Novo veliko istraživanje obelodanilo je da ljudska evolucija ne samo da nije stala, nego se u poslednjih 10.000 godina verovatno ubrzala. Rezultati su pokazali da su u DNK u relativno kratkom vremenu nastale stotine promena. Prelomni trenutak dogodio se pre oko 10.000 godina, kada su ljudi počeli da obrađuju zemlju i trajno se naseljavaju
Kada gledamo drevne grčke i rimske kipove i slikarije, može nam se učiniti da se ljudi ne menjaju već hiljadama godina. Mnogi su navikli da razmišljaju da je evolucija nešto što se dogodilo davno, u dalekoj prošlosti, a da je današnji Homo sapiens već duže vreme bio na vrhuncu svojeg razvoja. Međutim, novo veliko istraživanje, objavljeno u časopisu Nature pokazalo je da to nije tačno, da ljudska evolucija ne samo da nije stala, nego se u poslednjih 10.000 godina verovatno i ubrzala. Nakon što su moderni ljudi pre oko 50.000 godina stigli u Evropu živeli su u malim grupama kao lovci i sakupljači. Prelomni trenutak dogodio se pre oko 10.000 godina, kada su počeli da obrađuju zemlju i trajno se naseljavaju.
Oko 5.000 godina kasnije stočari sa stepskih područja Evroazije doneli su nove tehnologije kao što su točak, metalni alati i oružje, čime se završilo kameno doba i započelo bronzano. Od nastanka prvih gradova i carstava do današnjeg doba koje je obeleženo tehnologijom i veštačkom inteligencijom, promene su se ubrzavale. Prema novoj studiji upravo takve društvene i tehnološke promene imale su snažan uticaj na ljudsku biologiju. Autori su u svojem naučnom radu analizirali drevnu i savremenu DNK gotovo 16.000 pojedinaca iz zapadne Evroazije, upoređujući uzorke ljudi iz davnih vremena međusobno i sa savremenima. Na taj način istražili su genetske promene koje su se događale kroz 18.000 godina. Rezultati su pokazali da su u DNK u relativno kratkom vremenu nastale stotine promena.
„Često se pretpostavlja da je to kako danas izgledamo i što jesmo konačan rezultat, vrhunac evolucije”, rekao je antropolog Majkl Berthom sa londonskog Kings koledža. „No, kao živi organizam čovek će nastaviti da se razvija.” Dosad su mnogi naučnici smatrali da se posle pojave modernog čoveka u Africi pre oko 300.000 godina evolucija znatno usporila. Takav zaključak temeljio se uglavnom na proučavanju DNK današnjih populacija koje su ostale međusobno relativno slične, iako su se razišle. Međutim, nova studija pokazuje da takav pristup propušta ključne signale. „Evolucija čoveka nije usporila, samo nismo videli signal”, rekao je genetičar sa Harvarda Ali Akbari, jedan od autora istraživanja.
Tim naučnika je sedam godina prikupljao i analizirao hiljade uzoraka drevne DNK, uključujući gotovo 10.000 dosad neobjavljenih genoma. Autori su za potrebe studije, pored ostalog, smislili novu računarsku metodu kojom razlikuju stvarne učinke prirodne selekcije od drugih, tzv. ometajućih činilaca, kao što su migracije. U analiziranim genomima identifikovali su 479 genetskih varijanti što su bile pod uticajem takozvane usmerene selekcije, procesa u kojem određeni aleli postaju sve češći jer povećavaju šanse za preživljavanje ili za razmnožavanje. Akbari ističe da je ljudski genom u poslednjih 10.000 godina bio pod snažnim selekcionim pritiskom: „Promenilo se sve u načinu života, i to se vidi u našem genomu koji pokušava da ih prati”. Za razliku od ranijih istraživanja, rezultati pokazuju da se tempo evolucije zapravo ubrzao nakon prelaska s lovačko-sakupljačkog načina života na poljoprivredu.
Statistički genetičar Alegzander Jang rekao je za Science da „ima smisla da je pojava poljoprivrede stvorila selekcioni pritisak za različite osobine”. Primerice, varijante gena povezane s otpornošću na tuberkulozu postale su češće pre oko 6.000 godina, a zatim su se u novijem razdoblju ponovo smanjile. Geni povezani s većim količinama telesne masti postupno su nestajali, verovatno zato što je stabilnija opskrba hranom smanjila potrebu za skladištenjem energije. S druge strane, neki od alela koje je prirodna selekcija snažno favorizovala povezani su s osobinama poput svetlije puti, crvene kose, povećanog rizika od celijakije, manjom verovatnoćom muške ćelavosti i smanjenim rizikom od alkoholizma. Mnoge od tih varijanti nastaju promenom samo jedne jedinice DNK. Dejvid Rejč, jedan od vodećih autora studije kaže da je genom prepun signala: „Vidimo razdoblje neobično intenzivne, a promenljive prirodne selekcije – naglo raste učestalost varijanti, pa potom opada”.
Deo promena može se relativno lako objasniti. Kada su ljudi počeli da žive u većim zajednicama i bliže domaćim životinjama, izlaganje bolestima naglo je poraslo. To je stvorilo snažan selekcioni pritisak na gene povezane s imunitetom. Populacioni genetičar Luis Kvintana-Murci objašnjava da je „bronzano doba verovatno donelo veliki porast izloženosti patogenima, što je podstaklo selekciju gena povezanih s imunitetom i interakcijom domaćina i patogena”. Upravo u tom razdoblju naglo raste učestalost mutacija povezanih s otpornošću na bolesti i autoimunim reakcijama.
No takva prilagođavanja nisu uvek jednoznačna – neka su danas povezana i s povećanim rizikom od određenih bolesti. Na primer, druga istraživanja pokazala su da su geni koji povećavaju rizik od multiple skleroze postali češći upravo u bronzanom dobu. Ali, za mnoge promene naučnici još nemaju jasno objašnjenje. Analiza je pokazala da su u poslednjih 5.000 godina postajale češće i grupe gena povezane sa osobinama poput brzine hoda, a i s ponašanjima poput visine prihoda i dužine obrazovanja. No kako su takve osobine mogle uticati na preživljavanje u praistoriji, ostaje nejasno. Evoluciona biološkinja Anabel Peri podseća da „u neolitu nije bilo fakulteta, pa se postavlja pitanje koja se tačno osobina zapravo menjala. Ovo je poziv istraživačima da dublje istraže te veze”.
Deo naučne zajednice poziva na oprez. Jedni upozoravaju da nije uvek moguće jasno razlučiti uticaj prirodne selekcije od promena izazvanih migracijama i mešanjem populacija. Uprkos tim rezervama, većina se slaže da je to veliki iskorak. Naime, rezultati bi mogli imati i praktične posledice. Bolje razumevanje evolucionih pritisaka može pomoći u smišljanju novih terapija koje ciljaju gene povezane s bolestima. No, autori ističu da takve intervencije treba pažljivo razmotriti. „Može se pretpostaviti da, ako je neka varijanta snažno favorizovana u evoluciji, njeno uklanjanje možda nije najbolja ideja”, zaključio je Ali Akbari. Najvažnija poruka studije jeste da evolucija nije završena priča. Ljudi se i dalje menjaju, često na načine koje tek počinjemo razumevati. Moguće je da će i naš genom nastaviti da se prilagođava jednako dinamično kao u prošlosti.
(AI ilustracija)
(Indeks)
