JUNGOVSKI PREDELI

SAMOSPOZNAJNI SPOKOJ (2)

488 pregleda

IrvinJalom (1980) je poentirao značaj stanja potpune prisutnosti”; on govori o sposobnosti da se „bude prisutan” van vremenskih određenja,da se osvesti odnos sopstvenih stopala i zemlje pod njima, odnos između sopstvene svesti i prostora koji nas okružuje…

Gordana Medić-Simić

Decenijama je u radovima i praksi stručnjaka ključnih za formiranje savetničke i terapeutske profesije naglašavana važnost prisustva „sada i ovde”; pažnje i koncentracije usmerene ka klijentu (Rogers, 1951). Jalom (1980) je poentirao značaj „stanja potpune prisutnosti”; on govori o sposobnosti da se „bude prisutan” van vremenskih određenja,da se osvesti odnos sopstvenih stopala i zemlje pod njima, odnos između sopstvene svesti i prostora koji nas okružuje…

Preporuke o tome kako bitikompetentan i kvalifikovan u ovoj oblasti postoje u literaturi, iako je ona u većini slučajeva usmerena na specifične i pojedinačne terapeutske programe zasnovane na mindfulness praksi (Baer, 2006; Dimidjian & Linehan, 2003; Germer et al., 2005; Kabat-Zinn, 2003, Kabat-Zinn & Santorelli, 2001). Čini se, ipak,da van programa Jona Kabat- Zina Mindfulness-Based Stress Reduction (MBSR), poznatog u svetu; ne postoje generalni standardi za trening ovih kompetencija i veština. Međutim, postoje brojni pristupi.

U jednom intervjuu Kabat-Zin je zapazio
da se u mindfulness-u zapravo radi o tome
da se pažnja probudi u praktično bilo
kojoj situaciji pod bilo kojim uslovima
ili u bilo koje mentalnom stanju. Neradi
se, pritom,o ostajanju u ili forsiranju
bilo kojeg posebnograspoloženja.

Jer, mindfulness je pominjanikaoveština (Germer, 2005), zbog toga što ovaj pristup i kvaliteti koje on razvija u umu i telu mogu biti „proizvedeni”isključivoputem prakse. Na primer, Valentin i Svit (Valentine and Sweet 1999) otkrili su da trening meditacije i mindfulness-a povećavaju sposobnost održavanja pažnje. Braun i Rajan (Brown and Ryan, 2003) zapažaju da, iako su pažnja i svesnost bazični i prirodni kapaciteti većine ljudi, postoji individualna razlika u kapacitetu i voljnosti ljudi da budu svesni i da drže pažnju na onom što se trenutno događa. Ova dvojica autora takođe navode da „mindfulness kapacitet” varira između osoba,zato što može biti izoštren ili otupljen pod uticajem različitih faktorauslovljenih ličnim iskustvom i životnim okruženjem.Takođe, oni tvrde da su pažnja i budnost bazične komponente svesnosti koje imaju različite uloge.

Irvin Jalom (Vikipedija)

Na primer, postoji budnost koja registruje stimuluse traženjem unutrašnjeg i spoljašnjeg okruženja (kao što biradar registrovao leteće objekte u određenom delu vazdušnog prostora) i–pažnjakao„kapacitet za sužavanje fokusa ka specifičnom stimulusu unutrašnje svesti” (nalik na reflektor koji može da odabere predmet u prostoru),(Brown & Ryan, p. 243).

Praktikovanjemindfulness tehnika
običnojevrlo jednostavno;položiti
pažnju na trenutni pokret tela ili
nanekimiris, slušati zvukove prirode,
dodirivati neki materijal ili, možda,
postati svestan svog disanja i
držati  pažnju na tome.

U jednom intervjuu (Wylie and Simon, 2004) Kabat-Zin je zapazio da se u mindfulness-u zapravo radi o tome da se pažnja probudi u praktično bilo kojoj situaciji pod bilo kojim uslovima ili u bilo koje mentalnom stanju. Ne radi se, pritom,o ostajanju u ili forsiranju bilo kojeg posebnograspoloženja.Ono dozvoljava stanje uma koje je pobuđeno, opušteno i svesno drugih misli bez identifikacije s njima ili dopuštanja da one preuzmu upravljanje (Ladner, 2005, p. 19). Neki autori navode (Germer i kolege, 2005) da mindfulness „jednostavno znači biti svestan gde se tvoj um nalazi iz momenta u momenat, s nežnim pristupom i prihvatanjem”.

