SKLAPANJE PAMĆENJA

NESHVAĆENI DOBROTVOR

962 pregleda

Ko je bio Grigorij Raspućin, ruski iscelitelj, dobročinitelj i osoba od poverenja poslednjeg ruskog cara Nikolaja II i carice Aleksandre?

 Dr Oleg Platonov

Poznati istraživač ruskih religioznih kretanja V. D. Bonč-Brujevič smatrao je Grigorija Raspućina jednom od najistaknutijih ličnosti svoje epohe. Iznoseći svoje utiske o susretima sa Raspućinom, naučnik je posebno pričao: „Imao sam prilike da vidim mnoge zanesene ljude iz narodne sredine koji tragaju za nečim, pobunjene, gorde, ,koji se čine većim od gradova’, koji nekuda streme, koji nešto grade i ruše, ali G. J. Raspućin je nekako drugačiji, ne liči na nas. Nema nikakvu političku tačku gledišta, on teži da nešto stvori”. Za koga?

Za narod mili treba živeti, na njega misliti… – voleo je da kaže.[1]

Sveti Jovan Kronštatski verovao je u Grigorija Raspućina, smatrajući ga za istaknutog strastvenika i molitvenika, to jest čoveka čija je molitva Bogu ugodna. Mnoštvo ljudi dolazilo je kod Raspućina sa molbom da se pomoli za njihov posao, slali su mu telegrame i pisma. U arhivima je sačuvano mnogo telegrama koji sadrže tu molbu. Za vernika početkom HH veka ta molba je bila potpuno prirodna. „Ako je bolesna bila sestra, ili brat, ili ja”, pričala je Virubova, „ja sam pisala telegrame da bi se on pomolio, ili ako bi bilo nešto posebno u porodici pisala sam mu i dobijala odgovor telegramom”.

Ali, više od svega, naravno, cenio se neposredni kontakt sa njim. Nepodmitljivi izvori svedoče da je on u ličnom susretu jednostavno očaravao ljude nekom svojom sigurnošću, umećem da se postavi, dobronamernošću i jednostavno dobrotom. Mnogi starci iz sela Pokrovskog govorili su da je kod njega glavna bila dobrota. „On je bio dobar i krasan čovek, samo nekako jurodiv, nije bio kao drugi” – pričali su mi starci u Pokrovskom. Zlo o ljudima nije govorio. To potvrđuju izjave ministra unutrašnjih poslova Protopopova: „Zlo ne govori o ljudima, to mi se dopalo”, a takođe i lični utisci drugih ljudi koji su se susretali sa njim, kao na primer grofa Vitea: „…Raspućin je…dobar čovek, uvek čini dobro.”[2]

 Veština lečenja
Mnogi primećuju duboku Raspućinovu pronicljivost i intuiciju. Samo što bi se upoznao sa čovekom, on je mogao vrlo precizno da ga okarakteriše. Izoštreno psihološko čulo za ljude iznenađivalo je mnoge, ali to ne znači da nikada nije grešio. Grešio je i te kako! Prema svom budućem ubici F. Jusupovu on se odnosi kao prema sinu, sa posebnom dobrotom i toplinom i čak ga od milošte zove „mali”. Očigledno, nikakvo najizoštrenije poznavanje čoveka ne može da uobliči sve načine ponašanja ljudske duše. Ali je sam Raspućin govorio da je bolje prevariti se u čoveka nego misliti da je lošiji nego što u stvari jeste.

 Raspućinove naročite psihološke sposobnosti očigledno su bile osnovna veština lečenja bolesti. Dokumentarno je poznat niz slučajeva koji potvrđuju njegov izuzetan psihološki dar. Te slučajeve potvrđuju i materijali komisije Privremene vlade. Najtipipčniji primer bilo je isceljenje carskog sina Alekseja koji je bolovao od nasledne bolesti hemofilije (slabo zgrušavanje krvi). Carević Aleksej doživeo je 1915. jako krvarenje iz nosa, čega su se svi bojali, jer je zbog sporog zgrušavanja krvi moglo doći do smrti. Do krvarenja je došlo u vozu, na putu za Stavku. Doktor Derevenko, izgubivši nadu da će zaustaviti krvarenje, molio je da se voz vrati u Carsko Selo. I samo je Raspućinova intervencija toga dana uspela da spreči tragediju.

