ARGUSOV POGLED

SRBIJA NA LOŠEM PUTU

2.491 pregleda
Usamljena klupa (Foto Aleksandar Lukić)

Dvadeset godina je dovoljno dug vremenski period za misaono pribiranje da bi se sagledao pređeni put i odredio smer budućeg kretanja. Vreme je da se podvuče crta i sabere ono što se dobilo i oduzme ono što se izgubilo. Šta nudi zbir, a šta govori ostatak? Ostatak je razočaravajući. To je očigledno. Nikome neće poći za rukom da ogroman gubitak, koji se iz dana u dan povećava, prikaže kao neku vrstu dobiti. To je očigledan rezultat svega što se događalo na ovim prostorima poslednjih dvadeset godina. Zašto je to tako? Zašto je rezultat toliko negativan?

PROFESOR DOKTOR MIRKO ZUROVAC

Prof. dr Mirko Zurovac

Nijedna pouzdana istraživačka metoda neće posmatrati rezultat sam po sebi i nezavisno od puta i uzroka koji su do njega doveli. U tom pogledu Hegel je dao sjajne metodske upute koje nijedna ozbiljna istraživačka metoda ne sme da zanemari. Hegelijanizam je filozofija postajanja koja počiva na uverenju da istina može biti dostignuta samo na kraju putovanja. Istina je ovde shvaćena kao pojam, ali pojam koji je istovremeno totalitet jednog puta i, u svakoj od njegovih etapa, jedan od momenata ovog totaliteta.

Marks je prihvatio ovu metodsku uputu, pa je s pravom isticao da „u istinu ne spadaju samo rezultati – već i put pomoću kojega se dolazi do nje”, Primenjeno na našu današnju situaciju, to znači da moramo imati u vidu i ozbiljno promisliti sve što se događalo poslednjih dvadeset godina da bismo uopšte došli do istine našeg današnjeg nacionalnog položaja i našeg najnovijeg kolektivnog stradanja koje nam je dugo pripremano.

Petao (Aleksandar Lukić)

A bez toga, opet, nije moguća nikakva spasonosna orijentacija, već samo dalje posrtanje na stranputici kojom nas uporno vodi marionetska vlast po savetu i pod budnim okom svojih nalogodavaca i zakletih neprijatelja naše države i našeg naroda. I to treba otvoreno reći da ne bismo gajili nikakve iluzije koje su nas i tako suviše skupo koštale. U prilog tome govori ama baš sve što se događalo poslednjih decenija i što se još događa na ovim prostorima: 1. Iskustvo stvaranja Jugoslavije; 2 . Iskustvo rušenja Jugoslavije; 3. Kraj politike otpora i poraz Srbije 2000. Godine; 4. Evropska unija kao još jedna velika iluzija; 5. Snishodljiva politika srpskog rukovodstva i 6. Potreba i mogućnost preokreta politike u Srbiji. O svemu tome treba reći bar ono najosnovnije da bi se stekla slika današnjeg stanja u Srbiji.

ISKUSTVO STVARANJA JUGOSLAVIJE

Srpski narod je imao dugu i tešku istoriju. Nikada u svojoj istoriji nije vodio agresivne i osvajačke ratove, ali je bio meta mnogih agresija protiv kojih se morao boriti da bi uopšte opstao. Svoju skupo plaćenu slobodu, stečenu nakon pet stotina godina ropsta, ovenčao je velikom iluzijom koja ga je skupo koštala: iluzijom da zajedno sa drugim jugoslovenskim narodima, za čiju se slobodu jednako borio, može da gradi srećnu državnu zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti.

Ideja jugoslovenske države, u vreme kad su je prihvatali jugoslovenski narodi, nije bila bez istinske snage i ozbiljnih istorijskih razloga, jer nije ništa nepoznato da je političko i državno jedinstvo jugoslovenskih naroda bilo uslov oslobođenja bar nekih od njih, na primer Hrvata i Slovenaca, pa je veoma razložno uverenje da jedino ono može uvažavati dostojanstvo i biti garant i uspešan zaštitnik slobode i nacionalnog bića svih jugoslovenskih naroda i nacionalnih manjina koji žive na ovim prostorima.

