Mozak osoba gluvih od ranog detinjstva preuređuje se da bi dao prednost perifernom vidu. Ta se promena događa iznenađujuće rano u vizuelnom putu, čak pre nego što signali stignu do glavnog centra za vid. To je primer neuroplastičnosti, sposobnosti mozga da menja neuronske veze i funkcije kao odgovor na različita iskustva, stanja ili spoljne uticaje. Nova studija, koja je koristila snimanje mozga, detaljno je istražila kako se vizuelna mreža prilagođava kod osoba s teškim oštećenjem sluha, piše Science Alert.
U naučnom radu objavljenom u časopisu PNAS tim psihologa i neuronaučnika iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazao je da mozak osoba sa oštećenjem sluha posvećuje relativno veći deo ranog vizuelnog sistema samim rubovima vidnog polja. Smatraju da bi ti učinci mogli biti važni za otkrivanje potencijalnih opasnosti iz okoline. „Bez zvučnih signala gluvi koriste vid kao rano upozorenje za događaje na periferiji”, navode istraživači. „Gluve i nagluve odrasle osobe zapravo pokazuju bolje rezultate u perifernim zadacima koji uključuju otkrivanje ili usmeravanje pažnje na prolazne ili pokretne mete.” Istraživači su okupili 16 odraslih učesnika s ranim i teškim oštećenjem sluha i isto toliko osoba dobrog sluha. Koristili su strukturnu i funkcionalnu magnetsku rezonanciju (MRI) za analizu neuralne strukture i za retinotopno mapiranje. Tom tehnikom se utvrđuje koja područja mozga reaguju na različite lokacije u vidnom polju.
Fokusirali su se na dva ključna područja: lateralno kolenasto telo (LGN) talamusa, koje služi kao relejna stanica za vizuelne informacije sa mrežnjače, i primarni vizuelni korteks (V1), glavna oblast za obradu vida u zadnjem delu mozga. Cilj je bio da usporede aktivnost mozga sa vidnim poljima pojedinaca obe grupe. Naučnici su izračunali udeo aktivnih jedinica moždanog tkiva (voksela) za koncentrične zone vidnog polja, od središnjeg fokusa ka periferiji, da analiziraju koji dielovi mozga najsnažnije reaguaju na koji deo vida. Rezultati upućuju na to da je aktivnost LGN kod gluvih relativno više usmerena prema perifernom vidu u poređenju sa osobama koje čuju. To je dokaz da vizuelna reorganizacija u mozgu počinje barem u LGN. Zanimljivo je da nisu pronašli značajnu razliku u volumenu samog LGN između dve grupe.
Ta neuronska sklonost ka perifernom vidu zadržala se i u daljim oblastima za obradu, konkretno u primarnom vizuelnom korteksu V1. Ni tu nije bilo razlike u ukupnom volumenu među grupama ispitanika, ali je otkriveno da je volumen drugačije raspoređen. Gluvi su pokazali neuralnu prednost u perifernom vida, a osobe koje čuju za središnji vid. Te razlike u volumenu odražavale su promene u površini korteksa, a ne u debljini. Sveukupno, čini se da je veće oslanjanje na vid tokom života kod osoba s ranim i teškim oštećenjem sluha povezano s kompenzacijskom plastičnošću u LGN i V1. Mozak se tako prilagođava zbog nedovoljno iskorićeni područja za sluh. Studija, ipak, ne pokazuje da gluvi vide bolje u svakoj prilici. Preliminarna analiza, čiji je uzorak bio malen za valjano statističko testiranje, pokazala je da je najveće povećanje sklonosti perifernom vidu bilo vidljivo kod gluvih koji su naučili britanski jezik znakova (BSL) kao prvi jezik. Na temelju ranijih dokaza istraživači navode i da bi neuronske razlike mogle poticati iz ranijeg izvora – same mrežnjače.
(Ilustracija Shutterstok)
(Indeks)
