Jeza ništavila pokretač je svega u našem bivstvovanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako je čovječje traženje traženje jednog izlaza iz bezizlaznosti, svaki je njegov napor napor da provali iz obruča determiniranosti.
Vladan Desnica
Gledao sam seljake na samrtnom odru. S njima je umirala njihova njiva, njihov vinograd, njihova krava Bijelka. Za njima je ostajao neobran njihov kukuruz, nezavršena njihova parnica o međama, nepokrivena njihova pojata – prozračni bijeli skelet izukrštanih greda, kavez pun zarobljenog plavog neba koji još čeka pokrov toplog crvenog crijepa. S njima je umirao njihov pogled što seže do krajnjeg ogradnog zida na horizontu; a zastor horizonta spušta se neposredno za tom ogradom: drvena ljesa u dnu ograde vodi ravno u avliju sunca koje zalazi.
Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne kore. Za marvinče, s njim umiru samo jasle; jasle i rudo. Do Kolumba, s čovjekom su umirala tri kontinenta; poslije Kolumba četiri, a još kasnije pet. A s ponekim umiru čitave galaksije.
Jer, za smrt treba fantazije. Stvaralačke fantazije. I smrt je naš stvaralački akt. Naš najviši stvaralački akt. Stoga, za onog ko nema fantazije, nema ni smrti. Odatle biva da je poneka smrt veća drama za drugoga nego za samog onog koji umire.
Sredinom života, u naponu moći, kad čovjek vjeruje da je u punom posjedu sebe, a kad stvarno posjeduje sve drugo više nego sebe sama, ludo sam ponekad držao da je stalno prisustvo smrti u nama prćija slabih, znamen neznatnosti ljudske jedinke. Kakve li naivnosti! Smrt je tačno našeg stasa i uzrasta: što je veći čovjek, veća je i smrt u njemu.
Kad sam u djetinjstvu čitao priču o zadrijemalom kitu na morskoj površini na čijem su hrptu brodolomci naložili vatru da se ogriju, zamišljao sam se o razmjerama smrti u toj grdosiji: mora da njegovim tijelom, od vrha glave do na kraj repa, smrt putuje danima, na zastanke i odmore, kao glasnici što nose u duboke pokrajine carstva glas o carevoj smrti.
Smrt pripada samo stvaraocu. Njen dah je ono što podaje jedru punoću životu, kao što mraz podaje žar obrazima vabeći iz dremljivih dubina bića na površinu ključ tople krvi. Njen obraz je ono što ljudskim đelima daje preplanulu boju zrelosti. Svi naši napori, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokušaji obmane, očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, prevlada, zaboravi.
Jeza ništavila pokretač je svega u našem bivstvovanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako je čovječje traženje traženje jednog izlaza iz bezizlaznosti, svaki je njegov napor napor da provali iz obruča determiniranosti. A historija čovjeka nije drugo nego historija ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv realnosti realnoga.
I nije to klonulost, klonulost kasnog, zamorenog doba. Nije to kapitulacija pred usudom. Baš naprotiv, to je revolt, to je borba, to je akcija. To je podvig. Najviša akcija i vrhovni podvig: borba za nemoguće. To je prometejstvo. U tome i jest smisao prometejstva. Po nemogućnosti svog cilja Prometej i biva Prometej. Nemogućnost posvećuje njegovu borbu, neuspjeh kruniše njegovo djelo, jednako onako kao što za dobričine konac djelo krasi!
Ne, nije to izmišljaj malaksalih, izrađenih. To stoji zapisano na samim prapočecima historije duha. Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti o sebi. I sve što je postignuto, postignuto je zahvaljujući njemu. Postizanje mogućnoga je samo nusproizvod – uzgredni i za Prometeja nevažni nusproizvod – težnje za nemogućim. U nastojanju da se uspne na nedostižni vrh stabla života, Prometej usput truni jabuke. A dobričine sjede na ledini i te jabuke dočekuju. Iz beznadne borbe protiv determiniranosti nikle su sve iluzije čovjekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene među uskim stijenkama stvarnosti. Sve slijepe nade što mu napučuju srce.
Sinoć, kad je u nedalekoj kapelici zamrlo i mrmoljenje sestrica kojim uspavljuju protekli dan i kad je sve u bolnici utihnulo, prečitavao sam Eshilova Okovanog Prometeja. I učinilo mi se da sam u njemu našao najvišu pjesničku (a i ljudsku) riječ koja je ikad rečena.
… Da nisi možda još i dalje drznuo?
Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj. A kakav li mu lijek za to nade ti?
Njegovu grud napučih slijepim nadama.
O, blagodat si silnu dao čovjeku!…
(Ilustracija Grant Whitty)
(Pulse)
