ARGUSOV POGLED

METAFIZIKA PREVIRANJA

855 pregleda

Pre 500 godina Prosvetiteljstvo je zgromilo kratki impuls antičkog sveta u Evropi, poznat kao Renesansa. Sada se točak okrenuo.


Alister Kruk

Džejms Džatras, bivši američki diplomata, postavlja veoma važno pitanje u svom članku „Unapređeni Lenjin”:Prvo se, kaže on, predsednik Tramp sastao sa Putinom i delovalo je da je postignut neki napredak u smanjivanju bilateralnih tenzija. „Momentalno se uskovitlao čitav pakao: Trampa nazivaju izdajnikom. ,Pakleni zakon o sankcijama’ je predstavljen u Senatu, a Tramp je primoran da se brani”.

Potom senator Rend Pol ide da se sastane sa Putinom u Moskvi, ističe Džatras. Pol dostavlja pismo američkog predsednika u kojem se predlažu umereni koraci ka detantu. Rend Pol se potom sastaje sa ruskim senatorima i poziva ih u Vašington kako bi dijalog bio nastavljen: „Momentalo se uskovitlao čitav pakao. Pola nazivaju izdajnikom. Stejt department ,otkriva’ da su Rusi krivi za korišćenje hemijskog oružja (u VB) i uvodi sankcije. Tramp je još jače primoran na defanzivu”.

Kako se stiglo dovde?
Jasno je da je Tramp od početka „od strane globalističke neoliberalne elite tretiran kao smrtonosna pretnja za sistem u kojem su se obogatili”, primećuje Džatras. Veliko pitanje koje Džatras postavlja pred ovim događanjima jeste kako je takva kolektivna histerija mogla da izraste u takvu goruću mržnju i netrpeljivost da su delovi „anglo”establišmenta spremni na intenziviranje neprijateljstava s Rusijom, čak do tačke rizikovanja „katastrofalnog, nekontrolisanog nuklearnog rata”. Kako je moguće da je strast elite za „spasavanjem globalizma”tako nadmoćna da stvara rizik od istrebljenja čovečanstva?Džatras smatra da imamo posla sa veoma snažnim psihičkim implusima.

Profesor Džon Grej je, pišući svoju knjigu
„Crna misa”, primetio da je „svet u kojem
smo se našli…zakrčen ruševinama utopijskih
projekata koji su, iako uokvireni sekularnim
terminima koji poriču istinitost religije
– zapravo sredstva religijskih mitova”.

On odgovara evociranjem duha vremena Lenjina koji je 1915. napravio svoj zloglasni zaokret ka građanskom ratu unutar Rusije. To je rat protiv Rusije – u njoj i protiv nje same, njene istorije, kulture, religije i njenog intelektualnog i političkog zaveštanja. Istrebivši 10 miliona Rusa, Lenjin je rekao: „Pljujem na Rusiju. Pokolj je samo stadijum kroz koji moramo proći na našem putu ka svetskoj revoluciji”(odnosno njegovoj viziji univerzalnog komunizma).

Profesor Džon Grej je, pišući svoju knjigu „Crna misa”, primetio da je „svet u kojem smo se našli…zakrčen ruševinama utopijskih projekata koji su, iako uokvireni sekularnim terminima koji poriču istinitost religije – zapravo sredstva religijskih mitova”. Jakobinski revolucionari su pokrenuli teror kao nasilni odgovor na represiju koju je vršila elita, i to inspirisani Rusoovim prosvetiteljskim humanizmom, trockistički boljševici su pobili milione u ime reformisanja čovečanstva kroz naučni empirizam, a nacisti su učinili slično u ime „naučnog, darvinovskog rasizma”.


Miting nacista u Nirnbergu 1936.

Svi ovi utopijski (i ubilački) projekti su u stvari potekli iz istog stila
mehaničkog, jednosmernog razmišljanja koje je evoluiralo u Evropi tokom vekova, a koje je nepokolebljivu svest o sigurnosti i ispravnosti dodelilo zapadnoevropskom misliocu. Ove navodno empirijski utemeljene sigurnosti – ustoličene u ljudskom egu – izazvale su buđenje tačno onih ranih judeohrišćanskih apokaliptičnih predstava koje govore da je istorija nekako na konvergentnom kursu ka nekakvoj ljudskoj transformaciji i „kraju”koji će doneti jezivu odmazdu pokvarenima, a radikalno novi i iskupljeni svet izabranima. Ovo se više (u današnjem svetu) ne očekuje kao božje delo, nego kao dostignuće prosvetljenog čoveka.

Američki milenijumski mit je i nekada i sada bio i ostao ukorenjen u grčevitom uverenju u manifestovanu sudbinu Sjedinjenih Država – „Novi Jerusalim”koji bi trebalo da predstavlja najbolju nadu čovečanstva za utopijsku budućnost.

Iskupljenje sveta iz njegovog pokvarenog stanja je trebalo ostvariti kroz prosvetiteljske principe racionalnosti i nauke. Trebalo je da nakon sudnjih vremena zavlada mir. Ovi milenijarski revolucionari – eksponenti novog scijentizma koji su se nadali da će nametnuti razorni diskontinuitet u istoriji (kroz koji će mane ljudskog društva biti odstranjene iz tela politike) – zapravo nisu ništa više od sekularnih predstavnika apokaliptičnih mitova judaizma i hrišćanstva.

Američki milenijumski mit je i nekada i sada bio i ostao ukorenjen u grčevitom uverenju u manifestovanu sudbinu Sjedinjenih Država – „Novi Jerusalim”koji bi trebalo da predstavlja najbolju nadu čovečanstva za utopijsku budućnost. Ova vera u posebnu sudbinu je izražena u ubeđenosti da Amerika mora da vodi, ili tačnije da prisiljava čovečanstvo ka toj budućnosti.

Neki bi međutim mogli da kažu da „liberalni”humanizam ranog prosvetiteljstva, sa svojim „dobrim namerama”, nije imao ništa sa jakobinizmom ili trockističkim boljševizmom. Ali u praksi su oba suštinski slična: to su sekularne verzije progresa ka utopijskom iskupljenju faličnog čovečanstva – pri čemu jedna grana nastoji da spase čovečanstvo kroz revolucionarno uništenje nepopravljivih delova društva, dok druga grana temelji svoju verziju iskupljenja na teleološkom procesu „topljenja”kulturnih identiteta. Ona takođe nastoji da oslabi svest o povezanosti kroz „istu krv”i teritoriju (mesto) kako bi napravila tabula rasa po kojoj će moći da ispiše nov homogeni nenacionalni i kosmopolitski identitet koji će biti miroljubiv i demokratičan.

Drugim rečima, današnji milenijaristi možda izbegavaju giljotinu, ali su eksplicitno nasilni – samo na drugi način – kada se radi o progresivnom preotimanju narativa i državnih institucija.

Cilj je globalno, kosmopolitsko društvo, oslobođeno religije, nacionalne kulture i zajedništva, roda ili društvene klase. Procesi tolerancije koji su ranije bili osmišljeni kao esencija slobode su prošli kroz orvelijansku metamorfozu da bi se ponovo pojavili kao sopstveni antinomi– kao instrumenti represije. Bilo koji nacionalni lider koji se protivi ovom projektu, bilo kakva nacionalna kontra-kultura ili nacionalni ponos ispoljen pri nacionalnim dostignućima, jednostavno predstavljaju prepreku ovom univerzalnom carstvu i stoga moraju biti uništeni. Drugim rečima, današnji milenijaristi možda izbegavaju giljotinu, ali su eksplicitno nasilni – samo na drugi način – kada se radi o progresivnom preotimanju narativa i državnih institucija.


Vladimir Putin i patrijarh Kiril

Ukratko, traži se globalni prostor koji bi priznavao samo međunarodno globalno čovečanstvo – slično onome što su trockisti hteli. Pa kako su onda tačno Rusija i gospodin Putin postali antiteza ovog utopijskog projekta i okidači takvog straha i histerije među globalističkim elitama? Usuđujem se da pretpostavim da je koren toga u suočenosti zapadnih elita sa time da je formalni (latinski) judeo-hrišćanski monoteizam – koji je Zapadnoj Evropi podario njeno insistiranje na singularnosti i smislu, njenu linearnu istorijsku rutu i partnersku ideologiju sekularnog milenijarizma – sve diskutabilniji i u sve većem opadanju.

Henri Kisindžer kaže da je greška Zapada (i NATO-a) što „misli da postoji neka vrsta istorijske evolucije koja će promarširati Evroazijom – bez razumevanja da će se taj marš negde na svom putu suočiti sa nečime veoma različitim od vestfalske ideje liberalno demokratske i tržišno orijentisane države”. Vreme je da se oslobodimo „starih zabluda”, podvlači Kisindžer – jer smo u „veoma, veoma opasnom periodu za svet”. Nema sumnje da je sa ovim otuđenjem od religije i njenog sekularno-utopijskog parnjaka povezan generalni kolaps optimističkog uverenja koji proističe iz ideje linearnog „progresa”, u koji mnogi (naročito oni mlađi) više ne veruju (uvidevši kakav je svet oko njih).

Ali ono što zaista ljuti globaliste jeste savremeni trend, koji je izrazito manifestovan u Rusiji, a koji je naklonjen pluralizmu u kojem se poštuju kultura, istorija, veroispovest i veze krvi, tla i jezika. Štaviše, u ovom konceptu se reaproprijacija tradicionalnih vrednosti vidi kao staza ka resuverenizaciji konkretnog naroda. Ruska „evroazijska ideja”je ideja različitih kultura, autonomnih i suverenih, koje, makar implicitno, odbacuju latinsku teologiju jednakosti i reduktivnog univerzalizma postignutog kroz iskupljenje.

Povratak starih impulsa
Umesto toga, ideja je grupisanje „nacija”koje sežu do svojih primordijalnih kultura i identiteta – npr.Rusija koja će biti Rusija na način kako ona sama doživljava svoju rusku kulturu – umesto da dozvole da budu primorane da oponašaju impuls vesternizacije. Ono što omogućava šire grupisanje evroazijskih zemalja jeste to što su kulturni identiteti kompleksni i segmentirani – pa se u ovom modelu zaobilazi opsesija redukovanja svake nacije na singularnost vrednosti i singularnost smisla. Stoga se tlo za saradnju i razgovor širi izvan „ili-ili”okvira, ka raznovrsnom planu složenih identiteta i interesa.

Rusko pravoslavlje je, međutim, uspelo da očuva
svoj put, i to baš tamo gde je latinska crkva
pretrpela nekoliko kriza – od kojih su posebno
značajne prosvetiteljstvo i protestantsko
odvajanje širom Evrope.

Zašto bi ovo delovalo tako dijabolično zapadnim globalističkim elitama? Čemu tolika histerija? Pa…njima rusko evroazijstvo (i tzv. populizam generalno) „smrdi”na prikriveni povratak starim, predsokratovskim vrednostima: za antičke ljude, na primer, sama ideja „čoveka”kao takvog nije postojala. Postojali su samo ljudi: Grci, Rimljani, varvari, Sirijci itd. Ovo je u očiglednoj suprotnosti sa univerzalnim, kosmopolitskim „čovekom”.

Jednom kada je Rimsko carstvo preuzelo hrišćanstvo kao „vesternizovanu”disidentsku formu judaizma, ni Evropa ni hrišćanstvo se više nisu povinoviali svojim korenima, odnosno „prirodi”. Apsolutni monoteizam, u svojoj dualističkoj formi, je bio duboko stran evropskom umu. Latinsko hrišćanstvo je najpre pokušalo (i to ne veoma uspešno) da potisne antičke vrednosti, pre nego što je odlučilo da je bolje da pokuša da ih asimiluje u hrišćanstvo. Rusko pravoslavlje je, međutim, uspelo da očuva svoj put, i to baš tamo gde je latinska crkva pretrpela nekoliko kriza – od kojih su posebno značajne prosvetiteljstvo i protestantsko odvajanje širom Evrope.


Spomenik Martinu Luteru u Vitenbergu

Uplašene elite su zapravo u pravu: moderni nestanak bilo kakve eksterne norme, izvan građanskog konformizma, koja vodi pojedinca kroz život i postupke, kao i nametnuto izvlačenje pojedinca iz bilo koje strukturne forme (društvene klase, crkve, porodice, društva ili pola) napravilo je „bumerang efekat”ka nečemu što je uvek bilo latentno i neizbežno, iako možda napola zaboravljeno.