Na ovim prostorima vekovna i mučna borba za slobodu je neodvojiva od borbe za saradnju, jedinstvo i zajednički život. Ili, govoreći učenije: ovde su procesi integracije neodvojivi od procesa emancipacije. U tom smislu, uz svu složenost i zamršenost tih procesa, težnja za sve čvršćim povezivanjem bila je i ostala na ovim našim prostorima jedna od najistaknutijih vertikala u istoriji našeg naroda. Ta borba srpskog naroda jedan je od najkrupnijih uloga, jedna od najznačajnijih „istorijskih investicija” u tim emancipatorskim procesima. Emancipacija je ovde više nego drugde sinteza borbi za slobodu, i samo u tom integralnom sintetičkom obliku njen smisao ovde uopšte može biti očuvan.

Filip Višnjić (Vikipedija)

U tom svom emancipatorskom smislu, ova borba i njene istorijske kristalizacije predstavlja ono najmodernije, za budućnost najotvorenije, ono po čemu ljudi i narodi na ovim prostorima stiču pravo na nadu, otržu se istorijskoj nemoći i zaostalosti, anticipiraju jednu od temeljnih istorijskih mogućnosti u kojoj treba da budu ostvareni sloboda i integritet, to jest istorijske egzistencije s one strane integracija koje gaze slobodu i integritet.

Ideja jugoslovenske države
pokazala se kao „velika iluzija”
za srpski narod, koji je jedini
iskreno prihvatio jugoslovensku
državu, često na svoju štetu i
uštrb svojih državotvornih prava.

Sloboda i integritet ovde su toliko povezani da se nikako ne sme zabašuriti da je integritet zapravo jedinstvo čija je osnova sloboda, da je integritet ne samo rezultat slobodne integracije, nego da je on nešto više od toga: da je on rezultat slobodne integracije radi slobode, da je on slobodna integracija čiji je rezultat sloboda, sloboda kao rezultat borbi za slobodu. Zajednica ljudi koji žive na ovim prostorima je konkretan, živi istorijski lik slobode. To je onaj veliki istorijski ulog, ona kapitalna „istorijska investicija”, ono što za ljude koji žive na ovim prostorima nema niti može imati cenu.

Obala (Aleksandar Lukić)

Na tom i takvom istorijskom iskustvu počiva ideja Jugoslavije. Ali ima dobrih ideja koje stvarnost neće da prihvati, pre svega zbog defekata same stvarnosti, a ne zbog rđavosti samih ideja. Takve ideje se uvek na kraju pokažu kao velike iluzije. Ideja jugoslovenske države pokazala se kao „velika iluzija” za srpski narod, koji je jedini iskreno prihvatio jugoslovensku državu, često na svoju štetu i uštrb svojih državotvornih prava, dok su drugi narodi i njihovi politički lideri gledali u toj državi samo prolaznu stanicu za formiranje svojih nacionalnih država, ali isključivo na štetu srpskog naroda i njegovih legitimnih interesa.

Srpski narod je gajio veliku nadu u mogućnost trajnog mira i saradnje među bratskim narodima, a njegovi politički predstavnici nisu učinili skoro ništa da zaštite državnu tvorevinu u čije temelje su položene ogromne srpske žrtve. Takvo držanje, prožeto velikim poverenjem i potpunom otvorenošću, ubrzo se pokazalo kao velika nebriga i potpuna politička naivnost. Ono je omogućilo antisrpskoj koaliciji da nametne princip „slaba Srbija jaka Jugoslavija”, koji je dobro funkcionisao, a naročito nakon Drugog svetskog rata.

Antisrpska koalicija je držala sve konce u svojim rukama i marljivo pripremala razbijanje sada već bivše Jugoslavije, dok se jedino srpski narod, zajedno sa svojim političkim predstavnicima, uljuljkivao u uverenju da su rešena sva nacionalna pitanja svih jugoslovenskih naroda.

Srpskom narodu može da služi
na čast što njegovi politički
predstavnici nisu povukli
nijedan jedini potez na štetu
bilo kog jugoslovenskog naroda
u tokučitavog trajanja njihove
zajedničke države.

Ubrzo se pokazalo da na ovim prostorima ništa nije jedanput za svagda izboreno i zauvek osigurano. Na ovim prostorima korov se vekovima veoma uporno i metodički promišljeno zaliva da bi biljka uvela. Biljka ovde, kao i drugde, znači kultura, pa uvela kultura sve više postaje sinonim prokletih balkanskih prostora. Nisu, naravno, proklete reke, ravnice i planine već ljudi koji na njima žive, a koje karakteriše posebna destruktivnost koja je ponovo došla do svog punog izraza u razbijanju sada već bivše Jugoslavije.

