ARGUSOV POGLED

BEOGRADIZACIJA NAUKE

2.416 pregleda
Prvo zdanje Velike škole (Vikipedija)

Analizirajući naučne rezultate objavljene u časopisima sa Tomson-Rojtersove SCI(E) liste, može se reći da univerziteti u Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu uspešno prate Beogradski univerzitet proporcionalno broju zaposlenih istraživača i s obzirom na situaciju da naučni instituti, uglavnom sa sedištem u Beogradu, u dobroj meri doprinose visokom naučnom rejtingu Beogradskog univerziteta.  Da li je opravdano da se od 57 akreditovanih naučnih i istraživačko-razvojnih instituta iz svih oblasti nauke, čak, 51 nalazi u Beogradu?

Prof. dr Miodraga Petkovića

Prof. dr Miodrag Petković

Termin metropolizacija podrazumeva koncentraciju državnih, političkih i administrativnih funkcija, zajedno sa dominantnim ekonomskim, društvenim i kulturnim aktivnostima u prestonioci u odnosu na male gradove. Ovo nužno dovodi do centralizacije finansijske moći, većih resursa, višeg životnog standarda, još izraženijeg razvoja visokosofisticiranih servisa (avio-saobraćaj, bankarstvo, trgovina, međunarodna predstavništva, itd.) u velikim  gradovima, naročito u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju [3].

Šangajska lista pokazuje da se
vodeći svetski univerziteti često
nalaze u malim gradovima, dakle
nemamo koncentraciju vrhunskih
univerziteta u velikim gradovima.

Metropolizacija u zapadnom svetu se pojavila kao kontinuiran proces u eri industralizacije pre 130 godina kada su i nastali veliki gradovi. Nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju su doživele proces metropolizacije veoma naglo u poslednje četiri decenije prouzrokujući brz industrijski rast i nekontrolisan nastanak velikih gradova, često bez planiranja i kontrole [2].

Ovoj grupi država treba dodati i države bivšeg istočnog bloka (Bugarska, Rumunija, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska i države iz sastava bivšeg Sovjetskog Saveza) koje su bile pod nekom vrstom kontrole, sa centralističkim pristupom (nasuprot tržišnoj ekonomiji) i izraženim prioritetnim razvojem u svim oblastima u prestonici, na račun gradova izvan prestonice [1].

U ovim zemljama nužno je došlo do disbalansa u svim nabrojanim aktivnostima u odnosu na regione i gradove van metropola, što je stvarilo uslove za dominantnost i u oblasti nauke i tehnološkog razvoja u pomenutim zemljama, među koje spada i Srbija (koncentracija jakih fakulteta, naučnih instituta, istraživačko-razvojnih instituta, centara izuzetnih vrednosti, naučnih društava, itd.). Mada tema ovog saopštenja pripada više oblasti sociologije i donekle ekonomije, u nastavku će biti izložena jedna kratka analiza problema metropolizacije iz ugla jednog matematičara koji je bio u mogućnosti da izbliza prati trendove u nauci u Srbiji, dvadeset godina kao član Matičnog odbora za matematiku (1990-2010) i pet godina kao član Nacionalnog saveta za nauku i tehnološki razvoj (2010-2015).

Pre analize problema metropolizacije u Srbiji, osvrnimo se na  situaciju u visokorazvijenim zemljama i kako je tamo problem metropolozacije, ako uopšte postoji, rešen. Posmatrajmo Šangajsku listu koja rangira univerzitete u svetu, mada i Tajmsova lista (Times Higher Education – www.timeshighereducation.com) dovodi do istih zaključaka. Napomenimo da Tajmsova lista nije popularna u zemljama bivše Jugoslavije zato što se univerziteti sa tog područja ne nalaze na ovoj listi.

U malim gradovima sveta

Rang univerziteta određuje se na osnovu broja nobelovaca, dobitnika Tjuringove i Fildsove medalje, broja radova u prestižnim časopisima Nature i Science, zatim broja radova u časopisima sa SCI liste, broja citata i broja radova u časopisima čiji impakt faktor spada u gornjih 20% itd. Već godinima prvih deset mesta, sa malim izmenama u poretku, zauzimaju univerziteti navedeni u donjoj listi.