To je posezanje za starim „skladištem”vrednosti – tiha religioznost, „povratak”ka ponovnom učešću u svetu. To skladište je u stvari ostalo nepromenjeno (iako zaodenuto u hrišćanstvo), sa svojim fundamentalnim mitovima i idejom kosmičkog poretka (egipatski „Maat”) koji i dalje bruje u dubinama kolektivnog nesvesnog. Naravno, „drevno”se ne može vratiti adintegrum u svoj izvorni oblik. Ne može se dogoditi jednostavna restauracija onoga što je nekada bilo. Mora se vratiti onako kako bi se „mladost”vratila – večiti povratak – iz naše sopstvene dekompozicije.

Povratak ove „drugosti”dovodi ljude do ludila
– tolikog ludila da bi pre rizikovali
katastrofalni rat nego što bi se odrekli
mita američke manifestovane sudbine ili
priznali mane njihovog radikalno isključivog
načina razmišljanja o svetu koji se mora
kretati ka nekakvoj globalnoj konvergenciji.

Henri Korbin, stručnjak za islam, jednom je ispričao kako je u Iranu video ormarić za vaze različitih oblika na kojem su ti oblici bili isečeni u drvetu kako bi vaze mogle da se ubace u njih. Istakao je kako iako vaze više nisu postojale, prostor koji im je pripadao ostaje, pa makar i kao praznina oivičena njihovom nekadašnjom siluetom. Isto tako su i stare ideje i vrednosti ostavile svoje siluete. I možda baš to diže pritisak globalističkoj eliti: pre 500 godina prosvetiteljstvo je zgromilo kratki impuls antičkog sveta u Evropi, poznat kao Renesansa. Sada se točak okrenuo, a svet sadašnjih elita je taj koji implodira. Ono za šta se verovalo da je poraženo za sva vremena, oprezno izranja iz ruševina. Točak vremena se okreće i ponovo pravi pun krug. Sve bi to moglo da se završi loše – model linearnog jednosmernog razmišljanja koji je usađen u Zapad nosi u sebi totalitarnu tendenciju. Vreme će reći istinu.


Prosvetiteljska soba u Britanskom muzeju

Kao i onda kada je plima Prosvetiteljstva zaglušujuće protutnjala kroz stara uverenja, vukući za sobom sve što je bilo nejasno i nepoznato pod laserski nemilosrdan pogled radikalnog skepticizma – što je izazvalo užasne psihičke tenzije (preko 10.000 Evropljana je spaljeno živo tokom velike histerije lova na veštice) – tako i danas imamo talas još uvek nekoherentne „drugosti”koja izranja iz najdubljih slojeva ljudske psihe kako bi se bacila na telesinu prosvetiteljske samouverenosti. Tenzije i histerija se uzajamno prate na sličan način.

Povratak ove „drugosti”dovodi ljude do ludila – tolikog ludila da bi pre rizikovali katastrofalni rat nego što bi se odrekli mita američke manifestovane sudbine ili priznali mane njihovog radikalno isključivog načina razmišljanja o svetu koji se mora kretati ka nekakvoj globalnoj konvergenciji.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Izvrsno, kompleksno razmišljanje. Ako bih pokušao da to svedem na prosto, očigledno razmišljanje mogao bih se poslužiti atomom Vodonik.
    Lako zapaljiv, intenzivne mogućnosti reakcije. Ljudsko društvo kakvo je danas. I samo da izdvojim dva glavna pravca mogućeg razvoja.
    Globalistički – sabijanje svega u ujednačenost, sazdavanjem atoma Helijum, ili iskazivanje različitosti, sazdavanjem različitih atoma.
    Potpuna ujednačenost atoma Helijum jeste naizgled umirujuća ali razvojno umiruća.
    Nasuprot tome, kreiranje različitosti omogućava životnost razvoja.
    Ali ipak, glavni odgovor koji se očekuje od zastupnika globalizma je: dali žele da žive bolje ili samo bolje od drugih, jer već sada ne mogu da „udahnu“ svo svoje bogatstvo pa im treba razvrat uspostavljanja razlike – ja živ – ti mrtav. I dali misle da li je moguće uspostaviti život koji je bolji od ovog kojim oni sada žive?

Ostavite komentar