USHOĐENJE UOBRAZILJE

SLIKAR IDEALNE LEPOTE

288 pregleda
Rođenje Venere (Wikipedia)

Sandro Botičeli se pokušao uzdići do stanja kada umetnik, slikajući očima duše, a ne fizičkim očima, postaje na neki način prorok božanskog. Umetnik, poput kakvog maga, čini da se u očima ljudi kroz ono lepo pojavi duhovno.

Danas se najviše divimo Botičelijevim istančanim slikama prožetim simbolizmom, no zaboravlja se da je pripadao živom intelektualnom krugu renesansne Firence.Rođen u Firenci 1444/1445. godine, Alesandro (Sandro) Filipi, poznat pod imenom Sandro Botičeli, isprva je krenuo učiti zlatarski zanat, a slikarstvo ga je privuklo kasnije, u toku adolescencije. Najpre se pridružio dominikancu Filipu Lipiju (1406-1469), a kasnije je pohađao Verokijevu radionicu u društvu Girlandaja, Lorenca di Kredija, Peruđina i Leonarda da Vinčija (1452-1519) s kojim se i sprijateljio.

Tokom rada u Verokijevoj radionici upućen je u razne slikarske tehnike i harmoniju boja, ali i u tajne suptilne primene božanske proporcije ili zlatnog preseka, tog savršenstva koje se oseća u Poklonstvu mudraca, Proleću i Rođenju Venere. Botičelijevi radovi odišu svežinom boja, profinjenom lepotom lica i elegancijom linija, a mnogi među predstavljaju znalačko uprizorenje načela neoplatoničke filozofije.Njegovo je slikarstvo istovremeno i profinjeno i intelektualno, što je u raskoraku s novim strujanjima koja su nekoliko decenija kasnije oživeli Da Vinči, Rafael i Mikelanđelo.

Botičeli je svoj životni vek proveo u Firenci, osim jednog kraćeg boravka u Rimu oko 1481. godine, kada je na zahtev pape Siksta IV. majstorski naslikao nekoliko prizora u Sikstinskoj kapeli. Oko 1490. započeo je rad na ilustrovanju Danteove Božanstvene komedije, delu koje ga je zaokupljalo sve do smrti 1510. godine.

Kulturni krug Firence

Botičeli nije izrastao u genija u radionicama slikarskih majstora, nego zahvaljujući snažnom podstreku koji je dobio u firentinskoj platoničkoj Akademiji koja je okupljala umetnike, pisce, naučnike. Tamo se u duhu neoplatonizma oblikovao jedan novi svetonazor koji je nastojao povezati grčko i rimsko kulturno nasleđe sa hrišćanstvom.

U Firenci je posećivao filozofe poput Marsilija Fičina koji je razvio filozofske postavke renesanse proževši ih neoplatonizmom. Nadahnuo ga je i Alberti, autor jedne rasprave o slikarstvu koja ga je pratila kroz ceo život. Ta knjiga je probudila u njemu dve ambicije: da se jednog dana izjednači s pesnicima u izrazu simboličkih slika i da postane novi Apeles, najpoznatiji antički slikar, čije su mrtve prirode bile tako žive da su mogle prevariti čak i ptice.Pesnik Anđelo Polizijano, koji je takođe bio član Akademije i učitelj dece Lorenca Veličanstvenog, nadahnuo je njegove najsmelije alegorijske kreacije.

Intelektualni, moralni i duhovni uticaj ovog platoničkog kruga na kulturni život Firence bio je celiki. Tamo su se u prvom redu proučavale osnovne postavke neoplatonizma, u čijem središtu su lepota i ljubav.Ljubav je, kako to u Gozbi tvrdi Platon, metaxy, odnosno posrednik između čulnog i inteligibilnog sveta, tj. sveta ideja i principa koji upravljaju svetom. Ljubav omogućava pronicanje u misterije univerzuma. Ona uzdiže dušu iz materijalnog u božansko. Zbog toga mali amoreti (kupidoni), često zastupljeni u renesansi, imaju krila kao i Eros.

Ljubav se rađa iz želje za lepotom, kako kaže Platon u Gozbi: Ljubav je želja, čežnja probuđena Lepotom.Lepo ne predstavlja isključivo skladan spoj delova. Lepo je sjaj i zračenje božanskog, a umetnost koja stvara lepotu, ima skriveni smisao koji uzdiže dušu.Botičeli u Proleću prikazuje tri esencijalna koraka u metamorfozi duše filozofa, zaljubljenika u mudrost, koji probuđen lepotom, mora u sebi uspostaviti jedinstvo da bi ostvario vlastitu potragu za istinom.

Traganje za idealnom lepotom bio je velik izazov svim slikarima visoke renesanse (Rafael, Da Vinči, Mikelanćelo), dok je Botičeli bio gotovo opsednut tim traganjem.Njegove slike su prepune idealizovnih prikaza žena. Bilo da se radi o Veneri ili Devici Mariji, to su predstave uzvišene ljubavi. To je kontemplacija lepote žene koja oduševljava dušu i uzdiže je do tajne božanskog.

Dovoljno je posmatrati lica na njegovim slikama da se uoči njihova, skoro prirodna, idealizacija: mitološki likovi (Rađanje Venere), religijski (Veličanstvena Madona) ili portreti suvremenika (Portret devojke) nakon 1480. godine.Genijalnost umetnika sastoji se u tome da, osetivši lepotu sveta i bića koja ga okružuju, naslika ono nešto još dalje od te vidljive lepote i tako ideal lepog učini dostupnim svima.

Umetnik kao mag

U ovom uzdizanju duše od lepog ka dobrom, umetnost, a posebno slikarstvo, predstavlja ne samo estetski, već i etički i duhovni put. A umetnik je njegov glasnik. On, kao takav, ne može biti isključivo vrstan tehničar. Da bi svoje delo oblikovao u materiji, on mora pronaći i dohvatiti idealne forme.Umetnikovo delo tako postaje odraz jedne više ideje, a ne jedne individualne zamisli. Svojom simboličkom porukom i svojom estetskom vrijednošću ono ostavlja osobit utisak na dušu i dovodi do njenog oslobađanja.

Botičeli se na taj način pokušao uzdići do stanja kada umetnik, slikajući očima duše, a ne fizičkim očima, postaje na neki način prorok božanskog. Umetnik, poput kakvog maga, čini da se u očima ljudi kroz ono lepo pojavi duhovno.

(Pulse)

O autoru

administrator

Ostavite komentar