ARGUSOV POGLED

KRAJ „AMERIČKOG STOLEĆA”

286 pregleda

Vašington je proćerdao unipolarni momenat. Ali šta je srušilo američku hegemoniju – uspon novih izazivača ili imperijalno prenaprezanje?

Dr Farid Zakarija

U nekom momentu tokom protekle dve godine, američka hegemonija je umrla. Doba američke dominacije je bila kratka, plahovita epoha, tačnije neke tri decenije obeležene dvema momentima od kojih je svaki na svoj način predstavljao prelomnu tačku. Ona je rođena usled kolapsa Berlinskog zida 1989. godine. Njen kraj, odnosno početak kraja, iznikao je iz još jednog kolapsa – onog iračkog iz 2003, od kada traje lagano propadanje. Ali da li je smrt izvanrednog statusa Sjedinjenih Država rezultat spoljnih uzroka ili je Vašington ubrzao sopstvenu propast lošim navikama i lošim ponašanjem? To je pitanje o kojem će istoričari debatovati u godinama koje dolaze. Ali u ovom trenutku imamo dovoljno vremena i perspektive da sastavimo neke preliminarne opservacije.

U američkom slučaju, međutim, zapanjujući su načini na koje je Vašington – sa pozicija bez presedana – proćerdao svoju hegemoniju i zloupotrebio svoju silu, gubeći pritom saveznike i hrabreći neprijatelje.

Kao i u većini smrtnih slučajeva, i ovom je doprinelo mnoštvo uzroka. U međunarodnom sistemu su postojale duboke strukturne sile koje su neumoljivo delovale protiv bilo koje nacije koja bi akumulirala toliko moći. U američkom slučaju, međutim, zapanjujući su načini na koje je Vašington – sa pozicija bez presedana – proćerdao svoju hegemoniju i zloupotrebio svoju silu, gubeći pritom saveznike i hrabreći neprijatelje. A sada, pod Trampovom administracijom, Sjedinjene Države su izgleda izgubile interesovanje, pa čak i veru, za ideje i svrhu koje su udahnjivale život njenom međunarodnom prisustvu kroz tri četvrtine veka.

Američka hegemonija u posthladnoratovskoj eri je bila drugačija od bilo čega što je svet video još od Rimskog carstva. Pisci vole da osvit „američkog veka” smeštaju u 1945, nedugo pošto je medijski magnat Henri Lus skovao dotičnu sintagmu. Međutim posleratna era bila je bitno drugačija od one posthladnoratovske. Čak i nakon 1945, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su, protežući se duž ogromnih teritorija širom sveta, i dalje imali svoje imperije, pa tako i duboki uticaj.

Ubrzo se Sovjetski Savez nametnuo kao rivalska supersila, nadmećući se sa uticajem Vašingtona na svakom ćošku planete. Podsetimo se da je fraza „treći svet” potekla iz trodelne podele planete, pri čemu su „prvi svet” činile SAD i Zapadna Evropa, a „drugi svet” komunističke zemlje. Treći svet je bio sve ostalo, i tu se svaka zemlja kolebala između opredeljenja za Ameriku ili Sovjetski savez. Za najveći deo svetskog stanovništva, od Poljske do Kine, vek teško da je delovao „američki”.

Američku posthladnoratovsku supremaciju je isprva bilo teško detektovati. Kako sam istakao u „Njujorker” u 2002, većina učesnika je propustila da je uvidi. U 1990. britanska premijerka Margaret Tačer je tvrdila da se svet deli u tri političke sfere, kojim će dominirati dolar, jen i nemačka marka. Knjiga Henrija Kisindžera „Diplomatija” iz 1994. je predviđala osvit novog multipolarnog doba. U samim Sjedinjenim Državama je svakako bilo malo trijumfalizma. Predsedničku kampanju iz 1992. su obeležili osećaj slabosti i zamora. „Hladni rat je gotov, Japan i Nemačka su pobedili”, ponavljao je demokratski kandidat Pol Congas (izgubio nominaciju za kandidata Demokratske stranke od Bila Klintona, prim. prev.). U Aziji je već počelo da se šuška o „pacifičkom veku”.

