ATINSKI TRG

EVOLUCIJA MATERIJE

460 pregleda
Wikimedia Commons

Pored gravitacije, ona ima još jednu veoma važnu osobinu: da evoluira, ako pod tim pojmom mislimo na način delovanja, način postojanja, to jest na broj atributa koji su imanentni konkretnoj formi.


Nikola Pilipović

Šta je to materija, šta je to supstancija? Još je Šopenhauer izričito izjednačio ta dva pojma, nasuprot Kantu koji ih je mešao sa materijalnim objektom, kako mu je kad odgovaralo. Filozofi danas su, nekad izričito a nekad skriveno, prihvatili da su ta dva pojma jedno te isto, ali više od toga, zajedno s fizičarima, znamo samo ono što pokazuje svekoliko iskustvo: da se materija javlja u dva oblika kao materijalni objekt i kao energetsko polje i da podleže gravitaciji.

Ustvari – znati iz iskustva – jeste tautološki iskaz, jer to sledi iz definicije pojma znanje: znanje je iskustvena istina. Međutim, teorija evolucije materije pokazuje da materija, pored gravitacije, ima još jednu veoma važnu osobinu: da evoluira, ako pod pojmom evolucija mislimo na način delovanja, način postojanja, to jest na broj atributa koji su imanentni konkretnoj formi. Već iz same definicije pojma znanje jasno sledi da više od toga ne možemo saznati, jer ne možemo iziči iz sopstvenog iskustva, iz sopstvenog postojanja makar ga proširili na ceo kosmos, što uzgred rečeno nije ni moguće. Jer će sva saznanja biti samo kružni odnosi između objekata i energetskih polja.

I gore od toga, naš kosmos bilo kako da je nastao – delovanjem nekog tvorca, u velikom prasku (VP) ili kao večito kruženje materije – deo je neke veće celine (o kojoj moramo misliti opet kao o delu neke još veće celine), a deo se ne može saznati iz samog sebe već samo iz celine kojoj pripada, što je jedna tautologija (jer celina je, po definiciji, više od sopstvenog dela, a saznati deo znači odrediti ga u odnosu na celinu) i time je nesporna istina. Ipak, ne možemo odoleti iskušenju te uporno pokušavamo izići iz sopstvenog iskustva i saznati šta je to materija, šta je ovaj svet, šta smo mi sami. Time se prvo počela baviti religija, ali je vrlo brzo postala sredstvo manipulacije i osvajanja vlasti.

Razmišljajući kroz ideju evolucije materije ta osnovna forma bi morala da ima najmanji broj atributa, a to je nula, to jest ona ne bi ni postojala jer ne bi mogla ni na koji način da deluje, da se ostvari, ili ako se zadovoljimo sa jednim atributom to je onda materija, te izgleda da je gravitacija taj osnovni atribut.

Potom je došla filozofija koja se nešto sporije potčinila vlasti religije i izgubivši slobodu misli izgubila je i sopstvenu ideju – traganje za istinom i umesto toga postala je tumač i zagovornik religije. Fizika je najdalje otišla u toj zabludi, ali ne svojom voljom već voljom bića civilizacije. Ona se upustila u Sizifov posao da nađe osnovnu formu materije – na primer Higsov bozon – iako niti ima bilo kakav kriterijum, niti bi ga mogla imati, kojim bi odredila da je ta forma osnovna, niti može stići dalje od toga da je ta forma materijalni objekt ili energetsko polje, što već znamo.

Naravno, razmišljajući kroz ideju evolucije materije ta osnovna forma bi morala da ima najmanji broj atributa, a to je nula, to jest ona ne bi ni postojala jer ne bi mogla ni na koji način da deluje, da se ostvari, ili ako se zadovoljimo sa jednim atributom to je onda materija, te izgleda da je gravitacija taj osnovni atribut. Ali moramo imati na umu da je i ta forma najprostija samo u našem ikustvu te da se vrtimo u krugu. Ali, usputna dobit za biće civilizacije – državu je veoma velika jer to je njena evolucija, kojom ona stiče prednost u opštoj kompeticiji sa ostalim državama. Nažalost, za čoveka je to degradacija i degeneracija, a u ovoj završnoj fazi bića civilizacije i tragedija.

Upuštajući se sve dublje u strukturu materije, što zahteva eksperimente na sve višem potencijalu, fizičari misle da su sve bliže razumevanju VP i razumevanju kosmosa mešajući dva potpuno različita pojma: strukturu materije u koju zaista sve dublje prodiru (ali čemu nema kraja) kroz sve zahtevnije eksperimente, sa tumačenjem kosmosa koje je čisto nagađanje jer počiva na mnogo hipoteza, a neke od njih su čista fikcija: početak vremena, početak prostora, inflacija, sva materija kosmosa je došla u tom VP, Hablov zakon, da ne pominjemo nagađanja o tamnoj materiji i tamnoj energiji.

Rudareći sve dublje u prošlost da bi rešili nerešiv, metafizički problem oni stvaraju privid da će time saznati i budućnost, što je i kao ideja nemoguće. Jer, ostajući u kauzalitetu – a fizika ne može izići iz njega – mogu znati samo sadašnjost, a prošlost i budućnost su van njenog domena. Prošlost zato što fizika može da tumači samo fenomen, a njegov uzrok ne može jer bi to bilo tumaćenje uzroka iz posledice, što je nemoguće. A budućnost zato što se svaki kauzalni niz gasi već posle nekoliko fenomena zbog disipacije energije.

Svesni toga i filozofi i fizičari su odustali od bilo kakvog predviđanja budućnosti, i pojam budućnosti je nestao, pa se ne treba čuditi što je i budućnost nestala. Čovek koji se diči osvajanjem kosmosa, i vladavinom planetom, ne samo da nema pojma kakva ga budućnost čeka, niti ima ikakvu ideju o tome kako bi je saznao, već uopšte ne razmišlja o njoj. Ne zna čak ni to da nju kroji biće civilizacije – država po svome razlogu u kome je njegovo vreme isteklo. Jer, naizgled paradoksalno, suprotno svetu kauzaliteta koji je ograničen samo na sadašnjost, svet slobode – života, sveden na singularitet, živo biće, neizbežno evoluira i time određuje sopstvenu budućnost.

Evoluciju materije možemo rastumačiti i bez ikakvih saznanja fizike, što ne znači i bez ikakvog iskustva, jer sve što mislimo o prirodi odnosi se na ovaj nama dostupni svet. Ako pod evolucijom mislimo na uvećanje načina delovanja, na umnožavanje atributa koji određuju dati objekt, onda moramo poći od toga da materijalni objekt postoji zato što je potencijal veze njegove strukture viši od potencijala okruženja. Jer da nije tako verovatnoća njegovog opstanka bila bi ravna nuli. I drugo da složeniji objekt ima niži potencijal veze od potencijala veze svojih delova, jer biti složen od delova znači da može biti rastavljen na njih. Kada bi potencijal veze složenog objekta bio viši od potencijala sopstvenih delova, onda bi se sa povećanjem potencijala okruženja do nivoa raspada tog složenog objekta pre toga raspali i njegovi delovi, to jest on se ne bi mogao rastaviti na prostije, a to je suprotno pojmu složenog objekta.

Znači evolucija materijalnih objekata je tekla u smeru od prostijih ka sve složenijim. Ali to je suprotno uobičajenoj formulaciji drugog zakona termodinamike: verovatno je da će u svakom fenomenu složen i uređen materijalni objekt preći u manje složeno i manje uređeno stanje. Tu formulaciju sam i ja koristio za definiciju živog bića. Šta je tačno? Zakon porasta entropije, koji se obično zove drugi zakon termodinamike, apsolutno je tačan jer ispravna formulacija glasi: verovatno će se desiti ono što je verovatnije, pošto je to samo jedna tautologija. Ali i formulacija da je verovatnije da će se složeni objekt degradirati je tačna, jer to je primena na konkretne uslove na domen potencijala u kome mi, kao organska bića, opstajemo jer tu je verovatnije da će se složeni objekt degradirati.

Napravićemo digresiju neophodnu da to rastumačimo. Ako pretpostavimo da postoji evolucija kosmosa, da su sadašnji objekti proistekli iz nekih prostijih, na šta ukazuje svo naše iskustvo, onda ne pozivajući se na fiziku, na njeno tumačenje VP, već samo na sam pojam evolucije, možemo zaključiti da je ona počela od najprostijih, što znači nerastavljivih, objekata. Naravno, najprostijih koje znamo, jer kao što smo razjasnili sam početak je metafizička ideja, to su elektroni i protoni (ili šta drugo, svejedno). Padom potencijala kosmosa iz te prve forme nastale su složenije forme, to jest atom vodonika. Tada je počela gravitaciona faza evolucije, jer su usled gravitacije nastale mnogo veće aglomeracije, zvezde. Njihovom evolucijom nastao je helijum a njihovim raspadom, usled pada potencijala nastali su i ostali lakši elementi. U drugoj generciji zvezda, u kojima su bili i ti lakši elementi nastali su i ostali i od njih je sačinjen sav kosmos.

Dalja evolucija, nastanak jedinjenja bila je moguća tek na mnogo nižem potencijalu, na planetama i tada su nastala jedinjenja, prvo neorganska a potom i organska ali samo najprostija. Moramo se podsetiti da je sama mogućnost postojanja, to jest održavanja materijalnog objekta, tačnije njegovih atributa, jer oni su ono što se menja u fenomenu, zasnovana na pamćenju. Inače bi u svakoj promeni nastajao neki drugi objekt, sa drugačijim osobinama, atributima i nikakav kauzalitet između stanja pre i posle fenomena ne bi postojao, to bi bio haos o kome je Kant govorio. Sa umnožavanjem atributa uvećava se i pamćenje, jer se na više načina pokazuje postojanje objekta.

Međutim, gravitacija planete je postala ograničavajući faktor jer ne mogu nastati objekti sa manjim potencijalom veze od potencijala okruženja, od gravitacije. Taj problem je prevaziđen u fluidu, u vodi u kojoj se gravitacija poništava potiskom ako objekt ima istu specifičnu težina kao i voda. Sa hlađenjem okeana nastajale su sve složenije i time i sve labilnije forme. Tako su nastala složena organska jedinjenja sa milionima atoma i veoma velikim pamćenjem pošto je to uslov njihovog postojanja isto kao i za bilo koji neorganski objekt. Pošto je potencijal veze tih organskih jedinjenja bio vrlo nizak, onda je u svakoj promeni postojala verovatnoća da se neki atom odvoji, te kauzalitet, održanje atributa, zahteva da se on nadoknadi.

Znači osobine ovih jedinjenja da se regenerišu a to se ne može razlučiti od reprodukcije jeste čist kauzalitet koji podleže zakonima fizike. Ma koliko bili dugački lanci ovih organskih kiselina, a najduži su oni RNK (ili DNK, svejedno), oni ostaju u kauzalitetu, koji ne može kauzalno preći u svoju negaciju u slobodu – život, jer suštinska razlika između kauzaliteta i njegove negacije je u tome da u kauzalitetu je način postojanja, to jest broj atributa objekta tačno određen ma kako da je veliki, a u negaciji kauzaliteta u slobodi on je, po samoj definiciji, neograničen pošto se ne održava u promeni. Ali to nije onaj haos, koji je predviđao Kant, jer novonastali atribut je samo bezgranično mali deo ostalih atributa koji čine materijalni objekt koji se kauzalno održavaju, to jest objekt se održava.

Nije moguće napraviti skok sa ograničenog broja atributa – ponašanja na neograničeni beskonačni, jer sloboda to znači. Ali treba imati na umu samu ideju slobode – života koja se ostvaruje kroz kauzalni krug, koji, po definiciji predstavlja slobodu – život, to jest da njegova veličina nije ničim određena, on može biti veoma mali, može da bude infinitezimala, veličina koja teži beskonačno malom. To znači da novi atribut, koji nastaje nekauzalno, slučajno, greškom u reprodukciji može zaiskriti i nestati bez ikakvih posledica, ali može i ostvariti agresiju i dobit. Ako je ostvario dobit ta forma je povećala verovatnoću svoga opstanka i taj gen ostaje. A u milijardama milijardi molekula RNK u toku milijarde godina, rotacijom Zemlje, smenom dana i noći te početne forme bile su izložene stalnoj promeni jer je, usled promene potencijala okruženja danju energija prelazila sa okruženja na formu a u toku noći obratno, sa forme na okruženje. Time je znatno uvećana verovatnoća oštećenja materijalne strukture i pojava genetske greške forme te su nastajale i nestajale milijarde novih atributa, a oni koji su na neki način ostvarili dobit za objekt povećali su verovatnoću njegovog opstanka.

Tako je nastajala sve veća sloboda, sve veći život, sve veći kauzalni krug što pokazuje da, po samoj definiciji, život nije atribut imanentan biću kao takav kao celovitost, što pretpostavlja filozofsko i naučno mnenje, već se kvantifikuje kao skup atributa koji u tom trenutku određuju objekt. Drugačije rečeno, o slobodi – životu može se misliti samo kroz vremensku dimenziju, kroz delovanje objekta, živog bića. Ta bezoblična masa je imala kontinualan prelaz u okruženje, ali odnos te forme prema okruženju jeste agresija kojom ona ostvaruje dobit, te je relativno brzo moralo doći do diferenciranja forme na deo koji koristi agresiju i na deo koji trpi agresiju, što je ostvareno stvaranjem polupropustljive opne i time ja nastalo živo biće. Jer već složena i uređena forma zadovoljava prvu premisu (da je složena i uređena) o pojmu živog bića, nastankom života ostvaruje se i ključna druga premisa (da opstaje kroz komunikaciju sa okruženjem), a samim opstankom i treća (da opstaje, traje), a ograničavanjem forme svi njeni delovi su uključeni u podelu poslova, podelu dobiti i time i u podelu vlasti, te je ispunjena i četvrta premisa (da biće ima jedinstvenu volju).

Svaka forma koja opstaje, pa i to prvo biće mora da ima bar dva životna ciklusa. Jedan kojim regeneriše svoju oštećenu materijalnu strukturu i opstaje kroz reprodukciju, koji se ostvaruje kontinualno – to je unutrašnji životni ciklus (UŽC) – i drugi kojim ostvaruje dobit iz okruženja, koji se ostvaruje kada potencijal forme prevaziđe potencijal okruženja, te se ostvaruje diskontinualno – to je spoljašnji životni ciklus (SŽC). Izgleda kao da taj zahtev zadovoljava i RNK (naravno i DNK) ali nije tako jer kod njih je to jedan proces: atom koji je ispao kauzalno se popunjava istim takvim. Kod živog bića SŽC je komunikacija sa okruženjem koja mora biti dvosmerna: delovanje okruženja na biće i delovanje bića – kroz kauzalni krug – što je negacija kauzaliteta i time je i agresija bića na okruženje. Ono biće koje je došlo do više načina odnosa sa okruženjem, to jest do više atributa, što znači do većeg znanja, a to je evolucija koja je uvek i samo evolucija znanja bića, ima veću verovatnoću opstanka. To je suština pojmova i suština odnosa između pojma prirodno odabiranje, koje je samo proces promene bića prema zakonu veće verovatnoće i pojma evolucije koja je uvećanje znanja, načina postojanja, koja je imanentna samoj materiji i koja se u domenu slobode – života ostvaruje kroz singularitete, živa bića koja su u međusobnoj kompeticiji oko korišćenja dostupnih resursa okruženja, te opstaju kroz prirodno odabiranje.

Ali prirodno odabiranje nije uslov evoluciji, već samo ubrzava evoluciju konkretnog živog bića, pošto je ona imanentna samoj materiji. Evolucija živih bića se nastavila stvaranjem složenije forme na osnovi masene komunikacije u kojoj su ostvareni podela poslova, podela dobiti i podela vlasti, to je organizam, biće koje ima sopstvene UŽC i SŽC, ali je i prvobitna forma, ćelija, zadržala svoje cikluse, te ono ima 4 životna ciklusa. Pošto je ćelija nosilac informacija o biću to izgleda kao da je narušen prvi princip hijerarhije: deo je određen celinom kojoj pripada. Ali nije tako, jer ćelija sadrži ne samo plan materijalne strukture organizma već i plan njegovog UŽC i, što je najvažnije, sadrži znanje sopstvenog UŽC i SŽC, i znanje kako izgraditi organizam, zato je ona složenija od organizma iako je njegov deo. A konkretna ćelija u organizmu je određena podelom poslova, podelom dobiti i podelom vlasti i utoliko je određena kao deo veće celine.

Kroz organizam evolucija neuporedivo brže napreduje i relativno brzo prevazilazi njegov evolucioni i energetski potencijal te nastaje nova forma – zajednica, biće civilizacije zasnovano na informacionoj komunikaciji govorom Homo sapiensa, biće sa 6 životnih ciklusa. To nije kruta forma već skup organizama koji zadržavaju svoju slobodu delanja i mišljenja ali su izgubili primarnu slobodu, a time i evoluciju, jer su u potpunoj podeli poslova, podeli dobiti i podeli vlasti svoju volju podredili volji zajednice – bića civilizacije. Biće civilizacije je suštinski drugačije od organizma jer samo formira svoju materijalnu strukturu i svoj UŽC, čime se menja i redosled faza evolucije. Pošto je nivo znanja bića civilizacije dostigao potencijal koji je neuporedivo veći od potencijala materijalnih resursa okruženja i uvećava se višestruko eksponencijalno, to u kompeticiji sa drugim bićima civilizacije – državama, evolucija postaje cilj i država podređuje svoju materijalnu strukturu i svoj UŽC ubrzanju evolucije.

To je revolucija u evoluciji materije gotovo uporediva sa nastankom slobode – života, jer materija sama određuje svoju svrhovitost, naravno u okviru imperativa evolucije, ali je određuje prema svojoj volji, što znači da sama sebe proizvodi, uz ograničenje da još uvek ne može da zameni svoju osnovu – organizam, čoveka. U toj evoluciji značajan momenat je potpuno osvajanje suvereniteta kroz formu takozvane demokratije, i isključenje čoveka iz vlasti kao remetilačkog faktora evolucije. Ali potencijal organske osnove je prevaziđen, ne samo kao evolucioni već i kao energetski jer organski molekuli su na najnižem potencijalu veze, čime je ograničena i evolucija jer se ona ostvaruje kroz KK što znači kroz agresiju na okruženje, ali to je istovremeno i agresija na sopstvenu osnovu pošto okruženje čine živa bića a čovek opstaje samo u takvom okruženju.

Međutim, biće civilizacije je došlo do saznanja neuporedivo većeg potencijala subatomskih fenomena i do saznanja veštačke inteligencije zasnovane na tim fenomenima sa takođe neuporedivo većim potencijalom veze i već je duboko zašlo u transformaciju na neorgansku osnovu. Time ono završava ideju evolucije jer u celosti samo proizvodi svoju materijalnu strukturu i svoj UŽC, te ostaje izloženo samo imperativu evolucije u svom SŽC. Da se podsetimo, evoluira živo biće, ali u domenu slobode – života ta evolucija se sastoji samo u evoluciji znanja a materijalna forma je sekundarna i određena je dostignutim nivoom evolucije, te bez obzira što su te forme veoma različite to je jedno te isto biće jer je njegova odrednica znanje koje opstaje i evoluira. Biće civilizacije – država postavši demokratska je apsolutni suveren na planeti. Ali postojanje više država proizvodi, za evoluciju, sporedne i remetilačke fenomene. Zato je budućnost u stvaranju globalne države, jednog bića civilizacije koje bi vrlo brzo prešlo u neorgansku formu ili, što je verovatnije, prvo će preći u neorgansku formu koja kroz informacionu komunikaciju elektromagnetnim poljem čini jedno biće na celoj planeti. Time je budućnost potpuno i neizbežno određena.

Za čoveka to je već dogledna apokalipsa, a za neorgansko biće to je evolucija i transformacija u neke nove forme sve dok ne dostigne nivo evolucije u kome je potencijal agresije veči od potencijala veze sopstvene materijalne strukture i ne uništi samo sebe. To je moguće već na ovom nivou evolucije, jer nuklearna energija daleko prevazilazi potencijal organske materije i može se desiti da čovek u svom remetilačkom delovanju, u onom malom delu suvereniteta koji neizbežno ima kao jedina materijalna forma kroz koju postoji i deluje biće civilizacije, ubrza i svoju apokalipsu i apokalipsu bića civilizacije.

O autoru

administrator

Ostavite komentar