MENTALNA LOZINKA

OKO SOKOLOVO

1.033 pregleda

Retko je u životu sve onako kako nam izgleda na prvi pogled, ali kada se nešto uporno traži to se i nađe, baš kao i one dve police sa početka teksta, koje ste, u to iskreno verujem, uspešno pronašli – nije teško, s vremena na vreme, dati genijalan odgovor i prijaviti se za vrednu nagradu!


Miodrag Ivanišević

Pretpostavljam da ste već nailazili na ovaj ili sličan zadatak s policama, verovatno u nekom od elektronskih izdanja naših vodećih tabloida, u kojem vas kao čisto informativno pitaju da li ste ili niste genije, a to lako možete saznati u najkraćem roku ukoliko im navedete po njima tačan broj polica naprikazanoj slici. Koliko ih vi vidite? Tri, četiri, ili možda ji višeili manje? Ne žurite, dobro pogledajte crtež, ali imajte na umu da je u pitanju optička varka. I to baš dobra, a to nije samo moje mišljenje.

Samo polako, opušteno, ne dozvolite da vas zbune naknadno ubačeni ukrasni elementi. Da li ste do sada rešavali ovakve zadatke, namenjene zaluđivanju dokonih čitalaca, u pauzama između ispunjavanja malih i velikih ukrštenica, ili zanimljivih anagrama i rebusa u novinama ili enigmatskim revijama? Postoji slična optička iluzija, koja od nas zahteva da pravilno procenimo koliko nacrtani indijski slon ima noga, ali za razliku od nje ova ima i svoje tačno i lako dokazivo rešenje. Ili ga vidite, ili ga ne vidite, ali ono zaista postoji. Koji je vaš konačan odgovor?

Dobar vid je uvek dobrodošao, mada je kod rešavanja ovakvih zadataka mnogo važnije iskustvo, i samim tim je valjda svima jasno da pred nama sigurno nisu ni tri ni četiri police. Nakon kratke koncentracije lako se dolazi do rešenja.

Koliko ste puta bezuspešno pokušavali otkriti otkuda dolaziglasno cvrčanje u retkoj borovoj šumi, a sa istim rezultatom ste pretraživali i usamljenu prastaru maslinu?Priroda je prema cvrčku bila više nego izdašna kada mu je podarila njegovu vrhunsku mimikriju, odnosno skoro pa savršenu sposobnost uklapanja u okolinu u kojoj živi, da bi grabljivcima bio što neprimetniji. Nisam našao pravo objašnjenje tako da još uvek ne mogu sa sigurnošću reći da li se cvrčci vremenom prilagođavaju podlozi na kojoj borave, ili su genetski isprogramirani” da sami traže odgovarajuća stabla za svoje šare, koje nisu uvek iste – postoje nevelika, ali ipak primetna odstupanja, što verovatno zavisi od dominantne vrste drveta na području gde su se naselili. Siguran sam da cvrčak koji živi na velikom pinjolu ne nosi isto kamuflažno odelo” kao onaj koji živi na čvoru crne smrče”. I cvrči li cvrči.

Ostavili smo auto na privatnom parkingu u neposrednoj blizini mora, i krenuli prema plaži, a neumorni cvrčcu su radili ono što najbolje i znaju da radepo neizdržljivoj avgustovskoj vrelini. Jedan je bio izuzetno glasan, ali ga ni pored najbolje volje nisam mogao pronaći. Iskreno, nisam ni znao šta tražim, i mislio sam da ću onog časa, kada ga ugledam, najzad saznati da li je ilustracija u Ezopovoj basni Cvrčak i mrav“, prvoj koju sam pročitao u mom starom bukvaru, zaista bila korektno urađena. Oduvek sam sumnjao da tu nešto ne štima, jer su na svim crtežima s kojima sam imao dodira bili nacrtani vredni mrav i ogroman skakavac, ili zrikavac u fraku, sa cilindrom i violinom. Svašta sam ja u životu video, ali pravog cvrčka nisam nikada!

Ovoga sam dobro čuo, ali za mene je ostajao apsolutno nevidljiv. Bila je to vrhunska stelt” tehnologija na delu, a naši i strani vojni eksperti, i ne samo oni, su svesni da se protiv nje, ako nemate ništa drugo, može boriti i lukavstvom. Odnosno, na neki drugi, manje konvencionalan način.

Možda je najbolje da više ne duljim priču, veću kratkim crtama objasnim kako sam ga konačno našao? Samo mi je u jednom trenutku palo na pamet, dok sestrpljenje polako, ali sigurno, približavalosvom kraju, da blago stisnem kapke i pogledam kroz trepavice prema tom drvetu, sa svetloplavim nebom u pozadini. Bio je to primitivni kontrasni filter, pomoću kojeg sam, nakon desetak obilazaka oko starog bora, i skoro pa detaljnog skeniranjana različitim visinama, napokon ugledao siluetu nečega što je ličilo na poveliku muvu. Pažljivo sam prišao malo bliže i po prvi put u životu ugledao pravog pravcatog cvrčka. Ne znam šta možete da vidite na desnoj fotografiji, ali potrudio sam se da zamaskiranog insekta smestim u istu ravan sa crnim. A veličine su im približne, verujte mi na reč – ne morate uzimati lenjir.

Retko je u životu sve onako kako nam izgleda na prvi pogled, ali kada se nešto uporno traži to se i nađe, baš kao i one dve police sa početka teksta, koje ste, u to iskreno verujem, uspešno pronašli – nije teško, s vremena na vreme, dati genijalan odgovor i prijaviti se za vrednu nagradu! Pomenuta igra kao da je kreirana po svima znanom citatu iz Novog zaveta po Mateju – Tražite i naći ćete!Ištite i daće vam se!Istina, tamo redosled ide malo drugačije, ali smisao poređenja je lako razumljiv – kada nađete traženi broj polica, zaištite svoju nagradui dobićete je. Samo je pitanje dana, slobodno kucajte…

Međutim, nekada ni blagovremeno dobijena detaljna uputstva za rešavanje problema, uz našu punu koncentraciju, nisu dovoljna da bismo uočili ono što se od nas traži. Bez odličnog vida ne mogu se rešiti određeni zadaci, kao na primer ovaj koji se još uvek nalazi na zvezdanom nebu, i nalaziće se još dugo. Veliki medved je jedno od najvećih nama poznatih sazvežđa sa oko 130 golim okom vidljivih zvezda. Sedam najsjanijih formiraju ono što na nebu razaznajemo kao Velika kola, a one su, u stvari, samo „dugi rep“ i zadnji deo „tela“ Velikog medveda. Iako se često poistovećuju, pa čak i u nekim poznatijim enciklopedijama, valja naglasiti da Veliki medved i Velika kola nisu i ne mogu biti isto, ali čvrsta veza ipak postoji.

Zabeleženo je da su u antičkoj Grčkoj, a može biti i još ponegde, novopridošli regruti, potencijalni vojnici-izviđači, testirani upravo na asterizmu Velika kola (asterizam – manja skupina zvezda, deo većeg sazvežđa). Mizar, jedna od lako vidljivih sedam zvezda (druga sleva na našem crtežu), nalazi se u vidnoj liniji sa zvezdom Alkor, koja je svetlosnim godinama daleko iza nje. Samo su kandidati sa besprekornim vidom mogli ugledati i tu osmu zvezdu i tako sebi na najbrži način obezbediti izuzetno cenjen položaj u četi.

Za sve oštrooke vojnike, bilo da je reč o izviđačima ili o vrhunskim strelcima, koristio se, i još uvek je u upotrebi izraz oko sokolovo“, koji, prvenstveno kod vrhunskih snajperista, podrazumeva i brzinu i preciznost. Tek tu i tamo se pojavi poređenje sa jastrebom,kopcem ili orlom, alisokolov vid je za sve nas još uvek standardan reper kada pričamo o nekome ko je u stanju da pogađa metu bez ijednog promašaja.

Sivi soko je ptica poznata po svojoj brzini, koju dostiže za vreme karakterističnog poniranja u dubinu, neko bi to nazvao pikiranjem ili obrušavanjem,prilikom lova na sa velike visine uočeni plenduboko ispod njega. Saradnici TV programa „Nacionalna geografijamerili su brzinu sivog sokola, a najveća izmerena je iznosila 389 kilometara na čas, ili neverovatnih 108 metara u sekundi. Ženke su znatno veće od mužjaka, ali nigde nisam pronašao podatak da li su i brže, niti da li je to iko do sada upoređivao – po svemu sudeći na pomenutom snimku je leteo prelep mladi soko, a ne sokolica. Prema jednoj studiji, sivi soko ima navodno najbržu vizuelnu obraduuočenog cilja od svih testiranih životinja, izmerenu do sada,jer može da registruje sve promene do 129 Hz, pa čak i one najmanje.