Praktikovanjemindfulness tehnikaobičnojevrlo jednostavno;položiti pažnju na trenutni pokret tela ili nanekimiris, slušati zvukove prirode, dodirivati neki materijal ili, možda, postati svestan svog disanja i držati pažnju na tome.Takobismomindfulness mogli shvatiti kao veštinu koja se može preneti na domen učenja i ponašanja, tako da oni koji uče da se fokusiraju na svesno disanje mogu uspešnije da budu „prisutni” u drugim iskustvima,kao što su trenuci uzimanja obroka, komuniciranja, posmatranja teških emocija ili patnje ili, naprosto – vožnje automobila ili šetanja.Upravo je ovo, na primer, prema kreatorima „Mindup programa”, suštinski značajno za razvoj empatije i  psihološke otpornosti na stres.

Važan aspekt ovih vežbi jeste setiti se da se pažnja preusmeri kadgod obrasci mišljenja porastu,tako da zamagle direktno iskustvo (GermGermer, 2005).Odbacivanje neželjenih misli ovde nije deo prakse; naprotiv, praktičar trenira da „opazi” i takve misli, ali da ga one ne „ponesu”, tj. da se ne identifikuje s njima.Mindfulness se, dakle, pominje i kao tehnika i kao metod, ali i kao veština. Na primer, praktikovanje ovog načina upravljanja pažnjom često je zamišljano kao korak po korak struktuirano kretanje pažnje i budnosti. Ovaj proces bi, prema tome, uključivao:

a) polaganje pažnje na trenutno iskustvo s prihvatanjem i otvorenošću za njega,

b) „hvatanje”/primećivanje momenta kada je pažnja sužena na misli o aktuelnim životnim temama ( npr. kada misli odlutaju na kućne obaveze ili finansijske probleme),

v) setiti se da pažnju preorijentišemo,

g) preorijentisati pažnju na trenutno iskustvo, bez reagovanja na prethodno lutanje pažnje( Bishop et al., 2004, str. 231) i potom,

(d) kada je završen deo praktikovanja, privesti kraju praksu. Ponekad bi mentalnom stanju koje bi bilo primećeno u toku praktikovanja bilo pridodato neko ime, naziv ili etiketa, pre nego što bi um ponovo bio preusmeren na trenutno iskustvo.

Stručna literatura takođe pominje pojam mindlessness čija je uloga da pokaže šta mindfulness nije. U literaturi je, tako, ovaj pojam definisan kao pažnja fokusirana na set kontekstualnih obrazaca koji služe kao okidači različitih narativa, etiketa i očekivanja. Na taj način pažnja je fokusirana na jedan deo informacije, dok je drugi deo potpuno van domašaja pažnje čoveka.

Iz svega navedenog, jasno je da moguće implikacije ovih istraživanja prevazilaze polje edukacije terapeuta i psihološkog savetnika. Istraživanja navedena u ovim radovima relevantna su ne samo za ove oblasti, već i daleko šire pomagačke disciplina, kao što su psihologija, medicina u najopštijem smislu, socijalni rad, psihijatrija,ali i vaspitno-obrazovni rad i angažman u menadžmentu ljudskih resursa,pogotovo onaj koji se odnosi na trening i razvoj zaposlenih. Naime,istraživanja su pokazala da se, usmeravanjem pažnje na sadašnji trenutak postiže bolja koncentracija i da um manje luta (Brewer, Worhunsky, et al., 2011Mrazek et al., 2012). Ovo se odražava i na činjenicu da osobe koje su obučavane u ovim tehnikama imaju bolju radnu memoriju ( Chambers et al., 2008Jha, Stanley, Kiyonaga, Wong, & Gelfand, 2010Zeidan, Johnson, Diamond, David, & Goolkasian, 2010).Za radna okruženja prepuna stresa i povećanog psihosocijalnog rizika, potencijalnog okidača svih ostalih rizika, ovo bi mogla biti dobra vest.

Gunaratana (Realization.org)

Postoje predlozi da treninzi pažnje budusastavni deo edukativnih sadržaja za unapređenje učenja i samokontrole (Posner & Rothbart, 2005). Pojavila su se i neka istraživanja o efektima meditacije kod dece s problemima povezanim s pažnjom, potvrđujućipozitivne ishode prakse (Harrison, Manocha, & Rubia, 2004; Lee, et al., 2008). Može se pretpostaviti da učenje može biti unapređeno i uređenjem okruženja koje podstiče relaksaciju i pažnju, ali i kroz redovnu praksu kontemplacije gde onaj koji uči stiče veštine samokontrole.Neka istraživanja ukazuju da bi praksa meditacije mogla neutralisati efekte kompetitivnih poslovnih i obrazovnih okruženja (Harrison, L., Manocha, R., & Rubia, K. (2004).Postoječak i istraživanja o uticaju sahađa joge u porodičnoj terapiji dece s poremećajem pažnje (Clinical ChildPsychology and Psychiatry, 9(4), 479.). Takođe, značajna su i istraživanja koja su proučavala praksu meditacije i njen uticaj na neuralne veze u mozgu i koje su implikacije na obrazovanje (Posner, M. I., & Rothbart, M. K. (2005).

