JUNGOVSKI PREDELI

SAMOSPOZNAJNI SPOKOJ (1)

892 pregleda

Nesumnjivo jeste da pojmovi i prakse sa prefiksom mind osvajaju podjednako pažlju naučnika i laika. Dakle, šta predstavlja mindfulness?Prema rečima Danijela Golemana, filozof Viljem Džejms na izvanredan način pokazuje kakvu ulogu održanje pažnje igra u moralu, obrazovanju, ogromnom nizu drugih, veoma značajnih životnih aspekata”.

Gordana Medić-Simić

Dok su na Istoku hiljadama godina postojale tehnike zasnovane na uvežbavanju „stanja potpune prisutnosti” i korišćene za poboljšanje mentalnog zdravlja, opšteg stanja i duhovno-egzistencijelnih pitanja, na Zapadu je dobrobit ovih vannaučnih pristupa prepoznata tek relativno skoro (Dryden & Still, 2006; Kabat-Zinn, 2003). Zapadni svet danas pod pojmom mindfulness podrazumeva održiv metod koji se podjednako odnosi i na zdravlje i na duhovnost; te se ove oblasti prepoznaju kao delovi istog sistema.

Mindfulness metod je privukao pažnju u literaturi iz oblasti zdravlja pre više od dve decenije s uplivom i porastom prihvatanja istočnjačkih praksi.

Ne čudi što je doprinos mindfulness metoda primećen najpre u pomagačkim disciplinama, kao što je psihološko savetovanje, neuropsihijatrija ili psihoterapija gde su odnos među ljudima, pažnja i koncentracija suština pozitivnog ishoda. Voljno upravljanje pažnjom i koncentracijom, kao stanje punog prisustva, objedinjeno pojmom mindfulness definisano je na različite načine; kao stanje, osobina, veština, metoda i tehnika, a čini se da poseduje veliki potencijal za unapređenje kvaliteta života. Istraživanja pokazuju da praktikovnje ovih tehnika doprinosi postizanju samosvesnijih mentalnih i emocionalnih stanja, kao i ponašanja. Pretpostavlja se da ove promene imaju posledice i na neurološke procese  čoveka, što je u domenu različitih naučnih istraživanja.

Mindfulness metod je privukao pažnju u literaturi iz oblasti zdravlja pre više od dve decenije s uplivom i porastom prihvatanja istočnjačkih praksi. Postalo je čak i popularno govoriti o tome. U knjizi Mindclearing; the key to mindfulness mastery (Whieldon, 2016), jednoj od najnovijih koja se bavi popularnijim predstavljanjem mindfulness metoda kliringa (mindclearing), autorka upravo govori o praksi mentalne higijene koja je prava dobrobit za čoveka 21. veka. Koliko je prepoznata ova tema najbolje svedoči činjenica da je mindfulness metod bio promovisan na naslovnoj strani časopisa Time 2014. godine. „ Nije više pitanje da li ovaj metod radi, već zašto i kako radi” (Whieldon, 2016, str. 226) navodi autorka ove knjige. Ona ističe samospoznajni efekat praktikovanja ove mentalne discipline, zasnovane na Patanđalijevoj drevnoj nauci joge, kombinovane sa savremenim psihoterapijskim metodama.

Jon Kabat-Zin (Tviter)

Zaista, postoje istraživanja koja ukazuju na moguću vezu između mindfulness metoda i onoga što nazivamo samospoznajom (Carlson, 2012). Samospoznaja ili znanje o sebi odnosi se na percepciju sopstvene ličnosti ili ličnih obrazaca mišljenja, osećanja i ponašanja, kao i znanje o tome kako drugi doživljavaju te obrasce (Vazire & Carlson, 2010). Često su u savremenim razmatranjima tema povezanih s pažnjom i koncentracijom citirane reči filozofa Viljema Džejmsa, koji je pre jednog veka objavio knjigu „Razgovori s nastavnicima” (Goleman, 2004). U ovom delu Džejms govori eksplicitno o „voljnom održavanju pažnje” kao vrhunskoj veštini, značajnoj za produbljivanje kvaliteta života.

„Džejms na izvanredan način pokazuje kakvu ulogu održanje pažnje igra u moralu, obrazovanju, ogromnom nizu drugih, veoma značajnih životnih aspekata. Obrazovni sistem koji bi, prema njegovim rečima, mogao da pomogne učenicima da razviju sposobnost da svojevoljno održe pažnju, bio bi najbolji obrazovni sistem. U budizmu se to naziva svesnošću ili introspekcijom, kao i šamata, obuka, meditativni spokoj.” (Goleman, 2004. str. 372).

