ATINSKI TRG

POČETAK KRAJA ČOVEKA

386 pregleda
Wikimedia

Čovek o tome ništa ne zna, čak i ne razmišlja, on je opsednut idejom Atlantide i naseljavanjem kosmosa, kao rešenja za probleme koji proizlaze iz same ideje čoveka.


Nikola Pilipović

Odnos čoveka i države je veoma složen, što je i neizbežno već iz same ideje čoveka kao podređenog volji, slobodi i evoluciji države-bića civilizacije, te samim tim on traje od stvaranja prvobitne zajednice. Taj odnos je složen i tragičan za čoveka ali ne i za državu, jer kao i svako drugo biće i država zna samo za svoju dobit, za svoj opstanak. Međutim, sada je taj odnos dobio dimenzije opstanka čoveka jer je biće civilizacije-država dostiglo takav nivo evolucije, nivo znanja, na kome je potencijal znanja presudan u kompeticiji s drugim državama, te je neposredna budućnost država saglediva kroz brzinu evolucije.

Štaviše zapanjujući uzlet evolucije nije rezultat samo njene prirode da evoluira eksponencijalno, već je i posledica saznanja subatomskih fenomena i veštačke inteligencije i značajno odmakle transformacije bića civilizacije na neorgansku osnovu, čiji evolucioni potencijal mnogostruko prevazilazi potencijal čoveka i organske osnove. Ništa manje nije značajno da je i energetski potencijal veze te neorganske osnove neuporedivo veći od krhkog potencijala veze organskih molekula, jer evolucija napreduje kroz agresiju koja je srazmerna dostignutom nivou evolucije i jedino ograničenje kojem ona podleže je potencijal veze sopstvene osnove. Čovek o tome ništa ne zna, čak i ne razmišlja, on je opsednut idejom Atlantide i naseljavanjem kosmosa, kao rešenja za probleme koji proizlaze iz same ideje čoveka. Probleme koje on nosi sa sobom i koji se neće prevazići sami po sebi, već naprotiv uvećavaju se sa evolucijom bića civilizacije, a njegovom transformacijom u neorgansko biće oni su kraj čoveka.

Jer kada je nastala zajednica Homo sapiensa i kada je time on nestao, a nastala su dva bića; čovek i biće civilizacije, tada je čoveku određena propast kao neizbežna posledica toga da evolucija pripada zajednici – biću civilizacije. Zato što je biće civilizacije određeno kao potpuno živo biće te ima, kao i svako biće, evoluciju a čovek je samo materijalna osnova na kojoj, kroz govornu komunikaciju biće civilizacije postoji, ostvaruje svoju materijalnu strukturu i svoje životne cikluse. Čoveku je pripala utešna nagrada – sloboda oslobođene misli što je bez sumnje najlepši dar svakom biću jer time je stekao virtuelni svet oslobođenih i objedinjenih slobodnih misli. Svet neograničenih senzacija neuporedivo brojnijih i lepših od sveta osećaja te je čovek jedino biće loje živi da bi mislilo, dok sva ostala misle da bi živela ali njihove misli nisu slobodne već su uslovljene odnosom sa okruženjem.

Vreme radi u korist autokratije, ali ipak i protiv čoveka, jer se sve svodi na trku u evoluciji između država-bića civilizacije i time na trku u njihovoj transformaciji u neorgansko biće, te ma koliko izgledalo apsurdno samo nuklearni sukob daje izvesnu mogućnost opstanku čoveka.

Time je čovek imao priliku da dođe do saznanja evolucije materije, do saznanja samog sebe, i da neograničeno prolongira svoj opstanak ali je proigrao jedinstvenu i neponovljivu priliku koju su mu stvorili veličanstvena dostignuća antičkih polisa. U tom neznanju čovek nema način da u svoju korist reši sukob sa bićem civilizacije koje ga svojom evolucijom nosi u kataklizmu. Taj sukob se ostvaruje, pre svega na nivou degradacije slobode delanja a potom i na nivou slobode mišljenja što je u stvari degeneracija čoveka koja preti da ga svede na nivo zombija. Ali pošto bi time i biće civilizacije degenerisalo to ono mora da nađe zamenu za čoveka. Mora da njegov ograničeni intelektualni, što znači i evolucioni potencijal i potencijal veze njegove materijalne strukture zameni osnovom višeg potencijala i tako prolongira sopstveni opstanak i da tako nastavi sopstvenu evoluciju.

Biće civilizacije je došlo do saznanja subatomskih fenomena i veštačke inteligenciji i već je uveliko zašlo u transformaciju u neko neorgansko biće neuporedivo većeg i evolucionog i energetskog potencijala. To je čovekov kraj. Međutim, čovek je u sukobu s bićem civilizacije na još jedan način. Naime kada je stvorena prvobitna zajednica kojoj, kao i svakom živom biću (osim čoveku), pripada apsolutna sloboda i jedinstvena volja čovek je iskoristio slabost novostvorenog bića i dokopao se suvereniteta nad njim. Čovek je uneo svoju volju i svoje razloge i time je postao remetilački faktor u evoluciji države, i oslabio njen potencijal u neizbežnoj kompeticiji sa drugim državama. Cela istorija civilizacije može se tumačiti kroz taj sukob. Tek sa pronalaskom demokratije u savremenoj formi začetoj u francuskoj revoluciji biće civilizacije je ostvarilo svoj suverenitet i potpuno isključilo čoveka iz upravljanja državom.

Koliko se čovek već degenerisao najbolji dokaz je to da on misli da je taj potpuni poraz njegova najveća pobeda, misli da je ostvario potpunu vlast. Osvajanjem suvereniteta biće civilizacije-država je ubrzano krenulo u svoju transformaciju te čovek i kada bi znao i shvatio šta se dešava, a on ništa apsolutno ništa ne zna o tome, nema više nikakvih zakonskih mogućnosti da se suprotstavi sopstvenoj propasti, mogao bi samo da digne revoluciju, što je u tako moćnoj državi neizvodljivo. Ali, potpuno neočekivano, države koje nisu podlegle demokratizaciji, u kojima je čovek još suveren ostvaruju bržu evoluciju i od najnaprednije demokratske države. Menjaju unipolarnu kolonijalnu – jer posvojoj suštini demokratija i kolonijalizam su istog sadržaja, ignorisanje čoveka – sliku planete i prete ne samo bipolarnim odnosima već i dominacijom.

Desilo se nešto suprotno trećem principu znanja: da ono evoluira srazmerno već dostignutom znanju, dostignutoj evoluciji. Razlog je u čoveku, koji sada deluje suprotno svom prethodnom delovanju u autokratskoj državi, jer je postalo jasno da je prestiž u evoluciji jedini način prestiža u potencijalu države i time je uslov opstanka u kompeticiji sa naprednijom i moćnijom državom. Ulažući sve potencijale u evoluciju i podređujući joj sve druge aktivnosti autokratija brže evoluira. A u demokratskoj državi se dešava suprotan, naizgled iznenađujući ali u stvari neizbežan proces: iako je izgubio suverenitet nad državom čovek se dokopao suvereniteta nad entitetima koji je čine. Jer ona ne može ostvariti potpuni suverenitet, ne može ostvariti jedan jedinstveni hijerarhijski uređen niz podele vlasti i time više nije potpuno živo biće, jer više ne zadovoljava četvrtu premisu: da ima jednu jedinstvenu volju. To je rak rana ideje demokratije, koja se ne može prevazići, koja se nije pokazala u apsolutnoj premoći najnaprednije države, ali sada u neizbežnoj kompeticiji s drugim uznapredovalim državama ona neizbežno vodi propasti ideje demokratije.

To je posledica grandiozne prevare, najveće u istoriji civilizacije, prevare kojom je je čoveku uzet suverenitet a podmetnuto mu je da je upravo osvojio potpuni suverenitet. Osnova prevare je u ideji da se suverenitet grupe (parlamenta) proglasi za suverenitet naroda-čoveka a da se potom taj suverenitet uništi i uvede suverenitet države krivitvorenjem, grubom kontradikcijom u osnovnom pravnom aktu države u ustavu i u osnovnom zakonu, izbornom zakonu. Tako je unet poremećaj u niz podele vlasti, jer najviša vlast ne poseduje legalitet i što je značajnije njeni članovi ne podležu vrhu vlasti. Pored hijerarhijski uređenog niza podele vlasti nastali su i paralelni nizovi vlasti u entitetima koji nisu u neposrednoj hijerarhiji države u kojima je čovek suveren a njihov cilj nije evolucija države, već sopstvena evolucija, koja može biti i u suprotnosti s njom kao što je to u ideji globalizacije u ideji lobiranja i u neizbežnom stvaranju mini država u samoj državi. Potencijal države je u principu zbir potencijala entiteta i država mora da podstiče njihovu evoluciju, a kada je njihovo delovanje u koliziji sa interesom države ona, pošto je uništila jedinstvo hijerahijski uređenog niza vlasti, nema mogućnosti da spreči takvo delovanje. Suprotno opšteprihvaćenoj ideji da je demokratska država idealna forma društvenog uređenja i time da je i konačna forma, pokazuje se da korupcija uneta u samo njeno ostvarenje u hijerarhijski niz podele vlasti rastače samu ideju države kao jedinstvene volje.

Suočivši se s nespornom činjenicom da autokratska država brže evoluira i preti da ona postane globalna, a potpuno nemoćna da ubrza svoju evoluciju najmoćnija demokratska država ima samo jedno rešenje, oružani sukob odmah, pre nego što izgubi prednost. Zato je ovaj planirani i inscenirani sukob u Ukrajini potpuno drugačiji od svih prethodnih; iako se vodi na nivou država njegova suština je u sukobu čoveka i bića civilizacije-države ali ne samo zbog suvereniteta, kao što izgleda, već i zbog mogućnosti opstanka čoveka. Jer pobedom demokratske države čovekovi dani su odbrojani, dok pobedom autokratije postoji makar teoretska mogućnost da se obuzda transformacija države u neorgansko biće.

Naime, ukoliko pobedi autokratija, čovek može da zaustavi evoluciju i transformaciju bića civilizacije, naravno ako zna da je na pragu uništenja i ako zna kako da to ostvari. Na nesreću čovek nije došao ni do prvog stepena znanja: da zna da ništa ne zna, te ne samo da ništa ne zna o evoluciji materije, o živom svetu, čoveku i biću civilizacije, već ništa ne zna ni o prošlosti ni o budućnosti svog okruženja. Ipak pobeda autokratije daje nadu, daje makar teoretsku mogućnost da se prolongira opstanak čoveka, iako je verovatnoća veoma mala.

Suprotno svekolikom mnenju da bi nuklearni sukob bio kraj čovečanstva, on je jedina mogućnost. Jer bi mnogo više stradalo biće civilizacije, te bi se njegova transformacija značajno usporila, što bi dalo vremena preostalim zajednicama da dođu do neophodnih saznanja i da zaustave transformaciju bića civilizacije. Kolonijalna agresivnost najmoćnije demokratije prevela je tihu i neprimetnu apokalipsu čoveka u žestoki sukob, i ubrzala rasplet događaja na štetu čoveka, jer mu je uskratila mogućnost da dođe do neophodnih saznanja, iako je ta mogućnost bila samo teoretska.

Vreme radi u korist autokratije, ali ipak i protiv čoveka, jer se sve svodi na trku u evoluciji između država-bića civilizacije i time na trku u njihovoj transformaciji u neorgansko biće, te makoliko izgledalo apsurdno samo nuklearni sukob daje izvesnu mogućnost opstanku čoveka.

O autoru

administrator

Ostavite komentar