Kako je već nalagala situacija ili neki dublji unutrašnji poriv, okušao se u esejima, kratkim pričama, portretima savremenika, prigodnim slovima, novinskim napisima, uvodnicima za časopis. Sve to je Radivoje Blagojević sabrao u knjizi „Volja drinskog vjetra”.
Dr Dražen Pavlica
Svima koji ga i ovlaš poznaju to je dobro znano, nemirnog je i radoznalog duha autor ove knjige (Radivoja Blagojević, Volja drinskog vjetra, 2025). Nerijetko ljudi sa takvim osobinama svoju životnu energiju, nekako uzgred i brzopleto, netragom rasipaju. To kod Radivoja Blagojevića nije slučaj, mnogo toga je on, kada se posmatra profesionalna životna putanja, uradio na dobrobit prosvjete i stvaralaštva mladih. Mimo toga što je bio srednjoškolski profesor sociologije, postojano se posvećivao raznim za prosvjetnu kulturu važnim pregnućima.
Imajući navedeno u vidu, jasno je otkuda to da se rođeni Fočak latio i pera. Kako je već nalagala situacija ili neki dublji unutrašnji poriv, okušao se u esejima, kratkim pričama, portretima savremenika, prigodnim slovima, novinskim napisima, uvodnicima za časopis. Sve to je sabrao u ovoj knjizi, tako da svako može, shodno čitalačkim afinitetima, pronaći nešto za sebe u ovom spisateljskom mozaiku. Pritom, širok je vremenski raspon tekstova, neki datiraju još od prve polovine 80-ih godina prošlog vijeka.
Računam da će najveću čitalačku pozornost, s razlogom, zavrijediti segment u kome portretiše direktore škola u kojima je radio kao srednjoškolski profesor. Ne škrtari kada odaje priznanje uzornima među njima, ali britko i sarkastično razotkriva one koji su se rukovodili sitnosopstveništvom i služili smicalicama. Da se uočiti, marifetlucima skloni direktori posebno su ga nadahnjivali da ih okretno izvrgava ruglu. Dok ih portretiše, ne propušta (kritički) sociolog u Radivoju Blagojeviću priliku da oslika i kulise pripadajućih epoha, kako one poznosocijalističke, tako i one koje slijede nakon rastakanja socijalizma i raspada Jugoslavije.
Živo nam je predočio čitavu paletu društvene i moralne (bes)karakternosti, ondašnje i sadašnje. Ova knjiga pruža reljefne primjere za ono što se u socijalnoj psihologiji uobičajilo nazivati autoritarna struktura ličnosti. Naporedo sa karakterološkim razmatranjima, autor je razlagao i kritikovao (ne)formalne konstelacije moći u školama. Čitalac dobija predstavu na kojim to čvorištima moći procesi u školi odstupaju od načela na kojima bi trebalo da počiva prosvjeta. Portretišući druge, hotimično ili ne, iscrtavao je i (prosvjetni) vlastiti autoportret. Kao središnju crtu tog autoportreta izdvojio bih njegovo nastojanje da u svom prosvjetnom poslanju povuče striktnu granicu između autoritarnosti i autoritativnosti.
Na temelju ovih tekstova dobija se srazmjerno cjelovita slika naše prosvjete, njenih mijena, stranputica i nadanja. Sklon je širokim zahvatima, ali i šeretskim detaljima dok ispisuje prosvjetne hronike. Te hronike nisu puko opisivanje prosvjetnih (ne)prilika, već i plediranje da se, svi zajedno, vinemo na krilima uzvišenih vaspitnih i obrazovnih načela. Ima nešto od prosvjetiteljskog zamaha u ovom pristupu, nije on rad da prosvjetu svede na birokratizovanu osrednjost. Prosvjetno pregalaštvo, mimo njegovanja znanja i ljubavi prema istom, iziskuje i moralne smjernice, čega je autor potpuno svjestan.
Tekstovi pokazuju da se on trudio da bude ne samo podučavalac sociologije, već i moralni razbuđivač. Kao hvalevrijedan primjer ohrabrivanja na moral, izdvojio bih tekst Zajedničke trešnje, kruške i orasi. U njemu svjedoči kako su u njegovom zavičaju, u predratno doba, Bošnjaci i Srbi živjeli toleranciju i solidarnost. Uvijek se pokaže, ako nema navedenih etičkih sila životni prostori bivaju (ratom) opustošeni, što se i desilo u posljednjoj deceniji minulog vijeka u Jugoslaviji.
U podnaslovu knjige, a naročito se to odnosi na neke njene dijelove, moglo bi da stoji i Zapisi iz školskih kuloara. Tako blizu učionicama, a opet izmješteni iz njihovih odviše disciplinujućih okvira, školski hodnici damaraju u kontraritmu spontanosti. Dabome, nije baš sve dopušteno u kuloarima, ali oni nude predah od sterilnosti i rigoroznosti učionica.
Među uvodnicima koje je Radioje Blagojević pisao za časopis srednjoškolskih učenika i profesora Ogledalo, imamo istinske hvale dostojne kratke eseje. Takvima nadasve pripada Pev trećih petlova, u kojem višeslojno i razigrano predočava simboliku pijetla. Ovaj esej odličan je primjer da u autorovim rečenicima često pulsira poetski naboj.
Njegova ljubav prema pisanoj riječi je dvojaka, naime, vidna je njegova čitalačka strast, ali i potreba da se i sam spisateljski izrazi. Kako se može zapaziti iz priloženih tekstova, njegovu su lektiru podjednako činile sociološke, teorijske studije, kao i književna djela. Rado i često on navodi Andrića, vjerujem, dijelom i zbog toga što ih povezuje jedna rijeka. Kroz autorovu Foču, kao i ispod slavne Andrićeve višegradske ćuprije, vijuga omitotvorena Drina.
Na samom kraju rečeno, čitalačku naklonost Radivoje Blagojević pridobija duhovitošću i brojnim anegdotama. Njima izmamljuje osmijeh čitaocu, a katkada su rečene anegdote gotovo urnebesne. Držim da je već ta pripovjedačka duhovitost dovoljan razlog da se pokloni pažnja ovoj knjizi.
