SKLAPANJE PAMĆENJA

KO JE BIO STVARNI ISUS

1.717 pregleda
Ilustracija

Vernici ga poštuju kao Sina božjeg. Skeptici ga odbacuju kao legendu. Umetnici su ga prikazivali u obličjima koja su odražavala njihovo vlastito doba i okruženje.

Kabinet Euđenija Alijate u Jerusalimu liči na dom bilo kog arheologa koji češće prlja ruke na terenu nego što sređuje i čisti svoju kancelariju. Izveštaji sa iskopavanja nagurani su u police zajedno s rolnama traka za merenje i ostalim alatkama za posao. Izgleda kao kancelarija svakog arheologa koga sam srela na Bliskom istoku, samo što Alijata nosi čokoladnosmeđu odoru franjevačkog fratra i njegova baza je u Samostanu bičevanja. Prema crkvenom predanju, ovaj samostan se nalazi na mestu na kojem su Isusa Hrista, osuđenog na smrt, rimski vojnici bičevali i stavili mu krunu od trnja. Predanje je reč koju često čujete u ovom delu sveta, u koji dolazi mnoštvo turista i hodočasnika privučenih desetinama lokaliteta koji su, po predanju, bili ključni u Hristovom životu – od mesta njegovog rođenja u Vitlejemu do njegovog groba u Jerusalimu.

Vernici u Crkvi Svetog groba u Jerusalimu kod obnovljene Edikule, kapele koja je po hrišćanskom predanju podignuta na mestu gde je sahranjen Isus Hrist. Oči sveta bile su uprte u kapelu 2016. Godine kada su restauratori otkrili ostatke drevne grobnice iza njenih ukrašenih zidova. (Profimedia/Shutterstock)

U Jerusalimu Isus je izlečio paralizovanog čoveka kod obrednog bazena okruženog s pet tremova, zvanog banja Vitezda, piše u Jevanđelju po Jovanu. Mnogi stručnjaci su sumnjali u postojanje tog mesta sve dok arheolozi nisu otkrili njegove jasne tragove ispod ruševina ovih crkava starih više vekova. (Shutterstock)

Za jednog arheologa koji je postao novinar, kao što sam ja, svesnog da postoje čitave kulture koje su cvetale i propadale jedva ostavivši neki trag o sebi, potraga za delićima života konkretne osobe u drevnom okruženju deluje kao zaludan posao, kao da jurite duha. Zato sam ja tokom svojih čestih poseta Jerusalimu stalno svraćala u Samostan bičevanja, gde mi fra Alijata uvek poželi dobrodošlicu i zamišljeno i strpljivo sluša moja pitanja. Kao profesor hrišćanske arheologije i direktor muzeja Studium Biblicum Fransciscanum, on je deo sedmovekovne franjevačke misije usmerene na zaštitu i brigu o drevnim verskim lokalitetima u Svetoj zemlji – a od 19. veka i misiju naučnih iskopavanja.

Kao čovek vere, fra Alijata pomiren je sa onim što arheologija može ili ne može da otkrije o centralnoj ličnosti hrišćanstva. Bila bi retkost, bilo bi čudno da imamo arheološke dokaze za konkretnu osobu od pre 2.000 godina”, priznaje on dok sedi zavaljen u stolici, u svojoj monaškoj odori, prekrštenih ruku. Ali ne možete reći da Isus nije ostavio traga u istoriji.” Ubedljivo najvažniji – i verovatno najsporniji – tragovi leže u tekstovima Novog zaveta, naročito u njegove prve četiri knjige: jevanđeljima po Mateju, Marku, Luki i Jovanu. Ali kakve veze posao arheologa ima s tim drevnim tekstovima pisanim u drugoj polovini prvog veka i predanjima koja su oni nadahnuli?Predanje uliva više životnosti u arheologiju, a arheologija uliva više životnosti u predanje”, odgovara fra Alijata. Ponekad se dobro slažu, ponekad ne”, onda malo zastaje i blago se smeši:Što je zanimljivije.”

Uz blagoslov fra Alijatate, zapućujem se Hristovim stopama prateći priču koju su o njemu ispričali jevanđelisti i koju su tumačile generacije proučavalaca. Nadam se da ću usput otkriti kako se hrišćanski tekstovi i predanja nose sa otkrićima arheologa koji su pre oko 150 godina počeli ozbiljnije da kopaju i prosejavaju peskovitu Svetu zemlju.Ali pre nego što otpočnem svoje hodočašće, moram da postavim bombastično pitanje koje vreba iz senke istraživanja o istorijskom Isusu. Da li je moguće da Isus Hrist zapravo nije ni postojao i da je cela živopisna priča čista izmišljotina? To tvrde neki istaknuti skeptici – ali ne i stručnjaci, kako sam otkrila, naročito ne arheolozi čiji rad svaku maštariju i doslovno spušta na zemlju.

„Ne znam nijednog klasičnog naučnika koji dovodi u pitanje istorijsko postojanje Hrista”, kaže Erik Majers, arheolog i profesor u penziji Univerziteta Djuk. Vekovima se polemiše o detaljima, ali niko ozbiljan ne sumnja da je Isus istorijska ličnost.”Slično sam čula i od Bajrona Mekejna, arheologa i profesora istorije na Atlantskom univerzitetu na Floridi:Ne znam ni za jednu drugu ličnost koja se toliko dobro uklapa u svoje doba i okruženje, a da ljudi ne veruju da je postojala”.

Ruševine Irodijuma, jedne od brdskih tvrđava Iroda Velikog, podsećaju na represivnu vlast Rimskog carstva. Neki stručnjaci Isusa smatraju društvenim revolucionarom čija je prava misija bila promena režima, a ne spasenje duša. (Shutterstock)

Čak i Džon Dominik Kroson, bivši sveštenik i kopredsednik Isusovog seminara, kontroverznog akademskog foruma, smatra da radikalni skeptici preteruju. Razumljivo, priče o Isusovim čudima – rečima je lečio bolesne, mnoštvo ljudi nahranio je s malo hleba i ribe, čak je vratio u život čoveka koji je četiri dana bio mrtav – današnji ljudi teško mogu da prihvate. Ali to nije razlog za zaključak da je Isus iz Nazareta bio verska bajka.Možete reći: on je hodao po vodi, a to niko ne može, dakle nije postojao. To je nešto drugo”, rekao mi je Kroson u telefonskom razgovoru. Sama činjenica da je on nešto radio u Galileji, da je nešto radio u Jerusalimu i da je bio pogubljen – to se, po meni, savršeno istorijski uklapa u to doba.”

Stručnjaci koji proučavaju Isusa podeljeni su u dva suprotstavljena tabora razdvojena vrlo jasnom linijom: na one koji veruju da je Isus čudotvorac iz jevanđelja stvarni Isus, i na one koji smatraju da se stvarni Isus – čovek na osnovu koga je nastao mit – krije ispod površine jevanđelja i mora se otkriti istorijskim istraživanjem i književnom analizom. Oba tabora arheologiju smatraju svojim saveznikom, što dovodi do oštrih polemika i neočekivanih udruživanja.Šta god da je Isus Hrist bio ili jeste – bog, čovek ili najveća književna obmana u istoriji – raznolikost i posvećenost njegovih današnjih sledbenika postaju šaroliko očigledne po mom dolasku u Vitlejem, drevno mesto u kojem se, po predanju, Isus rodio.

Na Trgu jasli sustižem grupu hodočasnika iz Nigerije i s njima prolazim ispod niskog ulaznog svoda u Crkvu Hristovog rođenja. Iznutra visoki zidovi bazilike prekriveni su skelama i ceradom. Ekipa konzervatora s pozlaćenih mozaika iz 12. veka pri vrhu zidova revnosno skida garež vekovima nakupljanu od plamena sveća, iznad iscrpno izrezbarenih greda od kedrovine podignutih u 6. veku. Pažljivo kružimo oko dela crkvenog poda koji je prosečen da bi se videli ostaci najstarije verzije ove crkve izgrađene 339. godine po naredbi prvog hrišćanskog rimskog imperatora Konstantina.

Stepenice nas vode dole u izdubljenu pećinu osvetljenu lampama i u malu nišu optočenu mermerom. U njoj srebrna zvezda označava mesto gde je, po predanju, rođen Isus Hrist. Hodočasnici se spuštaju na kolena, ljube zvezdu, dlanova pritisnutih na hladan uglačani kamen. Ubrzo ih crkveni zvaničnik moli da požure i omoguće i ostalima da dodirnu sveti kamen – a time, kroz veru, i Sveto dete.Crkva Hristovog rođenja najstarija je hrišćanska crkva koja je još u svakodnevnoj funkciji, ali nisu svi proučavaoci ubeđeni da se Isus iz Nazareta rodio baš u Vitlejemu. Samo dva od četiri jevanđelja spominju njegovo rođenje i nude različite priče: Luka govori o tradicionalnim jaslama i pastirima; Matej govori o mudracima, masakru dece i bekstvu iz Egipta. Neki smatraju da su jevanđelisti naveli Vitlejem kao mesto Isusovog rođenja da bi tog galilejskog seljanina povezali s judejskim gradom koji se u proročanstvu Starog zaveta navodi kao mesto rođenja Mesije.

Arheologija o ovome uglavnom ćuti. Zapravo, kolike su šanse da se iskopaju dokazi o nekom seoskom bračnom paru koji je tu kratko boravio pre dva milenijuma? U iskopavanjima oko Crkve Hristovog rođenja i u njoj do sada nisu pronađeni nikakvi artefakti iz Hristovog doba, niti bilo kakvi znaci da su rani hrišćani to mesto smatrali svetim. Prvi jasan dokaz o verskom poštovanju potiče iz 3, veka, kada je teolog Origen Aleksandrijski posetio Palestinu i zabeležio: U Vitlejemu pokazuju pećinu gde je (Isus) rođen”. Početkom 4. veka imperator Konstantin poslao je carsku delegaciju u Svetu zemlju da identifikuje mesta povezana s Hristovim životom i osvešta ih kao crkve i hramove. Nakon što su locirali ono što su smatrali pećinom Hristovog rođenja, izaslanici su tu podigli dostojnu crkvu, preteču današnje bazilike.

(Crtež Fernando Baptista, NGM. Rina talgram, Hebrejski univerzitet u Jerusalimu)

Mnogi stručnjaci s kojima sam razgovarala imaju neutralan stav po pitanju mesta Hristovog rođenja jer za to nema ubedljivih dokaza. Po njihovom mišljenju, važi stara izreka koju sam odavno naučila na uvodnom kursu arheologije: Odsustvo dokaza ne znači dokaz odsustva”. Trag stvarnog Isusa je bled u Vitlejemu, ali je znatno jasniji 105 kilometara severno, u Galileji, valovitoj brdskoj oblasti na severu Izraela. Kao što imena Isus iz Nazareta” i Isus Nazarećanin” ukazuju, Isus je odrastao u Nazaretu, malom poljoprivrednom selu na jugu Galileje.

Proučavaoci koji ga doživljavaju striktno kao čoveka – verskog reformatora, društvenog revolucionara, apokaliptičnog proroka ili čak kao jevrejskog ekstremistu – ispituju političke, ekonomske i društvene prilike u Galileji u 1. veku ne bi li otkrili koje sile su dovele do uspona tog čoveka i njegove misije.Ubedljivo najmoćnija sila koja je oblikovala život u Galileji tog doba bilo je Rimsko carstvo, koje je pokorilo Palestinu oko 60 godina pre Hristovog rođenja. Gotovo svi Jevreji grcali su pod gvozdenom vladavinom Rimljana, njihovim nametnutim porezima i idolatrijskom religijom, pa mnogi stručnjaci smatraju da je nezadovoljstvo u društvu bilo podstrek za jevrejskog agitatora koji je iskočio na scenu kritikujući bogate i moćne i blagosiljajući siromašne i odbačene.

Drugi smatraju da je nalet grčko-rimske kulture oblikovao Isusa manje kao Jevrejina, a više kao kosmopolitskog zagovornika socijalne pravde. Džon Dominik Krosan 1991. godine objavio je kontroverznu knjigu Istorijski Isus”, u kojoj je izneo pretpostavku da je stvarni Isus bio lutajući mudrac čiji su kontrakulturni stil života i subverzivni govori veoma slični cinicima. Ti peripatetički filozofi stare Grčke nisu bili cinični u današnjem smislu reči, već su gurali prst u oko tadašnjim društvenim pravilima, recimo nisu održavali ličnu higijenu i nisu težili bogatstvu i statusu.

„Zahvaljujući arheologiji došlo je do velike promene u mišljenjima – od Isusa kosmopolitskog heleniste do Isusa revnosnog Jevrejina.”

Krosonova neortodoksna teza delom je nadahnuta arheološkim otkrićima da je Galileja – za koju se dugo mislilo da je bila ruralna žabokrečina i izolovana jevrejska enklava – zapravo postajala urbanija i romanizovanija u Isusovo doba nego što su stručnjaci ranije zamišljali, a delom je nadahnuta činjenicom da je Isusov dom iz dečačkog doba bio pet kilometara od Seforisa, rimske pokrajinske prestonice. Iako se taj grad ne spominje u jevanđeljima, ambiciozni građevinski radovi koje je pokrenuo galilejski vladar Irod Antipa privukli bi obučenu radnu snagu iz okolnih sela. Mnogi stručnjaci misle da je razumno zamisliti Isusa, mladog zanatliju iz okoline, kako radi u Seforisu – i poput brucoša na fakultetu testira granice svog verskog vaspitanja.

Jednog divnog prolećnog dana, dok su galilejska brda posle kiše preplavljena poljskim cvećem, hodam oko ruševina Seforisa sa Erikom i Kerol Majers, arheolozima sa Univerziteta Djuk koje sam konsultovala na početku svoje odiseje. Ovaj bračni par je proveo 33 godine u iskopavanjima na ovom širokom lokalitetu koji je postao žiža zažarene akademske polemike o jevrejskom poreklu Galileje, a samim tim i Isusa.

Erik Majers, mršav i sed, zastaje ispred gomile stubova. Bilo je oštrih neslaganja”, kaže on, misleći na višedecenijsko sporenje o uticaju ovog helenizovanog grada na mladog jevrejskog seljaka. Zaustavlja se na vrhu brda i rukama pokazuje na široki kompleks uredno otkopanih zidova. Morali smo da prokopamo vojni bivak iz vremena rata 1948. godine, izvadili smo i neeksplodiranu sirijsku granatu da bismo dospeli do ovih kuća”, objašnjava:Ispod njih smo našli mikve!”

Najmanje 30 mikvi, odnosno jevrejskih ritualnih kupatila, načičkano je u stambenom delu Seforisa – što je najveća koncentracija kućnih mikvi koju su arheolozi ikada pronašli. Uz obredne kamene kadice i upadljivo odsustvo svinjskih kostiju (Jevreji u svojoj košer ishrani ne jedu svinjetinu), to je jasan dokaz da je čak i ovaj rimski grad bio i te kako jevrejsko mesto tokom Isusovih godina mladalačkog razvoja.

Ovaj i ostali uvidi stečeni u iskopavanjima širom Galileje doveli su do značajne promene mišljenja u stručnoj javnosti, kaže Krejg Evans, profesor porekla hrišćanstva na Fakultetu hrišćanske misli na Baptističkom univerzitetu u Hjustonu:Zahvaljujući arheologiji došlo je do velike promene u mišljenjima – od Isusa kosmopolitskog heleniste do Isusa revnosnog Jevrejina”.

Kada je Isus imao oko 30 godina, zakoračio je u reku Jordan s jevrejskim buntovnikom Jovanom Krstiteljem i, prema Novom zavetu, doživeo iskustvo koje mu je promenilo život. Ustajući iz vode, ugledao je Duh božji kako se spušta na njega kao golub” i čuo je glas božji koji mu kaže: Ovo je sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji”. Posle tog božanskog susreta Isus kreće u misiju propovedanja i isceljivanja, koja je počela u Galileji i završila se, tri godine kasnije, njegovim pogubljenjem u Jerusalimu.

Jedna od njegovih prvih stanica bio je Kapernaum, ribarski gradić na severozapadnoj obali velikog slatkovodnog jezera zbunjujuće nazvanog More galilejsko. Tu je Isus zatekao ribare koji su postali njegovi prvi sledbenici – Petra i Andriju kako bacaju mreže i Jakova i Jovana kako krpe mreže – i tu je uspostavio svoje prvo sedište.

U hodočasničkim turama za hrišćane Kapernaum se obično naziva Isusovim gradom”. Danas ga drže franjevci i okružen je visokom metalnom ogradom. Znak na kapiji jasno govori šta unutra nije dozvoljeno: psi, oružje, cigarete i kratke suknje. Odmah iza ograde je neuobičajeno moderno dizajnirana crkva koja stoji na osam stubova i liči na nekakav svemirski brod koji lebdi nad gomilom ruševina. To je Memorijalna crkva Svetog Petra, osveštana 1990. godine iznad jednog od najvećih otkrića do kojih su u 20. veku došli arheolozi koji su istraživali istorijskog Isusa.

Nekoliko sati pre hapšenja i raspeća, prema jevanđeljima, Isus se molio u Getsimanskom vrtu, nazvanom verovatno po aramejskom nazivu za presu za ceđenje maslinovog ulja. Danas mnogi hodočasnici dolaze u ovaj maslinjak van zidina Jerusalima da bi se prisetili najstrašnije noći u Isusovom životu. (Wikimedia Commons)

S čudne terase crkve puca očaravajući pogled na jezero, ali sve oči uprte su u sredinu zgrade gde posetioci preko gelendera kroz staklo gledaju ruševine osmougaone crkve izgrađene pre oko 1.500 godina. Kad su franjevački arheolozi kopali ispod te stare zgrade 1968. godine, otkrili su da je ona sagrađena na ostacima kuće iz 1. veka. Bilo je dokaza da je to bio privatni dom koji je za kratko vreme preobražen u javno okupljalište.Do druge polovine 1. veka – samo nekoliko decenija posle Isusovog raspeća – grubi kameni zidovi ove kuće bili su omalterisani, a kuhinjski predmeti zamenjeni su uljanim lampama karakterističnim za mesta namenjena okupljanju. U narednim vekovima u zidove su urezivane molitve Hristu, a kada je hrišćanstvo postalo zvanična religija Rimskog carstva u 4. veku, prostor je proširen u pravi, temeljno oslikani hram. Od tada se ovaj objekat obično zove Petrova kuća. Iako nije moguće utvrditi da li je Hristov učenik zaista tu živeo, mnogi stručnjaci smatraju da je to moguće.

U jevanđeljima je zabeleženo da je Isus izlečio Petrovu taštu od groznice u njenom domu u Kapernaumu. Vest o ovom čudu brzo se proširila i do večeri gomila bolesnih ljudi okupila se ispred njenih vrata. Isus je izlečio bolesne i oslobodio ljude koje su zaposeli demoni.Priče o gomilama ljudi koji dolaze kod Isusa da ih izleči podudaraju se sa onim što arheologija otkriva o Palestini iz I veka, gde su lepra i tuberkuloza bile rasprostranjene bolesti.

Iz Kapernauma idem na jug duž Galilejskog mora sve do kibuca (zemljoradničke komune) u kojoj se 1986. godine desilo nešto vrlo uzbudljivo – i dovelo do hitnog iskopavanja. Teška suša je drastično snizila nivo vode u jezeru. Dok su dva brata iz komune tragala za drevnim novčićima u blatu bezvodnog jezerskog korita, primetili su obrise nekakvog čamca. Arheolozi su pregledali čamac i u njemu i pored njega otkrili artefakte iz rimskog doba. Karbonskim datiranjem kasnije je utvrđena starost čamca: otprilike iz vremena kada je Isus živeo.

Stubovi delimično rastaurisane sinagoge iz 2. do 5. veka u Kapernaumu stoje na starijoj građevini koju je, kako smatraju neki stručnjaci, vrlo verovatno posećivao Isus. U blizini su arheolozi otkrili kuću koju su apostola Petra. (Wikimedia Commons)

Usledilo je danonoćno zaštitno iskopavanje”, arheološki podvig za pamćenje. Projekat koji bi u normalnim uslovima bio planiran i sprovođen mesecima, ovde je izveden za 11 dana.Danas je taj dragoceni čamac ponosno izložen u kibuckom muzeju, u blizini mesta gde je i pronađen. Širok je oko dva metra i dugačak osam metara, mogao je da primi 13 ljudi – mada nema dokaza da su Isus i njegovih 12 apostola koristili baš to plovilo. Iskreno govoreći, i nema ničeg posebnog da se vidi: kostur od dasaka koje su bile višestruko krpljene i prepravljane dok od čamca nije ostao samo osnovni trup.

„Morali su da ga održavaju dokle god su mogli”, kaže Kroson, koji čamac poredi sa onim automobilima koje vidite u Havani”. Ali čamac ima nemerljivu vrednost za istoričare: „Kad vidim koliko su morali da se trude da bi čamac održali u plovnom stanju, to mi mnogo govori o ekonomiji na Galilejskom moru i ribarstvu u Isusovo doba.”Do još jednog dramatičnog otkrića došlo je dva kilometra južno od Isusovog čamca, na lokalitetu drevne Magdale, rodnog mesta Marije Magdalene, posvećene Isusove sledbenice. Franjevački arheolozi počeli su iskopavanja u gradu tokom sedamdesetih godina 20. veka, ali severna polovina lokaliteta ležala je ispod napuštenog jezerskog turističkog kompleksa Havajska plaža.

Na scenu stupa velečasni Huan Solana, papski izaslanik koji je upravljao konakom za hodočasnike u Jerusalimu. Solana je 2004. godine osetio uputstvo od Hrista” da izgradi konak za hodočasnike u Galileji, pa je organizovao prikupljanje miliona dolara i kupovine parcela na obali jezera, uključujući napušteni turistički kompleks. Izgradnja je trebalo da počne 2009. godine i došli su arheolozi iz izraelske državne Službe za antikvitete da pregledaju lokaciju, kao što propisuje zakon. Posle nekoliko nedelja sondiranja stenovitog zemljišta zapanjili su se kad su otkrili zakopane ruševine sinagoge iz Isusovog doba – prvog takvog objekta iskopanog u Galileji.

(Foto Džordž Štajnmec, crtež Fernando Baptista, NGM/Kristina Kilgrov, Univerzitet Zapadna Karolina, Džodi Magnes, Univerzitet Severna Karolina u Čepel Hilu)

Ovo otkriće bilo je posebno značajno jer je ućutkalo one skeptike koji su tvrdili da nikakve sinagoge nisu postojale u Galileji sve do nekoliko decenija posle Isusove smrti. Da su ti skeptici bili u pravu, njihova tvrdnja bi negirala Isusa iz jevanđelja u kojima je prikazan kao vernik koji revnosno ide u sinagogu i često saopštava svoje poruke i izvodi čuda upravo na tim jevrejskim mestima okupljanja.

Dok su arheolozi iskopavali ovu sinagogu, otkrili su pod s mozaikom i zidove s klupama. Na svoje iznenađenje, u sredini prostorije našli su kamen veličine sanduka na kojem su reljefno uklesani svi najsvetiji elementi Hrama u Jerusalimu. Otkriće Kamena iz Magdale, kako je kasnije prozvan, saseklo je nekada rasprostranjeno mišljenje da su Galilejci bili zaostali, bezbožni primitivci odvojeni od verskog centra Izraela.Kako su arheolozi nastavljali da kopaju, tako su otkrivali čitav grad zakopan manje od 30 centimetara ispod površine. Ruševine su bile tako dobro očuvane da su neki počeli da Magdalu zovu Izraelska Pompeja“.

Arheolog Dina Avšalom-Gorni vodi me kroz ovaj lokalitet i pokazuje mi ostatke ostava, zgrada od bazalta, obrednih kupatila i prostor gde se riba obrađivala i prodavala. (Riblji sos iz Magdale bio je vrlo tražen u staro doba).Jednostavno mogu da zamislim žene kako kupuju ribu ovde na pijaci”, kaže ona pokazujući na temelje kamenih tezgi.Velečasni Solana prilazi da nas pozdravi i pitam ga šta kaže posetiocima koji žele da znaju da li je Isus nekada hodao ovim ulicama. Ne možemo očekivati odgovor na to”, priznaje, ali u jevanđeljima Isus više puta boravi u sinagogi u Galileji.” S obzirom na činjenicu da je sinagoga bila aktivna tokom njegovog poslanstva i do nje se brzo stiže čamcem iz Kapernauma, Solana zaključuje da nemamo razloga da negiramo ili sumnjamo da je Isus bio ovde”.

Posle svake stanice mog puta kroz Galileju Isusovi bledi tragovi kao da deluju malo jasnije, za nijansu se lakše razaznaju. Ali tek kad sam se vratila u Jerusalim, oni konačno postaju sasvim vidljivi. U Novom zavetu taj drevni grad je poprište mnogih Hristovih čuda i najdramatičnijih trenutaka.Za razliku od neusaglašenih priča o Isusovom rođenju, četiri jevanđelja se znatno više podudaraju u opisu njegove smrti. Nakon što je došao u Jerusalim za Pashu, Isusa dovode pred visokog sveštenika Kajafu i optužuju ga za bogohuljenje i pretnje Hramu. Rimski guverner Pontije Pilat osuđuje ga na smrt i on biva razapet na brdu van gradskih zidina, a zatim sahranjen u obližnjoj grobnici isklesanoj u steni.

Tradicionalna lokacija te grobnice, danas u Crkvi Svetog groba, smatra se najsvetijim mestom u hrišćanstvu. Takođe, to je mesto koje je iniciralo moju potragu za stvarnim Isusom. Tokom 2016. godine nekoliko puta sam dolazila u ovu crkvu da zabeležim istorijsku obnovu Edikule, kapele u kojoj je smešten čuveni Isusov grob. Sada, u nedelju pred Uskrs (po gregorijanskom kalendaru), vraćam se i gledam je u punom sjaju, očišćenu od gareži.Dok se tiskam rame uz rame s prazničnim hodočasnicima koji čekaju da uđu u sićušni hram, prisećam se onih noći koje sam provodila ovde u praznoj crkvi s timom konzervatora, koji su otkrivali zavučene ćoškove sa uklesanim viševekovnim grafitima i rakama krstaških kraljeva. Zapanjena sam brojnim arheološkim otkrićima do kojih se tokom godina došlo u Jerusalimu i drugde, a koja pružaju verodostojnost Svetom pismu i predanju u vezi sa Isusovom smrću, među kojima je i kitnjasti osuar u kome se možda nalaze Kajafine kosti, natpis koji potvrđuje vlast Pontija Pilata i petna kost probodena gvozdenim klinom za razapinjanje, koja je pronađena u Jerusalimu i pripadala je Jevrejinu po imenu Jehohanan.

Takođe sam pod utiskom brojnih dokaza s različitih strana koji se ukrštaju u ovoj drevnoj crkvi. Samo nekoliko metara od Hristove grobnice nalaze se druge kamene grobnice iz tog doba koje potvrđuju da je ova crkva, dvaput razarana i obnavljana, zaista podignuta na nekadašnjem jevrejskom groblju. Prisećam se kako sam stajala sama u grobnici nakon što je njena mermerna ploča nakratko uklonjena, obuzeta time što gledam u jedan od najvažnijih spomenika na svetu – jednostavnu krečnjačku ploču koju ljudi poštuju milenijumima, prizor koji niko nije video verovatno poslednjih hiljadu godina.

Danas, tokom svoje uskršnje posete, opet sam u grobnici, stisnuta s tri maramama ubrađene Ruskinje. Mermer je vraćen na mesto i štiti grob od njihovih poljubaca i svih brojanica i džepnih ikonica s molitvama koje se neprekidno trljaju o vremenom uglačanu površinu. Najmlađa žena šapuće molitve Hristu da izleči njenog sina Jevgenija koji ima leukemiju.Sveštenik koji stoji ispred ulaza glasno nas podseća da je naše vreme isteklo i da ostali hodočasnici čekaju, pa žene nevoljno ustaju i jedna za drugom izlaze, ja za njima. U tom trenutku shvatam da na iskrene vernike akademska potraga za istorijskim, nenatprirodnim Isusom nema mnogo uticaja. Ta potraga biće beskrajna, puna promenljivih teorija, pitanja bez odgovora i nepomirljivih činjenica. Ali za iskrene vernike, njihova vera u život, smrt i vaskrsenje Sina božjeg dovoljan je dokaz.

Vernica u Crkvi Svetog groba kleči pred Kamenom miropomazanja koji obeležava mesto pomazanja Isusovog tela za sahranu. (Kavram/Shutterstock)

(Glavna ilustracija Rembrant, Wikimedia Commons)

(Nacionalna geografija)

O autoru

administrator

Ostavite komentar