ARGUSOV POGLED

SLEPI TRIJUMFALIZAM

252 pregleda

Nije mi jasno zašto, na toj vododelnici, nisu pitani poznati i iskusni epidemiolozi van KŠ sa različitim stavovima, zašto nisu s njima podeljeni ideje, sumnje i razmišljanja, jer „dobro je samo ono jedinstvo koje ne isključuje i raznovrsnost” (Slobodan Jovanović).


Prof. dr Dragan Delić

Stari Rimljani su zapisali da „treba dokazati samo ono što će, ako bude dokazano, koristiti onom koji dokazuje”. Uz iskreno poštovanje latinskih mudrosti, ovaj, u suštini, pragmatičan stav meni nije bespogovorno prihvatljiv i pokušaću da to objasnim kroz jedan konkretan primer. Naš predsednik gospodin Vučić je 12. jula izjavio da „u Infektivnoj klinici od 1926. godine niko ekser zakucao nije”. U vremenu opšteg neverovanja, kada mnogi žele da zaborave ili operu prošlost, kada je prizivanje pozitivnih reminiscencija otpadništvo, tvrdim da naš predsednik nije rekao kompletnu i (meni) prihvatljivu istinu.

Sumnjajući dolazimo do istine, a ona je sledeća: pored ponekog „eksera”, 1982. godine sagrađena je dvospratna zgrada za prijemno-polikliničku službu, u teškim i siromašnim devedesetim godinama renovirana je jedna zgrada i započeta dogradnja druge, koja je završena početkom 21. veka. Moja malenkost je od rada na međunarodnim kliničkim studijama renovirala svoje odeljenje, slično su uradili i neki drugi lekari zahvaljujući donatorima.

Šta je, onda, kompletna istina? Činjenica je da je zbog potcenjivačkog i ignorantskog odnosa prema značaju infektivne patologije u humanoj medicini, kooperativnosti i nenametljivosti mojih izvanrednih učitelja, Infektivna klinika decenijama zapostavljana i zaobilažena u modernizaciji i neophodnom prilagođavanju aktuelnim i nadolazećim prepoznatljivim problemima. Otvoreno sam o tome pisao za „Politiku” (11. aprila 2009, 19. septembra 2014, 9. januara 2017. i 27. aprila 2018. godine) i hvala urednicima na razumevanju i, možda, podršci. Tračak nade je bio 2014. godine, kada su Institut za javno zdravlje RS i Ministarstvo zdravlja dali pismenu saglasnost za izgradnju nove zgrade Infektivne klinike i odvojili početna finansijska sredstva (oko 36 miliona) za nadgradnju prijemne ambulante. Promenom ministra zdravlja (SNS umesto SPS) sve je to zaustavljeno, da bi posle neobjašnjivog i nerazumnog odlaganja od šest godina, angažovanjem predsednika Vučića, bila reaktivirana stara ideja doajena srpske infektologije.

Tekuća pandemija infekcije SARS-CoV-2 ponovo je dokazala koliko Srbiji nedostaje nova, moderno organizovana, materijalno opremljena i kadrovski ojačana Infektivna klinika; to isto važi i za ostale infektivne klinike i odeljenja u Srbiji. S druge strane, neprihvatljivo je, ne samo zbog istine, da se negiraju napori, pa i (skromna) dostignuća brojnih pojedinaca i zdravstvenog sistema u teškim vremenima. Konkretno, samozaslepljujući trijumfalizam koji se ogleda u poruci „istorija počinje sa mnom”, kada je reč o Infektivnoj klinici, ne odgovara istini. I to je jedan od glavnih, višedecenijskih problema Srbije – nedostatak kontinuiteta u pozitivnim promenama i negiranje da je to moguće. Svaka nova politička garnitura počinje „ispočetka”, „od nule”, jer su prethodnici bili nekompetentni, neznalice, a većina, podrazumeva se, korumpirani i lopovi. I sve to prolazi decenijama na ovom prostoru, jer većina, izgleda, više želi sigurnost i vođu nego istinu.

U principu, samoviđenje laika ili pogrešne informacije obično vode u samoobmanu i to se jasno vidi u sledećoj izjavi predsednika: „Lično garantujem da ćemo pobediti koronu”. Podsećam da zbog nesrećnog kolopleta političkih i stručnih stavova – što je rezultiralo neprihvatljivim kompromisima i slanjem pogrešnih poruka – i sledstveno tome značajnog gubitka autoriteta i poverenja u Krizni štab (KŠ), u konačnici nije postignuta neophodna podrška celokupnog stanovništva u sferi lične odgovornosti. Naime, sloboda kretanja i okupljanja implicira ličnu odgovornost, i to je bila dobra poruka KŠ.

Nedovršenost ove strategije ogledala se u nedostatku postepenosti i selektivnosti ukidanja protivepidemijskih mera, odnosno u odsustvu proaktivnog stava KŠ i vlade. Nije mi jasno zašto, na toj vododelnici, nisu pitani poznati i iskusni epidemiolozi van KŠ sa različitim stavovima, zašto nisu s njima podeljeni ideje, sumnje i razmišljanja, jer „dobro je samo ono jedinstvo koje ne isključuje i raznovrsnost” (Slobodan Jovanović).

Očigledno naš predsednik nema tapiju sveopšteg poverenja građana, koje se, inače, mukotrpno stiče iznošenjem istine, što danima rezultira s epidemiološke strane neprihvatljivim okupljanjima (ideološki) različitih grupa građana. Govoriti o „pobedi” je netačno i cinično, jer je reč o najvećem porazu savremene civilizacije na globalnom nivou zbog neznanja, nespremnosti, neodgovornosti, površnosti i neodlučnosti država, zdravstvenih sistema, farmaceutskih kuća i, ponajmanje, Svetske zdravstvene organizacije. Da je bilo više pameti („čovek koliko zna toliko i može”) i slušanja, ova pandemija se nije morala desiti ili bi protekla sa mnogo manje žrtava, da ne govorim o drugim problemima u oblasti mentalnog zdravlja, ekonomije, obrazovanje, kulture, međuljudskih odnosa… Zato je ovo vreme teškog poraza i regresije, bez obzira na velelepnost tekućih naučnih dostignuća i grandioznu borbu zdravstvenih radnika.

(Izvor Politika)

Foto autora (Politika)

O autoru

administrator

Ostavite komentar