U poslednjoj deceniji često je upotrebljavan pojam mindfulness upravo u kontekstu sposobnosti voljnog održavanja pažnje. Iako poseduje „nju ejdž” prizvuk, danas je ovaj pojam pronašao svoje mesto i u naučnom svetu, zahvaljujući upravo razvoju tehnoloških uređaja (PET skener, funkcionalna magnetna rezonanca) kojima se sprovode istraživanja mogućih dobrobiti od ovih praksi. Danijel Goleman je pisao o tome, svedočeći o susretima filozofa, neuronaučnika, psihologa i stručnjaka za ljudski razvoj, kao i budističkih monaha, čak i samog dalaj lame u Institutu „Svest i život” (Mind and Life). Ovi susreti su imali za cilj istraživanje fenomena svesti, ali i kreiranje programa psihosocijalnog i emocionalnog učenja koje bi pomoglo umanjenju destruktivnog ponašanja kod dece i mladih, kao i podsticanju pozitivnih emocija.

Danijel Goleman (Fejsbuk)

Sličan, Mind up program, sprovodi se širom sveta, pa i kod nas, a uključuje obuku nastavnika i vaspitača za upravljanje – „svesnom pažnjom”. Cilj je rezultate istraživanja razvojne kognitivne neuronauke primeniti na kreiranje praksi vežbanja  sabranosti, socijalnog i emocionalnog učenja. Kreatori i realizatori  ovih programa sigurni su u njihovo  pozitivno, transformišuće dejstvo, koje podrazumeva izgradnju pozitivnih stavova i navika, kao i razvoj psihološke otpornosti – rezilijentnosti kod svojih polaznika.

Nesumnjivo jeste da pojmovi i prakse sa prefiksom mind osvajaju podjednako pažlju naučnika i laika. Dakle, šta predstavlja mindfulness?

Govoreći o poreklu i razvoju ovog pojma možemo utvrditi da predstavlja sekularni derivat budističkih meditativnih tehnika, uključujući zen, vipasanu i tibetanski budizam, korišćen u terapeutskoj praksi. U stručnoj literaturi često navođen, jedan od prvih naučnika koji je uveo ovaj pojam i pripadajuću mu praksu u svrhe lečenja jeste profesor Jon Kabat-Zin (Jon Kabat-Zinn, 1994) i njegov program – Mindfulness Based Stress Reduction. Rad profesora Kabat-Zina iz Medicinskog centra Masačusets univerziteta u Vorčesteru bio je zasnovan na budističkoj praksi meditacije staroj preko dve hiljade godina, a ipak u potpuno sekularizovanom vidu. Kabat-Zin je razvio metode za korišćenje svesnih meditacija na širokom uzorku populacije – na zaposlene ljude, hospitalizovane pacijente, zatvorenike i populaciju iz geta iz raznih oblasti SAD.

„Koristeći prilagođenu meditaciju dobrote, koja ljude obučava da iz trenutka u trenutak pažljivo posmatraju svoje misli i osećanja, a da na njih ne reaguju, Kabat-Zin je pomogao bolesnicima da povrate duševni mir, što im je ublažilo fizičke bolove, patnju i simptome koje su imali… Ovakva meditacija se koristi u bolnicama, a budizam se nikada i ne spominje…” (Goleman, 2004, str. 372).

Prva šira uoptreba ovog termina dolazi iz engleskog jezika i odnosi se na posedovanje implicitne svesnosti konteksta i sadržaja neke informacije (Langer, 1989), tako da bi psihološki savetnik mogao biti svestan kulture, klijentovih razvojnih potreba ili standarda prakse. U ovom pristupu biti mindful značilo je sposobnost za skidanje pažnje sa određenih sadržaja ili pokazivanje brige (Dryden & Still, 2006).

U engleskom jeziku pojam meditacija
podrazumeva različite aktivnosti
(npr. vođena meditacija, kontemplativna
meditacija,
mindfulness meditacija”,
meditacija kao molitva) i izgleda da
je to najbolja reč koja podrazumeva
esenciju praksi koje dolaze s Istoka.

U tekstu koji čitate nije reč o ovoj konotaciji termina mindfulness, već se ono odnosi na engleski prevod sanskritske reči Sati (Germer, Siegel, & Fulton, 2005).