Postojao je jedan izuzetak od ovih analiza, proročki esej objavljen na stranicama ovog časopisa (misli se na „Forin afers”, prim. prev.), napisan iz pera konzervativca Čarlsa Krauthamera: „Unipolarni momenat”, iz 1990. godine. Ali čak i ovaj trijumfalistički pogled je bio ograničen u smislu trajanja, kako i sam naslov to nagoveštava. „Unipolarni momenat će biti kratak”, priznao je Krauthamer, predviđajući u kolumni „Vašingotn posta” da će veoma brzo Nemačka i Japan – dve rastuće „regionalne supersile” – početi da vode spoljne politike nezavisne od Sjedinjenih Država.

Čarls Kraunthamer, dobitnik Pulicerove nagrade 1987.

Kreatori politika su prihvatili opadanje unipolarnosti, za koje su pretpostavili da je neizbežno. Godine 1991. otpočeli su balkanski ratovi, a Žak Pu – predsednik Saveta Evropske unije – izjavio je: „Ovo je čas Evrope”. Objasnio je: „Ako postoji problem koji Evropljani mogu da reše, onda je to jugoslovenski problem. To je evropska zemlja i Amerikanci tu nemaju šta da se mešaju.” Ali se ispostavilo da su samo Sjedinjene Države posedovale kombinaciju sile i uticaja kojom su mogle da efektno intervenišu i reše krizu.

Slično tome, krajem devedesetih, kada je serija ekonomskih šokova gurnula istočnoazijske ekonomije u strmoglavi pad, samo su Sjedinjene Države mogle da stabilizuju svetski finansijski sistem. One su organizovale 120 milijardi dolara vrednu međunarodnu pomoć za najteže pogođene zemlje, čime su rešile krizu. Magazin „Tajm” je na svojoj naslovnoj strani objavio sliku tri Amerikanca – ministra finansija Roberta Rubina, predsednika Federalnih rezervi Alena Grinspena i zamenika ministra finansija Lorensa Samersa, pod naslovom „Komitet za spas sveta”.

Početak kraja

Isto onako kako je američka hegemonija početkom devedesetih rasla tako da je niko nije primećivao, tako su i krajem devedesetih počele da rastu sile koje će je podriti, premda su ljudi do tada već počeli da govore o Sjedinjenim Državama kao o „nezamenjivoj državi” i „jedinoj svetskoj supersili”. Pre svega, odvijao se uspon Kine. U retrospektivi je lako reći da je Peking bio taj koji će postati jedini ozbiljni rival Vašingtonu, ali to nije bilo tako očigledno pre četvrt veka. Iako je Kina ubrzano rasla od osamdesetih, to je ostvarivala sa veoma skromnom bazom. Malo zemalja je uspelo da održi takav proces više od par decenija. Čudna kineska kombinacija kapitalizma i lenjinizma je delovala fragilno, naročito nakon ustanka na trgu Tjenanmen.

Danas su Sjedinjene Države i dalje najmoćnija zemlja na svetu, ali one postoje u svetu svetskih i regionalnih sila koje mogu – i često to i čine – da uzvrate udarac.

Ali uspon Kine je istrajao, a ova zemlja je postala nova velika sila „u komšiluku”, i to sa snagom i ambicijom da se poredi sa Sjedinjenim Državama. Rusija je, sa svoje strane, prešla put od slabosti i pacifikacije s početka devedesetih do rivalske revanšističke sile, odnosno do statusa kvariše sa dovoljno sposobnosti i podlosti za ometanje. Kako su ova dva velika svetska igrača bila izvan međunarodnog sistema koji je izgradila Amerika, svet je ušao u postameričku fazu. Danas su Sjedinjene Države i dalje najmoćnija zemlja na svetu, ali one postoje u svetu svetskih i regionalnih sila koje mogu – i često to i čine – da uzvrate udarac.

Napadi od 11. septembra 2001. i uspon islamističkog terorizma odigrali su dvostruku ulogu u opadanju američke hegemonije. Isprva je delovalo da su napadi osnažili Vašington i mobilisali njegovu moć. Godine 2001. Sjedinjene Države, koje su tada i dalje bile ekonomski veće od pet narednih zemalja zajedno, odlučile su da povećaju svoje godišnje vojne izdatke za sumu od gotovo 50 milijardi dolara, što je više od čitavog vojnog budžeta Ujedinjenog Kraljevstva. Kada je Vašington intervenisao u Avganistanu, bio je u stanju da dobije ubedljivu podršku za kampanju, i to čak i od Rusije. Dve godine kasnije, uprkos mnogim protivljenjima, i dalje je bio u stanju da sastavi veliku međunarodnu koaliciju za napad na Irak. Prve godine ovog veka obeležile su vrhunac američke imperije, a Vašington je pokušavao da od nule izgradi krajnje strane zemlje – Avganistan i Irak – udaljene hiljadama kilometara od SAD, uprkos nevoljnom prihvatanju ili aktivnom protivljenju ostatka sveta.