Virubova priča: „Sa velikom opreznošću preneli su ga iz voza. Ja sam ga videla kada je ležao u dečijoj sobi: malo voštano lice, u nozdrvama okrvavljena vata, profesor Fjodorov i doktor Derevenko vrpoljili su se oko njega, ali krv se nije zaustavila. Fjodorov mi je rekao da hoće da isproba poslednje sredstvo – da mu da neke žlezde morske prasadi. Carica je klečala pored kreveta razbijajući glavu šta dalje preduzimati. Vrativši se kući dobila sam od nje pisamce sa nalogom da pozovem Grigorija Jefimoviča. On je došao u dvorac i sa roditeljima otišao kod Alekseja Nikolajeviča. Po njihovom kazivanju, on je, prišavši krevetu, prekrstio naslednika rekavši roditeljima da nije ništa ozbiljno, da ne treba da se brinu, zatim se okrenuo i otišao. Krvarenje je prestalo. Gospodar je sutradan otišao u Stavku. Doktori su rekli da oni uopšte ne shvataju kako se to dogodilo. Ali to je – činjenica.”

Isceliteljsku sposobnost Raspućin je pokazao mnogo puta u svom životu. O toj njegovoj veštini pričali su mi neki žitelji Pokrovskog. Pričaju o tome i njegovi poštovaoci. O. Lahtina, koja je patila od neurastenije creva, pet godina ne puštajući krevet, bila je pravi bogalj i kada je izgubila nadu da će je doktori izlečiti, Raspućin ju je vratio u život. Islednik komisije Privremene vlade V. Rudnev utvrdio je nesumnjivu činjenicu izlečenja napada horeje (vidovica, živčano obolenje) kod sina Raspućinovog bliskog poznanika Simanoviča, studenta trgovačkog instituta, pri čemu su sve pojave bolesti iščezle zauvek posle dve seanse kad je Raspućin uspavao bolesnika.

Grigorij Raspućin (globallookpress.com)

Taj isti Rudnev opisuje i druge istaknute slučajeve manifestovanja te posebne Raspućinove psihičke snage, kada je u zimu 1914-1915. bio pozvan u kućicu železničkog stražara carskoselske pruge, gde se posle sudara voza u potpuno nesvesnom stanju sa smrvljenim nogama i karličnom kosti i sa naprslinom lobanje ležala Ana Aleksandrovna Virubova. Pored nje su se tada nalazili car i carica. Raspućin je podigao ruke uvis i obratio se Virubovoj, koja je ležala, rečima: „Anuška, otvori oči”. I ona je smesta otvorila oči i preletela pogledom sobu u kojoj je ležala. Naravno, ovo je proizvelo jak utisak na prisutne…[3]

Najveći broj Raspućinovih poseta drugim licima u vezi je sa pozivima za pomoć bolesnima. Po pravilu nikog nije odbijao. Dolazeći kod bolesnika, on se pre svega molio, prelazeći rukom iznad njegovog tela. Uzgred rečeno, lečio je Raspućin i svog budućeg ubicu F. Jusupova od raznih psihičkih poremećaja i one poslednje noći nije išao kod njega na pijanku, već da pomogne njegovoj ženi koja je, tobože, po rečima ubice, bila bolesna. Takav povod našle su ubice da bi namamile Raspućina.

 Uticaj na cara
Osim molitvene pomoći i isceljenja, ljudi su išli kod Raspućina i sa čisto materijalnim molbama, žalbama zbog uvrede i proganjanja. Raspućinov stan u Petrogradu gde je provodio najviše vremena po pričama očevidaca, bio je pun razne sirotinje i molilaca, koji su, verujući glasinama da on ima ogroman uticaj na cara, dolazili kod njega sa svojim potrebama. Raspućin je retko kome odbio molbu za pomoć ako je video da je čovek zaista u nuždi. Saslušavši molbu, on je rukom, nevičnom pisanju, pisao teško čitljivim škrabotinama, u kojima su se mogle razabrati jedino reči obraćanja: „Mili, dragi, primi ili „mili, dragi, saslušaj.

Evo nekoliko primera beleški koje se čuvaju u arhivima: „Mili, dragi, pogledaj ako je moguće, „Mili, dragi, izvinjavam se zbog hitnog uznemiravanja, plače gorko mali.

Islednik komisije Privremene vlade B. Rudnev piše: „Pri razgledanju Protopopovljevih papira nađeno je nekoliko tipičnih Raspućinovih pisama koje počinju rečima „mili, dragi”, ali koja uvek govore samo o nekim interesima pojedinih ličnosti za koje se Raspućin zauzimao. Među Protopopovljevim papirima, isto kao među papirima svih lica na visokim položajima, nije bio nađen nijedan dokument koji bi ukazivao na Raspućinov uticaj na spoljnu i unutrašnju politiku. Ujedno, sasvim određeno se može reći da je Raspućin uticao na postavljanje ovih ili onih ministara, ali daleko od toga da je njegovo mišljenje uvek bilo odlučujuće. Raspućinovo mišljenje, kojim je delio ljude po svojoj seljačkoj logici na „svoje” i „tuđe” car je uzimao u obzir (ali o tome će biti reči kasnije).

Na pitanje upućeno Protopopovu prilikom ispitivanja u komisiji Privremene vlade „da li je Raspućin uticao na njega kao na ministra unutrašnjih poslova, on je odgovorio da se to stalno dešavalo. „Masa zabeleški je bila…On na mene nije vršio poseban pritisak, već je jednostavno pisao: ,mili, dragi’ Ja sam ispunjavao samo ono što se činilo mogućim, a ostale zahteve nisam ispunjavao.” Otprilike isto tako postupali su i drugi ministri, osim onih koji principijelno nisu poznavali Raspućina. Komisija Privremene vlade nije uspela da utvrdi ni jedan jedini ispitani slučaj (a glasina o tome bilo je mnogo) da se po Rasupćinovim zabeleškama ispunjavala molba kojom bi se kršio zakon.

Apsolutna većina zabeleški sadržavala je molbe za pomoć udovicama, bolesnima i siromašnima, što se činilo putem odobravanja različite pomoći. Mnogo zabeleški bilo je sa molbom za zaposlenje, uključujući radnička zanimanja, pomoć u napredovanju u službi i tome slično. Međutim, u mnogo slučajeva, naročito posle 1912. ta posredovanja samo su štetila poslu. „Nesrećnici nisu znali da su najmanje mogli računati na uspeh moleći preko njega, zato što su se svi odnosili prema njemu negativno… Sve te molbe koje su išle preko Grigorija Jefimoviča i koje je on poslednjih godina donosio u džepovima Njihovim veličanstvima samo su ih ljutile; odlagali su ih u zajednički omot na ime grofa Rostovceva, koji je razmatrao i davao im zakonski tok.”

Nikolaj Drugi Romanov (1868-1918) (deviantart.com)

Komisija Privremene vlade, ispitujući desetine lica koja su posećivala Raspućina, utvrdila je da je on često dobijao novac od molilaca za udovoljavanje njihovih molbi. Uglavnom su to bili imućni ljudi koji su molili Grigorija da preda Veličanstvima njihovu molbu ili da posreduje u jednom ili drugom ministarstvu. Novac su davali dobrovoljno, ali ga on nije trošio na sebe, već ga je delio moliocima, samo onim siromašnima, za odelo, za plaćanje lekara, deci za školovanje i tome slično.

Kako su pokazala ispitivanja svedoka, izvršena od strane komisije Privremene vlade, „Raspućin je kategorički odbijao bilo kakvu novčanu pomoć, nagrade i počasti, ponude, bez obzira na neposredno ponašanje Njihovih veličanstava, kako bi samim tim naglasio svoju nepotkupljivost, nekoristoljubivost i duboku odanost prestolu. Jedino što je Raspućin sebi dozvoljavao – to je plaćanje njegovog stana iz sredstava koja pripadaju kancelariji Njegovog veličanstva, a takođe je primao i poklone lično od carske porodice – košulje, pojaseve i ostalo.”

 Nekoristoljubivi posrednik
Kako su mnogi savremenici primetili, Raspućin je po prirodi bio čovek velike širine, vrata njegovog doma bila su uvek otvorena, tamo se uvek guralo mnogo posetilaca. Ako bi neko došao gladan i tražio da jede, nisu ga pitali za ime – nahranili bi ga onim što su imali. „Raspućin je stalno dobijao novac od molilaca za zadovoljavanje njihovih molbi, štedro je delio taj novac onima kojima je bio potreban i, uopšte, ljudima iz siromašnih slojeva, koji su mu se takođe obraćali sa raznim molbama, čak nematerijalnog karaktera. Time je stvorio sebi popularnost nekoristoljubivog dobročinitelja…” – pisao je član istražne komisije Rudnev. Kada bi zatrebala veća suma, pisao je pisamce ovom ili onom bogatom čoveku, često bogatim Jevrejima, sa molbom da izdvoje određenu sumu čoveku kome je potrebna. To je bilo njihovo plaćanje za pomoć koju je Raspućin ponekad pružao bogatašima. Delio je on novac ne samo u Petrogradu već i u Moskvi, i na putu slučajnim saputnicima i, naravno, u svom zavičaju Pokrovskom. Meni je pošlo za rukom da porazgovaram sa starcima koji sve dobro pamte.

Anfisa Fedotovna Mororina, 88 godina, priča: Samo što bi Grigorije došao u selo, deca siromašnih seljaka su trčala kod njega, znali su da će ih uvek počastiti bombonama, orasima ili još nekim poslasticama, počinjući razgovor. Kako živite? Imate li svi da jedete, imate li čizme, košulje, odela? Ako sazna da nema, piše pisamce trgovcu – on se nalazio u onoj kući gde je sada pošta. Sa tim pisamcetom dečurlija lete trgovcu i on odabira potrebnu stvar. A Raspućin posle sve to plaća. Takvih slučajeva je bilo vrlo mnogo. O njima su praktično pričali svi ispitani. Ivanova Ana Fjodorovna, 93 godine, seća se kako njena sestra Marina nije imala cipele, nije mogla da ide u crkvu na praznik, a za to je saznao Raspućin, napisao pisamce trgovcu; Matrjoni Aleksejevnoj Kirijevoj dao je za haljinu.

Ali to nije najvažnije. Ako bi se ko od siromašnih ženio, novac za svadbu davao je Grigorije. Starice opisuju scenu: dolazi siromah: „Pomozi, Grigorije Jefimoviču, svadba će uskoro” – „A koliko treba?” – „Pa, pedeset rubalja”. – „Šta ćeš uraditi sa pedeset rubalja, uzmi sto”. Počivalovu Mihailu Grigorijeviču izgradio je kuću svojim novcem. Drugima je kupovao ili konja ili kravu, davao novac deci za školovanje, za lekove. Raspućin je, uopšte, mnogo radio za svoje selo. Izvori svedoče da je redovno davao čas petsto, čas sto, čas trista rubalja za opšte potrebe, izgradnju zajedničkih zgrada, popravku opštinske uprave, koja se nalazila blizu njegove kuće.

Često Raspućin istupa kao zastupnik zajedničkih poslova. Jednom, kada su seljaci sela Pokrovsko saznali da su im oduzeli Veliko jezero, bogato ribom, rešili su da se u vezi s tim obrate molbom gubernatoru, koji je u to vreme prolazio kroz selo. Ali službenu delegaciju seljaka nisu pustili kod gubernatora, a Raspućin je mogao da dođe do njega i posle nekog vremena vratio se seljacima sa papirom po kojem je jezero opet vraćeno selu.

Uopšte, prema novcu Raspućin se odnosio filozofski: ako ga nije bilo, nije žalio, a kada bi se on pojavio, lako ga je delio. Kako je bilo utvrđeno od strane istražne komisije Privremene vlade, posle njegovog ubistva porodica je ostala bez ijednog groša, pa su njegova deca bila prinuđena da mole pomoć od cara. Početkom 1917. car je doznačio porodici Raspućina u gradu Tjumenu pomoć od sto pedeset hiljada rubalja. Ne jednom su činjeni različiti pokušaji da se Raspućin potkupi, da mu se da „odstupnina” da bi otišao iz Petrograda. Ministar finansija Kokovcev ponudio je Raspućinu 1913. dvesta hiljada rubalja, s tim da zauvek napusti Petrograd. Ta ponuda je uvredila Grigorija. On je odgovorio Kokovcevu da, ako „tata i mama” (tj. car i carica) hoće, on će, naravno, otići, pa zašto bi ga onda potkupljivali?

Grigorij Raspućin (Ottawacitizen.com)

Bivši predsednik Saveta ministara grof Vite, koji je lično poznavao Raspućina, imao je vrlo visoko mišljenje o njegovim moralnim kvalitetima i intelektu. Po njihovom mišljenju, Raspućin je bio svojevrstan „natčovek”, „snaga prirode” koja se ne može meriti običnim merilima hladnog razuma. Među njima se 1901. vodio razgovor o kojem je Vite ovako pričao: „Raspućin je tada u razgovoru sa mnom izneo vrlo originalne i interesantne poglede: tako je, na primer, rekao da gomila večito želi čudesa. Međutim, ona uopšte ne primećuje najveličanstvenije od svih čudesa koje se neprekidno ostvaruje pred našim očima – rođenje čoveka.”

O svemu što govori, Raspućin je i sam razmišljao i to je proživeo. Ja sam mu tada rekao: „Čuj, Raspućine, zašto si ti kod mene lično došao? Ako se za to sazna, kazaće da ja preko tebe tražim zbliženje sa uticajnim salonima, a tebi će reći da održavaš vezu sa lošim čovekom”. „U pravu si, brate”, kazao je Raspućin. Otišao je i od tada kod Vitea nije nikada sam dolazio. Ali je vezu održavao preko grofove žene. Štaviše, on je redovno slao kod Vitea ljude kojima je želeo da učini neku uslugu.[4]

Politiku i mnoge političare Raspućin je duboko prezirao, imajući u vidu, naravno, sramno politikantstvo i intrigantstvo, koje su vršili ljudi poput Gučkova, Rodzjanka, Puriškijeviča. „Sva je politika štetna”, govorio je on, „štetna je politika”…razumeš? Svi ti Puriškeviči, Dubrovini đavola teše, đavolu služe. A ti služi narodu…I eto ti sve politike…Sve drugo je – od lukavoga…Razumeš, od lukavoga…”[5]

Do kraja svog života Raspućin je bio polupismen. Pisma nije pisao sam. Za njega ih je pisao neko od poštovalaca. Oni su i čitali pisma, koja su mu dolazila iz svih krajeva Rusije. Sam Raspućin pisao je samo telegrame i kratke zabeleške. Sve svoje knjižice on je diktirao nekom od svojih sledbenika i oni su reč po reč zapisivali sve što je govorio, čak ako bi se to činilo i ne sasvim pismenim.

Misli iz dnevnika
Braćo moja, imajte veru u Isusa Hrista našega! Jer će i Carevi dozvati k sebi sluge i reći im: „Vi ćete biti primer apostola Jakova, ne obazirući se na položaj i titule, ugledajte se samo na dela njegova, čisti razum je viši i od sunca”. A čovek neiskren s mislima dvoličnim nije sluga carski. Takvoga ubrzo Bog sapliće. To se odavno već zna iz iskustva, a intriga je bilo i biće, i nije u čovekovoj moći da se sa njima bori, već je moć u volji Boga – On nas oslobađa klevete. Blažen čovek koji podnosi dvorske napade. Svak bi tamo da se pokaže, ali ne na delu, već na jeziku, a stradaju oni kojima je svako dobro delo i svaki savršeni dar silazi sviše od Oca svetlosti. I takvi će sve intrige razvejati svetlošću duhovnom i razumom. Bez duhovnog se razuma ne može služiti Caru i biti na dvoru. Ono mesto traži um svetinje i razum kao jarko Sunce. Nemaš li to – uprtnjaču na rame pa begaj dalje. Onaj dom su strune celoga sveta – oštetiš li jednu, već upropašćavaš jedan kutak zemlje. Boj se, jer to nije što i kakav lični grešić – odeš do baćuške i gotova stvar, jer ma koliko jedan kutak zemni suza i struna imao, zlo je ma i i dve strunke pokvariti. Bog s tobom, znaj čiji si sluga i nikada to ne zaboravi.

Srcem Carevim upravlja Bog. Osećanje vernosti u Rusiji i kod Rusa, vrlo je prosto, ubogo i svi su Rusi dušom jaki, a ne prezimenom (…). U davna vremena nanosila su štetu strana prezimena. Zato je očima rodno prezime potrebno, a ono je i bolje za prosto oko (…). Jer sve i svuda odiše ljubavlju prema Domovini. Trudimo se da ne pronosimo glasine, kako i prost narod, i sva Evropa i druge zemlje ne sude čoveka po umu niti po dobrim delima i čistoti, već po tamo nekakvoj prababi sa stranim prezimenom (…). U stara vremena, gospoda su činila šta im je volja; i tako eto zbog milih im navika načiniše sud narodni, opšti. Šta da se radi da ne bi sudili prostu dušu, već strano prezime? Vrlo jednostavno. Svetla duša se vidi po delima, i bliska joj je domovina, pa joj treba dati rusko krvno prezime i spletkarenja više neće biti. Samo da duša zrači dobrotom, a ako prezime nije čisto i dela su mračna, onda nosi šta ti sleduje po delima, i glas prostog čoveka i Sud Božiji pašće na prezime po delima. Vrlina je prostog čoveka da brzo umom prozre sve visoke dostojanstvenike i nepogrešivo ih oceni. Istinu je rekao Car Solomon: svaki prost čovek biva mudriji od Solomona. On vrlo lako i prosto po delima gleda i sudi.

