SRICANJE ISTORIJE

KROMPIR UZDIGAO ZAPAD

393 pregleda
Pixabay

Danas je on peti najvažniji usev na svetu, nakon pšenice, kukuruza, pirinča i šećerne trske. No, u 18. stoleću bio je zapanjujuća novost – za jedne zastrašujuća, za druge zbunjujuća – deo globalne ekološke konvulzije koju je pokrenuo Kristifor Kolumbo.

Kad biljke krompira cvetaju, polja izgledaju kao da su prepuna ljubičastih zvezda. Navodno su se Mariji Antoaneti cvetovi toliko svideli da ih je nosila u kosi. Njen muž, francuski kralj Luj XVI, takođe ih je nosio podstakavši trend među francuskom aristokratijom koja je ukrašavala odeću cvetovima krompira. Bio je to pokušaj uveravanja francuskih poljoprivrednika da sade i francuskih restorana da poslužuju ovu čudnu novu vrstu hrane, piše Smithsonian Magazine.

Danas je krompir peti najvažniji usev na svetu, nakon pšenice, kukuruza, pirinča i šećerne trske. No, u 18. stoleću bio je zapanjujuća novost – za jedne zastrašujuća, za druge zbunjujuća – deo globalne ekološke konvulzije koju je pokrenuo Kristifor Kolumbo.Kolumbova putovanja dovela su do toga da se odvojeni ekosistemi sveta odjednom miješaju u biološki džumbus, koji je u pozadini većine povesti koju učimo u školi. U poređenju sa žitaricama, gomolji ili krtole su sami po sebi produktivniji. Ako glava biljke pšenice ili pirinča naraste prevelika, biljka će se prevrnuti i uvenuti. Rastući pod zemljom, krtole nisu ograničene ostatkom biljke. Jedan libanski farmer 2008. iskopao je krompir koji je težio gotovo 12 kilograma. Bio je veći od njegove glave.

Mnogi istraživači veruju da je dolazak krumpira u severnu Evropu značio završetak gladi. Kukuruz, još jedan američki usev, igrao je sličnu, ali manju ulogu u južnoj Evropi. Kao što je ustvrdio istoričar Vilijam Maknil, krompir je doveo do uspona evropskih carstava: Hraneći brzo rastuće stanovništvo, krompir je omogućio evropskim nacijama da uspostave dominaciju nad većim delom svijeta između 1750. i 1950. godine. Drugim rečima, krompir je podstakao uspon Zapada.

Gajenje krompira (Pixabay)

Isto tako, prihvatanje krompira u Evropi i Severnoj Americi postavilo je predložak za modernu poljoprivredu – takozvani agroindustrijski kompleks. S krompirom je preko Atlantika došlo i prvo intenzivno đubrivo na svetu – peruanski guano. A kad je krumpir napao još jedan došljak – krompirova zlatica, uspaničeni farmeri okrenuli su se prvom veštačkom pesticidu – arsenovom jedinjenju.

Nadmetanje u proizvodnji sve moćnijih mešavina arsena pokrenulo je modernu industriju pesticida. U četrdesetim i pedesetim godinama 20. vekaa poboljšani usevi, đubriva visokog intenziteta i hemijski pesticidi pokrenuli su zelenu revoluciju, eksploziju poljoprivredne produktivnosti koja je transformisala farme od Ilinoisa do Indonezije.Najveće zasluge za razvoj i širenje krompira sigurno pripadaju andskim narodima. Geografski gledano, Andi su malo verovatno rodno mesto za glavni usev. Najduži planinski lanac na planeti čini ledenu barijeru na pacifičkoj obali Južne Amerike dugu 8.800 kilometara i na mnogim mestima višu od 6.000 metara. Aktivni vulkani razasuti duž lanca povezani su geološkim rasedima, koji se međusobno guraju i izazivaju potrese, poplave i klizišta. Čak i kada je Zemlja seizmički mirna, andska klima je aktivna.Temperature u gorju mogu varirati i po 30 Celzijusovih stepeni u nekoliko sati, jer je vazduh veoma redak da bi zadržao toplotu.

