ZOV BUDUĆNOSTI

DIGITALNO STARENJE

256 pregleda
Ilustracija

Možemo li da predvidimo kako će kroz tri decenije izgledati penzionerski dani?

Tim istraživača sa Državnog univerziteta Arizone, predvođen Lorenom Vitikomb Kiler i Majklom Bernstinom, pokušao je da predvidi kako će izgledati penzionerski dani u Sjedinjenim Američkim Državama kroz tri decenije. Oni su predstavili četiri potencijalna scenarija za život najstarijih članova društva 2050. godine. Nakon dvodnevnog ispitivanja i brojnih radionica, istraživači su identifikovali ključne karakteristike svakog od mogućih scenarija.Da bi predviđanja bila što preciznija, ispitanike su podelili po grupama i sa njima razgovarali o različitim temama: medicini, gerontologiji, javnom zdravlju, veštačkoj inteligenciji, robotici, naučnoj fantastici, hemiji, ekonomiji, politici, novinarstvu. Sva četiri scenarija za budućnost starenja izvedena su na osnovu temeljne analize odgovora anketiranih i njihovih razmišljanja o budućnosti, dok je posebna pažnja posvećena odnosu koji oni imaju prema novim tehnologijama.

Svaki scenario dobijen je kombinovanjem dve varijable koje su se tokom razgovora sa ispitanicima izdvojile kao najrelevantnije. Prvi parametar dobijen je klasifikacijom odgovora na pitanja kao što su: „Koje vrste pametnih tehnologija će biti dostupne starim ljudima 2050. godine? Hoće li oni imati izbor pri njihovom odabiru? Od čega će taj izbor zavisiti?” Osim toga kako će se starije osobe u budućnosti prilagoditi promenama u digitalnom okruženju, istraživače je zanimalo i u kom pravcu će se menjati međugeneracijski odnosi, tačnije, kako će se mlađe generacije ophoditi prema starijima.

 

Starije osobe koje pre pandemije nisu bile socijalno integrisane i adekvatno obučene za korišćenje računara i mobilnih telefona u još većoj meri isključene su iz društvenog života. Oni su se zapitali hoće li se jaz između generacija, oličen u sarkastičnom komentaru „okej, bumeru”, dodatno produbiti ili će se fokus preusmeriti na veću brigu i uvažavanje osoba koje su zakoračile u „treće doba”. Ovo pitanje nije značajno samo za položaj najstarijih, već i za kvalitet života pripadnika takozvane „sendvič generacije”, koji se nose sa dvostrukom odgovornošću. Pored brige o deci, njihova obaveza je da vode računa i o svojim roditeljima, bakama i dekama. Dakle, druga varijabla tiče se međugeneracijske integrisanosti i toga u kojoj meri će stariji ljudi biti uključeni u društveni život.

Prvi scenario. Starost je period života kojem se mnogi raduju. Sam odlazak u penziju ne predstavlja veliku promenu i manje je formalan nego ranije. Automatizacija i nove tehnologije promenile su prirodu rada i tako doprinele razvoju na polju tehnoloških i kreativnih industrija i obrazovanja. U ovim oblastima posebno se cene starije osobe, jer su svedočile velikim promenama i samim tim stekle ogromno iskustvo u pojedinim poslovima. Sasvim je normalno da ljudi u osamdesetim godinama rade nekoliko sati dnevno, a poslovi kojima se bave najčešće podrazumevaju mentorstvo i pružanje konsultantskih usluga. O onima koji, pak, nisu pronašli svoje mesto u spomenutim oblastima i teže dolaze do posla u poznim godinama, staraju se njihovi potomci.

Napredak u medicini i zdravstvu – omogućen prikupljanjem biometrijskih podataka, stalnim nadgledanjem zdravstvenog stanja i sve većom zastupljenošću „pametnih domaćinstava” – produžio je životni vek Amerikanaca, posebno onih sa srednjim i visokim primanjima, pa više nije tako neobično i retko kada neko napuni sto godina. Uobičajeno je da stariji ljudi žive zajedno sa mlađim članovima porodice, ali to često dovodi do tenzija i međugeneracijskih sukoba. Iako su se pametne tehnologije pokazale kao višestruko korisno oruđe za negu, istovremeno su postale i pretnja po privatnost i autonomiju starijih osoba. Vlada, osiguravajuća društva i velike korporacije ne ostavljaju izbor kada je reč o upotrebi naprednih tehnologija, pa monopolsko poslovanje budi sumnju u njihove dobre namere i utiče na to da mnogi, sa razlogom, pomisle da benefiti ne nadmašuju potencijalne rizike.Pametna okruženja iz 2050. godine zaista nude mnoštvo pogodnosti za stariju populaciju. Oni se u takvom okruženju mogu lakše povezati i pronaći utočište u virtuelnom svetu, koji je, pak, u stalnom dodiru sa promenama koje se događaju u stvarnosti. Ono što zabrinjava jeste ekonomska nejednakost koja pripadnike najsiromašnijih društvenih grupa sprečava da se lakše adaptiraju u novonastalim okolnostima, kao i diskriminacija starijih osoba.

 

Drugi scenario. Za razliku od prvog scenarija, izbor pametnih uređaja i internet provajdera je ogroman, dok kvalitet, pouzdanost i bezbednost variraju. Na njihov odabir prevashodno utiču cene, a potom i nivo tehnološke pismenosti stanovništva. Zato i dalje postoje društvene grupe koje ne mogu da priušte najbolju negu i visok kvalitet života. Građani svih uzrasta spremni su da prodaju svoje podatke u zamenu za pristup najnovijim tehnološkim uređajima, dok neki informacije o sebi pružaju ne bi li dobili popust na kupovinu prehrambenih proizvoda ili odeće. Zdravstvene ustanove ne nadgledaju starije osobe bez njihovog odobrenja, ali je praćenje svakog koraka na radnom mestu ustaljena pojava. Kao i u prvom scenariju, zahvaljujući tehnološkim inovacijama, životni vek bogatih stanovnika Sjedinjenih Američkih Država duži je od 100 godina, dok i one sa nižim primanjima zdravlje dobro služi i u osmoj i devetoj deceniji. Više generacija stanuje pod istim krovom, a stariji od 65 godina teže da budu zaposleni kako bi doprineli kućnom budžetu porodice. Oni uglavnom biraju kancelarijske poslove koji ne zahtevaju fizički rad, a istovremeno im omogućavaju lični napredak zbog kojeg se osećaju zadovoljno i ispunjeno.

Treći scenario. Nerazumevanje među generacijama još je izraženije nego početkom 21. veka. Usled automatizacije nestali su brojni tradicionalni poslovi, a klimatske promene opustošile su pojedine delove planete. Mladi smatraju da je generacija njihovih roditelja odgovorna za ove kobne posledice, doživljavaju je kao sebičnu generaciju i krive ih zbog toga što su potrošili dragoceno vreme i resurse ignorišući klimatske promene i ekonomske nejednakosti unutar društva. Odgovornost za kvalitet života po penzionisanju skoro u potpunosti je individualna i zavisi od finansijskih uslova. Oni koji to sebi mogu da obezbede postaju deo segregiranih zajednica opremljenih pametnim uređajima. Ove zajednice nude penzionerima mogućnost da se angažuju u društvenom životu, da se obrazuju, sarađuju ili da se igraju u okruženju virtuelne i augmentovane stvarnosti. Ali čak i oni koji nemaju mogućnost da postanu deo ovih zajednica dobro su tehnološki potkovani i nastoje da svoje domove opreme pametnim uređajima. Ipak, bez obzira na sve to, oni su usamljeni i otuđeni od ostatka zajednice, jer društvo ima diskriminatoran odnos prema starijim osobama.

Četvrti scenario. Starenje je postalo nešto poput nacionalne opsesije. „Ikseri” i „milenijalci” digli su glas i založili se za formiranje „sela za stare”. Ako bi ova ideja bila sprovedena u delo, stariji ljudi širom Amerike mogli bi da provedu starost u svojim domovima, okruženi komšijama sličnih godina, a na raspolaganju bi im bilo mnoštvo pametnih uređaja. Težište više nije na produženju životnog veka po svaku cenu, već na poboljšanju kvaliteta života. Radni vek je produžen, a stariji građani predstavljaju važnu ekonomsku i političku snagu. Revolucija na polju tehnologije velikih podataka (Big data) podstakla je razvoj monitoringa, odnosno praćenja pojedinaca, njihovih porodica, pa i čitavih zajednica – da bi se stekao uvid u njihovo zdravstveno stanje i na osnovu toga predložila adekvatna terapija, odnosno promena u ponašanju ili lečenju. Mnogo se govori o ugroženoj privatnosti, a rigorozne bezbednosne standarde mogu da ispune samo velike korporacije. Iako ima dosta onih koji nisu srećni zbog prelaska na režim totalnog nadgledanja, 2050. godine građani su već uveliko stekli naviku da različiti informacioni sistemi opsedaju njihove domove i radna mesta.

Svi ovi scenariji, koje su javnosti predstavili Vitikomb Kiler i Bernstin, trebalo bi da doprinesu diskusijama o tome u kom pravcu će se dalje razvijati američko društvo, ali i da upozore na potencijalne rizike. Pametna okruženja iz 2050. godine zaista nude mnoštvo pogodnosti za stariju populaciju. Oni se u takvom okruženju mogu lakše povezati i pronaći utočište u virtuelnom svetu, koji je, pak, u stalnom dodiru sa promenama koje se događaju u stvarnosti. Ono što zabrinjava jeste ekonomska nejednakost koja pripadnike najsiromašnijih društvenih grupa sprečava da se lakše adaptiraju u novonastalim okolnostima, kao i diskriminacija starijih osoba. Zato stručnjaci iz Arizone, pozivajući se na svoja četiri scenarija, naglašavaju da je društvo to koje oblikuje pametna okruženja, a ne obrnuto, kao i da je u dinamičnoj i složenoj realnosti punoj neizvesnosti nemoguće zamisliti samo jednu viziju budućnosti.

Kada govorimo o četiri scenarija za budućnost starenja koja su nam prikazali istraživači sa Državnog univerziteta u Arizoni, važno je da imamo na umu da se njihove prognoze prvenstveno odnose na društvo Sjedinjenih Američkih Država. Pametna domaćinstva koja se spominju u studiji podrazumevaju kontrolu nad radom sistema grejanja, električne energije, klima-uređaja i ventilacije, kao i sigurnosnih sistema u kući. Neki pametni domovi opremljeni su i audio i video sistemima koji se lako kontrolišu pomoću mobilnog telefona ili putem interneta. Dobijeni rezultati i potencijalni scenariji mogu da budu veoma korisni onome ko se odluči na korak da slično istraživanje sprovede i u nekom drugom delu planete, ali samo ako uzme u obzir demografske karakteristike i društvenu sredinu u kojoj boravi lokalno stanovništvo. Tako je, na primer, oko 20 procenata populacije u Evropskoj uniji starije od 65 godina, dok se prema izveštaju Evropskog parlamenta procenjuje da će 2070. godine svaki treći stanovnik unije pripadati ovoj starosnoj grupaciji. Srbija je u evropskom vrhu po broju starijih od 65 godina, a trend starenja stanovništva traje duže od decenije, baš kao i na najvećem delu Starog kontinenta.

Ako bismo formu istraživanja iz Arizone želeli da primenimo u Srbiji, najpre bi trebalo da se upoznamo sa ambijentom u kom trenutno žive starije osobe u našoj zemlji. Visine penzija kod nas znatno se razlikuju od penzija u razvijenim zemljama Evropske unije, pa je zbog toga jedan broj penzionera primoran da radi čak i kada stekne uslove za penzionisanje. Pripadnici starije populacije koji danas u Srbiji koriste pametne tehnologije, najčešće to čine kako bi putem video-poziva lakše stupili u kontakt sa svojim potomcima i drugim članovima porodice koji stanuju u drugim mestima, a neretko i u drugim državama. Iako je prošlo više od 10 godina od pokretanja portala eUprava, pogodnosti ove platforme većinski koristi mlađa populacija. U opisu ovog portala stoji: „Zbogom čekanju u redovima, gužvama na šalterima ili pogrešnim brojevima telefona, Elektronska uprava vam omogućuje da veliki broj administrativnih poslova završite daleko komfornije iz svog doma, kancelarije, ili čak u pokretu, putem mobilnih uređaja, tako da vam ostaje više vremena za stvari koje su zaista bitne.“ Nema sumnje da bi u idealnom slučaju sve navedeno trebalo da bude tačno, ali se u ovom momentu sa sigurnošću može reći da veliki broj građana, a posebno penzionera, nije uspeo da se prilagodi novim okolnostima. To se lako može uočiti po redovima koje svakodnevno viđamo ispred pošti, banaka, komunalnih službi i opštinskih šaltera.

 

Srbija je u evropskom vrhu po broju starijih od 65 godina, a trend starenja stanovništva traje duže od decenije, baš kao i na najvećem delu Starog kontinenta.

 

Tačno je da mladi često nemaju strpljenja, a ni vremena, da starijim članovima porodice objasne kako da koriste internet usluge. Takođe, premalo je programa i kurseva posvećenih edukaciji starijih osoba koji bi im umnogome olakšali život. Uostalom, kao što piše na početku ovog teksta, tek trećina penzionera u Srbiji koristi računar. Iz današnje perspektive teško je zamisliti kako će penzionerski dani izgledati u Srbiji kroz nekoliko decenija.

Digitalna revolucija odvijala se pred očima onih koji su rođeni u drugoj polovini i krajem dvadesetog veka. Oni imaju potpuno drugačiji pristup pametnim tehnologijama od svojih roditelja, jer su iz prve ruke posmatrali transformaciju iz analogne i elektronske tehnologije u digitalnu. Ipak, bez obzira na to, i u mlađoj populaciji i dalje ima još mnogo onih koji nisu adekvatno osposobljeni za rad i komunikaciju u virtuelnom okruženju. Samim tim, njima neće biti tako lako da proprate sve nadolazeće promene i održe korak sa novim tehnologijama. Zbog svega toga, potrebno je raditi na unapređenju tehnološke pismenosti stanovništva, a uporedo sa tim neophodno je postepeno razvijati bolju mrežu zdravstvene zaštite i pažljivo upravljati penzionim fondom. Samo u tom slučaju digitalno okruženje i pametni uređaji moći će da dostignu pun potencijal i ostvare svoju svrhu.

(Ilustracije Jakov Jakovljević)

(Elementi)

 

O autoru

administrator

Ostavite komentar