ALHEMIJA DUHA

DISIDENT NEODUSTAJNI

2.578 pregleda
Nikola Milošević (Vikipedija)

U Jugoslaviji i Srbiji disidentstvo nije bilo pomodarstvo, već istinsko stradanje. Nikola Milošević je ispunjavao sve kriterijume i po mišljenju mnogih njegovih savremenika bio je jedini disident u režimima vladavine Josipa Broza, Slobodana Miloševića i demokratskih diktatora – razbijača ostataka smislenosti organizovanog života u Srbiji. Da li je moguć politički raj na Zemlji?

radenovic

Akademik Dragan Radenović

Nikola Milošević jedan je od prvih hipstera u jugoslovenskom društvu, zaklon od stvarnosti nalazio je u egzotičnoj prirodi sveta filozofije. Nebrojeno puta se potpuno odricao svih uverenja, koja je sa žarom prihvatao i strasno ih zastupao, po istom redosledu kako su posstajala njegove opsene. Od komuniste do monarhiste. Bio je uveren da postoji pravda za sve.

Postali smo bliski, gotovo biografski prijatelji, od susreta kada me je pozvao i saopštio da je prevazišao srdžbu zbog poraza u finalu takmičenja u retorici. Pobedio sam ga desetak godina ranije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Hipster ideologiju svoje impozantne fizičke predstave muškarca, za koga su se lepili ženski pogledi, potvrđivao je u slobodama koje je izborila rock and roll generacija. U javnosti se, po pravilu, pojavljivao u odelu, retko bez kravate, a sako je u svakoj kombinaciji, akademskoj ili sportskoj, odražavao dendi stil, u stvari njegov vizuelni retro imidž.

Društvena realnost svih sistema
u kojima je živeo, a potvrđivala je
moć opisanu delom Nikole Makijavelija,
gurala ga je u dobrovoljno ropstvo.

Izraz Normana Majlera da su hipsteri moderni egzistencijalisti, razvedeni od društva, stalno na putu samospoznaje, u potpunosti je odgovarao ovom društveno i politički angažovanom profesoru, kada se imenica čovek pisala velikim slovom. Najavio je da će hipster potkultura, u paradoksu istorijske neodređenosti budućeg vremena, biti jedan od dominantnih trendova u 21. veku.

Mnogo više pažnje poklanjao je neobičnim objašnjenjima nego razmatranju činjenica. Vrlo često je pokušavao da sagleda okolnosti koje su opovrgavale logična tvrđenja. Ta kolebanja između stavova, koje nije mogao dokazati, uveravala su ga da čovek nema mere, da nema mira ni cilja dok ga nevolja i nemoć ne nateraju da se smiri. Njegov razbarušeni optimizam, sagrađen od cigala pesimističke materije, bio je inspirativan, pravi majdan podsticaja na filozofsko razmišljanje.

Umišljena sloboda

Posebno je davao prvorazredno značenje umišljenoj slobodi da, iako profesor i tako državni službenik, može da zastupa humanizam, makar se život drastično obračunavao s njime. Društvena realnost svih sistema u kojima je živeo, a potvrđivala je moć opisanu delom Nikole Makijavelija, gurala ga je u dobrovoljno ropstvo.

Upozoravao je na novo vreme koje je otvorilo vrata zlu i pokvarenosti koji su izazvali jugoslovenski građanski rat. U trpeljivosti je video jedinu mogućnost i garanciju mira između novonastalih država. Njegova metafora o približavanju Vartolomejske noći na Balkanu ovih dana poprima dimenzije neizbežnog događaja. Ostala je nerazjašnjena dilema kome se obraćao govoreći da će biti otvorena Pandorina kutija, čemu smo mi danas svedoci. Bio je jedan od prvih koji je najavio da je svet uplovio u razdoblje „ni rata, ni mira”, da je nestala granica između rata i mira.

Nikola Milošević se nalazio na klackalici zapadne demokratije i savremenih teoretičara koji demokratski sistem podrazumevaju kao jedinu notornu istinu i pod čijim uticajem bi filozofija trebalo da se obraća javnosti i da od nje traži da prizna određene vrednosti i ljudima pruži razloge za prihvatanje. Amerikanac Džon Rols sa svojom „Teorijom pravde” i Karl Poper sa „Otvorenim društvom…” pokrenuli su pitanja kojima su njgovim razmišljanjima bila bliska, jer je bio uveren da filozofija pruža moderno utemeljenje vladajućoj demokratiji. Podržavajući Rosov stav da pravda ne trpi kompromise bilo je opredeljujuće u borbi koja se u filozofiji vodi između pravednog i dobrog.

Vladajući utilitarizam stoji na stanovištu da pravedno postupanje zavisi od opšteg dobra i da je stvarnost nadređena pravednom, dok je Nikola Milošević smatrao da pravedno mora biti superiorno nad dobrim. Ovo je posebno isticao obrazlažući svoju poziciju u sagledavanju ideološke borbe između liberalizma i socijalizma, koja traje još od Francuske revolucije. Različiti oblici socijalizma ističu jednakost i socijalni preobražaj društva, dok liberalizam daje prednost slobodi i građanskim pravima.

On se zalagao za onaj liberalizam koji omogućuje ekonomsku sigurnost socijalno ugroženih ali, za razliku od socijalizma, ne želi da žrtvuje slobodu i građanska prava zbog socijalnih nejednakosti. Tvrdio je da takav liberalizam ne mora biti uslovljen kapitalizmom, jer je cilj čoveka, u suštini umnog bića, da pronađe najracionalnija sredstva i metode i da na moralnim osnovama stvori uređeno društvo. Unutar određene društvene zajednice ljudi bi trebalo nepristrasno i bez spoljašnje prinude da ostvaruju sopstvene interese, ali da svojim odlukama prvenstveno vode računa o ugroženim i socijalno slabim pojedincima. Tako bi svaki pojedinac, čuvajući smisao pravednosti, imao šansu za potpuni i ostvaren život koji odgovara ljudskoj prirodi. Verovao je da bi na ovaj način demokratija postala ubeđenje svih.

Advokatov primer

Primer advokata Dušana Tomića iz Međaša i Sarajeva, koji je za vreme građanskog rata u Bosni i Hercegovini, osnovao Dečju ambasadu, čije su postojanje priznale OUN i druga tela međunarodne zajednice, Nikola Milošević je često isticao. Iako nikome od učesnika u verskom i multietničkom sukobu nije bio po volji, a bio je zatvaran i podvrgnut mučenju u logorima sve tri zaraćene strane, Dušan Tomić je sa svojim saradnicima spasio više od 36.000 dece svih uzrasta i pripadnosti. Jedinstveni princip praštanja, kojim se ruvodio ovaj advokat, gospodin i stradalnik, i osećaj za pravdu u analizama Nikole Miloševića dali su značajan doprinos teoriji pravde nastaloj u prosvetiteljstvu i izraženoj u poznatoj paroli „Sloboda, jednakost, bratstvo”.

Pojedinačno nasuprot opštem i
protiv homogenizovanjnja ljudi u
bezličnu masu, ostao je njegov testament.

Kao jedan od osnivača Srpske liberalne partije, Nikola Milošević je na ovom iskustvu zaključio da bi načela zapadne demokratije trebalo spojiti sa dostignućima socijalne države. Burna vremena, bremenita neočekivanim događajima, od vijetnamskog preko svih potonjih ratova do sukoba u kojem je nasilno nestala legitimna članica međunarodne zajednice – Jugoslavija, uticali su na formiranje mnogih studentskih i drugih pokreta u cilju oblikovanja konačnog izgleda i afirmacije teorije pravde. Posebnu važnost predstavlja stečeno opšte uverenje da je za zajednički život ljudi pravda isto važna koliko i istina o saznanju sveta. Stanje pravednosti i institucije koje ljudskom razumu potvrđuju pravdu mogu steći autoritet istine jedino ukoliko se uklone prisutne nepravde…

Nije slučajno što se embrion duha umetničke istine u umetnostima u ovom našem vremenu pojavljuje u „realističkim” detaljima portreta, u literaturi porodičnog romana, sa arhitekturom koja je primerena čoveku i porodici, nasuprot megatrgovinskim centrima, muzika se od hevi metal nesnosne buke i škripe crnačkog, pa repovanja belaca, uporno vraća potrebi prirode ljudi u skladu sa kosmičkom harmonijom unutrašnjeg bića celokupne civilizacije. Sport i šah se u granicama čoveku datih fizičkih i racionalnih fantazija bore na život i smrt sa zloupotrebama farmakološke industrije okrećući se antičkim idealima jedinstva duha i tela. To ohrabruje i budi nadu da dolazi kraj bezglavom postmodernizmu i da će budućnost ponovo afirmisati lepotu.

Za profesora Nikolu Miloševića JA je oličavalo štit odbrane od virtuelne stvarnosti, sajber sveta i apstraktnih istina. Pojedinačno nasuprot opštem i protiv homogenizovanjnja ljudi u bezličnu masu, ostao je njegov testament, a idealizovani put ka cilju humanosti jedinstvena tapija, čemu je podredio svoj život. Njegov put jeste bilo putovanje u nepoznati svet, ali upravo ta avantura nagovestila je tragove smisla o predstavama u obrisima naših želja za svetom pravičnosti. U činjenici da je svaki čovek nepoznati svet za sve ostale ljude nalazio je odgovore svojoj radoznalosti o sadržaju i doprinosu i jedinstvu pojedinačnih duhovnih univerzuma u jednom zajedničkom – sveljudskom.

Istinsko stradanje

U Jugoslaviji i Srbiji disidentstvo nije bilo pomodarstvo, već istinsko stradanje. Nikola Milošević je ispunjavao sve kriterijume i po mišljenju mnogih njegovih savremenika bio je jedini disident u režimima vladavine Josipa Broza, Slobodana Miloševića i demokratskih diktatora – razbijača ostataka smislenosti organizovanog života u Srbiji. Kritika agresivne i bezobzirne političke demagogije kojoj su građani i danas neprekidno izloženi, a ona je osnova svim ovim sistemima, bila je kobna za njegovo zdravlje.

Obraćao se slušaocima ujednačenim
glasom, taman u ditirambima iz čega
se propinjao usud zebnje što se
prenosio na prisutne.

Zastupanjem moderne antropologije, protivno sholastičkim varijacijama licemerne političke teorije i prakse u demokratiji kao takvoj, predočavao je zbunjenom građanstvu eskalaciju egzistencijalne opasnosti od nekompetentnih pojedinaca i grupa za koje se, koristeći pravo izbora, opredeljuju. Obraćao se slušaocima ujednačenim glasom, taman u ditirambima iz čega se propinjao usud zebnje što se prenosio na prisutne. Mi, tada slušaoci, danas vidimo da je tragedija neizbežna…

Indikativno je razmišljanje ovog univerzitetskog profesora da čovek nije kruna stvaranja. Kolebljivost koju čovek projavljuje, lakovernost i objektivna slabost opisuju njegovu nesigurnost i raspetost između suprotnosti aktuelne stvarnosti. Svaki stav čoveka ima svoj protivstav, kao što za svako njegovo, na prvi pogled utemeljeno mišljenje, postoji protivno mišljenje, odnosno iza svakog dokaza nalazi se protivdokaz. To je potvrda teze da je um čoveka, koji ga izdvaja iz prirode, naročito nepouzdan. Nikola Milošević je u skepticizmu učenja poznoantičkih mislilaca, posebno u Sokratovoj mudrosti „Znam da ništa ne znam” nalazio osnov za kritičku ocenu svog povremeno iskazanog političkog oportunizma. Objektivno nesaglediva razmera neznanja navela ga je da ne prihvati kulturu u kojoj je živeo kao vrednosni uzorak drugim kulturama i da počne sumnjati i u sam evrocentrizam.

Njegovo bogato životno iskustvo, a posebno događaji na samom kraju 20. veka tokom razornog bombardovanja Jugoslavije, bacili su jarku svetlost na varvarizam NATO civilizacije. Pisao je i govorio da su pale maske lažnih težnji o višim ciljevima u ostvarenju ljudskih prava, tolerancije i raspodele znanja. Zloupotreba vulgarne sile i nepoštovanje osnovnih načela međunarodnog prava, koje je obezbeđivalo sigurnost najvećem broju malih država i naroda, navele su ga na dilemu prikloniti se radostima ovozemaljskog života ili onostranom spasenju.

Na kraju, ali ne i poslednju svoju tvrdnju, Nikola Milošević je temeljio na uverenju da je politički raj na zemlji moguć ukoliko je vlast zasnovana na umu, jer ona je legitimna jedino u slučaju kada su vladari podvrgnuti strogom odabiru. Kinetičku energiju sila objektivne moći za dobrobit naroda i države, po njegovom mišljenju, sadrži jedino kolektiv kompetentnih pojedinaca u okruženje vladara koje je on izabrao. Otrežnjujuće iskustvo koliko politički moćnici malo uvažavaju obrazovane i umne ljude nije ga sprečilo da ispod slojevitih naslaga svog velikog iskustva i znanja razvija i afirmiše zarazni optimizam pozitivnih političkih predstava i stvaralačkog društvenog entuzijazma.

Umesto epiloga

Dijalog – Mihajlo Marković (levo) i Nikola Milošević (autor Dragan Radenović)

Dijalog – Mihajlo Marković (levo) i Nikola Milošević (autor Dragan Radenović)

…liftom do vrha, po izlasku skrenete levo i stepenicama na šesti sprat, zatim desno do kraja hodnika, poslednja soba s leve strane, preko puta toaleta, broj 628…

Kroz poluotvorena vrata bolesničke sobe kroz širom otvoreni prozor, na kraju hodnika, diopiralo je strujanje vazduha iz mračnih oblaka tog kišnog popodneva beogradske jeseni. S vazduhom smo ušli profesor Đorđe Lazin, profesor Božidar Radenković i ja. Nikola Milošević je ležao sklupčan iza vrata, pokriven kratkim ćebetom i ostatkom jorgana u navlaci. Porodica mu još nije donela presvlaku i ćebad… razumeli smo.

Uz izvinjenje otišao sam do ve-cea i s vrata se vratio, videši polupune pisoare i klizavi, zarđali čučavac. Trojica profesora su se ćuteći gledala. Jedino je čovek s velikim stomakom, u postelji levo, govorio svoj monolog koji, verovatno, nije završio pred posetiocima. On je povratnik, treći put boravi u Bolnici za pulmologiju Kliničkog centra. Ima potrebu da nam opiše bolest našeg prijatelja i stanje u zdravstvu. Kaže da je bio generalni direktor velikog samoupravnog preduzeća, a u tranziciji postao bogat biznismen. Rak pluća, koji nikako da izbaci, zaustavio ga je na putu uspeha. Ako bude trebalo opet će se vratiti da pobedi napast.

Pomirljivo, sa setom u glasu, zaključio je da uslovi nisu bogznakakvi, ali tvrdi da ih leče najbolji lekari, specijalisti svetskog glasa. U protekla dva dana otkako je primljen naš prijatelj odneli su tela trojice obolelih, na njihova mesta došli su novi.

U nekoliko navrata Nikola Milošević je bezuspešno pokušao da motkom za pritvaranje prozora dohvati ostatke masne boje koja se ljuštila s plafona, čije su trake lagano lelujale na blagoj promaji. Nije se saglasio da to ja uradim, da ne bih uskovitlao prašinu, što bi mu petorica cimera zamerili. Rastali smo se uz obećanje da ćemo se uskoro opet videti.

Sva trojica smo kao po nečujnoj komandi izlazeći, onako preko ramena, pogledali na oprano voće u kesama u kojima smo ga doneli, ostavivši ih na podu ispod kreveta, u visini bolesnikove glave. I danas, posle protekle decenije, čekam da mi se pogled vrati s tog šestog sprata.

Beograd nema skulpturu ili spomenik posvećen nekom filozofu. „Dijalog” je predlog za  spomen-obeležje u otvorenom prostoru Studentskog parka, a predstavlja raspravu – dijalog između dvojice filozofa, akademika Mihajla Markovića i akademika Nikole Miloševića. Oni su gajili kolegijalno poštovanje jedan prema drugome, iako su njihovi stručni, teorijski i životni pogledi na stvarnost bili suprostavljeni. Kao savremenici jednog uzburkanog i neizvesnog razdoblja u istoriji naše zemlje, raspolagali su velikim uticajem i imali su izuzetan autoritet u širokoj i akademskoj javnosti.

Skulptura „Dijalog” jezikom vizuelnih komunikacija opisuje suštinu odnosa dvojice značajnih ljudi, a istovremeno i trenutak kada stariji Mihajlo Marković temperamentno, s naglašenim pokretom, iznosi svoju tvrdnju, a Nikola Milošević sluša. Po uzoru na antičke mislioce, koji su nagoveštavajući verbalnu odbranu prebacivali kraj toge preko podlaktice desne ruke, Nikola Milošević mirno prati izlaganje svog suparnika, s mantilom preko ruke.

Predviđeno je da spomen-obeležje, visine figura od oko 2,5 metra, bude odliveno u bronzi.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • SJAJNI TEKSTOVI, NE MOGU NIGDE DRUGDE VIŠE DA SE PROČITAJU, NEGO LI U NOVOJ GALAKSIJI
    SVAKA POHVALA I DIVLJENJE UREDNIČKOM TIMU I AUTORIMA

Ostavite komentar