu termodinamike, onda sposobniji za preživljavanje je onaj sa manje složenom materijalnom strukturom, te je najsposobnije biće koje znamo virus, time je onda on i vrhunac evolucije a ne čovek.

Tako je biologija, izjednačavajući ta dva pojma proizvela jedan oksimoron jer je došla u sukob sa samom sobom pošto istovremeno tvrdi – na osnovu iskustva – da je čovek vrhunac evolucije, ali istovremeno mora da prizna da je virus vrhunac evolucije – jer to nesporno proizlazi iz tumačenja živog bića kao mehanizma. Izgleda da se svest o toj zabludi, a ne i o veličini tragedije koju je ona proizvela polako probija ali je sumorna istina da prevaziđene teorije nestaju tek onda kada nestanu njihovi tvorci i zagovornici.

Pod znanjem koje evoluira, može se misliti samo na ono što je nesporno istinito, jer ono drugo bi bilo pobijeno. Ali apsolutno istinite su samo tautologije koje ne mogu ništa dodati znanju, znači može evoluirati samo iskustveno istinito znanje.

Evolucionisti misle da su proglašenjem promene za evoluciju prevazišli problem nastao iz pojma prirodno odabiranje, što pokazuje da još uvek ne shvataju da je problem u svođenju života na kauzalitet. Slamka za koju se pri tome hvataju jeste genetika, greška u genomu, kao da je moguća promena u organizmu a da je ne bude u genomu. Iz te ideje neizbežno proizlazi novi oksimoron „retrogradna evolucija što se može shvatiti samo kao napredovanje unazad.

Pokazali smo šta evolucija nije, ali šta ona jeste je bez sumnje najznačajnije pitanje za opstanak čovečanstva, jer tek kada znamo šta je evolucija, tačnije šta evoluira, možemo znati kakva budućnost nas čeka. Ali gle paradoksa, odgovor svi znamo, naravno osim onih koji znaju više. Jer svaki čovek, pa i malo veće dete, zna da je čovek vrhunac evolucije (za ovu priliku nećemo pominjati biće civilizacije) i da je to zato što najviše zna, i da je zato što najviše zna najsposobniji za opstanak, te se namnožio toliko da je već apsorbovao biološki potencijal Planete. Znači evoluira znanje.

Neizbežno se postavlja pitanje: kako to da svaki čovek zna da je njegova moć u znanju da u znanju i samo u znanju nadmašuje svaku drugu životinju, a oni koji najviše znaju ne znaju tu nespornu istinu. Odgovor leži u slobodi mišljenja, u tome da se niko posle Kanta nije odvažio da prizna mogućnost slobode, nije se odvažio da sumnja, da sam tumači prirodu i paradoks da živo biće opstaje nasuprot Drugom zakonu termodinamike. Ne saznavši da je sloboda moguća, naučnici i filozofi mogu samo u domenu kauzaliteta tumačiti život i, zbog toga da više veruju nego što istražuju, zapadaju u apsurde i oksimorone.

Ako evoluira znanje, onda treba da pokažemo i kako se to ostvaruje i zašto. Pokušaćemo da to ukratko razjasnimo. Prvo pod znanjem koje evoluira, može se misliti samo na ono što je nesporno istinito, jer ono drugo bi bilo pobijeno. Ali apsolutno istinite su samo tautologije koje ne mogu ništa dodati znanju, znači može evoluirati samo iskustveno istinito znanje. A ono se, po samoj definiciji, može odnositi samo na okruženje ako pod tim pojmom mislimo na onaj deo okoline koji je dostupan našoj agresiji, našoj aktivnosti.

Možemo zaključiti da pod znanjem koje može da evoluira moramo misliti na iskustveno nespornu predstavu okruženja. To je jedna tautološka definicija jer istinitost predstave okruženja može biti utvrđena samo u iskustvu, to jest kazali smo samo to da je iskustveno istinita predstava okruženja ona koja nije u suprotnosti sa iskustvom. Time što je samo analitički sud, time je ta definicija i apsolutno istinita.

Ali tako definisan pojam znanja proizvodi njegovu evoluciju, jer ono što je iskustveno istinito ne može istovremeno biti i iskustveno neistinito (ako ignorišemo Hegelovu dijalektiku), to jest ni u jednoj promeni znanje ne može da se smanjuje, već može samo da se uvećava, da evoluira. To saznanje je od najvećeg značaja, jer znači da se evolucija znanja ne može zaustaviti sama od sebe, već samo nekom spoljašnjom silom, nekom prinudom.

Zaista svi zakoni prirode koje smo saznali nisu pobijeni novim saznanjima već je novim zakonom samo uvećan domen iskustva, te je isto kazati da znanje evoluira i kazati da se domen našeg iskustva uvećava. I zaista nema kraja saznavanju novih zakona, jer nije moguće znati osnovni pojam materijalnog sveta, pojam materije, pošto nam je ona data spolja (ma šta to značilo) u Velikom prasku.

O autoru

administrator

Ostavite komentar