ŠANGAJSKA LISTA (2014)  – RANGIRANJE UNIVERZITETA:

  1.      Harvard University (Kembridž, SAD)
  2.      Stanford University (Stenford, SAD)
  3.      Massachusetts Institute of Technology (MIT) (Kembridž, SAD)
  4.      University of California (Berkli, SAD)
  5.      University of Cambridge (Kembridž, V. Britanija)
  6.      Princeton University (Prinston, SAD)
  7.      California Institute of Technology (Pasadena, SAD)
  8.      Columbia University (Njujork, SAD)
  9.      University of Chicago (Čikago, SAD)
  10.     University of Oxford (Oksford, V. Britanija)

Ova lista pokazuje da se vodeći svetski univerziteti često nalaze u malim gradovima, dakle nemamo koncentraciju vrhunskih univerziteta u velikim gradovima [3].

U nastavku posmatrajmo koncentraciju klastera znanja po gradovima, ograničavajući se na prvih pet mesta prema Šangajskoj listi za 2014. U razmatranje su uzete sledeće oblasti: matematika, fizika,  kompjuterske nauke,  ekonomija,  medicina,  inženjerstvo i tehnologija. Iz tabele 1 vidi se sledeća zastupljenost: Harvard (5), Berkli (5), MIT (4), Stenford (4), Prinston (4), dok se ostali univerziteti  javljaju samo po jednom među prvih pet. Opet, zaključak je da i u naučnim disciplinama prednjače univerziteti u malim gradovima.

Univerzitet u Cukubi ima 18
departmana ili fakulteta, ali
i 500 instituta, od kojih su polovina
državni, a polovina privatni.

U ovom kratkom saopštenju nećemo se baviti dubljom analizom uzroka koji su doveli do ovakve zastupljenosti. Pomenućemo samo da, iako Kembridž pripada široj oblasti Bostona, to nije razlog da Harvard  bude tako dominantan jer je ovaj univerzitet, kao prva visokoškolska ustanova u SAD, nastao kada je Boston bio mali grad bez univerziteta i industrije. Isto se može reći i za Berkli koji je okružen danas velikim gradovima, San Franciskom i Ouklendom. Stenfordski univerzitet se razvio paralelno sa industrijskim razvojem (poluprovodnička i kompjuterska industrija) na području Silicijumske doline gde je i lociran (između San Franciska i San Hozea). Prinston u saveznoj državi Nju Džerzi (SAD) se nalazi  izvan velikih gradova.


Tabela 1

Pre analize problema metropolizacije u Srbiji vredno je navesti jedan vrlo ilustrativan  primer demetropolizacije u Japanu. Univerzitet u Cukubi,  gradu sa 130 hiljada stanovnika, osnovan je 1973. godine da bi se rasteretio preglomazan Tokijski univerzitet. Cukuba je locirana na oko 70 kilometara od Tokija i to je u nekom smislu demetropolizacija Tokija. Univerzitet u Cukubi ima 18 departmana ili fakulteta, ali impozantno je to da ima 500 naučnoistraživačkih instituta, od kojih su polovina  državni, a polovina privatni.

Impresivna je činjenica da u ovim institutima radi 10 hiljada doktora nauka. Imajući sve ovo u vidu, ne čudi što su za 25 godina dobili i tri nobelovca. Tamo je lociran Institut za visoku energiju gde se nalazi veoma moćan linearni akcelerator, tu je najveći kompjuterski centar u Japanu, Centar za predviđanje zemljotresa, Centar za svemirska istraživanja (japanski „Hjuston”) itd. Za vreme svog boravka u svojstvu gostujućeg profesora 2001. godine, autor se uverio da Cukuba zaista s pravom nosi ime „grad nauke”.