S obzirom da su termini mindfulness, „meditacija” i „mindfulness meditacija” često korišćeni kao uzajamno zamenljivi, gotovo kao sinonimi, pominjanje termina mindfulness može biti zbunjujuće. Naime, izgleda da su „različiti psihološki procesi i metode opisivani istim terminom” (Hayes & Wilson, 2003, p. 166). Postoji i obrnuti slučaj, gde različiti termini ukazuju na istu mindfulness praksu, što doprinosi konfuziji. Na primer, usmeravanje pažnje na iskustvo hodanja može se tumačiti kao meditativna šetnja (jap. kinhin). U engleskom jeziku pojam meditacija podrazumeva različite aktivnosti (npr. vođena meditacija, kontemplativna meditacija, „mindfulness meditacija”, meditacija kao molitva) i izgleda da je to najbolja reč koja  podrazumeva esenciju praksi koje dolaze s Istoka. Sem u egzotičnom istočnjačkom nasleđu, prakse sabiranja uma i molitve-meditacije postoje u raznim religijsko-filozofskim sistemima, pa i u pravoslavnom hrišćanskom nasleđu, posebno u isihazmu.

Potrebno je imati u vidu da neki naučnici ističu da je mindfulness prednaučna aktivnost i koncept koji još nije u potpunosti sazreo za puno naučno istraživanje (Hayes & Wilson). Definisanje mindfulness metoda za istraživačke potrebe nije jednostavno i još je u inicijalnoj fazi (Hayes & Shenk;, 2003; Shapiro et al., 2006). Iz ovog razloga, „mindfulness meditacija” ponekad biva smeštana u kontekst tradicionalnih budističkih vežbi. Postojao je preokret od popularnog korišćenja pojma mindfulness do pokušaja da se ovaj pojam operacionalizuje u svrhu istraživanja (Bishop et al., 2004). Bišop i njegove kolege formirali su panel koji je unapredio proces definisanja mindfulness tehnika za ove potrebe. Oni su, na primer, zapazili da mindfulness zahteva sposobnost da se pažnja vrati svesno na objekat posmatranja.

S druge strane, Hajes i Šenk (Hayes and Shenk 2004) dodali su da mnoge druge metode za održivost pažnje mogu postojati bez sposobnosti ili veštine za preusmeravanje pažnje. Iz svega ovoga jasno je da postoji ozbiljna potreba da naučnici obrate pažnju – na samu ljudsku pažnju jer izgleda da je ona konstituent svake „svesnosti”.

Iako je mnogo tekstova i naučnih radova
napisano o programima zasnovanima na
ovom metodu, prema našem saznanju još
nije objavljena neophodna generalna
standardizacija koja vrsta treninga je
potrebna za opštu i integrativnu praksu
u savetovanju i psihoterapiji, a u toku su
empirijska istraživanja na ovu temu.

Pregled dostupne literature pokazuje suštinski interes za mindfulness u pomagačkim delatnostima, kao što su psihološko savetovanje i psihoterapija (Allen et al., 2006; Baer, 2003; Grossman et al., 2004; Kabat-Zinn, 2003; Shigaki et al., 2006).  Praktikovanje metoda i tehnika koji se mogu podvesti pod pojam mindfulness pronašlo je široku primenu, naročito kao terapijski „alat” ili  kao metoda kojom klijenti mogu unaprediti svoje stanje, mentalno i fizičko zdravlje. Prirodno, pošto rezultati istraživanja pokazuju da treniranje ovih tehnika doprinosi boljitku klijenata, privlačno deluje ideja o primeni mindfulness prakse u savetovanju i psihoterapiji. Takođe, postavljaju se i pitanja standarda treninga; koja su to neophodna znanja i veštine koje bi terapeuti i konsultanti trebalo da imaju da bi mogli raditi sa klijentima (Capuzzi & Stauffer, 2006; Christopher, Christopher, Dunnagan, & Schure, 2006; Germer, Siegel, & Fulton, 2005; Stanley et al., 2006).

Iako je mnogo tekstova i naučnih radova napisano o programima zasnovanima na ovom metodu (Bonadonna, 2003; Kabat-Zinn, 2003; Ryback, 2006; Shigaki et al., 2006), prema našem saznanju još nije objavljena neophodna generalna standardizacija koja vrsta treninga je potrebna za opštu i integrativnu praksu u savetovanju i psihoterapiji, a u toku su empirijska istraživanja na ovu temu (Arunya, B; Thamilselvan, P. 2017, Grabovac, A; Burrell, E., 2017).

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar