ASIMOVLJEV SOJ

ŽIVOT


Veselin Gatalo

Od kruženja orbitom nepoznate planete, major Jamino nije očekivao mnogo. Ni obećavajuća saznanja o sastavu atmosfere i pogodan sastav tla iz izvještaja mikromodula, nisu ga zadovoljavala. Kao što vjerovatno nije bila zadovoljila ni dva prethodna pilota koja se možda baš zato i nisu vratila u bazu na Zemlji.

Odozgo nije mogao viđeti ništa opasno. A major Ikoto Jamino je bio vojnik, istraživač, naučnik, pionir uvijek spreman na rizik i žedan znanja i osvajanja novih svjetova. To da se spusti, ni on sam ne bi mogao spriječiti.

Planeta je delovala živopisno. Crvene krošnje drveća, bistra crvenkasto-plava rječica, svjetlosivo kamenje, svjetlocrvena trava… Sve je bilo kao nekad dok je planeta-majka, Zemlja, bila čista; samo je preovladavalo crveno umjesto zelenog. Kao što to već biva na planetama te kategorije.

Dobro je procijenio. I kategoriju i životne oblike. Senzori ga nisu prevarili signaliziravši mu da nema zooživota. Biljke su se lako mogle genetski modifikovati da proizvode za ljude jestivo lišće, sjemenke, korijenje, plodove… Vazduh je imao skoro dva puta više kiseonika nego Zemlja nekad, prije ekološkog kraha, teža je bila za trećinu manja i major Jamino se osjećao nevjerovatno brzim i jakim. Radiološki i bakteriološki nalazi na ekranu kacige ohrabriše ga čak i da je skine, što je bilo najstrože zabranjeno; pogotovo što se dva prethodna pilota-pionira nisu vratila.

Bilo mu je žao što nema s kim da podjeli ushićenje novim svijetom. Zaista je bilo šteta što zakoni prostornih skokova ne dozvoljavaju siguran preskok i prolaz kroz crnu rupu živoj masi većoj od sto osamdeset funti. Pukovnik Kalvin upravo zbog toga nije išao u ovu misiju. Ikoto nikad nije ni slutio da će mu geni naroda iz kojega je poticao ikad u životu pomoći.

Otvori prtljažnik broda i uze impregnirano platno sa slikom Majke-Zemlje i koplje za zastavu. Odlučio je zabosti stijeg na vrh obližnjeg brdašca.

Ustrča, lakši za trećinu svoje mase, uspravi cilindar postoljem na crvenu travu. Upre prstima tri dugmeta u isto vrijeme. Zakači platno. Koplje se teleskopski poče izvlačiti u visinu. A fiksatori na postolju polako počeše rovati i dupsti zemlju, ukopavati se u smeđu tvar tla, između blijedocrvenog korijenja bujne trave.

Ikoto Jamino je već ispod zastave vidio spomen-ploču sa svojim imenom na njoj, park oko zastave, veliki grad od čelika i ekostakla sa osam letaćih nivoa, gust promet vazdišnih metro-linija.

Ali… Nešto se čudno poče dešavati u crvenom svijetu oko njega. Prvo pomisli da brujanje dolazi sa plavog neba, pa zato osmotri oblake na horizontu. Ali, vibracije i buka kao da su dolazili nekud odozdo.

Buka i trešenje se pojačavalo sa prodiranjem sječiva fiksatora na koplju zastave u tlo. Vazduh oko majora Jamina ispuni urlik koji nije mogao biti ništa osim urlika bola, bola sveprisutnog i svefrekventnog, bola bića što se svom silom nosi s užasnom patnjom.

Pilot pokuša zaustaviti prodor sječiva fiksatora u tkivo planete.

Uzalud. Glupa mašina se nije obazirala na njegove ruke ni na užasan urlik koji se prolamao dolinom. Zemlja se s nepodnošljivom bukom otvori i poče gutati brod, zastavu i pilota; brdašce i obližnji šumarak, polja i najzad čitavu dolinu.

Major Ikoto Jamino, dok je umirao s ustima punim zemlje koja ga je neumoljivo gušila, shvati gdje je pogriješio. A to su vjerovatno bila učinila i dva njegova prethodnika.

Nisu uočili najveće živo biće na planeti koju su htjeli osvojiti.

O autoru

Stanko

Ostavite komentar