SA ONE STRANE DUGE

NAUČNIK POSVEĆENIK

706 pregleda
Vladimir Ajdačić

Pre više od pola veka, rođena je nova – prva u svetu digitalna metoda za merenja snažnih neutronskih flukseva u reaktorima – Teleskopski sistem s poluprovodničkim detektorima i GeLi spektrometri gama zračenja velikih intenziteta”. Svoj izum tada mladi fizičar Vladimir Ajdačić opisao je u naučnom časopisu Nucleonics. Rad je ubrzo primećen u stručnim krugovima što mu je omogućilo da kao poslediplomac 1962. godine ode u Kanadu na Univerzitet Toronto, gde je odbranio doktorsku disertaciju.


Dipl. inž. Goran Marjanović

Svoju naučnu karijeru dr Vladimir Ajdačić (1933-2021)započeo je na studijama fizičke hemije sa atomistikom na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Po završetku studija zaposlio se u Institutu Vinča, gde je radio na velikom reaktoru koji je aktiviran 1959. godine. Vrlo brzo je pokazao svoje stručne i pronalazačke sposobnosti dajući predlog za unapređenje metode detekcije nuklearnog zračenja koji se u to vreme koristio.

Naime, uočivši da se merenja reaktorskih neutronskih flukseva i spektra brzih neutrona obavljaju tako što se u centralni vertikalni kanal spuštaju rendgen-dozimetri vezani kanapom, tamo određeno vreme i onda izvlače iz bi se očitala registrovana doza zračenja. Smatrajući metod nepotrebno složenim i prilično opasnim – pri čemu ne postoji stalna nego samo povremena kontrola i nadzor aktivnosti reaktora – došao je na ideju da za konstantno i bezbedno merenje intenziteta neutronskog zračenja upotrebi poluprovodnički detektor. Obzirom da je zračenje u jezgru reaktora štetno za poluprovodnike, detektor bi se nalazio izvan reaktora, na kraju duge aluminijumske cevi u kojoj je vakuum, uronjene do bezbedne pozicije njegovog jezga tako da bi samo deo fisionih fragmenata nastalih u nuklearnim reakcijama stigli kroz vakumsku cev do detektora. Pogodnom geometrijom i dizajnom cevi bilo bi obezbeđeno konstantno i bezbedno praćenje intenziteta fisionih procesa u jezgru…

I tako je, pre više od pola veka, rođena nova – prva u svetu digitalna metoda za merenja snažnih neutronskih flukseva u reaktorima – Teleskopski sistem s poluprovodničkim detektorima i GeLi spektrometri gama zračenja velikih intenziteta”. Svoj izum tada mladi fizičar Vladimir Ajdačić opisao je u naučnom časopisu Nucleonics. Rad je ubrzo primećen u stručnim krugovima što mu je omogućilo da kao poslediplomac 1962. godine ode u Kanadu na Univerzitet Toronto, gde je odbranio doktorsku disertaciju. Izvesno vreme se bavio naučnim istraživanjima na tom i na Univerzitetu Makmaster u Hamiltonu.

Po povratku u Institutu Vinča je prošao kroz sva naučna zvanja do naučnog savetnika. Iako prvenstveno posvećen nauci i istraživanjima, vođen oštroumnošću i širinom svog duha, dr Vladimir Ajdačić je veoma rano uvideo isprepletenost čoveka i univerzuma zbog čega je isticao nužnost usklađivanja ljudi s prirodom, smatrajući to prioritetnim zadatkom svakog čoveka trećeg milenijuma zbog čega je često, pored tehničkih, naglašavao i važnost društvenih i humanističkih nauka.S radošću se sećam njegovog predavanja u Prvoj beogradskoj gimnaziji, kada je na kraju– uz zvuke 9. simfonije Ludviga van Betovena (Oda radosti”) – rekao: … i tako sam, nakon svih ovih godina bavljenja naukom, pred kraj svog života, zaključio da nije važno čime se čovek bavi. Važno je da to radi iskreno i predano jer tako čovek može doći do najdubljih spoznaja baveći se nuklearnom fizikom ili svirajući violinu.

Jednom prilikom mi je ispričao kako je u rano jutro došao na potočić na Divčibarama, gde je imao vikendicu, i u vodi ugledao granu na kojoj je deo kore otpao. Izvadio je granu i oljuštio ostatak kore jer je uočio neke čudne linije. Zaključio je da su to tragovi crva ali – ono što ga je zapravo fasciniralo bio je oblik tih linija koje su ga podsetile na Braunovo kretanje – pojavu haotičnog kretanja molekula … I tako razmišljajući o dubokoj sprezi Prirode i analogijama u svim njenim segmentima – najednom je video da se sunce bliži zalasku …Granu je vratio, a on požurio kući da još malo promišlja…

Ta humana strana i osobina istinskog istraživača – želja za novim spoznajama i radost otkrića” (njegove reči) – manje su poznate javnosti. Ali ostaje činjenica da je – iako nuklearni fizičar – često razmatrao pitanja čovekove duše, ljudskih osećanja, smisla života i sličnih smatrajući da će to postati pitanja od najvećeg naučnog značaja i pravi istraživački izazov u budućnosti.Razmišljanja ovakve vrste verovatno su bila presudna za nastanak knjige Duša pre zvezda”, poslednje iz trilogije Nauka kao bajka”, u kojoj se potrudio da uplasti” (opet njegov glagol) radove naučnih pregalaca koji – kako kaže dr Ajdačić – nisu čudaci niti zanesenjaci kako ih mnogi zamišljaju, već radosni stvaraoci najširih interesovanja koji traže odgovore na pitanja o odnosu dobra i zla, duha i materije…

Bavljenje ovakvom tematikom paralelno s naučnim istraživanjima u oblasti svoje najuže specijalnosti rezultovalo je promenom njegovog stava prema primeni nuklearne energije. Uvideo je da plava planeta” i čovek na njoj ne mogu opstati ukoliko se ne pokoravaju sveopštoj harmonije koja vlada u Kosmosu.Postao je veliki protivnik izgradnje nuklearnih elektrana zbog opasnosti od mogućih katastrofa i pogubnog uticaja na životnu sredinu. I kako to ponekad život režira – nekom čudnom slučajnošću – dr Ajdačić 1986. u časopisu Galaksija” objavljuje tekst Hazardne igre sa nuklearkama”, samo nekoliko dana pre katastrofe u Černobilju (26. april 1986)…

U jednom razgovoru na tu temu koju desetinu godina kasnije rekao mi je: Da su oni u Černobilju imali moj detektor/alarm – do te katastrofe ne bi došlo”. No, tadašnjem naučnom i političkom establišmentu nisu odgovarali stavovi dr Ajdačića, pa je – iako u naponu naučne snage – prevremeno penzionisan uz obrazloženje da ima pravo na beneficirani radni staž iako za tako nešto nije bilo stvarnog osnova.Uprkos tome, celog svog života profesor Ajdačić je ostao posvećen nauci kao čovek koji duboko nju veruje. Makar i najmanje koketiranje sa pseudo naukom izazivalo je njegovu oštru reakciju.

Ostao je u sećanju kao vrlo strog kritičar, kako to narod kaže – bez dlake na jeziku – posebno u svojoj rubrici Pronalazačka radionica” u časopisu Galaksija”, gde je čitaocima davao priliku da pišu o svojim idejama i inovacijama, ne ustručavajući da osudi svaku nelogičnost i/ili asocijaciju na ezoterijske stavove.

Tokom NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999, i godinama posle toga, osnovna preokupacija dr Ajdačića bila je pomoć žrtvama osiromašenog uranijuma i ukazivanje na katastrofalne efekte ovog „prljavog oružja” i uticaja na zdravlje ljudi i prirodnu sredinu.U poznijim godinama se posvetio pisanju knjiga za decu u kojima se trudio da im približi lepote nauke kroz zanimljive priče u kojima je zanimljivo objašnjavao mnoge prirodne procese i objašnjavao naučne principe.Ponešto od toga sažeo je u niz priča namenjenih beskrajno radoznalima” koje im omogućuju da dođu do niza novih saznanja. Iza sebe je ostavio trilogiju Nauka kao bajka” (1990-2004), Nebeska pozornica” (1998), Kosmička bajka” (2001) i Pikolino dete cirkusa” (2002).

U prilog tome koliko je voleo decu govori činjenica da je i u svojoj 88. godini, praktično do poslednjeg dana, pravio kotrljajke” – igračke namenjene deci od praznih limenki za sok, istrošenih baterija i gumica za viklere. Napravio ih je preko tri stotine i nesebično delio prijateljima za njihovu decu i unuke – kao neobičnu igračku koja na interesantan način praktično demonstrira zakon akcije i reakcije, razvija dečiju maštu i motoričke funkcije.

O autoru

administrator

Ostavite komentar