SRICANJE ISTORIJE

BLAGO NAŠE UGRABLJENO

300 pregleda
Viktorija iz Kalvatonea/Wikimedia Commons

Muzeji nekadašnjih kolonijalnih sila i danas su puni predmeta, zapisa, dragocenosti, pa i čitavih hramova uzetih sa lokaliteta širom sveta. Kako izgleda borba za njihov povratak?

Nakon Drugog svetskog rata Evropa se nije suočila samo sa ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima.Već u prvim posleratnim godinama povelo se i pitanje kako oporaviti kulturu, i započeta je potraga za izgubljenim umetničkim delima i drugim dragocenostima koje su nacisti nasilno prisvojili iz javnih muzeja i privatnih kolekcija. Dobar deo tog blaga bio je vraćen, ali kome?Mada pojedinci i dan-danas pronalaze umetnička dela koja su pripadala njihovim porodicama od kojih su ih nacisti odneli, u Evropi se odavno odomaćilo mnoštvo predmeta drugih, najčešće kolonizovanih kultura koji su takođe bili stečeni silom. Samim tim, kada su nacisti došli do nekih od njih, to je svakako bilo otimanje, ali ne od pravih vlasnika.

Podstaknut nacističkim pljačkama, UNESKO u Hagu 1954. godine donosi Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba, što je prvi međunarodni dokument ove vrste. Mada prvobitni cilj dokumenta svakako nije bio ispravljanje starih nepravdi prema dalekim zajednicama, on u neku ruku jeste pokrenuo razmišljanja i o onim slučajevima kada nisu Evropljani bili ti koji su trpeli štetu. Štaviše, evropski muzeji su vekovima bogatili i popunjavali svoje muzejske zbirke, kojima se i danas divimo, predmetima sumnjivog porekla. Ne treba uvek da budu okrivljeni oni koji su ih prvobitno doneli, jer na kraju krajeva prve arheologe ne možemo jasno razdvojiti od razbojnika i pljačkaša. Međutim, šta je sa muzejima koji ni danas ne žele da vrate oteto?


(Sarkofag Nedžemanka Wikimedia commons)

Poslednjih godina rasprava o repatrijaciji, tj. povratku umetničkog i kulturnog nasleđa, dobija sve veće razmere, a svetski mediji izveštavaju o primerima uspešnih dogovora i dostizanju pravde na koju se čekalo vekovima. Ali ova borba nije sasvim nova. Mnoge afričke i azijske države su, nakon što su stekle nezavisnost i prestale da budu kolonije, počele da traže predmete koji im pripadaju, ali su decenijama gotovo svi pokušaji bili bezuspešni.

Jedna od značajnijih figura u pregovorima o vraćanju otetog blaga dolazi iz Egipta, države koja je jedna od najoštećenijih i čije se bogato kulturno nasleđe nalazi u muzejima širom sveta. Bivši ministar antikviteta Zahi Havas, inače arheolog, započeo je i pre formalnog osnivanja ovog ministarstva veliku borbu koju nastavlja i danas sa privatnim timom stručnjaka. Početkom 2021. godine Egipat je dobio obećanje od Muzeja Biblije u Vašingtonu da će biti vraćeno nekoliko hiljada predmeta.

Iz SAD je Egipat nedavno uspeo da vrati i zlatni sarkofag sveštenika Nedžemanka iz prvog veka nove ere. Naime, zvaničnici su 2019. godine apelovali jer je na izložbi u muzeju Metropoliten u Njujorku glavna atrakcija bio ovaj artefakt, tvrdeći da je on bio ukraden iz Egipta osam godina ranije, za vreme velikih egipatskih protesta. Reč je o drvenom sarkofagu prevučenom zlatom, u kojem se zapravo više ne nalazi mumija sveštenika. Mada ga je muzej platio oko četiri miliona dolara jednom pariskom trgovcu antikvitetima, američke vlasti su donele odluku da bude vraćen. Predmet je drugim rečima bio plaćen, ali kome? Čoveku koji im je prikazao lažnu istoriju vlasništva u kojoj se našla i navodna dozvola za izvoženje iz zemlje 1971. godine. Egipatski zvaničnici su nekoliko godina i pre ovog događaja upozoravali da bi bilo manje krađa kada bi muzeji prestali da kupuju kradene predmete.

U svojoj borbi Zahi Havas je iz protesta odbijao saradnju sa pojedinim svetskim muzejima poput Luvra, koji je odbijao da vrati freske iz grobnice u blizini Luksora. Dve suprotstavljene strane su imale različite verzije o tome kako su freske došle do Francuske; Havas je suspendovao iskopavanja istraživača iz Luvra u blizini Kaira, a nadležni iz ovog muzeja su na kraju pristali da freske vrate.Međutim, one najvrednije egipatske predmete ni Havas nije uspeo da vrati. Planirani Veliki egipatski muzej, kao najveća ustanova posvećena jednoj civilizaciji, sa stalnom izložbenom postavkom na 24.000 kvadratnih metara, najverovatnije će i nakon otvaranja nastaviti da čeka na čuveni Kamen iz Rozete i na bistu kraljice Nefertiti. U pitanju su najznačajniji artefakt za razumevanje egipatske civilizacije i, sa druge strane, verovatno najveće sačuvano remek-delo egipatske umetnosti.

Kamen iz Rozete je granodioritska ploča na kojoj je 196. godine pre nove ere urezan dekret na tri pisma: starogrčkom, egipatskom demotskom i na hijeroglifima. Poređenjem ova tri teksta dešifrovani su hijeroglifi. Vrednost Kamena iz Rozete uočili su već članovi Napoleonove ekspedicije 1799. godine, koji su ga otkrili u blizini grada Rašida, a o ovom otkriću se odmah pisalo kao o mogućem ključu za dešifrovanje drevnog slikovnog pisma. Ubrzo, 1801. godine, britanske trupe zauzimaju Aleksandriju i tako kamen dospeva u njihov posed, nakon prepirki da li pripada Francuskoj ili Britaniji. O Egiptu ni govora.Kamen je bio prevezen u Britanski muzej, gde je izložen, sa manjom pauzom zbog rata, neprekidno do danas, i jedan je od najpopularnijih eksponata. Egipatske vlasti ga aktivno traže od 2003. godine, ali London odbija da vrati ovaj istorijski spomenik. Najviše što je Britanski muzej uradio do sada je to što je Egiptu poslao repliku, a kao argument da ima pravo da zadrži original navodi se – da ga je Britanija zakonski stekla sporazumom. Međutim, nije reč o sporazumu sa Egiptom već sa Francuskom.

Drugi najvredniji egipatski predmet koji se nalazi u inostranstvu, bista kraljice Nefertiti, najverovatnije je nastao oko 1340. godine pre nove ere i delo je vajara Tutmozisa. Otkrio ju je 1912. nemački tim istraživača koji je predvodio Ludvig Borhart. Mada je u Egiptu tada već važilo pravilo da ako naiđete na do tada neotkrivenu grobnicu, ništa iz nje ne možete da iznesete iz zemlje, Borhart je najverovatnije lagao o značaju ove statue i predstavljao lažna dokumenta. Nakon povratka u Berlin, odnosi je kolekcionaru Džejmsu Simonu, koji je ekspediciju finansirao, a on je pozajmljuje berlinskom Novom muzeju uz molbu da je čuva u tajnosti. Desetak godina statua zaista nije bila izložena nigde, a onda gostuje u više nemačkih muzeja i Egipat odmah počinje da je traži nazad. Međutim, i danas se nalazi u Novom muzeju, za koji nemačke vlasti kažu da je njen zakoniti vlasnik i da je ne treba seliti jer je ovaj muzej „najbolji ambasador Egipta. Najbliže vraćanju je bila tridesetih godina kada je u nemačkim vlastima bilo pojedinaca koji su smatrali da bi to bio dobar diplomatski gest, ali Hitler je navodno odbijao predlog, govoreći da će zbog nje sagraditi nov muzej u kom će ovo čudo biti u središtu i da je se nikada neće odreći.

Zašto danas ovakve predmete muzeji i dalje ne žele da vrate? Ako je u 19. veku odbranu predstavljao argument da će Evropljani to bolje čuvati, danas njegov smisao sve više bledi. Van Zapadne Evrope postoje mesta na kojima bi ove dragocenosti mogle da se čuvaju u pođednako dobrim ili boljim uslovima, a ne fale im ni stručnjaci. Dodatnu vrednost bi dalo to što bi posetioci ove važne delove istorije mogli da sagledaju bliže kontekstu u kom su nastali, i u prirodnom okruženju.


Kamen iz Rozete British Museum

Dobar primer je budući muzej u Egiptu, ali i Novi akropoljski muzej koji je otvoren 2009. godine u Atini, a kojem nedostaje mnogo toga da bi bio potpun. Nisu u pitanju samo delovi ovog „Grada na brdu koji su tokom istorije uništeni, već i oni koji su odneti u različite muzeje širom sveta, a prvenstveno opet u Britanski muzej, u kojem se nalazi gotovo polovina onoga što je ostalo od svetilišta Partenon. Na zvaničnom sajtu Britanskog muzeja se izričito navodi da oni ne misle da grčke vlasti ove skulpture ne bi čuvale kako treba, i da imaju puno poverenje u svoje tamošnje kolege i muzej na Akropolju, ali da smatraju da je „veća korist za javnost da ostanu u Londonu. S obzirom na to da predstavnici Grčke ne prestaju da traže svoje kulturno blago, nedavno je britanski premijer Boris Džonson izjavio da je sve stečeno u skladu sa tadašnjim zakonima i da ostaje u Londonu, napomenuvši usput kako je on oduševljen grčkom istorijom.

Mermer iz Partenona, takozvani Mermer Elgina, naziv je za skup skulptura koje su bile deo hrama posvećenog boginji Atini i drugih građevina na Akropolju, a koje su napravljene pod nadzorom slavnog vajara Fidije. Od 1802. do 1812. godine Tomas Brus, grof od Elgina, prebacio je u London oko polovine ovih skulptura, a kao argument da u tome nije bilo ničeg nelegalnog navodi se da je dobio ferman, zvaničan dokument osmanskih vlasti pod čijom okupacijom je tada bila Grčka. Međutim, takav dokument nigde nije pronađen, a grčke vlasti uporno napominju da je država bila pod okupacijom i da je upitno da li bi uopšte bio validan.

Osmanska vladavina Atinom argument je koji koristi britanska strana koja ne želi da se ovih statua odrekne tvrdeći da ih je grof spasao od propasti. Činjenica je da je Partenon u prošlosti trpeo brojna oštećenja, da je pretvaran i u hrišćansku crkvu i džamiju, u ratu između Osmanskog carstva i Mletačke republike bio korišćen kao skladište baruta i gađan minobacačem, da su u 18. veku tokom svojih putovanja članovi bogatih evropskih porodica obavezno ovde svraćali i odnosili poput suvenira šta god su mogli, smatrajući da će svakako biti uništeno, ali sve je to stvar prošlosti.

Danas ova dela mogu biti bezbedna u Atini, kao što i zvaničnici Britanskog muzeja potvrđuju. Pojedine ankete poslednjih godina pokazuju da znatan broj građana Velike Britanije smatra da skulpture treba vratiti, a s njima se slažu i mnogi istoričari umetnosti, arheolozi. Uostalom, u 19. veku je isti stav imao i lord Bajron, koji je osudio donošenje skulptura u svojoj poemi Hodočašće Čajlda Harolda, za razliku od Džona Kitsa koji je bio oduševljen što su završile u Londonu. Prenošenje ovog blaga nije bilo lako, a procenjuje se da je grof na to potrošio oko milion dolara u današnjoj vrednosti, dok ih je muzeju prodao po manjoj ceni zbog finansijskih neprilika u kojima se našao. Da nije bilo tako, držao bi ih u svojoj kući, kako je planirao.

Štaviše, ponuda da državi proda ove skulpture naišla je na mnogo protivnika. U parlamentu je bilo tesno izglasano da se predlog prihvati, a čuveni Džordž Kruikšank je karikaturom predstavio kako grof pokušava da ih proda Džonu Bulu, personifikaciji Britanije, dok deca plaču: „Ne kupuj ih, tata, ne želimo ih. Dajte nam hleba. Grčka je nezavisnost stekla 1832. godine i od tada pokušava da svoj Partenon ponovo sastavi i to ne samo ovim skulpturama, već i predmetima iz drugih svetskih muzeja, ali priča dobija međunarodni karakter tek osamdesetih godina prošlog veka.

Navodno iz pijeteta prema antičkoj grčkoj umetnosti, zvaničnici Britanskog muzeja neprestano ponavljaju, kao i u slučaju blaga drugih naroda, da ga treba predstaviti „u svetlu celokupne istorije ljudske civilizacije“, a da ova ustanova, kao takozvani univerzalni muzej, pruža priliku da vidite sve na jednom mestu. Međutim, kome pruža priliku? Ako bi se vratili na mesto gde su nastali, posetioci bi dobili priliku da ih vide u ambijentu u kom je grčka kultura i razvijana, a svaki poznavalac ovog istorijskog razdoblja trebalo bi da poseti Atinu, baš kao što bi stručnjak za Šekspirova dela trebalo da poseti London.„Britanski muzeji moraju da se suoče sa stvarnošću da je britanski kulturni imperijalizam mrtav, piše za Gardijan umetnički kritičar Džonatan Džons, i kaže da je sa njim mrtvo i doba kulturnog plena.


Hoa Hakananai’a British Museum

Na stepeništu Britanskog muzeja guvernerka Uskršnjeg ostrva Tarita Alarkon Rapu je 2018. održala konferenciju za medije na kojoj je zatražila da se vrati skulptura koja je uzeta 1868. godine i poklonjena kraljici Viktoriji. Ova skulptura, pod nazivom Hoa Hakananai’a, tipičan je primerak čuvenih statua koje pored neobičnog izgleda imaju i veliki duhovni značaj za lokalno stanovništvo. Prema rečima guvernerke Rapu, njen narod veruje da je džinovska glava reinkarnacija njihovih predaka, pa je zvaničnicima muzeja poručila: „Uzeli ste našu dušu.

Velika Britanija u rešavanju ovih pitanja svakako pokazuje neke od najkonzervativnijih postupaka i stavova, a i nekadašnji premijer Dejvid Kameron svojevremeno je rekao kako „ne veruje u returnizam, odnosno da „misli da to nije razumno. Kao čest argument se navodi i to da britanski zakoni ne dozvoljavaju da se predmeti uklone iz muzejskih kolekcija. Međutim, čak je i Britanski muzej u jednom slučaju morao da popusti.Naime, i ovaj muzej je član takozvane Benin dijalog grupe, zajedno sa muzejima iz drugih zapadnih zemalja i predstavnicima Nigerije. Od 2007. godine oni rade na rasvetljavanju slučaja beninskih bronzi, odnosno više hiljada uglavnom mesinganih ploča i statua koje su britanske snage ukrale iz nekadašnjeg Kraljevstva Benin kada su 1897. uništile grad. Ova umetnička dela su nastajala između 13. i 18. veka, a u doba kolonijalizma je čak vladalo uverenje da je lokalno stanovništvo tehniku njihove izrade videlo i preuzelo od portugalskih trgovaca, što je kasnije opovrgnuto.

Procenjuje se da danas ovih predmeta ima oko četiri puta manje u Nigeriji nego u inostranstvu, a pored Londona najviše ih je u Berlinu. Međutim, u okviru dijaloga uspostavljaju se dogovori o vraćanju i otvaranju nacionalnog muzeja u Lagosu. Nemačka će biti prva koja će predmete vratiti, po trenutnim planovima, 2022. godine.

U međuvremenu, francuski predsednik Emanuel Makron je 2017. godine prilikom posete Burkini Faso izjavio: „Ne mogu da prihvatim da se veliki deo kulturnog nasleđa iz nekoliko afričkih zemalja nalazi u Francuskoj. Mada se već postavlja pitanje šta je od tada konkretno urađeno kako bi se blago vratilo tamo gde pripada, Makron je napravio značajan korak, posebno time što je naručio izveštaj koji su sastavili francuski istoričar umetnosti Benedikt Savoa i senegalski pisac Felvin Sar. Autori ove studije preporučuju da se trajno vrate umetnička dela iz podsaharske Afrike koja je Francuska prisvojila iz svojih nekadašnjih kolonija. Uslov je da zahtev pošalje relevantna država sa preciznim podacima o poreklu predmeta i da obrazloži da li ima uslove za čuvanje.

U Parizu je 2015. godine renoviran Muzej čoveka. Tim povodom Džonatan Džons u Gardijanu piše da je ovo sada moderan muzej i dobar primer da antropološki muzeji ne moraju da budu „rasistička mesta sa sramnim eksponatima, što je ova ustanova u prošlosti svakako bila. Uporedo sa renoviranjem odatle su u Afriku vraćeni posmrtni ostaci Sartjie Bartman, takozvane Hotentot Venere, kako bi se dostojanstveno sahranili.

Ova nesrećna žena iz Istočnog Kejpa početkom 19. veka upoznala je brodskog lekara Vilijema Danlopa, koji joj je savetovao da krene u Evropu gde će se obogatiti zbog svog nesvakidašnjeg izgleda, isturene zadnjice i velikih genitalija. Najpre je poput cirkuske nakaze prikazivana u Londonu gde se gola kretala dok joj je čuvar naređivao šta da radi. Tadašnja društva koja se bore protiv ropstva uspevaju da ovakve predstave zabrane, a Venera svoj nesrećni život nastavlja u Parizu gde je bila deo putujećeg cirkusa nekoliko godina do svoje smrti. Nakon toga glavni Napoleonov hirurg dobija njene posmrtne ostatke, izdvaja u posude mozak i genitalije a ostatak tela izliva u gipsani kalup. Organi u posudama bili su izloženi čak do 2005. godine, a u prošlosti su korišćeni za pseudonaučne radove o superiornosti bele rase.

Ako je Muzej čoveka naveden kao primer ispravljanja ružne prošlosti, u Belgiji je renoviranje kontroverznog Afričkog muzeja 2018. godine imalo drugačije ođeke. Otvaranje su pratili protesti i zahtevi iz Konga da se mnogi ukradeni predmeti vrate. Mada zaposleni u ovoj ustanovi tvrde da nova postavka kritikuje kolonijalizam, i dalje je izložena statua evropskog misionara koji drži afričko dete i na kojoj se nalazi ploča sa natpisom „Belgija donosi civilizaciju Kongu.

Utoku sveopšte pljačke tokom Drugog svetskog rata, nacisti ne samo da su pljačkali već su i sami bili pokradeni. Tako trupe Crvene armije nakon pada Berlina sa sobom odnose brojna umetnička dela čije je poreklo teško utvrditi. Deo je vraćen nakon rata, a dosta toga Rusija uzima u ime kompenzacione restitucije za sva umetnička, kulturna i verska blaga koja su tokom rata na njenoj teritoriji uništena. Osim što se postavlja pitanje da li je ovo pravedno, za mnoge predmete ostaje nejasno kome su zaista pripadali. Dok Nemačka traži da im se ovo blago vrati, velika je verovatnoća da ga treba vratiti nekome drugom. Nemačko-ruski kulturni dijalog je pokrenut 2005. godine kako bi stručnjaci obe zemlje ostvarili saradnju u razrešavanju slučajeva.

Tako je 2016. godine u Ermitažu pronađena statua Viktorija, koja predstavlja boginju Niku na globusu i koja je godinama u skladištu bila pogrešno katalogizovana. Iz Berlina ju je odnela Crvena armija, ali je na most koji povezuje muzeje Altes i Neues doneta iz Italije gde su je farmeri iskopali 1836. godine. Eksperti iz nemačkih i ruskih muzeja još uvek istražuju šta je sve Crvena armija odnela, a među do sada pronađenim predmetima ima onih koji nesumnjivo pripadaju nemačkoj istoriji, što ne znači da je to uvek slučaj. Najpoznatiji je primer Prijamovog blaga koje je u doba Hladnog rata bilo sakriveno od svih, a onda je 1994. godine javno objavljeno da se nalazi u Puškinovom muzeju u Moskvi. Zlatan nakit i drugi predmeti koje je pronašao kontroverzni nemački pionir arheologije Hajnrih Šliman ovde su zaista doneti iz Berlina, ali kome pripadaju?

Ponesen Homerovim epovima, Šliman sedamdesetih godina 19. veka opsednuto traga za ostacima Troje, i na nalazištu Hisarlik u današnjoj Turskoj iskopava ovo blago za koje je verovao da je pripadalo Prijamu, poslednjem kralju Troje. Međutim, kasnije se ispostavilo da je ovaj nakit stotinama godina stariji ako je Prijam umro oko 1200. godine pre nove ere. Tačno poreklo blaga još uvek nije utvrđeno, ali je gotovo sigurno da ga je Šliman prokrijumčario, a kada mu je osmanska vlada ukinula dozvolu za istraživanja, manji deo je vratio kako bi mogao da nastavi. Ti predmeti se danas nalaze u Arheološkom muzeju u Istanbulu, a ostatak je iz Berlina odnet u Moskvu kao nadoknada za nacistička razaranja.

I Konji Svetog Marka, koji se nalaze u Veneciji, doživeli su sličnu seriju krađa. Danas se više ne nalaze ispred ove bazilike već su uneti zbog zagađenja vazduha. Četiri bronzana konja ukradena su u 4. veku verovatno negde u Grčkoj i odneta u Carigrad gde su bili sve do 1204, kada su krstaši osvojili i opljačkali grad. Tada su doneti na svoje navodno pravo mesto, ispred Bazilike Svetog Marka, ali ih i odatle odnose Napoleonove trupe krajem 18. veka i postavljaju na Trijumfalnu kapiju, verujući da je njihovo carstvo legitimni naslednik nekadašnjeg Rima. Posle Bečkog kongresa 1815. doneta je odluka da se impozantne statue vrate – ali Veneciji. Prvobitno mesto njihovog porekla više se nije ni tražilo.

Napoleonova pljačka evropskih umetničkih dela nailazila je na osporavanja i njegovih savremenika, a on je svoja dela pravdao namerom da osnuje takozvani univerzalni, ili enciklopedijski muzej. Ovakvi muzeji bili su deo prosvetiteljske mode, a neki poput Luvra i Britanskog muzeja i dalje sebe smatraju ovakvim kosmpolitskim kolekcijama, što navode kao argument protiv vraćanja predmeta. Mada su eksponati u njima nesumnjivo imali veliku ulogu u obrazovanju, u razvijanju umetničkog senzibiliteta i upoznavanju prostorno i vremenski dalekih kultura kod opšte javnosti, kao što su bili i nadahnuće za umetnike i naučnike, postavlja se pitanje da li su nam danas potrebni. Ove ustanove ne misle da je njihovo vreme prošlo, pa je početkom 21. veka 18 ustanova donelo čak i Deklaraciju o značaju i vrednosti univerzalnih muzeja, što je dovelo do negodovanja međunarodne muzejske zajednice koja u tome vidi pokušaj da se spreči repatrijacija.

Ovaj dokument potpisale su samo ustanove iz Severne Amerike i Evrope, i većina je na engleskom govornom području. Međutim, poslednjih godina kada sve više zemalja pokreće zahteve da se kulturno blago vrati tamo gde pripada i čiji je deo istorije, postavlja se i pitanje da li je doba univerzalnih muzeja prošlo zajedno sa kolonijalizmom. Ako je zadatak muzeja da učini ono što je vredno dostupnim svima, zašto ne približiti najpre onima kojima su ovi predmeti posebno bliski? Zašto svi mi, kojima su ove kulture daleke i egzotične, istoriju učimo istrgnutu iz konteksta?

(Izvor Odiseja)

O autoru

administrator

Ostavite komentar