Gunaratanaje naveo seriju slogana ili
pravila o ispravnim stavovima, oslonjenih
na budističku filosofiju:ne teži”, ne žuri”,
ne očekuj ništa”, ne vezuj se ni
za šta i ništa ne odbijaj”, pusti”,
prihvati sve što se pojavi”, budi nežan prema sebi”,
istražuj sebe”, gledaj na probleme kao na projekte,
izazove”,
ne razmišljaj”, ne prebivaj u krajnostima”.

Ovo, naravno, podrazumeva i orijentaciju prema određenim „unutrašnjim”stavovima. Kabat-Zin (Kabat-Zinn 1990) sugeriše da su to nereaktivnost, strpljenje, usvajanje „učenik zauvek” stava, verovanje sopstvenom iskustvu, ne-težnja, prihvatanje i sposobnost nevezivanjaza situacije, predmete i ljude. Čovek, naravno, ne usvaja sve ove stavove trenirajući metod, već je reč o tome da je samo praktikovanje prožeto ovim stavovima.Oni, naime, proizliaze iz iskustvenih doživljaja. Gunaratana, čiju orijentaciju podržava i Kabat-Zin(Gunaratana 2002),naveo je seriju slogana ili pravila o ispravnim stavovima, oslonjenih na budističku filosofiju:„ne teži”, „ne žuri”, „ne očekuj ništa”, „ne vezuj se ni za šta i ništa ne odbijaj”, „pusti”, „prihvati sve što se pojavi”, „budi nežan prema sebi”, „istražuj sebe”, „gledaj na probleme kao na projekte, izazove”, „ne razmišljaj”, „ne prebivaj u krajnostima”.

Kada se ove činjenice povežu, nameće se zaključak da veštine(a možda i „stavovi”)koje ulaze u korpus „mindfulness praksi”mogu pomoći ljudima da upravljaju pažnjom i primete svoja stanja i obrasce delovanja, mišljenja i osećanja, iz čega bi usledila kvalitetnija percepcija samog sebe i samosvesnije delovanje. Potrebno je, s druge strane, uzeti u obzir da je dosta od ovih dokaza indirektno – do sada nije bilo mnogo empirijskih istraživanja koja bi povezivala mindfulness i samospoznaju.

Mindfulness nastavlja da bude primeljivan u kliničkim uslovima. Ovaj prednaučni koncept prakse deluje obećavajuće za profesije psihološkog savetovanja i psihoterapije, ali izaostale pomagačke discipline. Dosadašnja istraživanja su pokazala da je praktikovanje ovog metoda korisno u tretiranju bolesti ili simptoma. Mindfulness može, takođe, omogućiti klijentima i terapeutima da postignu stanja pune prisutnosti što rezultira bolji kvalitetom života, stabilnijim psihičkim stanjem i boljim zdravljem. Mindfulness, izgleda, postaje i strategija da se unaprede stavovi, ponašanja i drugi kvaliteti neophodni za praksu psihološkog savetovanja i srodnih profesija.

Mnoge škole neformalnog obrazovanja nude
sadržaje pod terminom
mindfulness, pa
su znanja i veštine natržištu usluga
koje ima vlastitu logiku ali čija etika
ponekad može biti sporna.

Dosadašnji podaci o efektima ove prakse, svakako,impliciraju pronalaženje načina za dalji razvoj, podjednako primene i istraživanja rezultata. Profesionalna edukacija i treninzisu dostupni i podržani u svetu kao put ka ličnim i profesionalnim kompetencijama. Resursi ove metode su proučavani kao sredstva mentalne higijene i prevencije, iz čega proizlaze i brojne implikacije značajne za lični i profesionalni rast i razvoj u najrazličitijim oblastima. Mnoge škole neformalnog obrazovanja nude sadržaje pod terminom mindfulness, pa su znanja i veštine natržištu usluga koje ima vlastitu logiku ali čija etika ponekad može biti sporna. Naposletku, u zavisnosti od stepena koji je čovek dostigao u praktikovanju mindfulness-a, ovo stanje može biti definisano i kao navikakoja utiče pozitivno na kvalitet života.

Uidealnom slučaju,onako kako tome teže stručnjaci koji veruju u razvojni potencijal ljudi, mindfulness bi mogao biti svesno izabrani način bivanja, čovekova egzistencija prožeta fleksibilnošću i otvorenošću. Ovo u priličnoj meri podseća na Hajdegerovo shvatanje čovekove suštine kao „otvorenosti ka svetu”i dazajn analize iz toga proizašle. Takođe, podseća na svedočanstva drevnih istočnjačkih praksi koje nisu odvajale telesno i psihičko zdravlje od duhovne sfere postojanja. Bez mistifikacije, pojam mindfulnessima potencijal da, ukoliko ne transformiše, a onda barem preispita naše savremene vrednosne, saznajne i obrazovne paradigme.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar