ATINSKI TRG

VILSON I PUPIN ZAJEDNO

838 pregleda

Može se reći da su Pupin i Vilson zajednički delovali u prikupljanju pomoći srpskoj vojsci i narodu u teškim godinama Velikog rata.

Dr Aleksandar Lukić

 Uskoro će novi bulevar koji treba da spoji Bulevar vojvode Mišića i Karađorđevu ulicu dobiti ime po 28. američkom predsedniku, Tomasu Vudrou Vilsonu, a prema predlogu predsednika Srbije na tom potezu biće mu podignut i spomenik. Sama činjenica da je to barem četvrti američki predsednik koji u Beogradu dobija veliku ulicu, govori nam mnogo o istorijskim vezama Srbije, tj. Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država.

Čak ni nehumana i bespravna agresija iz 1999. godine nije dovela do toga da se američkim predsednicima oduzmu ulice, što na primer nije važilo za sovjetskog maršala Tolbuhina i generala Ždanova koji su 1944. godine oslobađali Beograd, a da nikakve agresije nije bilo, čak naprotiv. General Ždanov izgubio je i život u avionskoj nesreći na Avali 19. oktobra 1964. godine kada je trebalo da doputuje u Beograd na proslavu 20 godina od oslobođenja Beograda. Njemu je 1997. godine oduzeta ulica u centru grada sa obrazloženjem da se ulici samo vraća prvobitan naziv, a možda ipak i zato što se upravo u toj ulici nalazi britanska ambasada.

Ko je bio Vilson i zašto je zaslužio da u glavnom gradu Srbije, posle Vašingtona, Ruzvelta i Kenedija, dobije svoju ulicu, a za razliku od prethodnika i spomenik? Vilson je po rođenju, 1856. godine, dobio ime Tomas, ali kada zbog bliskog srodstva nije mogao da se oženi Henrijetom Vudro, uzeo je njeno prezime kao svoje drugo ime, koje je vremenom sasvim zamenilo ono prvo, tako da je danas poznat kao Vudro, a ne Tomas Vilson. Godine 1886. odbranio je doktorsku disertaciju iz političkih nauka na Univerzitetu Džon Hopkins. Na Prinstonu je 1902. postao rektor i na tom mestu ostao sve do 1910. godine, a 1913. je postao američki predsednik, prvi sa doktorskom titulom i za sada poslednji.

Možda bi, međutim, mogao da bude dopunjen tako što bi se sačinio zajednički spomenik Vilsonu i Pupinu, čime bi se u sećanje prizvalo srpsko-američko prijateljstvo na ličnom, nacionalnom i državnom planu

„Ako hoćeš sebi da stvoriš neprijatelje, probaj nešto da promeniš”, govorio je Vilson, svestan toga kakve sve poteškoće i prepreke unutar i sopstvenog establišmenta mogu da se pojave kada pokušavaš da vladaš, rukovodeći se filozofskim načelima pravičnosti. Na slične prepreke unutar onoga što se danas određuje kao „duboka država”, nailazi i današnji američki predsednik, naravno u drugačijem istorijskom kontekstu. Međutim, ujedinjuje ih pacifizam i namera da nešto promene. Iako može da deluje čudno, utisak je da je i Tramp pacifistički orijentisan, kao i Vilson. (Obratiti pažnju recimo na poslednji njegov govor u Ujedinjenim nacijama, ali i na to da nije pokrenuo nijedan „svoj” rat i da se odmereno ponaša u kriznim situacijama kao što je recimo ona u Siriji). Iako je Vilson, dakle, bio svestan toga da promene donose nevolje, njegova vladavina (1913-1921) obeležena je stalnom težnjom za promenama, kako na unutrašnjem planu, tako i u međunarodnim okvirima.

Ono što je za nas posebno važno, međutim, jeste njegovo prijateljstvo sa našim naučnikom i velikim patriotom Mihajlom Pupinom. Iz tog prijateljstva i svega onoga što je Vilsona, kao doktora političkih nauka, odlikovalo i, naravno, herojske borbe srpskog naroda za slobodu u Velikom ratu, proistekla je i njegova naklonost prema Srbiji. Može se reći da su Pupin i Vilson zajednički delovali u prikupljanju pomoći srpskoj vojsci i narodu u teškim godinama Velikog rata.

Dana 28. jula 1918. godine, na četvrtu godišnjicu austrougarske objave rata Srbiji, Vilson je u Sjedinjenim Državama proglasio Srpski dan i tada se srpska zastava vijorila na zgradama institucija u Americi, pa i na Beloj kući. Tim povodom Vilson je poslao znamenitu poruku srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže: „Primereno je da narod Sjedinjenih Američkih Država, privržen očiglednoj istini da je pravo naroda svih država, malih i velikih, da žive sopstvenim životom i da biraju svoje vlade, prisećajući se da su načela za koje se Srbija viteški borila i propatila, ista ona načela za koja se zalažu Sjedinjene Države, povodom ove godišnjice izrazi na adekvatan način saosećanje sa ovim potlačenim narodom koji se tako herojski odupirao težnjama germanske nacije da dominira svetom.”

U to ime, Vilson je pozvao američki narod svih veroispovesti da u bogosluženjima u nedelju 28. jula te godine iskažu saosećanje „sa ovim podjarmljenim narodom i njihovim istorodnicima u drugim zemljama”.

Iz svega navedenog proizlazi da je Tomas Vudro Vilson zaslužio i bulevar i spomenik u glavnom gradu Srbije i da je predsednikov predlog primeren. Možda bi, međutim, mogao da bude dopunjen tako što bi se sačinio zajednički spomenik Vilsonu i Pupinu, čime bi se u sećanje prizvalo srpsko-američko prijateljstvo na ličnom, nacionalnom i državnom planu. A sadašnji američki predsednik Donald Tramp koji, kao što smo naveli, ima dodirnih tačaka sa principima Tomasa Vudroa Vilsona, u prilici je da u istoriju uđe na sličan način, delujući u korist mira i tolerancije među narodima, iako za to verovatno neće dobiti Nobelovu nagradu. Kada dođe vreme za svečanost oko, nadajmo se, zajedničkog spomenika Vilsonu i Pupinu, američkom predsedniku svakako treba uputiti dobro obrazložen poziv da zajedno sa srpskim predsednikom i otkrije spomenik.

(Izvor Politika)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar