USHOĐENJE UOBRAZILJE

ČOVEK BOLESTAN NA SMRT

298 pregleda
Autoportret s kosturom

Najčuvenija slika Igora Vasiljeva je autoportret sa kosturom. Kostur drži ruku na njegovom ramenu, posesivno, gotovo kao ljubavni par, što daje nagoveštaj Igorove smrti.

Već u detinjstvu iskazuje burni temperament koji se manifestovao izlaganju raznim vrstama opasnosti. Poslednja takva igra na ivici života i smrti ga je koštala života. Opsesija smrću ga je prožimala do kraja života, samim time uticala i na njegov umetnički opus. Analogiju opsesije smrću i slikarska platna na kojima dominira motiv smrti, Tanatos, koji je Frojd opisao kao nagon za smrću i destrukcijom, nalazi se kod još jednog ruskog slikara, u pitanju je Mihail Vrubelj, a i kod španskog slikara Franciska Goje.

Čuveni danski filozof Seren Kjerkegor je u vezi te opsesije skovao sintagmu koja upravo čini naslov njegovog delaBolest na smrt. U toj knjizi Kjerkegor čoveka sagledava kao biće koje je stalno u krizi, razapet između onog konačnog (smrti) i beskonačnog za kojim teži. U toj sintezi se nalazi paradoks ljudskog života i putem umetnosti čovjek pokušava da se tog paradoksa oslobodi.

Igor Vasiljev je tog paradoksa bio svestan, naslućujući svoju prerenu smrt, pustolovnog duha, on je žurio u svemu. Oženio se pre nego je završio srednju školu. Dobija kćerku Svetlanu. Roditelji mu dovode za učitelja Borislava Mihajlovića Mihiza. Slika strastveno, držeći se maksime Van GogaNijedan dan bez povučene crte na platnu. Upisuje Likovnu akademiju u Beogradu 1948. godine i često ukazi u sukobe s profesorima koji su okrenuti stilu socrealizma.

Taj sukob ću uzeti kao uvod za sledeću vrstu priče u ljudskom životu, tačnije, naredno poglavlje o Igoru Vasiljevu. Lav Tolstoj tvrdi da postoje samo dve vrste priča: stranac dolazi u grad i čovek odlazi na putovanje. Dodao bih i treću vrstu priče, čovek se oseća poput šahovske figure u trenutku kada protivnik za nju kaže: tu figuru ne smeš pomeriti.

Životna priča Igora Vasiljeva se umnogome tiče sve tri vrste priča vezanih za ljudsku sudbinu, onako kako ju je Fridrih Niče okarakterisao kao amor fati” ili ljubav prema zloj kobi sudbine. Igor Vasiljev, svojim nemirnim duhom je prkosio sudbini i sudbina mu je za kratak period njegovog života, za samo nepunih 26 godina dopustila da ga pokolenja pamte kao blistavu zvezdu na slikarskom nebu, baš onakvu kao na slici Zvezdana noć koju je naslikao Vinsent van Gog.

 

Stranac dolazi u grad

Igor Vasiljev rođen je 1928. godine u porodici ruskih emigranata Valentine Kovaljskaje Justinove i Alekseja Aleksejeviča Vasiljeva koji su se upoznali u Beogradu, pohađajući školu slikanja. Kada je nastupila Oktobarska revolucija, porodici Vasiljev je pretilo izgnanstvo. Zajedno sa ruskom elitom, Aleksej Vasiljev (Igorov deda) dolazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1920, koja ih prihvata raširenih ruku.

 

Čovek kao šahovska figura

Iste te 1948. godine dolazi do Rezolucije Informbiroa, sukoba Tita i Staljina. Ali, takođe u javnosti manje bitan sukob Igora i komunističke vlasti. Optužuju ga da je planirao da izvrši atentat na Josipa Broza, što se na kraju ispostavlja kao neslana šala, a ne kao ozbiljan plan. Međutim, Igor se u tom periodu upravo oseća kao šahovska figura kojoj protivnik ne dozvoljava da se pokrene. Tajna policija motri na njega i zahteva da bude njen doušnik. Buntovne naravi, on taj predlog prkosno odbija. Hapse ga 1950. i dobija dve godine robije.

I na robiji slika. Poput Markiz de Sada koji je u zatvoru pisao dela na dugačkoj rolni hartije sastavljenoj od malih komadića da niko ne bi shvatio čime se bavi u tamnici, Vasiljev slika na kutijama šibica, na otpacima papira… U zatvoru je ostalo nešto više od 100 crteža.

Nakon izlaska iz zatvora njegov stvaralački rad je eksplodirao. Može se reći da je 1950-ih dominirao apstraktni ekspresionizam, oblik slikarstva koji je davao prioritet dramatičnim potezima kista i istraživao ideje o organskoj prirordi, duhovnosti i uzvišenom. Ono što je slikarska odlika Igora Vasiljeva jeste da sačuva čoveka i ljudsko lice od nadolazeće pustoši apstrakcije.

To je, takođe, razdoblje u Beogradu kada se ideološki raskrstilo sa socijalrealizmom i kada se bude različite umetničke koncepcije. Te umetničke koncepcije spaja dramatičan egzistencijalistički pogled na svet, izvučeno iz filozofije egzistencijalizma. Očitava se i sklonost ka pesimizmu.

Najčuvenija slika Igora Vasiljeva je Autoportret sa kosturom. Kostur drži ruku na njegovom ramenu, posesivno, gotovo kao ljubavni par, što daje nagoveštaj Igorove smrti. Na slici dominira plava boja, a poslednja faza njegovog slikarstva beše upravo plava. Čuvene su Pikasove faze, jedna od njih je takođe plava faza koju karakterišu sumorna atmosfera–period Pikasovog života ispunjen nemaštinom, neuspehom i depresijom.

 

Čovek odlazi na putovanje

Putovanje najčešće simboliše promenu. Ono često može biti i put u nepoznato. Čovek putuje planski, ali i postoje i putovanja koja su stvar slučajnosti, nagovora. Baš takva putovanja, lišena slobodne volje ili nasumična, ispostave se kao sudbonosna. I ona nam ukazuju na jedno od večitih filozofskih pitanjaDa li uopšte i koliko čovek jeste gospodar svog života? U delu Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita provlači se pitanje slobodne volje kroz lik demona Volanda koji predskazuje smrt Berlioza. On gine tako što ide da telefonira, i našavši se na peronu, Berlioz se iznenada okliznuo i pao pod voz koji mu je odrubio glavu. Voz je došao glave i Vasiljevu. 

Igor Vasiljev (Wikipedia)

Vasiljev je otišao na svoje ispostaaviće se poslednje putovanje na nagovor prijatelja.Išli su na izlet u Ravanicu. Dugo se predomišljao, da bi na kraju pristao. Ostavlja trudnu suprugu. Zvanična verzija kaže da je poginuo tako što je ispao iz voza dok se pentrao po njemu. Kasnije, njegova smrt je postala predmet rasprave i raznih pretpostavki, pokrivena velom misterije. Priče su išle u nekoliko verzija, osim one zvanične da je život izgubio zbog nesrećnih okolnosti, ostale verzije govore da je izvršio samoubistvo ili da iza njegove pogibije stoji komunistička vlast.

Mistifikacija smrti umetnika je čest slučaj. U 20. veku bilo je takvih primera još u vezi kojih se nagađalo da je smrt umetnika u stvari ubistvo od strane tajne komunističke policije. Neki od njih su: Jesenjin, Majakovski, Miljković, Harms…

Borislav Pekić je jednom prilikom izjavio:„Igor Vasiljev je poginuo. Istraga je utvrdila da je pijan ispao iz voza ili izvršio samoubistvo. Među nama je, međutim, vladalo uverenje da je ubijen.

Njegovo mrtvo telo je pronađeno ispod mosta. Most kao simbol spajanja, spojio je Igora Vasiljeva s drugim svetom, a na ovom će ostati upamćen kao zlatni dečak srpskog slikarstva.

(Pulse)

O autoru

administrator

Ostavite komentar