Sredinom 19. veka čuveni poljski arheolog i naučnik Tadeuš Volanski pročitao je natpis na jednom arheološkom nalazu kao Jerakle (Herakle) Sloven. Reč je o neobičnom keramičkom predmetu koji je prvi objavio Teodor Momzen 1850. godine. Zvanično je datiran u 9. vek pre Hrista, prema obliku i jeziku. Poljak je primetio da natpis Herakle nema početno slovo H i čita se Jerakle (u skladu sa najstarijim pismima poput vinčanskog) . Druga bitna informacija je da je reč Sloven jasno zapisana kao Sklabens, a to je naziv kojim su antički Latini zvali isključivo Srbe Slovene.
Teodor Momzen bio je nemački istoričar, novinar, političar, pravnik i stalni član parlamenta Pruske. Zoran Siriški, koji se bavi ovom temom, posebno je istakao da je jedan od začetnika slovenomržnje videvši Slovene kao nižu rasu, a to je uticalo i na njegove radove budući da je bio političar i novinar. Među brojnim natpisima koje je objavio u svojem delu Die unteritalischen Dialecte, taj predmet posebno privlači pažnju. Za razliku od uobičajenih natpisa na kamenu, bio je izrađen od pečene gline i imao je vrlo neobičan oblik. Već tada, sredinom 19. veka, mesto njegovog nalaza bilo je nepoznato. Sačuvani su samo crteži, prepisi natpisa i različita tumačenja koja su za sobom ostavili istraživači.
Prema Momzenovom opisu, predmet se nalazio u zbirci porodice De Miniči u Fermu. Kupljen je u Napulju, dok je pravo poreklo i tada bilo nepoznato. Sam Nemac je pretpostavljao da bi mogao biti lukanskog porekla, ali tu tvrdnju nije mogao da potkrepi opipljivim podacima. Izrađen je od terakote, sa ispupčenom gornjom površinom i natpisom urezanim po obodu. Na obe strane nalazio se prikaz Heraklovog topuza, toljage, naslikan crnom bojom. Upravo je natpis postao predmet sporenja. Momzen je priznao početak natpisa sadrži ime Herkula, odnosno oblik koji je povezao sa latinskim Herculis. Tako je neobični predmet ušao u naučnu literaturu kao jedan od spomenika staroitalskih dijalekata.
Dve godine kasnije poljski istraživač Tadeuš Volanski posvetio mu je znatno veću pažnju. U svojem delu objavio je crtež preuzet od Momzena, ali je natpis pročitao drugačije. Prema njegovom tumačenju, u tekstu se nalazio oblik koji je tumačio kao Herculi slaviensi – „Herkulu slovenskom”. Na osnovu toga nazvao ga je slovenski Herkul, a u slovenskom prevodu pominje i Krѣpkoboga, koga je smatrao slovenskim ekvivalentom Herkula. Krepko je stara slovenska reč koja označava ono što je snažno, čvrsto, jako i postojano. Potiče od praslovenskog korena krěp koji se sreće u mnogim slovenskim jezicima i povezan je sa pojmovima snage, kreposti i učvršćivanja. U starim tekstovima reči kao što su krѣpokъ, krѣpostь i ukrѣpiti označavaju jačinu, snagu, utvrđenost ili osnaženje. U savremenom srpskom jeziku isti koren prepoznajemo u rečima krepak, okrepiti, potkrepiti i krepost. Zbog toga bi naziv Krѣpkobog doslovno značio: snažni bog, bog kreposti, ili bog sile i snage.
Ovde prenosimo ceo tekst Tadeuša Volanskog preveden sa nemačkog (Slovenski Herkul): Kod Momzena na tabli XII pod brojem 35 i opisan na strani 190 nalazi se ova kugla od pečene gline na postolju s natpisom, čije je mesto nalaza nepoznato, a koja se danas nalazi u zbirci De Miničija u Fermu. Na obe strane kugle naslikana je crnom bojom toljaga (clava). Natpis na postolju, na kojem je kugla pričvršćena, urezan je grčkim slovima. Jasno se čita – IEPEKΛEOΣΣKΛABENΣII – Herculi slaviensi – Slavjanskom Krѣpkobogu – Herkulu slovenskom – Slovenskom Herkulu – Herkulu Slovena. Ovo je, koliko mi je poznato, najstariji pomen imena Slovena. Krajem XIX veka spomenik ponovo objavljuje Robert Simor Konvej u delu The Italic Dialects. On donosi novo izdanje natpisa i zadržava čitanje koje sadrži niz slova SKLABENS, oblik veoma sličan onome koji je Volanski smatrao značajnim. Ipak, ne daje nikakvo tumačenje natpisa, a najvažnija napomena odnosi se na sudbinu samog predmeta i izričito navodi da je „sada izgubljen” (now lost).
Posebnu pažnju privlače sami topuzi prikazani na predmetu. Herkulovi topuzi tj. buzdovani se u tom periodu pojavljuju vrlo često i način njihovog prikazivanja takođe ukazuje na ovaj period. Topuzi su nesumnjivo bila dovoljno važan element da ih i Momzen i Volanski posebno pomenu u opisu. Time se završava trag koji možemo pouzdano pratiti. Predmet koji je sredinom XIX veka još postojao u Fermu, a nestao je kraja veka. Zbog toga danas nije moguće ponovo ispitati glinu, način izrade, boju, dubinu ureza ili slova koja su kod različitih autora izazivala nedoumice. Sve što je preostalo jesu Momzenov opis, crteži, Volanskovo čitanje i Konvejeva kasnija redakcija natpisa.
(Ognjilo)