Sa ovog neobećavajućeg terena iznikla je jedna od najvećih svetskih kulturoloških tradicija. Dok su Egipćani gradili piramide, stanovnici Anda podizali su vlastite monumentalne hramove i ceremonijalne trgove. Hiljadama godina su se svadljivi narodi otimali za vlast od Ekvadora do severnog Čilea. Najpoznatije danas su Inke, koji su zauzele velik deo Anda u nasilnom osvajanju, izgradili velike puteve i gradove blistave od zlata, a zatim su propali zbog španske bolesti i španskih vojnika. Planinske kulture su se upečatljivo razlikovale jedna od druge, ali sve su se hranile gomoljastim i korenastim kulturama, od kojih je najvažniji krompir.

Divlji krompir

Divlji krompir prožet je solaninom i tomatinom, otrovnim jedinjenjima za koja se veruje da brane biljke od napada opasnih organizama poput gljivica, bakterija i ljudi. Kuvanje često razbija takve hemijske odbrane, ali na solanin i tomatin toplota ne utiče.Divlji srodnici lame u Andama ližu glinu pre nego što pojedu otrovne biljke. Toksini se lepe na fine čestice gline u želucu životinja prolazeći kroz sistem za varenje bez uticaja na njega. Oponašajući ovaj proces, planinski narodi su očito naučili da umaču divlji krompir uumak od gline i vode. Na kraju su uzgojili manje otrovne krompire, iako su neke od starih, otrovnih sorti ostale omiljene zbog otpornosti na mraz. Glineni prah još se prodaje na peruanskim i bolivijskim tržnicama kao dodatak krompirima.

I danas neki andski seljaci pripremaju krumpir slično kao što su to činili njihovi preci. Odmah nakon vađenja iz zemlje porodice u poljima koriste zemljane peći u obliku igla, visoke oko pola metra. U pećnice idu stabljike, a i slama, grmlje, ostaci drveta i kravlja balega. Kad peći pobele od vrućine, kuvari na pepeo stave sveži krompir za pečenje. Para se iz vruće hrane uvija u čist, hladni vazduh. Ljudi umaču svoje krompire u krupnu so i jestivu glinu.

Andski krompir pečen pre kontakta sa Evropljanima nije bio moderni krompir. Na različitim nadmorskim visinama uzgajale su se različite sorte. Rezultat je bila haotična raznolikost. Krompir je u jednom selu, na jednoj nadmorskoj visini mogao izgledati sasvim drukčije od krompira u drugom selu, na drugoj nadmorskoj visini. Međunarodni centar za krompir u Peruu sačuvao je gotovo 5.000 sorti.

Uzgoj krompira

Prvi Španci stigli su u ovo područje 1532. godine, a vodio ih je Francisko Pizaro. Primetili su Indijance kako jedu ove čudne, okrugle predmete i oponašali su ih, iako često nevoljno. Vest o novoj hrani brzo se proširila. U roku od tri decenije španski poljoprivrednici izvozili su krompir u Francusku i Holandiju. Prvi naučni opis krompira pojavio se 1596. godine, kada mu je švajcarski prirodoslovac Gaspar Bauhin dao ime Solanum tuberosum esculentum.

Za razliku od bilo kojeg prethodnog evropskog nasada, krompir se ne uzgaja iz semena, već iz malih komadića gomolja – pogrešno nazvanog semenski krompir. Kontinentalni farmeri su gledali na ovu hranu sa sumnjom; jedni su ga smatrali afrodizijakom, drugi uzročnikom groznice ili gube.

Uz tako mlaku podršku, krompir se širio polako. Kad je Prusku 1744. pogodila glad, kralj Fridrih Veliki, ljubitelj krompira, morao je narediti seljaštvu da ga jede. U Engleskoj su farmeri u 18. stoleću obeležili krompir kao prethodnika omraženog rimokatolicizma. Nema krumpira, nema popa! bio je izborni slogan 1765. godine.

Antoan-Ogisten Parmantije Wikipedia)

Francuska je posebno sporo usvajala krompir. A onda se pojavio farmaceut Antoan-Ogisten Parmantije. Služio je u vojsci u vreme Sedmogodišnjeg rata i pet puta su ga zarobili Prusi. Tokom višestrukih zatvorskih boravaka jeo je samo krompir, što ga je održalo u dobrom zdravlju. Iznenađenje ovakvim ishodom navelo ga je da postane nutricionistički pionir nakon završetka rata. Ostatak života posvetio je hvaljenju i širenju krompira.Nakon što je Luj XVI okrunjen 1775. godine, ukinuo je kontrolu cena žitarica. Cene hleba su skočile, što je izazvalo građanske nemire u 82 francuska grada. Parmantije je neumorno isticao da će Francuska prestati da svađa zbog hleba ako njeni građani budu jeli krompir. Pritom se poslužio reklamnim trikovima. Priredio je večeru isključivo od krompira zvanicama iz visokog društva. Priča kaže da je Tomas eferson, jedan od gostiju, bio toliko oduševljen da je doneo pomfrit u Ameriku. Navodno je Parmantije nagovorio kralja i kraljicu da nose krompirove cvetove. Na rubu Pariza zasadio je 40 jutara krompira znajući da će ih gladni građani ukrasti.

Promenio krompir

Promovišući krompir, nesvesno ga je promenio. Sav evropski krompir potiče od nekoliko gomolja koje su znatiželjni Španci poslali preko okeana. Kada farmeri posade te komade, a ne semenke, dobijene biljke su klonovi. Podsticanjem masovnog uzgoja krompira, Parmantije je nesvesno širio ideju sadnje ogromnih površina klonovima – pravu monokulturu.

Učinci ovog preobražaja bili su zaista upečatljivi i promenili su istoriju Evrope. Glad je bila česta pojava u 17. i 18. veku. Gradovi su uglavnom bili relativno dobro opskrbljeni, ali seljaci su živeli u oskudici. Francuska je imala 40 gladnih razdoblja širom zemlje od 1500.do 1800. godine. Engleska je imala 17 nacionalnih i velikih regionalnih gladi od 1523. do 1623. Kontinent se jednostavno nije mogao stabilno i kontinuirano hraniti.

Krompir je sve to promenio. Sada su mali posednici mogli uzgajati krompir i na jalovoj zemlji. Budući da je bio toliko produktivan, rezultat u smislu kalorija bio je udvostručenje opskrbe hranom u Evropi. Do kraja 18. stoleća krompir je u većem delu Europe postao ono što je bio u Andima – glavna namirnica. Otprilike 40 posto Iraca u to doba hranilo se isključivo krompirom. Glad je gotovo nestala u području koje se protezalo od Irske na zapadu do ruskog Urala na istoku.

Pre pojave krompira i kukuruza i pre intenzivnog đubrenja, evropski životni standard bio je otprilike jednak današnjem u Kamerunu i Bangladešu. U proseku su evropski seljaci dnevno jeli manje od lovačko-skupljačkih zajednica u Africi ili Amazoniji. Industrijska monokultura omogućila je milijardama ljudi da pobegnu od siromaštva. Revolucija koju su započeli krompir, kukuruz i đubrivo omogućila je udvostručenje ili utrostručenje životnog standarda u celom svijetu, pa se broj stanovnika na Zemlji popeo s manje od jedne milijarde 1700. godine na današnjih 7,7 milijardi.

Phytophthora infestans

Međutim, nije sve išlo glatko. U Evropu je s krumpirom stigla i Phytophthora infestans, jedna od 700 vrsta vodene plesni. Vetar raznosi spore plesni na osjetljivu biljku oslobađajući zoospore. Ako je dan dovoljno topao i vlažan, zoospore klijaju u list. Prvi očiti simptomi – ljubičasto-smeđe mrlje na lišću – vidljivi su za oko pet dana. Tada je često prekasno da biljka preživi.

Veruje se da je vodena plesan u Evropu stigla 1845. brodovima koji su prevozili guano. Pošast je krenula iz Antverpena i do leta te godine stigla do Pariza. Sedmicama kasnije uništavala je krompir u Holandiji, Nemačkoj, Danskoj, Engleskoj i Irskoj. Nacionalne vlade su se uspaničile. Iduća godina bila je još gora, a i godina nakon toga. Nevolja je utihnula tek 1852. Umrlo je najmanje milion ljudi samo u Irskoj. Slična glad u SAD danas bi ubila gotovo 40 miliona ljudi. Za jednu deceniju dva miliona ljudi napustilo je Irsku. Sve do 1960. godine populacija u ovoj zemlji bila je upola manja nego 1840. Danas ova nacija jedina u Evropi, a možda i u svetu, ima manje ljudi unutar svojih granica nego što je imala pre 150 godina.

Krompirova zlatica (Wikipedia)

Uprkos tome, vodena plesan dugoročno je postala manje važna od krompirove zlatice. Ovaj insekt potiče iz središnjeg Meksika i njegova ishrana nije bila usredsređena na krompir sve dok sasvim slučajno s kravama i konjima nije stigao u SAD. Početkom 1860. krompirova zlatica naišla je na kultivisani krompir oko reke Misuri i svidelo joj se ono što je okusila.

Krompirove zlatice su se proširile u tolikom broju da su njihova svetlucava narandžasta tela prekrivala plaže, a železničke šine bile toliko klizave da su postale neprohodne. Očajni farmeri pokušali su sve da bi se oslobodili napasti. Na kraju je neko očito bacio malo zelene boje na svoje zaražene biljke. I upalilo je. Smaragdni pigment u boji bio je uglavnom napravljen od arsena i bakra. Razvijen u kasnom 18. veku, bio je uobičajen u bojama, tkaninama i tapetama. Poljoprivrednici su ga razredili brašnom i njime posipali krompir ili pomešali s vodom i prskali.

Ako je arsen ubio krompirove zlatice, zašto ga ne isprobati na drugim štetočinama? Sredinom osamdesetih godina 19. veka francuski istraživač otkrio je da prskanje otopinom bakarnog sulfata i vapnenca uklanja i vodenu plesan. Tako je započela moderna industrija pesticida.

Međutim, već 1912. krompirova zlatica počela je pokazivati znakove imuniteta na dotadašnje pesticide. Poljoprivrednici to nisu primetili jer je industrija pesticida neprestano dolazila do novih jedinjenjaarsena kojia su ubijala krompirove zlatice. Do četrdesetih prošlog stoleća uzgajivači na Long ajlendu otkrili su da moraju da koriste sve veće količine kalcijumovog arsenata. Nakon Drugog svetskog rata u široku upotrebu ušla je potpuno nova vrsta pesticida – DDT. Poljoprivrednici su kupovali DDT i radovali se nestanku insekata s njihovih polja. No zlatica se prilagodila u roku od sedam godina. Uzgajivači krompira tražili su nove kemikalije. Industrija je ponudila dieldrin. Funkcionisao je oko tri godine.

Uzgajivači krompira sada tretiraju svoje ueve desetak ili više puta u sezoni promenljivim koktelom smrtonosnih materija. Uprkos tome, štetočine se stalno vraćaju. Istraživači su bili užasnuti osamdesetih godina kada su otkrili da su nove vrste plesni pronašle put do Evrope i Amerike. Bile su virulentnije i otpornije na metalaksil, trenutno glavni tretman protiv vodene plesni. Još se nije pojavila dobra zamena.

(Indeks)

O autoru

administrator

Ostavite komentar