Naročito je Irak obeležio prekretnicu. Sjedinjene Države su se upustile u rat po svom izboru uprkos strepnjama koje je izražavao ostatak sveta. Pokušale su da nateraju UN da pečatira njihovu misiju, ali kada se to pokazalo preteškim, jednostavno su digle ruke od dotične organizacije. Ignorisale su i Pauelovu doktrinu – tj. koncept koji je formulisao general Kolin Pauel dok je predsedavao Združenim generalštabom tokom Zalivskog rata, prema kome se u rat ulazi samo ukoliko su ugroženi vitalni nacionalni interesi, a ubedljiva pobeda zagarantovana. Bušova administracija je insistirala na tome da se ogromni izazov okupacije Iraka može rešiti malim brojem trupa i to sa lakoćom. Irak će, govorilo se, otplatiti sopstvenu okupaciju. Ali ušavši u Bagdad, Vašington je odlučio da uništi iračku državu, raspusti njenu vojsku i počisti njenu administraciju, što je proizvelo haos i pomoglo nastanak gerile. Svaka od ovih grešaka se pojedinačno mogla ispraviti. Ali udružene, one su garantovale da će se Irak pretvoriti u skup fijasko.

Nakon 11. septembra Vašington je napravio velike odluke sa brojnim posledicama – koje i dalje nastavljaju da ga progone – a sve ih je napravio u žurbi i strahu. Smatrao je da mu preti smrtna opasnost i da mora da učini šta god je potrebno kako bi se odbranio: bila to okupacija Iraka ili trošenje neizrecivih suma novca na „domaću bezbednost” (homeland security) i primenu torture u njenim procedurama. Ostatak sveta je na sve to gledao kao na slučaj zemlje koja je iskusila vrstu terorizma sa kojim su mnogi morali da žive godinama, a uz to je mlatarala unaokolo kao ranjeni lav, rušeći međunarodna savezništva i norme. U prve dve godine vladavine, administracija Džordža Buša mlađeg je napustila više međunarodnih sporazuma od bilo koje prethodne administracije. (Nema sumnje da je sada taj rekord oborio predsednik Donald Tramp). Američko ponašanje u inostranstvu tokom Bušove administracije je razbilo moral i politički autoritet Sjedinjenih Država, a dugotrajni saveznici, poput Kanade i Francuske, počeli su da dovode u pitanje suštinu, moral i stil američke spoljne politike.

Sopstveni cilj

Ali šta je srušilo američku hegemoniju – uspon novih izazivača ili imperijalno prenaprezanje? Kao i kod svakog drugog velikog i složenog istorijskog fenomena, verovatno je sve navedeno odigralo svoju ulogu. Uspon Kine je bio jedan od onih tektonskih poremećaja u međunarodnoj areni koji bi erodirao (do tada) neupitnu silu bilo kog hegemona, ma kako vešta bila njegova diplomatija. Povratak Rusije, međutim, jeste složenije pitanje. Sada se to lako zaboravlja, ali početkom devedesetih su vođe iz Moskve bile odlučne u nameri da pretvore svoju zemlju u liberalnu demokratiju, u evropsku naciju i neku vrstu saveznika Zapada. Eduard Ševarnadze, koji je bio ministar spoljnih poslova tokom poslednjih godina Sovjetskog Saveza, podržao je rat Sjedinjenih Država protiv Iraka 1990-91. A nakon kolapsa SSSR-a, prvi ministar spoljnih poslova Ruske Federacije, Andrej Kozirjev, bio je još frenetičniji liberal, internacionalista i gorljivi zagovornik ljudskih prava.

Najveća greška koju su Sjedinjene Države počinile tokom svog unipolarnog momenta – u vezi sa Rusijom, a i šire – jeste tošto su jednostavno prestale da budu na oprezu.

Ko je izgubio Rusiju jeste pitanje za zaseban članak. Ali je vredno istaći, da iako je Vašington Moskvi dao nešto poštovanja i nekakav status – na primer proširujući G-7 u G-8 – on nikada nije zaista ozbiljno tretirao bezbednosne strepnje Rusije. NATO je proširen besno i munjevito, što je možda bio neophodan proces za zemlje poput Poljske, koje su osećale istorijsku nesigurnost pred ruskom pretnjom, ali se on nastavio bez razmišljanja, bez mnogo obzira prema ruskim osećanjima, pa se sada proteže čak do Makedonije. Danas agresivno ponašanje ruskog predsednika Vladimira Putina čini da svaka akcija protiv njegove zemlje deluje opravdano, ali vredi se zapitati kakve su sile proizvele uspon Putina i njegove spoljne politike. Nema sumnje da su one uglavnom unutrašnje, odnosno da su poticale iz Rusije, ali u onoj meri u kojoj su američki potezi imali efekta, u toj meri su i naneli štetu, pomažući konsolidovanje snaga željnih osvete i revanšizma u Rusiji.

Vladimir Putin na inauguraciji 2012.

Najveća greška koju su Sjedinjene Države počinile tokom svog unipolarnog momenta – u vezi sa Rusijom, a i šire – jeste to što su jednostavno prestale da budu na oprezu. Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, Amerikanci su želeli da idu kući, i otišli su. Tokom Hladnog rata Sjedinjene Države su ostale duboko zainteresovane za događanja u Centralnoj Americi, Jugoistočnoj Aziji, Tajvanskom tesnacu, pa čak i u Angoli i Namibiji. Do sredine devedeseti, izgubile su celo svoje interesovanje za svet. Emitovanja vesti iz sveta na NBC-ju su pala sa 1.013 minuta iz 1988. na 327 minuta u 1996. (Danas tri vodeće TV mreže zajedno posvećuju otprilike isto onoliko vremena inostranim reportažama koliko je svaka pojedinačna TV mreža posvećivala 1988).

Ni Bela kuća, ni Kongres tokom adminsitracije Džordža Buša starijeg nisu imali apetit za transformaciju Rusije, ni interesovanja za sastavljanje nove verzije Maršalovog plana, pa čak ni za dublje bavljenje ovom zemljom. Čak i usred inostranih ekonomskih kriza koje su iskrsavale tokom Klintonove administracije, američki vlastodršci su morali da improvizuju, svesni da Kongres neće izdvajati sredstva za spasavanje Meksika, Tajlanda ili Indonezije. Nudili su savete od kojih je većina bila tako formulisana da zahteva što manje pomoći Vašingtona, ali njihov stav je bio stav udaljenog dušebrižnika, a ne angažovane supersile.

Još od kraja Prvog svetskog rata, Sjedinjene Države su htele da promene svet. Devedesetih je to delovalo izvodljivije nego ikada pre. Zemlje širom sveta su se kretale ka američkom modelu. Delovalo je kao da je Zalivski rat predstavljao novi miljokaz u izgradnji svetskog poretka, i to u onoj meri u kojoj je proklamovao neophodnost poštovanja normi, bio ograničen u svom obimu, ali podržan od strane velikih sila i legitimizovan međunarodnim pravom. Ali baš u trenutku svih ovih pozitivnih dostignuća, Amerika je izgubila interesovanje. Američki kreatori politike su i dalje želeli da menjaju svet devedesetih, ali što jeftinije. Nisu posedovali politički kapital ili resurse za ozbiljno prianjanje na posao.

To je jedan od razloga zašto je savet Vašingtona drugim zemljama uvek bio isti: ekonomska šok terapija i instant demokratija. Bilo šta sporije ili složenije – drugim rečima, bilo šta što je nalikovalo na način na koji je sam Zapad liberalizovao svoju ekonomiju i demokratizovao svoju politiku – je bilo neprihvatljivo. Pre 11. septembra, Američka taktika za suočavanje sa izazovima je uglavnom bila „napad izdaleka”, pa otuda dvostruki pristup koji podrazumeva ekonomske sankcije i precizne vazdušne napade. Oba metoda su, kako je to politikolog Eliot Koen napisao u svojim razmatranjima vazduhoplovne sile, imala karakteristike savremenog udvaranja: „zadovoljenje bez posvećivanja”.

Naravno, ova ograničenja američke spremnosti da se plati cena i nosi teret poduhvata nikada nisu promenila retoriku SAD, što je razlog zbog kog sam – u tekstu koji sam napisao za „Njujork tajms” 1998. godine – istakao da američku spoljnu politiku definišu „retorika transformacije i realnost prilagođavanja”. Rezultat je, rekao sam, bila „šuplja hegemonija”. Ta šupljina je ostala do danas.

Konačni udarac

Trampova adminstracija je još više izdubila šupljinu američke spoljne politike. Trampovi instinkti su džeksonijanski, pa ga uglavnom ne zanima ostatak sveta, osim kada veruje da većina zemalja zavitlava Sjedinjene Države. On je nacionalista, protekcionista i populista, odlučan da „Ameriku stavi na prvo mesto”. Ali istina je, više od svega drugog, da je zapravo napustio igralište. Pod Trampom, Sjedinjene Države su se povukle iz Transpacifičkog partnerstva, kao i iz generalnog angažovanja u Aziji. U toku je i razilaženje sa 70 godina starim partnerstvom sa Evropom. Odnos prema Latinskoj Americi se meri ili zadržavanjem imigranata napolju, ili osvajanjem glasova na Floridi. Njegova administracija je čak uspela i da otuđi Kanadu (što nije mali podvig). A bliskoistočna politika je sada poverena Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Uz par impulsivnih izuzetaka, poput narcisoidne želje da se osvoji Nobelova nagrada u pokušajima da sa Severnom Korejom bude ostvaren mir – ono što je najupečatljivije kod Trampove spoljne politike je njeno odsustvo.

Kada je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo supersila svog vremena, njegova hegemonija je erodirala usled mnogih velikih strukturnih sila – uspona Nemačke, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Ali ono je takođe izgubilo kontrolu nad svojom imperijom usled prenaprezanja i oholosti. Godine 1900, sa četvrtinom svetske populacije pod britanskom vlašću, većina glavnih britanskih kolonija je tražilo samo ograničenu autonomiju – „status dominiona” ili „domovinsku upravu”, u skladu sa terminologijom tog doba. Da je vlast brzo uslišila ove želje svojim kolonijama, ko zna da li bi bila u stanju da decenijama produži svoj imperijalni život? Ali to se nije dogodilo usled insistiranja na uskim, sebičnim interesima umesto prilagođavanja interesima šire imperije.

Sada je pitanje da li će, dok američkamoć slabi, međunarodni poredak koji jeAmerika sponzorisala – njegova pravila,norme i vrednosti – preživeti. Iliće Amerika takođe osovedočitipadu svoje imperije ideja?

Tu postoji analogija sa Sjedinjenim Državama. Da je ova zemlja doslednije bila posvećena širim interesima i idejama, mogla je da decenijama da produži svoj uticaj (doduše u drugačijem obliku). Pravilo za produžetak imperijalne hegemonije deluje jednostavno: biti liberalniji, i manje hegemonistički nastrojen. Ali prečesto se Vašington, na previše očigledan način, vodio samo sopstvenim uskim interesima, otuđujući saveznike i hrabreći neprijatelje. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva na kraju njegove vladavine, Sjedinjene Države nisu bankrotirane ili imperijalno prenapregnute. One su i dalje najmoćnija zemlja na svetu. One će i dalje posedovati nemerljiv uticaj, veći od bilo koje druge države. Ali one više neće definisati međunarodni sistem ili dominirati njime na način na koji su to činile pre gotovo tri decenije.

Američki vojnici u Iraku (Kirstofer Langert/LaifReduks)

Ono što ostaje su američke ideje. Sjedinjene Države su bile jedinstven hegemon po tome što su svoj uticaj širile kako bi uspostavile novi svetski poredak o kojem je sanjao predsednik Vudro Vilson, a koji je najpotpunije formulisao predsednik Frenklin Ruzvelt. Bio je to svet koji je napola stvoren nakon 1945, ono što se ponekad naziva „liberalnim međunarodnim poretkom”, od čega je Sovjetski Savez ubrzo pobegao kako bi izgradio sopstvenu sferu. Ali slobodni svet je istrajao kroz Hladni rat, a nakon 1991. se proširio na veći deo sveta. Ideje u temelju tog poretka su proizvodile stabilnost i prosperitet kroz tri četvrtine veka. Sada je pitanje da li će, dok američka moć slabi, međunarodni poredak koji je Amerika sponzorisala – njegova pravila, norme i vrednosti – preživeti. Ili će Amerika takođe osovedočiti padu svoje imperije ideja?

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar