Patuljasti psi koje viđste na ulicu možda izgledaju slatko, ali oprez: verovatno u sebi nose malo vuka. To otkriće su objavili američki naučnici, iznenađeni spoznajom da gotovo dve trećine svih pasmina ima merljivu količinu vučje DNK. I nije reč o genetskom ostatku iz vremena kada su se psi izvorno razvili iz vukova pre oko 20.000 godina, nego upućuje na to da su se domaći psi i divlji vuci međusobno ukrštali u minulih nekoliko hiljada godina. To ne znači da „vuci ulaze u vašu kuću i kvare vašeg kućnog ljubimca”, rekao je za AFP Logan Kistler, kustos u Smitsonijan muzeju prirodne povesti i koautor nove studije. Čini se i da je to uticalo na veličinu, njuh, čak i posebnost savremenih psećih pasmina, izjavili su istraživači. Psi i vuci mogu imati zajedničko potomstvo, no smatra se da se retko ukrštaj
„Pre ove studije vodeća nauka sugerisala je da pas ne sme imati puno vučje DNK, ako je uopšte sme imati”, objasnila je glavna autorka studije Odri Lin iz Američkog muzeja prirodne istorije, Naučnici su sada analizirali hiljade genoma pasa i vukova iz javno dostupnih baza podataka. Otkrili su da preko 64 posto modernih pasmina ima vučje poretlo, čak i malena čivava oko 0,2 posto. „To je potpuno logično svakome ko je ima”, našalila se Lin.
Čehoslovački i sarlusovi vučji psi imaju najviše vučje DNK, do 40 posto. Među rasama koje se obično drže kao kućni ljubimci najviše vučji je veliki englesko-francuski trobojni gonič, sa oko pet posto. Hrtovi poput salukija i afganistanskih takođe su visoko rangirani. Mada psi s vučjom DNK teže da budu veći, to nije uvek tako – primerice, bernardinac je nema. Istraživanje je pokazalo da 100 posto seoskih pasa – koji žive među ljudima, ali nisu ničiji – ima vučje poretlo. Kistler je pretpostavio da bi seoski psi, koji imaju više prilika za kontakt s vucima, mogli biti objašnjenje načina na koji vučja DNK ulazi u gene pasa. Ženke vukova odvojene od svojeg čopora zbog ljudskih aktivnosti poput uništavanja staništa mogle bi završiti pareći se s lutajućim psima, sugerisao je.
Istraživači su uporedili svoje nalaze sa opisima posebnosti raznih pasmina koje koriste kinološki klubovi. Pasminama s malo ili bez vučje DNK češće su pripisivane osobine poput prijateljske nastrojenosti, lakog treniranja i privrženosti. S druge strane, psi s više vučje DNK češće su smatrani sumnjičavima prema strancima, nezavisnima, dostojanstvenima ili teritorijalcima. Kistler je naglasio da su opisi nesavršeni i da ne predviđaju ponašanje pojedinog psa: „Vuci su evoluirali za specifična staništa i uslove, dok su pse ljudi odveli u svaki kutak nastanjenog sveta”. Psi su se jednostavno morali prilagoditi mestima na koja su ih ljudi odveli, a vučji geni su im u određenim kontekstima davali prednosti. Primerice, mnoge tibetanske pasmine, poput pahuljastog lasa apso, imaju gen EPAS1 koji je nastao prilagođavanjem na velike nadmorske visine. Tibetanski vuci imaju isti gen. Studija je objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
(Ilustracija Pexels)
(Indeks)