Ceo svet zna da naš baćuška Car ima tanani filosofski razum i da njime u trenu može obuhvatiti sav život ruski, i da mu je dobrota u očima, i svi su namah spremni da sa suzama u očima život daju, ne zato što je on Car, već zato što mu iz očiju zrače vatrena ljubav i oštroumna krotost s nadom da ga i neprijatelji njegovi ljube, zato što naš presto neće propasti. Njegov trud kao Pomazanika Božijeg, kako ne spava i mora da se savetuje, već je poznat svem prostom narodu. I saveti Matuške naše carice Aleksandre Fjodorovne svima su znani, i kako su njih dvoje jednoga duha. A njoj je zdravlje narušeno već petu godinu od ljubavi prema Rusiji. Kao nekad u stara vremena, i naša Matuška carica jedino je zauzeta kćerima i vaspitavanjem svoga sinčića velikoga naslednika Alekseja Nikolajeviča. A evo i dokaza vaspitanja – u njemu plamti ljubav prema narodu kao sunce, i njemu uzvraćaju ljubav trepetnu i ne znaju kakva ih to draž privlači k njemu. Vapaje ljubavi vrlo je lako objasniti vaspitanjem u blagočestivosti: „Blago čovjeku koji ne ide na vijeće bezbožničko”, tako će to uvek biti. Okružen je prostotom, a u prostoti počiva Bog. Zato i ima idealan um koji premašuje njegove godine, i ne samo od njegova pogleda, nego i on samog prisustva suze ti nadiru na oči.

Spomenik Grigoriju Raspućinu u gradu Tjumenu (Zagran.guru)

Šta nas se tiče što carica nije bila kod neke tamo kneginje na ručku – neka se ova i vređa, neka njeno samoljublje i postrada – Matuška se svojom dečicom bavi. To je već Hristovo delo. Velika kneginjica Olga Nikolajevna, na primer, ima zbilja carske oči i krotost i silan razum bez ikakvog skretanja – i tako može upravljati zemljom svojom vaspitanom preosvetljenošću. Sav svet je razumeo vaspitanje dobre naravi i ljubav prema Domovini i Majci Crkvi i prema svemu svetom i kod nje, i kod drugih velikih kneginjica i kako jedna za drugom odaju poštovanje svima, čak i prostim dadiljama i baćuškama i svima slugama i sluškinjama. Neka bi dao Bog da roditeljsko vaspitanje zadrže kroz čitav život, jer oni nisu samo mamina i tatina dečica, nego svekolike Rusije. I svi strahuju i govore o vaspitaču dragog carevića Alekseja Nikolajeviča: daj Bože čoveka verujućeg u Pravoslavnu crkvu. Jer on je već odgajen u njoj. Teško će ga vaspitavati onaj ko ne oseća ljubav prema Crkvi – on će (naslednik) naučiti vaspitača da ljubi Hram. Za prvo vreme neka bi Bog dao premudrog, jer je služba kao mlađan vojnik: dobio zaduženja, odslužio svoje i gotovo. (Inače naslednik) neće u njemu gledati učitelja, nego zabavu. (Treba naći) nastavnika pre svega iskusnog, ali i duhovnog, da zrači životom kojim diše sva vaseljena. Eto šta znači vaspitanje u roditeljskoj prostoti i strahu Božijem. Zato se i ne treba toliko plašiti za vaspitača. Daće Bog. Nema ništa dragocenije za dete od roditeljskog blagoslova.[6]

Odlomak iz knjige: Oleg A. Platonov, Život za cara (Istina o Grigoriju Raspućinu), Petrovgrad, Vaskrsenje, 1996; knjiga u Srbiji štampana dobrotom porodice Begenišić, Novi Sad, 1999.

 Uputnice
[1] „Dan” 2. jula 1914.
[2] Pad carskog režima. Stenografski izveštaji ispitivanja i izjava, datih, 1917, u Specijalnoj komisiji Privremene vlade. Gosizdat, L. 1926, t. IV
[3] Rudnev, V. M. „Istina o carskoj porodici i mračnim snagama”. Berlin, 1920.
[4] „Dan” 5. jula 1914.
[5] Garf, f. 102, d. 297, L. 129
[6] RGIA. G. 1101. op. 2, d644, L. 2-12, objavljeno u časopisu Rodina (Domovina) 1993, br. 10.

(Izvor Sputnjik)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar