Pre oko 400 miliona godina, mnogo pre nego što su se dinosauri ili čak drveće razvilo na našoj planeti miteriozni organizam se nadvijao nad pejzažom poput praistorijskog monolita.
Novo istraživanje tvrdi da drevni oblik života nije biljka, životinja ili gljiva, već da je umesto toga možda potpuno nepoznat oblik višećelijskog života. „Ono što možemo reći, na osnovu svih tih novih analiza, jeste da se toliko razlikuje od bilo koje savremene vrste koje poznajemo”, kaže dr Korentin Loron, paleontolog sa Univerziteta u Edinburgu i kovodeći autor istraživanja, koje je objavljeno u časopisu Science Advances.
Prvi put identifikovani pre 160 godina, fosili – poznati kao prototaksiti (Prototaxites) – mere do oko devet metara visine i dugo su prkosili naučnoj klasifikaciji. U 19. veku, naučnici su u početku mislili da je prototaksit trulo deblo četinara. Međutim, naknadna studija je otkrila da je sastavljen od isprepletenih cevi, a ne od ćelija nalik blokovima koje čine biljno tkivo. Drugi naučnici su tvrdili da je to masa slična lišaju, simbiotska veza između gljiva i algi. Poslednjih godina neki istraživači su smatrali da organizam više podseća na gljive, delom zato što izgleda da ne proizvodi energiju putem fotosinteze.
Novo istraživanje pažnju je usmerilo na tri fosila prototaksita otkrivena u stenska formacija fosilizovanih očvarnih naslaga u blizini sela Rini, praistorijskom kopnenom ekosistemu u blizini Aberdina. Škotska.Rožnjak Rinija je dom najbolje očuvanih primeraka najranijih biljaka, gljivica i faune koje su kolonizovale kopno pre 400 miliona godina, tokom perioda poznatog kao rani devon. Na tom mestu se nekada nalazio drevni topli izvor poput Jeloustona.
Izuzetna očuvanost fosila ugrađenih u stenu kod rožnjaka Rini omogućava naučnicima, uz odgovarajuće alate, da otkriju hemijske potpise davno nestalih molekula, poznatih kao proizvodi fosilizacije. „I dalje smo u mogućnosti da dobijemo elemente koji nas obaveštavaju o originalnom sastavu tih fosila, što znači da nisu prekuvani, nisu previše transformisani geološkim procesima”, objasnio je Loron.
Nova analiza Lorona i kolega ukazuje da su biomarkeri u fosilima prototaksita hemijski različiti od onih fosilizovanih gljiva pronađenih na lokalitetu i sačuvanih u sličnim uslovima. Fosili gljiva sačuvani u rožnjaku sadržali su jedinjenja nastala razgradnjom hitina i glukana, ključnih strukturnih molekula u gljivama. Međutim, prototaksiti nisu imali ove biomarkere.„Da su gljive, očekivali bismo da prate isti trend s obzirom na to da su jedne pored drugih u istim uslovima”, napominje Loron. Druge strukturne karakteristike – poput složenog obrasca grananja unutar tamnih sfernih mrlja u fosilu koje su mogle da obavljaju prenos gasa, hranljivih materija, vode ili su služile nekoj drugoj funkciji razmene – razlikovale su se od svih poznatih gljiva, bilo živih ili izumrlih, istakli su istraživači u studiji.
Na osnovu ovih rezultata, prerano je svrstati prototaksite u određenu kategoriju, smatraju istraživači. Različite vrste prototaksita mogle su se razlikovati po veličini, ali najveći bi zaista dominirao pejzažom u vreme kada su biljke bile visoke manje od jednog metra, navodi dr Kevin Bojs, profesor nauke o Zemlji i planetarnih nauka na Univerzitetu Stanford. Njegov rad na fosilima prototaksita pokazao je da drevni organizmi nisu koristili fotosintezu za proizvodnju energije iz svetlosti poput biljaka, već su verovatno trošili izvore ugljenika u okruženju – baš kao što neke žive gljive žive od raspadajuće organske materije.
„Ljudi su ga u prošlosti upoređivali sa određenim gljivama ili algama i trudili su se najbolje što su mogli sa informacijama koje su imali u to vreme, ali sada imamo mnogo bolji uvid u celokupno drvo života i prototaksit je prestar da bi ta poređenja bila validna”, ističe prof. Bojs, koji nije bio uključen u studiju. „Možete ga uporediti sa gljivama, ali one jednostavno nisu toliko stare. To ne znači da je ptototaksit gljiva (ili bilo šta drugo), već samo da bi se njegov oblik razvio nezavisno od njih i drugih složenih višećelijskih primera među gljivama koje sada imamo.”
Mark-Andre Selos, profesor u Prirodnjačkom muzeju u Parizu, navodi da su autori nove studije sproveli divne analize, ali je napomenuo da je istraživanje ispitalo samo jednu od 25 poznatih vrsta Prototaxites. Selos, koji takođe nije učestvovao u radu, smatra da je i dalje moguće da je organizam funkcionisao na način sličan lišajevima: „Uzorkovanje ne obuhvata raznolikost ovih vrsta. Dakle, za mene to ne čini završenu priču”. Loron je rekao da još postoji mnogo toga što je nepoznato o prototaksitima. Na primer, nije jasno kako su se pričvrstili za tlo ili da li je organizam, za koji se smatra da je sporo rastao, bio uspravan tokom celog svog životnog veka. Njegov tim planira dalja istraživanja na fosilizovanim cevastim organizmima sličnim prototaksitima kako bi se istraživanje unapredilo.„Ponekad je strašno ne znati šta je nešto, ali je i naučno uzbudljivo”, zaključuje dr Korentin Loron.
(RTS)
