ARGUSOV POGLED

ATLAS SLEGAO RAMENIMA

243 pregleda
Pixabay

Borbu sa takozvanim klimatskim promenama stavio je u međunarodnu agendu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka Rimski klub iza koga je stajao Dejvid Rokfeler. Po mišljenju naučnika efekat staklene bašte – nije čak ni hipoteza, već otvorena obmana. 

Dr Valentin Katasonov

Šta je bila famozna „pandemija” i iz kojeg pravca bi njeni bubnjevi mogli ponovo da odjeknu danas postaje sve jasnije.Borba sa takozvanim klimatskim promenama – iz iste je korpe. Ovu temu je stavio u međunarodnu agendu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka Rimski klub iza koga je stajao Dejvid Rokfeler. Već tada su se začuli pozivi za „dekarbonizaciju ekonomije”. Iza parole o dekarbonizaciji skrivala se deindustrijalizacija – deo plana globalne elite za čišćenje planete od suvišnih ljudi i viška proizvodnih snaga. U umetničkoj formi, ovaj plan je predstavljen pre izveštaja Rimskog kluba u romanu Ajn Rend „Atlas je slegao ramenima” 1957. (kod nas preveden kao Pobunjeni Atlas).

Praktična realizacije plana dekarbonizacije svetske ekonomije počela je 1992. godine, kada je na međunarodnoj konferenciji OUN o životnoj sredini u Rio de Žaneiru doneta Okvirna konvencija OUN o klimatskim promenamaPodsetimo se: SSSR-a već nije bilo i svetsku agendu su bespogovorno diktirali gospodari novca.Godine 1997. na sastanku u Kjotu (Japan) desetine zemalja su se saglasile i potpisale Kjoto protokol – akcioni plan za realizaciju opštih principa Okvirne konvencije.Protokol nametnut u Kjotu propisivao je svim razvijenim zemljama da samnje ili stabilizuju ispuštanje gasova koji nastaju sagorevanjem različitih vrsta goriva (ugalj, nafta, naftni derivati, škriljci, prirodni gas i dr.) stvarajući pri tome efekat staklene bašte.

Rascep između realnog sveta i modela sveta govori nam da smo daleko od razumevanja klimatskih promena. Klimatska politika se oslanja na neadekvante modele. Klimatski modeli imaju mnogo nedostataka i nisu verodostojini kao instrumeni politike. Oni ne samo da preuveličavaju uticaj gasova koji stvaraju „efekat staklene bašte” već i ingnorišu činjenicu da je obogaćivanje atomsfere sa SO2 korisno. Postoji dovoljno dokaza da su mere za smanjenje emisije COkoliko štetne toliko i skupe! 

U decembru 2015. godine u Parizu je potpisan Pariski klimatski sporazum, kojim je nametnuta obaveza državama da u svojim ekonomiju svedu na nulu ugljenična isparenja do polovine 21. veka. I Protokol iz Kjota i Parsiki sporazum potpisala je Rusija, ali sporazume nije ratifikovala – jasno je i zbog čega. Ruska ekonomija je visokougljenična, ona je zasnovana na proizvodnji i izvozu nafte i prirodnog gasa. Za Rusiju je ispunjavanje obaveza o dekarbonizaciji povezano s velikim preopterećenjima.

Sa manijakalnom upornošću u većini država su se prihatili sprovođenja dekarbonizacije. Primetićemo da su klimatske bahanalije, koje su počele pre pola veka, sve vreme bile podvrgnute ozbiljnoj kritici od strane naučnika i stručnjaka.Alternativni (zeleni) oblici energije nisu sposobni da u dogledno vreme zamene tradicionalne energente.Ubrzana dekarbonizacije će dovesti do uništenja ekonomije i zaoštravanja socijalnih problema (a može biti, čak i smrti dela stanovništva planete). Kritike su pre svega bile upućene prirodno-naučnim osnovama takozvane teorije staklene baštekoja je, po mišljenju kritičara, zasnovana na falisfikatima i obmanama.

Ruska akademija nauka kao odgovor na molbu ruskih vlasti iznela je svoje mišljenje u prilično iscrpnom izveštaju o Protokolu iz Kjota 2004. godine (koji je potpisao tadašnji predsednik RAN Jurij Osipov). Navodimo ključne stavove iz odgovora naučnika: 1) Protokol iz Kjota nije naučno zasnovan; 2) Protokol iz Kjota je neefikasan u postizanju konačnog cilja Okvirne konvencije OUN…; 3) Ratifikacija Protokola u uslovima postojanja čvrste veze između emisije CO2 i ekonomskog rasta baziranog na ugljeničnom gorivu, znači bitno ograničenje tempa rasta ruskog BDP.

Možemo se setiti intervjua dopisnog člana RAN Andreja Kapice (sina poznatog fizičara Petra Kapice). On je rekao da je saglasan sa desetinama hiljada naučnika u celom svetu u tome da je Protokol iz Kjota iz 1997. – prevara. Kapica je napomenuo da nije klimatska katastrofa već upravo Protokol i „težnje koje stoje iza njega – istinska pretnja čovečanstvu i težak udar na njegovu budućnost.A poznati klimatolog Džejms Hansen otvoreno je nazvaoSporazum prevarantskim.Po mišljenju naučnika efekat staklene bašte – nije čak ni hipoteza, već otvorena obmana. Frederik Sajts (Seitz) bivši predsednik Američke akademije nauka mnogo godina se borio protiv ove lažne teorije. Čak 17 hiljada američkih naučnika je potpisalo kolektivnu peticiju protiv pomenute prevare. Na kraju je realizacija plana dekarbonizacije američke ekonomije doživela kolaps.

Predsednik Donald Tramp je objavio da će zaustaviti deindustrijalizaciju Amerike i započeti obanavljanje njene nekadašnje industrijske moći. Tokom predizborne kampanje on je nazvao globalno zagrevanje mistifikacijom. Najavio je izlazak iz Pariskog sporazuma. U televizijskom obraćanju 1. juna 2017. godine je rekao: „Da bih mogao da ispunim svoj sveti dug, da bih mogao da zaštitim SAD i američke građane, moram da se povučem iz Pariskog klimatskog sporazuma”. Istina, Džo Bajden je opet vratio Ameriku u okvire ovog Sporazuma.

Međutim, naučnici u SAD i drugim zemljama se ne predaju. U avgustu 2022. godine pojavio se dokument pod nazivom Svetska klimatska deklaraija (World Climate Declaration). Dokument ima i podnaslov „Vanredna klimatska situacija ne postoji (There is no climate emergency). Dokument je pripremila inicijativna grupa koja sebe naziva Globalnom klimatskom obaveštajnom grupom (Global Climate Intelligence Group). Na dan 24. avgusta 2022. ispod deklaracije su stajali potpisi 1.107 naučnika i stručnjaka iz mnogih zemalja sveta. Dokumet je otvoren za potpis svim nučnicima koji prihvataju njegove osnovne stavove.

Citiraću delove Deklaracije:Vanredna klimatska situacija ne postoji. Klimatologija mora biti manje politizovana, a klimatska politika mora biti više naučna. Naučnici moraju otvoreno govoriti o neodređenosti i preuveličavanjima u svojim prognozama o globalnom zagrevanju, a u isto vreme, političari moraju nepristrasno izračunati realne gubitke, a takođe i zamišljenu dobit od svojih političkih mera.

Prirodni, a takođe i antropogeni faktori izazivaju zagrevanje. Geološki arhiv pokazuje da se klima Zemlje menjala otkad postoji planeta, sa prirodnim hladnim i toplim fazama. Malo ledeno doba se završilo nedavno – 1850. godine. Zato ne iznenađuje što sada prolazimo kroz period zagrevanja.Zagrevanje je mnogo sporije nego što je pretpostavljeno. Svet se zagrejao mnogo manje nego što je predskazao Međunarodni panel za klimatske promene (IPCC, Intergovernmental panel on climate change) na osnovu simuliranog antropogenog uticaja. Rascep između realnog sveta i modela sveta govori nam da smo daleko od razumevanja klimatskih promena.

Klimatska politika se oslanja na neadekvante modele. Klimatski modeli imaju mnogo nedostataka i nisu verodostojini kao instrumeni politike. Oni ne samo da preuveličavaju uticaj gasova koji stvaraju „efekat staklene bašte” već i ingnorišu činjenicu da je obogaćivanje atomsfere sa SO2 korisno. Postoji dovoljno dokaza da su mere za smanjenje emisije CO2 koliko štetne toliko i skupe!

Skrenuo bih pažnju i na to iz kojih su zemalja naučnici potpisali Deklaraciju. Do 24. avgusta 2022. najveći broj potpisnika bio je iz SAD i Italije (po 168). Slede: Australija – 134, Holandija – 116, Francuska – 94, Kanada – 84, Velika Britanija – 59, Nemačka – 54. Neke zemlje su slabo zastupljene. Na primer, samo 4 potpisa iz takvih zkao što je Rusija, Poljska, Portugalija. Jedan potpis iz Južne Koreje. A Kine među potpisnicima uopšte nema.

Danas se na svetskom tržištu, zbog sankcionog rata kolektivnog Zapada protiv Rusije, naglo povećao deficit tradicionalnih energenata – nafte, prirodnog gasa, uglja, škriljaca. Došlo je do astronomskog skoka cena ovih sirovina. Zelena energetika demostrira potpunu bespomoćnost u pokušaju da nadomesti energetski deficit. Istovremeno sa zamenom ugljeničkih vidova energije zelenim, uočava se i prelazak na one energente koji su u prošlom veku bili žigosani kao prljavi – ugalj, škriljci, treset, drva. A na Zapadu bulazne da se ne sme naruštiti Pariski sporazum o klimi. Ortodoksi borbe protiv „globalnog zagrevanjapozivaju da se učini izbor u korist spasavanja klime čak i ako je zbog toga potrebno zaustaviti industriju i gladovati.

(Prevod Aleksandar Mirković)

(Između sna i jave)

O autoru

administrator

Ostavite komentar