Sve mi ovo zvuči kao naučna fantastika ako znamo da frekvenciji od jednog herca odgovara kompletiran ciklus oscilacija u sekundi(!). Film se zasniva na pretapanju 24 pojedinačne sličice, odnosno 24 kadra u sekundi, pre no što ih „primimo kao povezani tok, a ne kao niz pojedinačnih snimaka. Drugim rečima, sivi soko navodno registruje 129 do savršenstva izoštrenih celovitih ciklusa u jednoj sekundi pre nego što mu se sve uočeno počne stapati u celovit snimak(?). Nisam nešto siguran da to baš tako funkcioniše.

Skidam kapunačitanim gepardima, oni su i dalje najbolji sprinteri na kopnu (oko 120 km/h na kratkim deonicama), ali iz svega navedenog može se zaključiti da je sivi soko ne samo najbrža ptica već i najbrže biće na Zemlji, a njegov superioran vid čini ga istovremeno i najbržim lovcem, zar ne?

Kompjuterski sistem Hawk Eye, kod nas poznat kaoOko sokolovo”, koji se koristi u više sportova kao što su odbojka, tenis, fudbal, ragbi, i još neki, za vizuelno praćenje putanje lopte i prikazivanje njene statistički najverovatnije putanje, na velikim ili malim ekranima, osmislili su 2001. godine Pol Hokins (Paul Hawkins) i Dejvid Šeri (David Sherry), a danas je vlasništvo kompanije Soni (Sony). U početku je zamišljen kao olakšicatelevizijskim gledaocimaza što lagodnije praćenje sportskih takmičenja iz fotelje, ali se vremenom nametnuo kao neutralni linijski sudija kojem se bespogovorno veruje. Brzom analizom snimaka napravljenih pomoću šeset, sedam ili čak deset kamera vrhunskog kvalitet (u tenisu), proračunavaju se sve vrednosti neophodne za naknadnu rekonstrukciju loptine trajektorije. Deset kamera? E, to je prava triangulacija, a ne ono kako su nas nekada pogrešno učili u školi!

Devetog maja 2012. godine Australijanac Semjuel „Sem“ Grot je na čelendžeru u Busanu odservirao najbrži servis u istoriji tenisa, koji je išao brzinom od 263 km/h. Loptica je letela mnogo brže od azijske čiope, ptičice rekorderke koja u horizontalnom letu lako dostiže i 169 km/h, mada znatno sporije od gladnog sivog sokola kada se ovaj surva u dubinu.

Grotove servise zaista je bilo teško pratiti, međutim, zahvaljujući Njegovom veličanstvu Oku sokolovom“,novonastale dileme oko sumnjivih loptica su razrešene očas posla, na zadovoljstvo svih prisutnih. Andre Agasi, teniser koji je, pored prgavog Mekinroa i uvek borbenog Bekera,najčešće ulazio u rasprave sa sudijama, rekao je za Sonijevu spravu da je to najveća stvar koja se dogodila tenisu u poslednjih 20 godina. Ali, moramo biti svesni da je ulaskom elektronskog sudije na Vimbldon završena jedna era, koje ćemo se s nostalgijom sećati. A ne tako davno gledali smo vraćene usporene snimke (engl. Slow motion) i glasno se svađali oko toga da li je lopta nagazila liniju ili nije.

Danas navodno imamo apsolutno pouzdan sistem za praćenje teniske loptice i proveru njenog leta i doskoka, koji je u suštini generisana sveukupna slika dobijena istovremenim praćenjem meča sa deset ili više kamera vrhunskih karakteristika. Ono što bi trebalo svima biti jasno je da gledajući neki od ekrana pored teniskog terena, nakon zatražene provere, odnosno famoznog izazova (engl. Challenge), mi ne gledamo usporeni snimak nečega što se zaista dogodilo, već samo ono što nam je animirala skupa mašina(?). Virtuelna reprodukcija na delu, pa šta god im to značilo?!

„Na osnovu preciznog proračuna našeg kompjutera loptica je mogla pasti samo na jedno mesto, a to je upravo ovo koje vam prikazujemo na ekranu.

„Oko sokolovo” nije nepogrešivo, ali u tenisu, kriketu i ragbiju, odnosno američkom fudbalu, i još nekim profesionalnim sportovima, prihvaćeno je kao sredstvo odlučivanjamašinina odluka postaje konačnai neopoziva.Kada ste poslednji put na nekom teniskom meču videli glavnog sudiju kako ustaje sa svoje visoke stolice i odlazi da pogleda otisak gde je sumnjiva loptica zaista pala? Mislim da bi čak i publika ismejala iznerviranog tenisera kojem je to palo na pamet – pored uključenog nepogrešivog kompjuterskog sistema poslednje generacije. Da li je na velikim teniskim terenima, i ne samo tamo, generisana simulacija kojoj svi verujemo više nego svojim očima, već postala realnija od realnosti?Simulirana stvarnost, kako to gordo zvuči.

Ako vam Morfej (grč. Μορφεύς, lat. Morpheus) na svom dlanu ponudi pilule, koju ćete uzeti? Crvenu ili plavu? Sećate li se šta je Neo odabrao?

Odnedavno je u našem gradu zaživeo sistem za nadziranje parkiranja, odnosno uočavanja svih nepravilnosti koje mogu da dovedu do otežanog funkcionisanja saobraćaja, pod skoro pa originalnim imenom „Oko sokolovo“. Neposredno po puštanju u rad dao je sve od sebe i primetiodeset puta više prekršaja nego što to dvadesetak patrola komunalne policije zabeleži za jedan dan – navedeno je u saopštenju do kojeg sam slučajno došao.Sledi dodatno objašnjenjeda je sistemom „Oko sokolovo“ za tri dana uočeno oko 3.740 nepropisno parkiranih vozila, što daje znatno veći prosek od uobičajenih (samo)350 konstatovanih nepropisnih parkiranja u jednom danu(!). Sledeći korak je sankcionisanje osionih vlasnika automobila, što nagoveštava dugo očekivano uvođenje reda na ulicama Beograda. Baš su se neki vozači bili mnogo osilili, da ne kažem raspustili, ali dobro je da sada svi znamo kako funkcioniše i šta je zapravo toOko sokolovo”, a znate li ko je bio?

Stariji čitaoci, ali i neki mlađi zaljubljenici u sedmu umetnost, verovatno znaju zašto sam ovde postavio fotografiju glumca Donalda Saderlanda, iz mlađih dana, a namenjena je pre svegaonim retkim pojedincima koji nisu nikada odgledali Altmanovo ostvarenje MEŠ (engl. The Mobile Army Surgical Hospital – M.A.S.H.), američku antiratnu satiru iz 1970. godine. Šarmantni mladi hirurg, kapetan Bendžamin Frenklin Hokaj Pirs, glavni lik u filmu o poljskoj bolnici u Vijetnamu, dobio je novi raspored i on onako nonšalantno ide iz jedne složene situacije u drugu. Nadimak Hokaj mu je navodno dao njegov otac, koji je po vlastitom priznanju u životu pročitao samo jednu knjigu – Kuperovog Poslednjeg Mohikanca”. Lovac i izviđač Natanijel Nati Bampo, jedan od likova iz tog romana, bio je poznat po svojoj ubojitoj preciznosti pa je s razlogom zaslužio nadimak Hokaj (engl. hawk – jastreb, eye – oko), koji mi uvek prevodimo kao Oko Sokolovo, jer je to više u duhu našeg jezika”. Oko Jastrebovo ipak zvuči nekako previše obično, čak mogu reći i mlako, dok u sintagmi OKO SOKOLOVO imamo čak šest puta naizmenično izgovoreno ili napisano slovo O, a ako svako od njih protumačimo kao jedno oštro oko(!) biće nam bar malo jasnije šta su premudri lingvisti zaista mislili u vezi pomenutog duha.

Ako to do sada niste znali, u nekim fontovima može se pronaći i jedno slovo poznato kao monokularno O, odnosnojednooko O. Pred vama je sintagma OKO SOKOLOVO, napisana fontom kalibri (Calibri).

