Ako se zanemari rizik od prerane smrti usled nesreće ili ozlede, geni bi mogli imati znatno veći uticaj na dužinu života nego što se mislilo, pokazala je opsežna studija podataka o blizancima. Najnovija analiza, koju su sproveli istraživači iz izraelskog Instituta za nauku Vajcman, upućuje na to da je oko 55 posto razlika u dužini ljudskog života pod uticajem gena, piše Science Alert. To je značajno više od pređašnjih procena koje su se kretale oko 20 do 25 posto, a u nekim su studijama padale i na samo 6 posto.
Prema istraživačima, ovi nalazi utiču na naše razumevanje genetskog starenja i potragu za genima koji su specifično povezani s dugovečnošću. „Dugi niz godina smatralo se da životni vek gotovo u celosti oblikuju negenetski činioci, što je dovelo do velikog skepticizma povodom uloge genetike u starenju i identifikaciji genetskih odrednica dugovečnosti”, kaže molekularni biolog Ben Šenhar iz pomenute naučneustanove.
Svi nani na koje ljudski život može završiti mogu se podeliti u dve kategorije: unutrašnje i spoljašnje. Prve su uzrokovane faktorima poput starenja i genetike, dok druge obuhvaćaju nesreće, zaraze i ostale spoljne uzroke. Istraživači su želeli da izračunaju stvarni uticaj potonje smrtnosti na ranije prikupljene podatke. U većini povesnih podataka u ranijim studijama uzroci smrti nisu bili dovoljno detaljno zabeleženi, što je otežavalo razlikovanje različitih činilaca. Zbog toga je ovaj tim analizirao podatke o hiljadama blizanaca, uključujući one o braći i sestrama odgajanim odvojeno, što pre nije bilo uzeto u obzir u studijama o naslednosti životnog veka.
Podaci o blizancima ključni su za genetske studije jer odvajaju učinke gena od svega što dolazi nakon rođenja, poput životnih navika, ishrane i obrazovanja. Spoljašnji uzroci smrti izdvojeni su pomoću matematičkih modela koji sugerišu da su verovatnije unutrašnje smrti što je osoba starija. Rezultati su se ne samo dobro podudarali s podacima iz stvarnog života, već je i nova procena od 55 posto bliža postojećim procenama o udelu gena u objašnjavanju drugih aspekata naše fiziologije, poput visine.
„Tako visoka naslednost slična je onoj kod većine drugih složenih ljudskih osobina i naslednosti životnog veka kod drugih vrsta”, pišu istraživači u objavljenom naučnom radu. Novo istraživanje ne opovrgava nužno ranije studije, ali ukazuje da podaci koji su se pre koristili nisu pružili potpunu sliku odnosa života i smrti. Istraživači sada nastoje proveriti svoje zaključke na savremenim skupovima podataka koji bolje razdvajaju različite uzroke smrti. Spoznaja da genetika ima tako važnu ulogu u određivanju životnog veka otvara pitanja o tome koji geni imaju najveći učinak i kako funkcionšu – dva moguća područja za buduća istraživanja. Istraživanje je objavljeno u časopisu Science.
(Ilustracija Pixavay)
(Indeks)