Van Beograda šest instituta

Vratimo se na problem metropolizacije u Srbiji. S obzirom na istorijske okolnosti i razvoj obrazovanja i nauke u Srbiji normalno je da se vrhunski fakulteti nalaze u Beogradu. U poslednje vreme, analizirajući naučne rezultate objavljene u časopisima sa Tomson-Rojtersove SCI(E) liste, može se reći da univerziteti u Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu uspešno prate Beogradski univerzitet proporcionalno broju zaposlenih istraživača i s obzirom na situaciju da naučni instituti, uglavnom sa sedištem u Beogradu, u dobroj meri doprinose visokom naučnom rejtingu Beogradskog univerziteta.

Šta učiniti u pogledu instituta?
Ili osnovati još neke institute van
Beograda ili stvoriti zajedničke
institute sa istraživačima sa
Beogradskog univerziteta i instituta.

Upravo iz prethodne rečenice izvire sasvim prirodno pitanje: Da li je opravdano da se od 57  akreditovanih naučnih i istraživačko-razvojnih instituta iz svih oblasti nauke, čak, 51 nalazi u Beogradu? Van Beograda imamo institute u Boru (1), Čačku (1) i Novom Sadu (4). S obzirom na pomenutu činjenicu da univerziteti u Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu imaju veliki broj vrhunskih istraživača, teško je naći objašnjenje i opravdanje za ovakvo „klasterizovanje” instituta u Beogradu i bliskoj okolini. Treba napomenuti da se svi podaci odnose na period do juna 2015.

Nikola Tesla (Vikipedija)

Nikola Tesla (Vikipedija)

Pred Ministarstvom za nauku i, uopšte,  širom naučnom zajednicom Srbije, ali i privrednim subjektima, postavlja se pitanje: Šta učiniti u pogledu instituta? Ili osnovati još neke institute van Beograda ili stvoriti zajedničke institute sa istraživačima sa Beogradskog univerziteta i instituta. Kao jedan primer koji govori u prilog pomenutoj ideji dislokacije/udruživanja vredi pomenuti da samo na tehničkim fakultetima u Nišu u ovom trenutku ima bar 30 doktora tehničkih nauka bez nastavničkog zvanja, sasvim dovoljno za jedan institut tehničkog karaktera. Akcije ovakve vrste u određenoj meri bi usporile odlazak mladih doktora nauka u inostranstvo.

Slična situacija je i u Kragujevcu, Novom Sadu, a verovatno i u Čačku. Prava je šteta da ovakav potencijal ostane neiskorišćen jer mladi ljudi, bez izgleda na dobiju nastavničko zvanje, jedino mogu da pokušaju nastavak karijere u inostranstvu. Na taj način naša država ostaje (verovatno trajno) bez svojih najkvalitetnijih kadrova, a novac uložen u njihovo obrazovanje je investicija bez povratnog efekta. Kadrovsko slabljenje regionalnih centara ima domino efekat jer prouzrokuje slabljenje privrede i dovodi do daljeg odliva stanovništva.

Slično važi i za centre izuzetnih vrednosti. Svi postojeći centri su nesumnjivo zasluženo dobili ovaj status, ali imamo ih deset u Beogradu, jedan je u Novom Sadu, a jedan u Kragujevcu. Sigurno je da postoje dobre naučne baze za pojedine centre izuzetnih vrednosti i u univerzitetskim centrima van Beograda, i na njima je da u najskorije vreme konkurišu i osnuju svoje centre.

Jedan od pratećih problema metropolizacije jeste opadanje broja kvalitetnih studenata na univerzitima južno od Beograda. Za razliku od davnih vremena kada nije bilo problema u nalaženju zaposlenja, danas se studenti iz centralne, a naročito iz jugoistočne Srbije (Zaječar, Aleksinac, Pirot, Leskovac, Vranje) opredeljuju za studiranje na fakultetima u Beogradu (iako je tamo studiranje skuplje), „preskačući” pritom usputne fakultete. Razlog je u najvećem procentu ekonomske prirode jer studenti posle završenog fakulteta u Beogradu imaju znatno veće šanse da nađu posao u Beogradu. U većem obimu i u dužem vremenskom periodu ovo može da ima za posledicu slabljenje naučnog potencijala na univerzitetima van Beograda.

Treba pomenuti i Centar za promociju nauke koji je ponekad bio tema Nacionalnog saveta za nauku i tehnološki razvoj. Možda neki smatraju da je to od sekundarnog značaja, ali autor ovog saopštenja, koji se više od trideset godina bavi promocijom nauke, smatra da je aktivnost Centra od velikog značaja za razvoj mladog naučnog kadra i njihovo uključivanje u naučna istraživanja. Centar je prilično prestonički orijentisan jer se njegovo delovanje van Beograda svodi na jednu manifestaciju godišnje u pojedinim gradovima. Skoro je zanemarljiva aktivnost Centra pri štampanju popularnih časopisa i knjiga, a to bi trebalo da bude jedan od prioriteta.

Na ovom mestu zgodno je pomenuti trojicu popularizatora nauke – Martina Gardnera, Kliforda Pikovera i Jana Stjuarta, od kojih su poslednja dvojica i vrhunski naučnici. Za Martina Gardnera, koji je 25 godina vodio rubriku Mathematical Games  u mesečniku Scientific American, mnogi matematičari smatraju da ima veću zaslugu za razvoj  matematike u 20. veku nego desetina vrhunskih matematičara jer su se u njegove kolumne uključivali poznati svetski matematičari, a lansirane su i nove teorije.

Hugo Štajnhauz i akademici

U probleme metropolizacije, mada više akademskog  a manje ekonomskog karaktera i bez materijalnih posledica, treba pomenuti i Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU), što je nekako i normalno jer je ovaj seminar upravo organizovan od strane jednog odeljenja SANU. Čini se prigodnim započeti  sa jednom anegdotom, u stvari istinitim događajem, a odnosi se na čuvenog poljskog matematičara Huga Štajnhauza koji je propustio da ode na jedan sastanak Poljske akademije nauka. Sekretar Akademije mu se posle sastanka obratio pismom i zatražio da obrazloži svoje odsustvo. Štajnhaus je odgovorio da sve dok ima članova koji ne mogu da objasne svoje prisustvo u Akademiji, on ne smatra za shodno da objašnjava svoje odsustvo.

Pomenuti disbalans u broju akademika
i dopisnih članova SANU sa raznih
univerziteta jasno govori u prilog da
lobiranje i favorizovanje ponekad
prelazi nivo dopuštenog.

Jednostavno rečeno, iako je najveći deo naučnika i umetnika u Akademiji nauka potpuno zasluženo izabran, ima i onih koji to ne zaslužuju. Ne treba kriviti njih, njihova velika želja je razumljiva, ali su odgovorni oni koji su ih neopravdano favorizovali ili vršili pritisak/lobiranje unutar odeljenja SANU ili samom SANU, što je nesumnjivo jedna vrsta nemoralne manipulacije.

U Nišu i Kragujevcu postoje centri (odnedavno ogranci) pri SANU sa tri do pet dopisnih članova ili akademika. Novi Sad je u junu 2015. imao 24 člana (blizu 20%), ostali su iz Beograda. To je veliki disbalans. Da li je ovo realno? Postiglo se mnogo i na univerzitetima van Beograda i Novog Sada, ima dobrih naučnika sa velikim naučnim doprinosom, što se može sagledati iz objektivnih lista. Danas internet omogućava potpuno transparentan uvid u naučne doprinose kandidata.

To je pojednostavilo mogućnost za objektivan uvid  članova Akademije nauka u vrednost potencijalnih kandidata. Međutim, to je omogućilo i poređenje,  što je samo po sebi vrsta super kontrole svih zainteresovanih subjekata, pa i šire zajednice. Transparentnost i lak pristup podacima u današnje vreme omogućio je lakše otkrivanje neopravdanog favorizovanja kandidata.

Postoji jak uticaj različitih centara, pre svega onih iz Beograda i u nešto manjoj meri iz Novog Sada. Pomenuti disbalans u broju akademika i dopisnih članova SANU sa raznih univerziteta jasno govori u prilog da lobiranje i favorizovanje ponekad prelazi nivo dopuštenog. Za matematičare je to prilično jasno, ako ishod glasanja u situacijama u kojima kvalitet ima odlučujuću ulogu nije u skladu sa tzv. normalnom raspodelom (pojam iz statistike koji ukazuje na najverovatniji ishod, u ovom slučaju najobjektivniji izbor pri glasanju), onda je favorizovanje/lobiranje prešlo prag dopuštenog.

U nauci nema demokratije

Pritom se pojavljuje raspodela koja je nepoznata u statistici, ali bi mogla da se nazove dogovornom raspodelom, koja je u koliziji  sa poznatim Benfordovim zakonom [4], dosta korišćenim u svetu za kontrolu i proveru ishoda u najrazličitijim oblastima, uključujući i političke ali i druge izbore. Izbor ne sme biti društvena igra, a pogotovo ne sme biti društvena igra bez granica jer se time  umanjuje rejting i ugled SANU.

Kao što se ne može glasati o tome
da li su Albert Ajnštajn ili Nikola
Tesla, na primer, veliki naučnici ili
ne (elitizam) ili da li su Science i Nature
vrhunski naučni časopisi ili ne.

Za nastalo stanje u izvesnoj meri  krivicu snose i sami profesori sa univerziteta van Beograda koji zbog nesloge, sujete, surevnjivosti, ignorisanja propisanih kriterijuma, etičkog kodeksa ili drugih neakademskih razloga svojim profesorima  (uključujući i akademike) sa vrhunskim naučnim doprinosom uskraćuju produženje radnog odnosa ili izbor u status profesora emeritusa (na Niškom univerzitu ovaj status imaju samo trojica profesora, iako po trenutno važećem zakonu ima mesta za još 11 do 13). Ovakvim pristupom članovi senata i naučno-nastavnih veća direktno utiču na smanjenje rejtinga sopstvenog univerziteta ili fakulteta.

Albert Ajnštajn (Vikipedija)

Albert Ajnštajn (Vikipedija)

Uostalom, već vekovima naučni nivo jednog fakulteta ili univerziteta podižu vrhunski profesori svojim samopregornim radom, a ne čelnici ovih naučnih institucija. Primera rada, visoki rejting čuvenog Kalifornijskog instituta za tehnologiju (Kalteh, Pasadena) uvek se vezuje za rad fizičara i nobelovca Ričarda Fajnmena. Teško da neko zna ko je na čelu Stenfordskog univerziteta (uzgred, oni se stalno menjaju), ali ogromna većina je čula za Donalda Knuta, pionira u oblasti kompjuterskih nauka. Primera ima mnogo, ne samo u svetu, već i u Srbiji. Ukoliko poštovanje naučnog doprinosa nije na prvom mestu, proces demetropolizacije neće imati nikakve šanse na uspeh.

Kraj ove priče o (ne)objektivnosti zaslužuje citat jednog čuvenog naučnika s početka 20. veka, koji često koristi naš poznati akademik Ljubisav Ljubiša Rakić: „U nauci, kao i u elitizmu, nema mesta demokratiji”. Drugačije rečeno, ne bi smelo da se dogovaranjem i preglasavanjem („demokratsko pravo pri glasanju”) odlučuje  o naučnim činjenicama i o naučnim doprinosima naučnika, jer za to postoje sasvim objektivna merila i propisani kriterijumi.  Kao što se ne može glasati o tome da li su Albert Ajnštajn ili Nikola Tesla, na primer, veliki naučnici ili ne (elitizam) ili da li su Science i Nature  vrhunski naučni časopisi ili ne.

Literatura:

[1] L. Bourdeau-Lepage, Metropolization in Central and Eastern Europe – Unequal chances, Report, Université de Bourgogne, Dijon, France.

[2] Metropolisation and Polycentric Development in Central Europe, (editori R. Giffinger, J. Suitner, P. Grohmann), Vienna University of Technology, 2013.

[3] N. Gaussier, C. Lacour, S. Puissant, Metropolitanization and territorial scales, Cities, 20 (2003), 253-263.

[4] É. Janvresse, T. de la Rue, From Uniform Distributions to Benford’s Law, Journal of Applied Probability, 41 (2004), 1203-1210

 

O autoru

Stanko Stojiljković

4 komentara

  • Ovde u SAD skoro smo saznali za online izdanje Galaksije , redovno pratimo veoma dobre priloge iz nauke i sve cestitke urednicima i autorima. Nedavni prilog “Beogradizacija nauke” je izvanredan kriticki prikaz stanja nauke u Srbiji, veoma utemeljen sa jasnim i strogim analitickim prilazom. Tretman nauke u Srbiji poslednjih 5-6 godina je jedan od najgorih u Evropi i to je razlog zasto smo ovde u Americi i sve nas je vise, na univerzitetima i u IT kompanijama. Zanemarivanje nauke vodi ekonomiju i privredu drzave u neminovnu propast. Koncentracija nauke u prestonici je veoma stetna – to u razvijenim zemljama ne postoji. Za takvu “stategiju” najvecu odgovornost snose oni koji su na celu najodgovornijih institucija, od dekana, rektora pa sve do vodecih ljudi u Ministarstvu nauke i obrazovanja (cast izuzecima), i to ne samo u prestonici vec u van nje. Naravno, I njihovi sledbenici i “navijaci” bez integriteta. Trka za pozicijima i privilegijama je postala mnogo vaznija od naucnih doprinosa i razvoja nauke; neakademsko ponasenje, favorizovanje i nepostovanje etike su postali “rak rana” srpske nauke, ali takvo ponasanje je predmet izucavanje oblasti pod nazivom karakterologija Srba, o cemu je jos davno pisao Jovan Cvijic. Steta, velika steta, za veliki broj vrsnih naucnika koji uprkos svemu vredno rade na srpskim univerzitetima I naucnim institutima.

    • Jezgrovitiji, jasniji i tačniji uvid skoro nisam pročitao, svaka čast Ivani! U ovih nekoliko rečenica stala je cela straetgija nauke i visokog obrazovanja Srbije i strategija budućeg razvoja zemlje. Nadajmo se da će neko od državnih službenika imati minut vremena da pročita šta je pomenuta mlada dama napisala.

  • Ovaj članak je, na direktan ili indirektan način, otvorio mnoga važna pitanja o nauci u Srbiji. Ukratko, ali precizno i jasno, u jednom delu članka je ukazano na teško stanje u nauci u Srbiji. Dostupne analize pokazuju da to nije zbog lošeg naučnog kadra već zbog neprimereno niskog finansijskog izdvajanja za nauku od strane države (na godišnjem nivou manje nego za remont 6 polovnih ruskih aviona). Putem analize ponašanja pojedinih institucija, članak ukazuje i na stanje svesti (i savesti) najodgovornijih pojedinaca koji “brinu” o nauci. Navodim jedan primer (nije pomenut u članku): Zar je moguće da Konkurs za nove naučne projekte ne može da se raspiše ni posle dve i po godine?! A to je vreme za koje se naučna saznanja u kompjuterskoj tehnologiji uvećavaju dva puta, dakle eksponencijalno (Murov zakon, prema Gordonu Muru, suosnivaču Intela).

  • Rođen sam u Beogradu, završio fakultet i Beogradu i ovde radim na razvojnim projektima. Pročitao sam odličan članak “Beogradizacija nauke” i bio prilično iznenađen stepenom koncentracije nauke u Beogradu, ali i duboko razočaran zbog stanja nauke u Srbiji. Vrlo uspešni naučnici žive za nauku (i vrlo retko od nauke) i zbog toga njihov naučni doprinos uvek mora da bude dominantan kriterijum i adekvatno vrednovan. U suprotnom, oni će potražiti drugi posao u inostranstvu, naročito mladi, a štetu ima samo država. Da li se neko u resornom ministarstvu zabrinuo zbog toga? Ko se seća bar jednog uspešnog ministra nauke posle profesora Aleksandra Popovića?

Ostavite komentar