ʘKʘ SʘKʘLʘVʘ

Sumersko klinasto pismo, kojim su pisani do danas najstariji pronađeni epovi, vremenom je izumrlo, baš kao i neka druga pisma i neki drugi jezici, ali razvoj pomenutog okruglog slova možemo pratiti od starogipatskog hijeroglifa za imenicu oko, ali i za glagole gledati, videti, uočiti, koji i prikazuje lako prepoznatljivo ljudsko oko. Vremenom se dužica, ili šarenica, ako više volite da je tako zovete, potpuno osamostalila, pa se u takozvanom protosinajskom pismu počela koristiti kao slovni znak za glas O. Ostavljam mogućnost da su u pitanju i same zenice, ali ne bih sada ulazio u razloge njihovog širenja. Uzeli su tada još petnaestak hijeroglifa, a Feničani su nastavili tradiciju pa su za svoju azbuku preuzeli sva neophodna modifikovana slova. Grci su otišli korak dalje i promenili smer pisanja slova, kao i njegovog čitanja, a stari Rimljani su nam nakon velike reorganizacije preuzetog pismenog” znanja ostavili u nasleđe svoje majuskule i minuskule da ih koristimo kao takve, ili modernizujemo do granica prepoznatljivosti, da ne kažem čitljivosti.

U mnogim zamljama staroegipatski hijeroglif oko” istovetanje s prvim slovomtamošnjeg naziva za organ vida, a nije zanemarivo ni saznanje da se na svim jezicima sveta slovo O upravo tako i čita, ili jako, jako slično. Pretpostavka da je to stilizovani središnji deo (staroegipatskog) oka nikada mi nije delovala kao ozbiljno objašnjenje, i mislim da je krajnje vreme da najzad prihvatimo ono što je očigledno – slovo O prikazuje oblik naših usanadok ga izgovaramo! E to bi baš bilo u duhu našeg jezika, i svih ostalih. To je tako O – očigledno!

Priču ću, kako je to i red, završiti na domaćem terenu. Na crno-beloj fotografiji, koja je postala poznata pod imenom „Srpski vojnik-izviđač na Drini“, „Oko sokolovo“, ili samo „Izviđač“, nalazi se pešadinac Dragutin Matić, učesnik ratova s Turcima, Bugarima i Austrougarskom. Služenje redovnog vojnog roka započeo je 1910. godine u Beogradu, a po izbijanju Prvog Balkanskog rata prijavio se kao dobrovoljac, da bi potom učestvovao i u Drugom. Iako regrutovan kao konjanik, kasnije je prekomandovan u pešadiju, u kojoj je ostao do krajasvog vojnikovanja.

Fotografiju na kojoj naš Dragutin pod punom ratnom spremom gleda u pravcu iz kojeg bi mogao doći neprijatelj, na obali reke Drine, uhvativši pravi momenat, snimio je 1914. godine ruski fotograf Samson Černov, za list „Novo vremja“, i nazvao je „Sokolsko oko“. Svetsku slavu fotografija je stekla na Velikoj izložbi u Njujorku 1916. godine, kada je štampana i razglednica u boji s likom izviđača oštrog oka.

Vojvoda Živojin Mišić je svojevremeno rekao: Ko sme, taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!” Da, baš tako je leteo i naš neustrašivi soko. Dragutin je ranjen u Prvom svetskom ratu, na Gruništu, u južnoj Makedoniji. Posle devetogodišnjeg izbivanja i svih krvavih bitaka kroz koje je prošao, vratio se u svoj rodni Kaletinac 1919. godine, gde su ga čekali supruga i četvero dece. Za veliku hrabrost i junaštvo iskazano u borbama na Ceru, Kolubari, Kajmakčalanu, na Solunskom frontu i nema gde još sve nije bio, nagrađen je sa dva Ordena Karađorđeve Zvezdei tri Ordena Belog orla, ali nikada se nije hvalisao svojim četovanjem.

Pamti se da je svog druga Ljubu Milenkovića, ranjenog na Ceru, nosio nekoliko kilometara, što na leđima, što na rukama. Milenković je kasnije lečen u bolnici u Nišu i preživeo je Veliki rat. Ako odete na uvek dobro informisanu Vikipediju pa posetite stranicu Cerska bitka, nemojte se mnogo iznenaditi kada ugledate crno-belu Černovljevu fotografiju i potpis ispod nje: Srpski izviđač Dragutin Matić, Oko Sokolovo u Cerskoj bici.

Kao ugledan i poštovan domaćin biran je i za opštinskog odbornika gde se srčano borio za boljitak svoga kraja i nije malo učinio. Tako pričaju oni koji su ga dobro poznavali, a koliko mi danas znamo o njemu. Da li je to dovoljno?

Krstareći internetom sasvim slučajno sam naišao na podatak, propraćen odgovarajućom ilustracijom, da je povodom osamdesetogodišnjice proboja Solunskog fronta, na trgu ispred zgrade opštine Gadžin Han, u blizini Niša,našem neumornom prašinaru podignut lep spomenik, autora Drinka Radovanovića,gde je prikazan u prirodnoj veličini,kako neustrašivo korača napred, u svojim dotrajalim opancima. Na postamentu je zlatnim slovima ispisano: OKO SOKOLOVO, DRAGUTIN MATIĆ

Prilikom odlaska na veliku retrospektivnu izložbu u Galeriji Doma Vojske Srbije, pored samogglavnog ulaza u zgradu, ugledao sam spomen-obeležje, s lako prepoznatljivim likom, autora Mirka Mrkića Ostroškog, koje je tu postavljeno na stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata.Tragajući za dodatnim detaljima našao sam podatak da je tom prilikom izvedena i poema Oko svevideće, autora Milovana Vitezovića, posvećena našem izviđaču. Na bronzanoj ploči se nalazi i prigodan natpis: OKO SOKOLOVO, NA BRANIKU OTADŽBINE, 1914-2014

Priča se da je Dragutin tek 1966. godine videosvetlosni zapis“, star više od 50 godina, koji ga je proslavio širom sveta. Tada je na poklon dobio malu gramofonsku ploču, gde je Ljubivoje Vidosavljević, uz pratnju Narodnog orkestra Carevac, na svima dobro poznatu melodiju Stanislava Biničkog, otpevao stihove novinara i pesnika Miloja Popovića. Kada je ugledao omot ploče, odmah se prisetio mladog Rusa, kojeg je video ono jedared na obali Drine – tada i nikada više. Koračnicu „Marš na Drinu“ Binički je komponovao u Valjevu 1914. godine i posvetio ga Kombinovanom puku (neki izvori pominju Drugi gvozdeni puk) i njegovom komandantu Milivoju-Brki Stojadinoviću, koji je poginuo na Ceru. Drinska divizija je umarširala u oslobođeni Niš 1918. godine uz zvuke „Marša na Drinu”.

Ovako izgleda omot ploče koja je povezala poznatu fotografiju Samsona Černova iz 1914. godine, i kompoziciju Marš na Drinu, Stanislava Biničkog, nastalu te iste godine. Nezaustavljivi izviđač izrastao je u simbol otpora i istrajnosti, a svaki naš vojnik bio je Dragutin – što bi valjda trebalo da bude svima jasan zaključak nakon prvog, pa i letimičnog pogleda na raddizajnera Milenka Miletića.

Videli smoreklamnu vojničkufotografijudoktora Hokaja Pirsa, u punom koloru, napravljenu odmah po dolasku u poljsku vojnu bolnicu, za potrebe ljubitelja sedme umetnosti, odnosno čitaoce filmskih revija i sakupljače slika glumaca, i jednu snimljenu kao crno-belu, pre više od sto godina, koja je postala neprocenjiv istorijski dokumenat iz Velikog rata.I na prvoj, i na drugoj, nalazi se Oko Sokolovo, ali dok je većina čitalaca odmah prepoznala mlađanog Donalda, ubeđen sam da je broj onih koji su pre čitanja ovog teksta već znali ime i prezime našeg hrabrog izviđača neuporedivo manji.

Mogu samo da pretpostavim o čemu sada razmišljate, ali izvesno je da moramo učiniti sve što je u našoj moći da bi se ime neumornog ratnika što duže sačuvalo od zaborava. Bilo bi dobro zbog sviju nas, ali i zarad generacija koje dolaze. Zaslužio je to Dragutin Matić, naše Oko Sokolovo i čovek za sva vremena.

Knjigu „Rebusi i kako ih se rešiti“, Miodraga Ivaniševića,

možete naručiti pouzećem na 066/240-499

ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

administrator

Ostavite komentar