PO GLAVI ČITAOCA

JEDINSTVENA KAO I ŠKOLA

1.034 pregleda

Na poslednjoj stranici prvog dela knjige „Matematička gimnazija od sna do jave” nalazi se napis o učenicima („Odsanjati san u svojoj zemlji”) čiji moto glasi: „Misle da smo ograničeni, da se ne družimo i da ne razgovaramo. A mi živimo slično kao i svi drugi mladi ljudi.. .” Ne znam da li odgovara zamisli autora, ali ovaj moto istovremeno je i epilog, najverniji (i najvredniji) epilog stvaranja knjige o Matematičkoj gimnaziji u Beogradu.

miloje rakocevic
Prof. dr Miloje M. Rakočević

Ovih dana u našoj sredini se pojavila jedna nesvakidašnja knjiga, u svemu specifična, i u mnogo čemu unikatna i drukčija. Reč je o knjizi prof. dr Milana O. Raspopovića „Matematička gimnazija od sna do jave”. Specifična je svojom organizacionom formom, sadržajem i načinom rada, naučnim iskazom i pedagoškim izražajem. To je knjiga u kojoj se govori o jednom osobenom stvaranju i stvaralaštvu. Kao takva, nalazi se u relaciji i korespondenciji sa tri, na izvestan način nezavisne, linije kazivanja o stvarnosti.

Pre svega, reč je o korespondenciji sa jednom novom naučnom disciplinom, anticipiranom upravo ovom knjigom, a koja se najadekvatnije može nazvati ekologija stvaralaštva. S druge strane, knjiga se svojim sadržajem i formom na specifičan način odnosi i prema samom činu stvaralaštva: u nauci i filozofiji, s jedne, i stvaralaštva u književnosti, s druge strane.

Što se tiče korespondencije sa ekologijom stvaralaštva stvari stoje ovako. Tokom 2018. godine u nekoliko tačaka sveta (uključujući i Beograd: „US – Serbia & West Balkan data science workshop, Belgrade, Serbia, August 26-28, 2018“, Intersection, Palata Srbija) dogodili su se naučni skupovi posebne vrste (u nekom smislu i zatvorenog tipa); bavili su se jednom specifičnom temom – stvaranjem i razvojem jedne specifične naučne discipline u nastajanju, nauke o podacima (Data science). Naučna rasprava, u većini slučajeva, pokazala je da neminovno, paralelno sa ovom naučnom disciplinom mora da nastane, i razvije se, još jedna specifična disciplina, ekologija naučnoistraživačkog rada kao grana socijalne ekologije.

Godine 1978. američki sociolozi okruženja, Rajli Danlap (Riley Dunlap) i Vilijam Katon (William Catton), objavili su članak „Sociologija okruženja: nova paradigma” u kojem daju ne samo nove osnove sociologije okruženja, već i novi doprinos razvoju već nastale socijalne ekologije. Inače, sâm nastanak socijalne ekologije vezuje se za ime Otisa Dadleja Dankana (Otis Dudley Duncan), koji je na tu temu objavio dva rada, 1961. i 1964. godine.

Dublja promišljanja ideje o ekologiji naučnoistraživačkog rada odvode nas, međutim, do spoznaje da takva jedna naučna disciplina može zapravo biti samo poddisciplina jedne šire nauke, a to je ekologija stvaralaštva, koja se može razvijati kao čisto teorijska, ali i kao primenjena naučna disciplina.

Matematička gimnazija u Beogradu je,
naime, startovala kao trogodišnja
škola, u tom smislu što je preuzimala učenike
sa završenim prvim razredom u običnim
gimnazijama, pod uslovom da
polože odgovarajući prijemni ispit.

Sa ovim uvidima i razmatranjima, argumentovano se može tvrditi da je autor knjige, o kojoj je ovde reč, anticipirao nužnost postojanja jedne takve naučne discipline. To sledi otuda što se samo po sebi razume da ključno pitanje u predmetu istraživanja te nove naučne discipline, mora biti pitanje uslova i neuslova u stvaranju jednog društvenog „organizma”, odnosno evolucije u stvaranju, od neuslova (pregled 1) ka uslovima i rezultatima (pregled 2 i 3); do uslova ne samo u objektima, već i u subjektima, kao pretpostavke nastajanja kreativnog čina. A upravo je sve to predmet kazivanja u knjizi „Matematička gimnazija od sna do jave”. [„Škola je živi, dinamički sistem u kojem se poštuje i ceni inovacija i kreacija i tim putem dolazi se do novih rešenja i ostvarenja.”, str. 27.]

Pregled 1. Neizvestan i težak početak

„Prilikom upisa, prve godine doživeli smo veliko iznenađenje. Na prvi upisni konkurs, u junu 1966 godine, prijavilo se svega tri učenika.” O čemu govori ovaj podatak? Ovaj podatak govori o neuslovima, o tome da okruženje u tom trenutku nije bilo adekvatno. Nije se očekivalo da postoje talentovani učenici koji su na poseban način usmereni prema pojedinim naučnim disciplinama. Primera radi, nije se postavilo pitanje da li postoje ili ne postoje posebne matematičke sposobnosti (fusnota 5), kao ni pitanje kako se u matematici i/ili prirodnim naukama stiže do genijalnosti, do posebno visokih rezultata rada i stvaralaštva…

„U ponovljenim konkursima prijavilo se ukupno 56 učenika (planirano je bilo 60 učenika). Oni su bili svrstani u tri odeljenja drugog razreda. Učenici izvan Beograda, njih desetak, smešteni su po srednjoškolskim domovima. Siromašnim učenicima davane su stipendije… Iz godine u godinu broj učenika – kandidata za upis u Matematičku gimnaziju – se povećavao, tako da se posle nekoliko godina na jedno upisno mesto prijavljuje 4 do 5 učenika. Saglasno usvojenoj odluci, u Matematičku gimnaziju mogli su se upisati učenici sa cele teritorije ondašnje Jugoslavije. Na kraju trogodišnjeg školovanja bio je predviđen završni ispit.” (str. 12-13).

Pregled 2. Zavidni rezultati

„Smatra se da je škola iznedrila blizu pet stotina doktora nauka i više od tog broja magistara. Naši bivši đaci uspešni su i u mnogim svetskim kompanijama, računarskim centrima i institutima… Od osnivanja škole do danas (2018) iznedrila su se četiri direktora škole u stalnom radnom odnosu, dvojica od njih su bivši učenici ove škole, a jedan od njih je učestvovao i u osnivanju ove jedinstvene (i prve) škole u našoj zemlji i svetu.” (str. 31).

„Teško je nabrojiti nagrade i priznanja koje su učenici i profesori dobili u ostvarivanju vaspitno-obrazovnog procesa. Samo na međunarodnim olimpijadama iz matematike, fizike i informatike broj osvojenih medalja nadmašuje 500. Na osnovu postignutih rezultata u zemlji i inostranstvu, Ministarstvo prosvete Srbije u dva navrata 1996. godine i 2007. godine, proglasilo je Matematičku gimnaziju školom od posebnog nacionalnog interesa… a još pre toga, 1994 godine, Matematička gimnazija je primljena u Evropski savet visokih sposobnosti (jedina škola u prethodnoj Jugoslaviji). … Matematičku gimnaziju su posetile desetine državnih delegacija u toku 50 godina postojanja. Jedini njihov cilj je bio da upoznaju to ‘čudo’ koje se zove Matematička gimnazija u Beogradu… Interesantna je bila poseta japanske delegacije od 29 članova. Oni su nedelju dana boravili u školi. Prisustvovali su svim časovima i aktivno učestvovali u procesu nastave. Na kraju su zaključili: ,Obišli smo veći deo sveta, ali tako nešto nismo sreli i videli᾽.” (str. 32).

Kad se uzme u obzir činjenica da je i pedagoški proces svojevrsno stvaralaštvo (naučno i stručno), onda ima smisla govoriti i o ekologiji učenja, kao i o ekologiji nastave, a jedno i drugo nalazimo u ovoj ne samo knjizi svedočenja o razvoju, već i knjizi predikcije budućnosti jedne, u svetskim razmerama jedinstvene škole:

„Učenje ne zavisi samo od nivoa predznanja, pažnje i zainteresovanosti učenika, već i od neposrednog okruženja i atmosfere u kojoj se proces nastave odvija… Matematička gimnazija je jedinstvena, i po tome što u njoj ne stiču znanje i veštine samo učenici, nego se obrazuju i njihovi profesori. Stoga nije jednostavno biti profesor u Matematičkoj gimnaziji u kojoj je nastava znatno zahtevnija.” (str. 29).

„Nastava je manje efektivna u konfliktnoj (napetoj) atmosferi, punoj straha i treme. Nastavi pogoduje opuštenost, prirodno stanje, dinamičnost, dobar izbor metoda rada i primena savremene tehnike.” (str. 30).

Milan Raspopović (Vikipedija)

Socijalno-ekološki aspekt sadržan je i u kazivanjima o oblicima nastave u Matematičkoj gimnaziji, organizaciji školskog života, pedagoškom majstorstvu profesora, mentorskom načinu obrazovanja, kao i o raznim drugim oblicima nastavnog i školskog i vannastavnog i vanškolskog života. Detaljno se govori i o zanimljivom istorijatu razvoja, od trogodišnje do šestogodišnje škole. Matematička gimnazija u Beogradu je, naime, startovala kao trogodišnja škola, u tom smislu što je preuzimala učenike sa završenim prvim razredom u običnim gimnazijama, pod uslovom da prethodno polože odgovarajući prijemni ispit. Tek koju godinu kasnije prešla je u četvorogodišnju školu, da bi na kraju postala šestogodišnja škola, time što je po svojim merilima organizovala i obrazovanje učenika sedmog i osmog razreda osnovne škole, koji imaju veće naklonosti prema učenju i izučavanju matematike i prirodnih nauka.

Već i takav organizacioni razvoj bio je originalan i jedinstven, i zahtevao je permanentno pedagoško-psihološko preispitivanje – šta čemu da prethodi, šta da sledi; da li, i kako da se međusobno povezuje, na primer obična gimnazija sa novonastalom matematičkom, osnovnoškolski nivo sa srednjoškolskim itd. Međutim, već i u samom činu osnivanja drugačije škole trebalo se sameravati, kako sa uslovima i neuslovima (sa ekologijom stvaralaštva), tako i sa pedagoško-didaktičko-metodičkom i psihološkom problematikom:

„Prosvetni savet Grada Beograda prihvatio je ideju Društva matematičara, fizičara i astronoma o osnivanju Matematičke gimnazije (1963), ali uslovno. Trebalo je napisati obrazloženje, odnosno elaborat-studiju, kojom bi se opravdalo otvaranje nove škole. Na početku je formirana matična komisija … [sa zadatkom] da napiše elaborat–studiju u kojoj bi se razradili: koncepcija škole, nastavni planovi i programi, organizacija i metode rada, prijem nastavnog kadra u stalni radni status i saradnika sa Univerziteta i odgovarajućih naučnih instituta, selektivni upis učenika …” (str. 10).

„Prve nastavne planove i programe matematičkih predmeta napisali su prof. dr Vojin Dajović i prof. dr Milica Ilić-Dajović, a za fiziku i elektroniku Milan O. Raspopović. Planovi i programi ostalih nastavnih predmeta bili su prilagođeni nivou gimnazije prirodno-matematičkog smera. Izuzetak, bila je nastava fizičkog vaspitanja. Imali smo na umu da se umni rad i fizički napori duboko prožimaju i uzajamno podstiču. Stoga smo u elaborat-studiji predvideli… praktični deo (dvočasovno vreme) da se izvodi na terenima i stadionima profesionalnih sportskih klubova… Časovi praktične nastave održavani su u vreme vikenda. Na tim časovima učestvovalo je i nastavno osoblje, nezavisno od godina života (na dobrovoljnoj bazi).Takav oblik nastave trajao je prvih 10 godina. Nažalost, posle toga se održava, kao u današnje vreme, na klasičan način. Šteta! Velika šteta! Što pre se vratiti na početne pozicije održavanja nastave ovog važnog predmeta!!! Tim pre, što znamo da se broj sportskih objekata znatno uvećao u odnosu na onaj od pre pola veka-” (str. 12).

Gornji navodi pokazuju kako se pedagoški adekvatno trebalo postaviti u izgradnji jedne škole posve novog tipa, koja se u startu orijentisala na maksimume, ne samo u korišćenju, već i u razvijanju sposobnosti, kako učenika, tako i profesora. Uz to, i kakav je osećaj trebalo imati za nijansu više u nastavnim planovima i programima, koja (nijansa) bi rezultirala u epohalnim rezultatima u znanjima i njihovim primenama. Kako je svojevremeno pokazao čuveni matematičar i psiholog Kit Devlin (Keith Devlin) – ne postoji poseban matematički gen, koji bi uslovljavao nadarenost za matematiku, ali postoje posebne natprosečne upornosti zainteresovanih (i zaintrigiranih!) učenika i profesora, koje mogu da dovedu i do matematičkih genija.

Kad su se mnogi (baš mnogi!), širom
planete, odrekli filozofije u nauci
i obrazovanju, profesor M. Raspopović
je insistirao na tome da bez
filozofije nema pravih naučnih
spoznaja niti istinitih znanja.

A kad je reč o sticanju adekvatnih znanja iz oblasti matematike i prirodnih nauka, značajno je navesti još jedno svedočanstvo koje nalazimo u ovoj jedinstvenoj knjizi, a to je insistiranje na upotrebi filozofije u obrazovanju budućih naučnika, inženjera, stvaralaca. Kad su se mnogi (baš mnogi!), širom planete, odrekli filozofije u nauci i obrazovanju, profesor M. Raspopović je insistirao na tome da bez filozofije nema pravih naučnih spoznaja niti istinitih znanja:

„Sazrelo je vreme, da se ozbiljno razmišlja o uvođenju u program rada Matematičke gimnazije novog nastavnog predmeta – Molekularne biologije. Sve više postoje interesantne nastavne discipline: matematika i prirodno-tehničke nauke, bioinformatika, genetika, filozofija prirodnih nauka i matematike (podvukao MMR).

Razmišljanja treba da idu i do nivoa uvođenja i novih smerova u području prirodno-tehničkih, informatičkih nauka.” (str.19).

Punu satisfakciju za svoje insistiranje na filozofiji, prof. Raspopović je dobio tek u naše vreme, sa objavljivaljem specijalnog broja „Elzevirovog” (Elsevier) časopisa „Biološki sistemi”, na temu biološki kodovi. Pokazano je, naime, da uz filozofsku disciplinu gnoseologiju (koja je, srećom, makar i na „mala vrata”, već bila ušla u nauku, doduše pod u nauci prihvatljivijim nazivom epistemologija) nužna je i ontologija u pristupu razumevanju bioloških kodova, a pre svih drugih – genetskog koda.

*

Što se tiče korespondencije strukture i kompozicije knjige „Matematička gimnazija od sna do jave” sa strukturom i kompozicijom književnih dela, i to onih velikih (klasičnih) koja tragaju za odgovorom na pitanje odnosa između stvarnog i mogućeg, između sna i jave, radi se upravo o tom odnosu. Kad to ne bi bilo poznato, to da se i sâm život odvija između stvarnog i mogućeg ne bi se dalo razumeti zbog čega je autoru ove knjige bio potreban detaljan narativ o ulici u kojoj se nalazi škola:

„Ulica Narodnog fronta, danas Kraljice Natalije, nije najlepša ni najduža ulica u Beogradu, ali je jedna od najznačajnih ulica u našem glavnom gradu. Njeno bogatstvo nije u bankama, nego u nečemu drugom, što nema vrednosnu evivalenciju. Ulica je duga nešto više od 600 m. na toj dužini poređani su objekti čiji ,proizvodi᾽ imaju veliki uticaj na stanje u našem društvu, kvalitet života i natalitet, na našu budućnost.”

Sledi nabrajanje institucija i organizacija: Filološka gimnazija, takođe škola od posebnog nacionalnog interesa; Hotel „Prag”, kao prag na ulazu u Beograd; Elektro-tehnička škola „Nikola Tesla”, jedna od najvećih srednjih škola na Balkanu, „nadaleko čuvena bolnica GAK ,Narodni front᾽, u kojoj se godišnje rodi i više od 7.000 beba”; zatim „čuveni Ruski dom kulture, Matematička gimnazija, najuspešnija škola na planeti”… „Učiteljski fakultet, prvi i vodeći fakultet ove vrste u Srbiji”, a „kraj ulice ukrašavaju bioskop ,Odeon᾽ i velika knjižara ,Službenog glasnika᾽”. Autor nije zaboravio da navede ni to da tu, na kraju ulice, egzistira i Institut društvenih nauka, i da jezgrovitim iskazom navede institutske delatnosti: „Rad Instituta se zasniva na istraživanju osnovnih društvenih fenomena, unapređivanju naučne misli i razvoju naučne metodologije u oblasti društvenih nauka. Saradnici Instituta angažovani su u nastavi na fakultetima društvenih nauka Univerziteta u Beogradu, Srbiji i šire.”

Konačno, narativom je obuhvaćena i Vaznesenjska crkva, koja se nalazi „na 20-tak metara od Ulice Kraljuce Natalije pri izlasku na Ulicu kneza Miloša, podignuta 1863. godine, za vreme Mihaila Obrenovića i mitropolita Mihaila od dobrovoljnih priloga Beograđana, rađena … po ugledu na stare srpske manastire (Ravanica)”, i da „svake godine na crkvenu slavu Spasovdan, polazi litija iz ove crkve koja se kreće ulicama Beograda i ponovo se vraća.” (str. 52).

Pregled 3. Kroz osvajanje vrhova – u budućnost!

„Stručnost nastavnika u Matematičkoj gimnaziji je na visokom nivou. U školi rade ili sarađuju profesori u svim nastavnim i naučnim zvanjima, od magistra do akademika. Prostorni i tehnički uslovi su izvanredni, opremljenost kabineta i laboratorija je iznad standarda. Nameće se pitanje, zašto Matematička gimnazija ne bi bila metodički centar za stručno usavršavanje nastavnika matematike, prirodnih nauka i informatike, i to, tim pre, što se zvanično ocenjuje da je aktuelno stručno usavršavanje prosvetnih radnika jedna od slabijih karika u obrazovno-vaspitnom sistemu: zašto se znanje i iskustvo profesora Matematičke gimnazije ne koristi u izradi planova i programa matematičkih disciplina i prirodnih nauka (osnovna i srednja škola), kad se zna da su više od 50% udžbenika ovih nastavnih predmeta napisali, upravo, profesori ove škole?” (str.20).

„Medijsku pažnju neophodno je podići na znatno viši nivo. Međunarodne olimpijade iz matematike i fizike imaju tradiciju dugu oko 60 godina; iz informatike i astronomije su novijeg datuma. Zašto ne bi postojao jedan (poželjnije je više) novinar profesionalac koji bi takmičenja pratio i javnost o njima obaveštavao? Olimpijade okupljaju preko 100 zemalja, javno se promovišu pobednici i podižu zastave zemalja iz kojih su učenici okićeni medaljama (potpuno isto kao i u sportu). Bilo bi sjajno da imamo informacije sa lica mesta o toku takmičenja i uspehu pojedinih ekipa i njihovih članova na tim svetskim takmičenjima. Neka informisanost bude bar 10% od one koja je zastupljena u sportu” (str.20).

„Po broju odličja Matematička gimnazija je bez premca u svetu. Učenici ove ugledne školske ustanove pravi su ambasadori koji dostojno prezentuju svoju zemlju na svim međunarodnim manifestacijama znanja. To je svakako doprinosilo ugledu Srbije u svetu. Po uspesima učenika ove jedinstvene i po mnogo čemu posebne škole dosta se čuje i piše, ali posredno. Nedostaju obaveštenja sa lice mesta. O događajima u toku takmičenja, dodeli nagrada, medalja, podizanja državne zastave, o izjavama organizatora, možemo se informisati od učenika (učesnika) ili videti na slikama. Doček na aerodromu takođe oskudan. Na dočeku se mogu videti samo roditelji, rođaci, direktor škole i po neki od predmetnih profesora. Ispod terase ili na balkonu samo sportisti (nije sporno; kapa dole!), ali gde su oni koji do vrhunskih rezultata dolaze svojim umom koji su već na putu koji su obeležili Pupin i Tesla.” (str. 34).

„Upotrebna vrednost diplomskih radova: maturski (diplomski) radovi učenika Matematičke gimnazije su mali, a u nekim slučajevima, i veći naučni radovi (matematički radovi) koji, pored teorijske, imaju i upotrebnu vrednost. Zašto se oni ne bi koristili u rešavanju raznih tehničko-praktičnih problema u radnim organizacijama, firmama, institucijama kao što se to već radilo sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka?” (str. 20).

Bilo bi, naravno, naivno verovati da je autor namerno usaglašavao formu i sadržaj knjige sa strukturom dela klasika književnosti. On piše o životu jedne unikatne škole, kako se kao takva mogla dogoditi, razvijati i opstati. Ali, piše i o njenoj budućnosti, a dobra i sigurna budućnost se najbolje može planirati ako se navedu i istaknu najbolji primeri iz okruženja, koji se, svi zajedno, slivaju u jedan isti naum, u sve (objedinjene) vrednosti  jednoga društva, jednog naroda, jedne države, iz koje su mogli da poniknu i velikani – najbolji na svetu.

Saglasno nauci o međuzavisnosti uslova i neuslova u stvaranju i stvaralaštvu, ekologiji stvaralaštva, sintagmu „Matematička gimnazija, najuspešnija škola na planeti” (str. 52) možemo razumeti i kao: „Matematička gimnazija, najbolja škola na planeti”, korespondentno i sa sledećim primerima: „Posle otvorenog prvenstva SAD – Đoković je najbolji na svetu: Federer ima rekordnih 20 grend slemova samo zato što na početku kerijere nije imao ko da mu parira. – Od 2011. skor je sledeći: Đoković 13, Nadal 8, Federer 4” (Aleksandar Miletić, „Politika” online, utorak, 11.09.2018 u 22h); „Proporcionalno broju stanovnika i veličini teritorije, imamo najbolju saradnju i rezultate sa Kinom” (Aleksandar Vučić, predsednik Republike Srbije, RTS vesti, utorak, 18. sep .2018, 11:12 -> 13:29) (http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/1/politika/3261504/).  Mereno ovim proporcionalnostima razumljiva je i logika po kojoj je opravdano reći da su i naši Tesla, Pupin i Milanković, zatim Dositej, Vuk Karadžić, Njegoš i Andrić takođe – najbolji na svetu. A sada, evo, imamo i najbolju školu i – najboljeg direktora škole na svetu.

**

Dokaz više da se u ovoj knjizi autor bavi međuuticajima škole i njenog ukupnog okruženja jeste i narativ o zadužbinarstvu. Moglo je biti da se u knjizi samo kratko kaže o zadužbini u kojoj je smeštena škola, kao što se u pristupu pitanju zadužbinarstva to i kaže. Nekad velelepnu zgradu – Zadužbinu Perse i Riste Milenkovića – Matematička gimnazija je, pri useljenju zatekla u ruiniranom stanju, skoro u svemu za školu nepogodnu i neopremljenu. Uloženi su veliki napori da bi se ta zgrada dovela u stanje koje bi bilo podobno i adekvatno za školsku namenu. Da, o svemu tome u knjizi se podrobno govori, ali se narativ (kroz čitavo jedno poglavlje) ne zaustavlja samo na ovom jednom primeru, već se njime pohvalno govori o tome kako je bilo u prošlosti, o svim velikim zadužbinarima u Beogradu i Srbiji; ali, i kritički o sadašnjem stanju kada – „zadužbinarstvo se ugasilo”.

Kad se uzme u obzir činjenica da se književnost ipso facto bavi, pored ostalog, i višeznačnošću mogućeg narativa (fusnota 8), kao i „višeznačnošću istine” (Žoze Saramago u Nobelovskoj besedi) tada ima smisla predočiti i dve specifične (i interesantne) značenjske komplementarnosti, koje se odnose na već rečenu korespondenciju po liniji strukture i kompozicije. Knjiga „Matematička gimnazija od sna do jave” sastoji se, kako smo već pokazali (fusnota 1), iz tri dela. Imenujući drugi deo sintagmom „Odzivi medija”, autor je istovremeno naznačio da su svi ti odzivi bili pozitivni. To, međutim, nije bila smetnja da se u prvom delu knjige govori kritički, u smislu da bi tih pozitivnih odziva trebalo da bude i više (pregled 3).

S druge strane, treći deo knjige (Prilozi) sadrži tekstove koji se, sa aspekta signifikantnosti, mogu klasifikovati u dve značenjske grupe: jedni odgovaraju pojmu suplementi, odnosno dodaci, koji predstavljaju dadatna kazivanja, a drugi su originalni mali stručno-naučni članci, koji ukazuju još na neke aspekte iz dosadašnjeg ili budućeg rada Matematičke gimnazije. Po svojoj nameni oni odgovaraju ideji o „Prilozima” koje je naš veliki teoretičar književnosti Pavle Popović ustanovio 1921. godine u formi posebnog časopisa, koji se i danas redovno objavljuje.

Na poslednjoj stranici prvog dela knjige nalazi se napis o učenicima („Odsanjati san u svojoj zemlji”) čiji moto glasi: „Misle da smo ograničeni, da se ne družimo i da ne razgovaramo. A mi živimo slično kao i svi drugi mladi ljudi.. .” Ne znam da li odgovara zamisli autora, ali ovaj moto istovremeno je i epilog, najverniji (i najvredniji) epilog stvaranja knjige o Matematičkoj gimnaziji u Beogradu.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar