Međunarodni tim naučnika identifikovao je novu vrstu praistorisjkog grabljivca, nazvanu Paludocyon moyasolai, na temelju lobanje pronađene pre 30 godina u blizini Barcelone. To je pripadnik izumrle grupe takozvanih medvedskih pasa, a otkriće, objavljeno u časopisu Journal of Mammalian Evolution, proširuje znanje o ovim mesojedima iz razdoblja miocena, piše Euronews. Lobanja je iskopana još devedesetih godina prošlog veka godina u Els Kasotsu, nalazištu u opštini Subirats koje je vremenom postalo jedno od ključnih miocenskih u Evropi. Tada su istraživači pretpostavili da pripada već poznatoj vrsti iz roda Paludocyion, čiji su fragmentarni ostaci pronađeni i u drugim zemljama. Budući da se činilo kako fosil ne nudi nova saznanja, odložen je u skladište. Tek 2014. godine, tokom izrade doktorske disertacije, jedan naučnik je ponovo proučio lobanju i uočio da nešto nije u redu.
Vrsta s kojom je bila upoređivana bila je znatno krupnija, veličine lava ili tigra, i težila je gotovo 200 kilograma. Primerak pred njim bio je manji i verovatno slabije građen. Istraživači iz katalonskog Instituta za paleontologiju Mikel Krusafont (ICP) proveli su dve godine potvrđujući svoju sumnju: nije to bila poznata vrsta, već ona koju niko pre nije opisao. Nazvana je Paludocyion moyasoali u čast paleontologa Salvadora Moja-Sola. U studiji su još učestvovali Nacionalni muzej prirodnih nauka (CSIC), Univerzitet u Valensiji, Autonomni univerzitet u Barseloni, Univerzitet Komplutense u Madridu, ekvadorski Nacionalni institut za bioraznolikost i muzej Iziko iz Južne Afrike. Prema nalazima, ovaj pripadnik izumrle grupe mesojeda koji su kombinovali osobine psa i medveda, a da nisu pripadali ni jednima ni drugima, bio je veličine velikog psa i težio od 50 do 70 kilograma.
Pronađeni ostaci uključuju lobanju, veći deo čeljusti i jedan donji kutnjak, što je bilo dovoljno da se otkrije neobičan razvoj stražnjih zuba. Drugi gornji kutnjak bio je posebno širok, a treći veći nego što je uobičajeno za taj rod. To upućuje na raznoliku ishranu, karakterističnu za lovca koji se hrani i mesom i drugim oblicima hrane. Bio je sposoban da lovi mali i srednje veliki plen poput primitivnih jelena, goveda i predaka svinja, ali nije bio najmoćniji grabljivac u okolini. Na istom nalazištu, naime, nađena je druga, znatno veća vrsta amficijonida veličine leoparda, koja još nije formalno opisana. Sredina u kojoj je obitavao pre otprilike 15,9 miliona godina razlikovala se od današnje: plitka laguna okružena tropskom šumom, u kojoj su živeli krokodili, zmije, ribe i raznoliki sisari.
Rukovodioci iskopavanja ističu da je upravo vodeno okruženje omogućilo veoma dobro očuvanje fosila. Nakon uginuća tela životinja ostala su zarobljena u blatu, što ih je zaštitilo od raspadanja. Otkriće doprinosi širem istraživanju u vezi s tim kako su zajednice velikih mesojeda bile organizovane tijekom miocena na Pirinejskom poluostrvu. Prethodna studija već je obuhvatila nešto mlađa nalazišta, Los Vales de Fuentiduenja u Segoviji i Sero de los Batalones u Madridu, gde je neobično veliki broj vrsta mesojeda živeo jedni uz druge: medvedopsi, mačke, hijene i medvedi. Koristeći analizu stabilnih izotopa na više od 200 uzoraka zuba, ta studija pokazala je da je vladala intezivna konkurencija. Izuzetak su bili upravo amficijonidi i primitivne hijene, koji su lovili drugačiji plen na otvorenim staništima. Navedena metoda omogućuje da se s velikom preciznošću rekonstruiše čime se svaka životinja hranila, uz minimalno oštećenje fosila. Paludocyon moyasolai uklapa se u tu priču kao deo slagalice.
(AI ilustracija)
(Indeks)
