USHOĐENJE UOBRAZILJE

BOGOLIKI BOGOČOVEK

382 pregleda

Ta likovnost antropomorfizma održala se i u hrišćanstvu, ali je u najlepšem cvatu ostala zabeležena u istoriji kod starih Helena, koji su svoju svetu goru, svoj Olimp, naselili silesijom bogova ne samo sa čovečjim oblikom, već i sa njegovim običajima, željama i strastima, vrlinama i porocima.

 Ana Pavlopvić

 Osnovna istina sveta, praistina života, nikad se nije dala lako uhvatiti. Poput jogunaste udavače, prezrevši „najbolje prilike”, motrila je ne bi li (često i među sirotinjom, u mraku) prepoznala one koji su imali misionarski cilj – osnivanje vere. Krijući svoje lice pod velom štedela je ostale smrtnike silne svetlosti svoje nebeske lepote, kojoj se ne bi umeli odupreti.

Ipak, učenici osnivača vera razumeli su da se čovek ima smatrati u svakoj višoj pojavi nečemu nalik na sebe samoga. Tako su sve vere (sa vrlo neznatnim izuzetkom) dobile onaj oblik po kome su vernici najvišu istinu sebi zamišljali sa čovečjim likom.

Taj otkritak beše toliko trenutan da nije bilo moguće narodu skinuti maglu s očiju, no ipak dovoljan da sami uhvate bar osnovnucrtu prvog zakona sveg života i bivstva, kako bi je ukratko objasnili svojim sunarodnicima. Neka od ovih objašnjenja su nam ostala, više od dva milenijuma docnije, te ih se opominjemo

Ta likovnost antropomorfizma održala se i u hrišćanstvu, ali je u najlepšem cvatu ostala zabeležena u istoriji kod starih Helena, koji su svoju svetu goru, svoj Olimp, naselili silesijom bogova ne samo sa čovečjim oblikom, već i sa njegovim običajima, željama i strastima, vrlinama i porocima.

Olimp

Pa se baš u istih Helena nađoše ljudi koji uvideše da se tako ne može poznati istina. Moglo se dosegnuti do (možda vrlo ugodne, mile) zamene, ali tek same puke zamene sušte istine. Ti se ljudi, stoga, usudiše da posegnu ka onom velu koji je pokrivao lice najviše tajne, ne samo da bi ga sami sagledali, već i da bi ga obelodanili celom svetu. Taj otkritak beše toliko trenutan da nije bilo moguće narodu skinuti maglu s očiju, no ipak dovoljan da sami uhvate bar osnovnu crtu prvog zakona sveg života i bivstva, kako bi je ukratko objasnili svojim sunarodnicima.

Neka od ovih objašnjenja su nam ostala, više od dva milenijuma docnije, te ih se opominjemo. Empedokle tako počinje spev o prirodi: „Dvojako ću reći: Ovamo se jedno ujedinilo iz mnogih, a onamo se množina razrasla iz jednoga; jer dvojako je smrtnima rođenje i dvojaka smrtnost. Sve se čas milošću sastavlja u jedno, čas opet sve se rastavlja mržnjom i razdorom.”

O Anaksagori imamo spomen u Aristotelu, koji veli u svojoj knjizi o plođenju životinja: „Jer Anaksagora i neki prirodoslovi smatraju da ima baš u samom semenu velikih protivnosti. Iz mužjaka dolazi seme, dok ženka čuva mesto; mužjak postaje od semena sa desne strane, a ženka sa leve.”

Međutim najodlučnije i najjasnije isto načelo sveta koje priznaju ova dvojica propoveda (samo od opskuranata proglašen opskurnim) Heraklit, koji je u nekoliko navrata izneo da je protivno (kontrastno) korisno, te da iz raznolikog postaje najlepši sklad, a da sve proizilazi iz borbe (srdnje, svađe – zavisno od prevoda).

Čini se da je njihovo učenje nastupilo prerano, nerazumljivo tadašnjem plebsu. Čak su ih zbog takve lapidarnosti i konciznosti ogovarali i napadali neposredni potomci; ipak, pironista i skeptik Timon iz Flijunta, premda pošteno izgrdivši Heraklita da je bukač i prostotar, a Empedokla optuživši „da je javnim besedama mlitavio duhove” – priznao je da su oni prvi uvideli istinu te da je u tom pogledu njihova reč zakon za sve ostale.

Što se manje razumelo kratkih, pitijskih nagoveštaja starih mudraca, to su se filozofi novijega doba žešće odricali tih tobože zarđalih, plesnivih proroka; no Artur Šopenhauer je – jamačno nehotice – prvenstveno u načinu, metodu, pa i suštini svoga razlaganja o svetu i čoveku – zapucao pravcem Helena koji su svoje bogove odevali u čovečju ili životinjsku kožu: subjektivisanjem objekta sproveo je umnu (premda nespretnu, klimavu) tezu o svetu kao volji i prividu (Die Welt als Wille und Vorstellung).

„Svet je moja predstava”, počinje ovo delo Šopenhauer, potkrepljujući stav time što čovek ne vidi svet objektivno, već kao konstrukciju ljudskog perceptivnog aparata i inteligencije. Volja je, zapravo, nagon za životom i borba za opstanak. Patnja je gotovo stalna, jer ona potiče iz nezadovoljenja prohteva nezajažljive volje.

Ono što predstavlja tračak nade je istovremeno i potvrda propovedi starogrčkih mu kolega: između ostalih bića iz prirode, čovek zauzima povlašćenu poziciju. U ljudskom umu, naime, slepoj volji je putem samosaznanja omogućeno da se otrgne potčinjenosti svojim nagonima.

I to se, zaključuje Šopenhauer u „Svetu kao volji i prividu”, postiže na dva načina: kada se čovek solidariše sa drugim bićima pokazujući saosećanje sa njima, i umrtljavanjem svih nagona kroz askezu, čime se ostvaruje ideal svetosti. Rečju, bogolikog čoveka.

(Izvor RTS)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • LJudi su da bi objasnili prirodne pojave ciju sustinu i nacine delovanja nisu otkrili pribegli zakonima svoje zajednice i primenili ih u objasnjenju ovih pojava. Kako je staresina zajednice odredjivao organizaciju zivota i kako je mogao da kazni i pomiluje clanove zajednice, tako postojii staresina tih prirodnih pojava, koji odredjuje delovanje njihovo, i moze ako ga umple da ucini da te prirodne pojave deluju na dobrobit ljudi. Kad god bi se nasli u bezizlaznoj situaciji, kada su bili nemocni i uplaseni, nesvesno bi se setili detinjstva kada su im u takvim situacijama roditelji razresavali problemei donosili spokoj i radost, pa su stvorili staraoce velike snage i moci, koji su mogli ako ih umole da razrese bezizlazne situacije i podare im spokoj i zadovoljstvo. Spajanjem staresine prirodnih pojava i mocnog staraoca u jedno bice stvorena su bozanstva, koja su posto su iznikla iz iz ljudske zajednice ljudolika, mada im snazne i vazne zivotinje za obitavanje ljudi, mogu pozajmiti lik. U pocetku su bozanstva imala i ljdske osobine, odnosno bila su dobra i zla, lukava i osvetoljubiva, ljubomorna ili plemenita i naivna. Kasnije bozanstvo postaje svetinja u kojoj su sublimirane sve ljudske vrline, a sublimacija ljudskih mana darivana je djavolima.
    Covekovo poimanje prostora i vremena je slika sveta a ne sam svet. Odgonetenje zakonitosti u toj pojmovnoj predstavi i proglasavanje njihovo za zakone realnog svetaje je naucna obmana. Ova pojmovna predstava moze u vecoj ili manjoj meri da se podudara sa samim svetom. Sa razvojem naucnih saznanja ona se u sve vecoj meri podudara sa realnim svetom. Ali nikada nece moci da se podudari sa svetom, posto se on jednaci sa neznanjem u beskonacnosti, a pojmovna predstava o njemu se jednaci sa znanjem u konacnosti. Evolucija coveka se ogleda u povecanju konacnog zananja na racun beskoknacnog neznanja. Tako kada naucnici budu otkrili da se nano cestice krecu u nano vremenu shvatice da jedna cestica moze biti na dva razlicita mesta u jedinici vremena samo u pojmovnoj predstavi sveta ali ne i u samom svetu. Naucna saznanja u onoj meri u kojoj se pojmovna predstava sveta podudra sa svetom pomazu coveku da se bolje snadje u okruzenju u kome zivi i da u vecoj meri ostvari svoje potrebe i interese, i to kako kvantitativno tako i kvalitativno.

Ostavite komentar