Od samog njenog konstituisanja, neprekidno od ujedinjenja pa sve do njenog tragičnog raspada, bilo je prisutno razorno dejstvo plitkoumnih nacionalizama, verske netrpeljivosti i dokazivanja smisla i cilja razjedinjenja, ali uvek veoma kobno za sve, da bi se na kraju trijumf pokazao promašenim i besmislenim. I što je najinteresantnije, ove regresivne tendencije uvek nailaze na razumevanje i podršku zajedničkih neprijatelja jugoslovenskih naroda, koji, uprkos ogromnom istorijskom iskustvu i toliko puta ponovljenim istorijskim lekcijama, nikako da nauče ko su im stvarni prijatelji a ko neprijatelji.

Srpskom narodu može da služi na čast što njegovi politički predstavnici nisu povukli nijedan jedini potez na štetu bilo kog jugoslovenskog naroda u toku čitavog trajanja njihove zajedničke države, iako se upravo oni pokušavaju optužiti za njeno razbijanje od strane onih koji su tako uporno radili na njenom uništenju.

ISKUSTVO RUŠENJA JUGOSLAVIJE

Jugoslavija je bila jedini subjekt međunarodnog prava, pa zvanični predstavnici srpskog naroda, koji su zajedničku državu smatrali najboljim rešenjem za sve, nisu hteli učiniti ništa što bi ugrozilo njen opstanak. To ih je držalo u jednoj vrsti pasivnosti, pa su njihovi odgovori na poteze militantnog separatizma uvek dolazili nekako sa zakašnjenjem i delovali suviše blago. Takvo njihovo držanje nije, možda, bilo adekvatno ozbiljnosti situacije, ali im se ne može pripisati krivica za razbijanje Jugoslavije.

Srpski narod je omogućio državnu zajednicu jugoslovenskih naroda, koja je bila poznata u celom svetu i isticana kao primer višenacionalne i multikulturalne zajednice. Jugoslavija je bila evropska tvorevina po svim bitnim određenjima koje danas moderna Evropa traži radi svog identiteta: po verskoj i kulturnoj pluralnosti, po nacionalnoj i regionalnoj različitosti, po načinu života na granicama i sa više središta u odnosu sa drugima.

Blagajna (Aleksandar Lukić)

Upravo ovo „jedinstvo u mnoštvu”, koje je bilo postignuto u zajednici jugoslovenskih naroda, ostaje ne samo povesna forma evropske egzistencije već i regulativna ideja koju Evropa tek treba da ostvari. Zato ni najcrnji pesimisti nisu slutili veličinu bezumlja koje je pokuljalo iz utrobe moderne Evrope da bi se sručilo na jugoslovensku državnu zajednicu kao modernu evropsku tvorevinu.

Na delu je dobro poznata
stara politika čija deviza
glasi: „Zavadi pa vladaj!”
Bez zavade naroda, kako bi
inače uspeli da okupiraju
ovo područje, i to bez borbe.

Upućeni znaju da ništa nije bilo nepripremljeno i neočekivano: oni lako mogu identifikovati ciljeve i metode novih režisera zla, koji su poticali etničke sukobe, versku mržnju, političke strasti, ekonomsku zavisnost i netoleranciju, da bi, tako, oblikovali ovaj prostor prema svojim interesima koji se nameću u vidu dobro kamufliranih ideja političke dominacije, vojne hegemonije i neskrivene arogancije prema svima koji nisu voljni da bespogovorno sprovode njihove pljačkaške diktate.

Ni ovaj put, kao ni mnogo puta ranije, sada opčinjeni pogubnom moći simulacije, satkane od medijske laži i podvala, jugoslovenski narodi nisu shvatili da sejači mržnje, zaštićeni u svojim udaljenim skloništima, učvršćuju konstrukciju zapadnog potrošačkog društva i proširuju granice sveta nepravde kojeg uopšte ne zanima istina, već samo ekonomska i politička moć, pa su krenuli za svojim plitkoumnim liderima, potpuno nedoraslim uloge koju im je istorija dodelila, u krvavi građanski rat i međusobno satiranje, a sve u korist zajedničkih neprijatelja.

Na delu je dobro poznata stara politika čija deviza glasi: „Zavadi pa vladaj!” Bez zavade naroda, kako bi inače uspeli da okupiraju ovo područje, i to bez borbe. Ušli su bez borbe kao mirovne snage, a ponašaju se gore nego okupatori kao, na primer, danas na Kosovu i Metohiji.

Već je odavno primećeno i više puta isticano da Zapad ima i da primenjuje različita merila u spoljnoj i unutrašnjoj politici. A kod nas i u nekim drugim zemljama zapadni centri moći podržavaju sve ono što bi kod svoje kuće morali direktno poslati u pakao. Tako, na primer, na ovim prostorima, a naročito onim gde živi srpski narod, podstiču se i pomažu svim sredstvima, javno i tajno, regresivne snage dezintgracije, istovremeno dok u Evropi jačaju procesi integracije.

Srpski narod je proglašen
jedinim krivcem za sve i pre
izbijanja građanskog rata, da
bi mu zatim bila nametnuta
informativna blokada putem
sredstava javnog informisanja
iz svetskih centara moći.

Gledajući iz evropske perspektive, razbijanje Jugoslavije je antievropski, a to znači varvarski čin, koji je izazvao posledice iste vrste. Umesto jedne u svetu poznate i perspektivne države za sve njene narode, dobili smo šest kvazi-država, pravih banana republika, nemoćne da se odupru stranom mešanju u njihove unutrašnje poslove i da osiguraju prosperitetan i slobodan život svojih građana. Razbijanjem Jugoslavije puno su izgubili svi jugoslovenski narodi: ovim varvarskim činom zauvek je uništena njihova nada da će više ikada živeti u istinski slobodnoj, prosperitetnoj i u svetu poštovanoj državi.

Jugoslavija je nasilno razbijena u saradnji i potpunoj koordinaciji jugoslovenskih secesionista i njihovih stranih podstrekača i zaštitnika. Razbijači Jugoslavije su znali da njihovi zločinački planovi nemaju nikakvog osnova u međunarodnom pravu, pa su svoje planove morali uviti u oblandu laži da ih svetska javnost ne bi prepoznala u njihovoj pravoj suštini. U tom cilju su pokrenuli čitave „pogone laži”, koji godinama rade samo po principu fabrikovanja i izvrtanja činjenica i tako bezočno obmanjuju svetsko javno mnjenje.

Srpski narod je proglašen jedinim krivcem za sve i pre izbijanja građanskog rata, da bi mu zatim bila nametnuta informativna blokada putem sredstava javnog informisanja iz svetskih centara moći. Ceo srpski narod je satanizovan. Svet bi bio iznenađen kad bi kojim slučajem mogao spoznati vrste i količinu laži koja je poslednjih godina izručena na srpski narod.

Gebelsova propagandna mašina, koja je radila protiv najvećeg dela čovečanstva, dans bi mogla izgledati kao mala dečija igračka u poređenju sa ogromnim pogonima laži koji godinama rade protiv jednog malog naroda i koji se uopšte ne ustručavaju da zločince predstave kao žrtve a žrtvu cinično prikažu kao izvršioca zločina. Ovaj suludi poduhvat liči na veliki „eksperiment laži“ koji je dobro investiran i od koga njegovi investitori očekuju da im donese dobit u krvi jednog pravednog i slobodoljubivog naroda.

Nije teško prepoznati interese i motive koji su stajali iza ove monstruozne satanizacije srpskog naroda, iza proizvodnje laži koja je po mnogo čemu nadmašivala propagandnu mašineriju Trećeg rajha. Informativna blokada, s jedne strane, te ogromna proizvodnja laži, s druge strane, uz sve druge oblike najbezočnijeg pritiska, omogućili su razbijačima Jugoslavije da instrumentalizuju Organizaciju ujedinjenih nacija i da je pretvore u instrument postizavanja njihovih imperijalnih političkih ciljeva. Sve rezolucije Ujedinjenih macija protiv srpskog naroda donesene su na osnovu lažnih i iskonstruisanih optužbi. Najdrastičniji primer za to su sankcije, koje su, kako po svojoj nameni tako i po načinu sprovođenja, imale genocidni karakter.

Ni na jednom pedlju sada već
bivše Jugoslavije srpski
narod nije započeo rat, već se
samo branio, pošto je prethodno
bio podmuklo napadnut.

Način na koji se vodi genocidni rat protiv srpskog naroda graniči se sa pravim ludilom i potpunim pomračenjem uma. Laž i obmana su najomiljeniji metodi njegovih protagonista. Pomoću laži i obmane, oni su uspeli da izoluju srpski narod od ostalog dela sveta i da započnu njegovo sistematsko uništavanje.

Uz pomoć njihovih mirovnih snaga, Snaga za brzu intervenciju i moćne avijacije NATO-a, secesionistička hrvatska i muslimanska vojska su uspele da pobiju ili prognaju (u svakom slučaju etnički očiste) srpski narod sa jedne trećine njegovih etničkih prostora, što nije uspelo ni Austro-ugarskoj u toku Prvog n nacističkoj Nemačkoj i njenom satelitu tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u toku Drugog svetskog rata. Preko milion Srba je prognano sa njihovih vekovnih ognjišta, a da svetska javnost, uspavana zapadnim lažima, nije digla svoj glas protiv ovog suviše velikog i teškog zločina.

Po prirodi stvari i prema starom rasporedu mržnje, i ovaj put, kao i mnogo puta ranije, na udaru se našao ceo srpski narod sa njegovim prirodnim pravima koja se priznaju svim drugim narodima. Pri tom su želeli i još uvek žele da osude i zauvek stigmatizuju kao genocidnu srpsku državnu ideju i prirodne i legitimne težnje srpskog naroda da očuva svoje nacionalno i državno jedinstvo, pa su davali tako užasne izjave da jezik koji su upotrebljavali daleko prevazilazi jezik mržnje: to je jezik podstrekavanja na genocid prema srpskom narodu.

Ni na jednom pedlju sada već bivše Jugoslavije srpski narod nije započeo rat, već se samo branio, pošto je prethodno bio podmuklo napadnut, a oni su njegove odbrambene akcije redovno upoređivali sa nacističkim zločinima. Srpski narod se optužuje za etničko čišćenje, iako je upravo taj narod najveća žrtva etničkog čišćenja, i to po treći put samo u XX veku. I to se može dokazati veoma precizno, brojem ubijenih i prognanih, brojem porušenih domova i svetinja, brojem opljačkanih i još i danas zaposednutih imanja.

Ali srpske žrtve nisu važne onima koji su pokrenuli i vodili rat protiv srpskog naroda. Nije im bilo dovoljno što su preko milion Srba pobili ili prognali sa jedne trećine njihovih etničkih prostora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa su krenuli u otvorenu agresiju na Srbiju i SRJ, da bi nam oteli naše Kosovo i Metohiju.

Na delu je realizacija monstruoznog plana čiji je cilj uništavanja naše države kao jedinog garanta opstanka našeg naroda na ovim prostorima. Takav pakleni plan mogli su napraviti i krenuti u njegovu realizaciju samo bolesni umovi poput onih koji su izmislili fabrike smrti i holokauste. Da bi, bar prividno, preusmerili odgovornost za svoje zločine i zločinačke planove, oni su osnovali svoj vlastiti sud koji treba da sudi njihovim žrtvama.

To je bio i ostao cilj osnivanja tzv. Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju čije je sedište u Hagu. Ovaj sud treba da sudi samo Srbima zato što su se drznuli da brane svoj opstanak i svoju skupo plaćenu slobodu. Istinskim krivcima, pravim zločincima, jugoslovenskim secesionistima i njihovim stranim podstrekačima i zaštitnicima, koji su započeli rat i počinili stvarne zločine nad srpskim narodom, neće biti suđeno.

Svima koji su bar donekle upoznati sa ciljem osnivanja i načinom rada ovog tribunala mora biti jasno da to nije nikakva pravna institucija, već monstruozna politička tvorevina koja stoji u funkciji sile i nepravde i izvrgava ruglu ljudsku potrebu za pravdom i očuvanjem ljudskog dostojanstva. Njegov cilj je da dokaže da su svi zločini na srpskoj strani, iako su svi drugi svoje državotvorne ciljeve ostvarili upravo ratnim sredstvima.

Ova monstruozna politička tvorevina posebno se ustremila na srpsku nacionalnu i državnu ideju: njen cilj je nametanje kolektivne krivice i odgovornosti srpskom narodu, uz bezočno prekrajanje njegove istorije, što može da utiče i na njegovu sudbinu u budućnosti.

Eto u kakvom svetu i vremenu živimo. Nikada u svojoj istoriji srpski narod nije bio u politički težoj situaciji. Razlozi za to su višestruki i ne mogu se pripisati nekoj partiji ili grupi ljudi na vlasti ili izvan vlasti. Pre bi se moglo reći da je to naša istorijska sudbina koja se nije mogla izbeći. Mi smo narod iz sredine Balkana, bogat neprijateljima i veoma ugrožen.

Nisam se iznenadio kad sam ubrzo
pročitao iste reči kod francuskog
generala Pjera Galoa u njegovom
ekspozeu u vezi sa događajima u
Jugoslaviji: „Srpski otpor se
isplatio, jer je alijansa bila
primorana da se odrekne svih
zahteva koje je bila formulisala”.

Iznenada smo se našli uklešteni između paklene mašine koja se skoro bez otpora širi prema Istoku i čudne ravnodušnosti ostalog dela sveta koji nije bio u stanju da se zainteresuje za sudbinu jednog malog i ugroženog naroda, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da se po treći put samu u XX veku odupremo najvećoj vojnoj sili na svetu. Nije to bilo nikakvo junačenje, niti prkošenje moćnima, već jednostavno drugog izbora nije bilo, kao ni mnogo puta u ranijoj istoriji. Herojski otpor srpskog naroda prisilio je agresore da skinu maske i da celom svetu pokažu svoja ubilaćka lica.

Srpska vojska je hrabro branila svoju zemlju od agresije i svojom hrabrošću zadivila čitav svet. Ne može se, naravno, govoriri ni o kakvoj pobedi koja ni teorijski nije bila moguća, već samo o uspešnoj odbrani od daleko nadmoćnijeg agresora koja je sprečila okupaciju cele zemlje i omogućila da se pitanje Kosova i Metohije prenese u nadležnost Ujedinjenih nacija. Kosovo i Metohija su de facto oteti, a de jure su još sastavni deo Srbije. To su očigledni rezultati otpora agresiji koji se ni u kom slučaju ne bi smeli potcenjivati.

Na osnovu toga, sa potpunom svešću da je svaka položena žrtva nenadoknadiva, usudio sam se jednom reći neposredno nakon prestanka varvarskog bombardovanja naše zemlje: „Otpor se isplatio”. Nisam se iznenadio kad sam ubrzo pročitao iste reći kod francuskog generala Pjera Galoa u njegovom ekspozeu u vezi sa događajima u Jugoslaviji: „Srpski otpor se isplatio, jer je alijansa bila primorana da se odrekne svih zahteva koje je bila formulisala”. Da se nismo oduprli zlu, verovatno bismo imali još više izbeglica i još ranije bismo se našli u kolonijalnom položaju.

KRAJ POLITIKE OTPORA I PORAZ SRBIJE

Otpor se isplatio, ali se nije isplatilo ono što je došlo kad je otpor prestao. A otpor je prestao tačno 2000. godine, rušenjem prethodne i uspostavljanjem nove marionetske vlasti u Srbiji, uz obilatu finansijsku, logističku, medijsku i svaku drugu pomoć sa Zapada, čime su stvoreni najpovoljniji uslovi za nastavak daljeg rasparčavanja i slabljenja naše države drugim sredstvima. Jer, kao što je poznato, odmah nakon prestanka bombardovanja, Srbija je brzo obnavljala svoj ekonomski potencijal, faktički ne priznavši poraz u neravnopravnoj borbi sa NATO.

Zato SAD i njihovi zapadni saveznici organizuju državni prevrat da bi sada drugim sredstvima pokorili nepokornu Srbiju. Nije ništa nepoznato da se pritiskom iz moćnih država, kroz pretnje sankcijama i vojnim akcijama, te obećanjima u pogledu političke i finansijske podrške, može uticati na izbornu volju građana u malim i srednjim državama i tako uspostaviti poslušna vlast, koja će delovati u interesu svojih nalogodavaca, a ne u interesu svoje zemlje i svog naroda.

To je ono što se konačno dogodilo u Srbiji: ono što je započeto medijskom satanizacijom srpskog naroda i samovoljnim priznavanjem separatističkih republika, nastavljeno je sankcijama, desetogodišnjim ratovima, političkom i vojnom propagandom, sve do duhovne agresije Zapada na naš narod i našu zemlju, koja kulminira današnjom prilično otvorenom okupacijom zemlje i sistematskim sluđivanjem naroda da ne bi shvatio šta mu se stvarno događa i šta će mu se još dugo događati ako se konačno ne osvesti.

Kakva monstruozna laž i još
monstruoznija optužba: treba
denacifikovati jedan narod
koji je najveća žrtva nacizma.

Srpski narod se i danas, uprkos silnoj poniznosti predstavnika njegove vlasti koji ne znaju za granice poniženja, nalazi pod specijalnim tretmanom tzv. Međunarodne zajednice, izložen pritiscima i ucenama, manipulacijama i mešanjima sa strane, koji nemaju nukakve veze sa demokratijom i ljudskim pravima, niti imaju ikakva „pravila igre”.

Danas je kao na dlanu vidljivo da 2000. godine nije došla nikakva demokratija u Srbiju, već su nam na vlast doveli svoje poslušnike, a narod je na izborima samo potvrdio njihovu dugo pripremanu podvalu. Ovim izborima Srbija je konačno porazila sebe samu. Taj poraz je toliko dubok i toliko tragičan da je pitanje da li će se više ikada opraviti od tog poraza. Čeka je dugo pripremano dugogodišnje ropstvo iz koga ona i njen narod neće moći da se tako lako iščupa.

Takva tvrdnja danas može izgledati kao prava blasfemija zbog suviše bučne i zaglupljujuće himnologije koju zvanična vlast i njeni kolporteri pevaju Evropskoj uniji, ali sam uveren da će je opravdati vreme koje dolazi. Tako je uspostavljena marionetska vlast u Srbiji, koja je odmah, čim je uspostavljena, pristala da bespogovorno sprovodi program „denacifikacije” srpskog naroda pod budnim okom svojih mentora sa Zapada. Kakva monstruozna laž i još monstruoznija optužba: treba denacifikovati jedan narod koji je najveća žrtva nacizma.

Ali ova lažna optužba ima veoma jasan cilj: pod njenom senkom treba da se sprovede rušenje bića srpskog naroda na svim nivoima, od porodice i osnovne škole do univerziteta i svih drugih institucija od nacionalnog značaja. Sve, naravno, ide mnogo brže i lakše kad taj posao obavlja zvanična vlast u Srbiji kojoj je zbunjeni narod poklonio poverenje na izborima. Pod sloganom reformi i uz bezočno obmanjivanje naroda, marionetska vlast sprovodi duboku promenu društvenog sistema, a da svest o dubini i dalekosežnosti tih promena nije sazrela kod najširih slojeva društva.

Marionetska vlast u Srbiji menja zakonsku regulativu isključivo u korist Zapada, što je karakteristično samo za okupiranje zemlje. Pod pritiskom stranih mentora, ona je unela u naš pravni sistem rešenja koja bitno odudaraju od normi i standarda međunarodnog prava i drugih progresivnih pravnih dostignuća, pa čak i od prava Evropske unije. Pri tom se hvale da su doneli mnogo zakona za veoma kratko vreme. Ali kojih i kakvih zakona?

Tri su najvažnija. Pod budnim okom svojih mentora sa Zapada, vlast u Srbiji je donela Zakon o radu, Zakon o privatizaciji i Zakon o saradnji sa Hagom. Šteta koju su ovi neustavni zakoni naneli zemlji i narodu ne može se nadoknaditi nikakvim naknadnim doterivanjem i šminkanjem. Šta je pravi smisao ovih zakona?

Antiradnički Zakon o radu trebao je da omogući izbacivanje radnika iz njihovih fabrika bez ikakve odgovornosti za njihovu sudbinu, jer radnici predstavljaju snagu samo dok su u svojim fabrikama, dok na ulici čine samo masu osuđenu na gladovanje i umiranje bez ičije odgvornosti za njihovu sudbinu. Zakon o privatizaciji je trebao da legalizuje pljačku i otimačinu društvene i državne imovine, a Zakon o saradnji sa Hagom da opravda sramnu trgovinu srpskim glavama.

Očekivanja da će strani kapital
pohrliti u Srbiju bila su
posledica lažnih obećanja za naivne.

Drugog smisla i cilja ovi zakoni ne mogu imati. Njima je omogućeno lomljenje osnovnih poluga srpskog društva i države, pa bi, da je kojim slučajem sankcionisano delo „nanošenja društvene štete” ili „društveno štetan posao”, svi koji su učestvovali u donošenju ovih zakona i koji su ih sprovodili ostatak života morali provesti u zatvoru. Time, naravno, šteta ne bi bila nadoknađena, jer je ona naprosto nenadoknadiva, ali bi bar pravda donekle bila zadovoljena. Ali to je samo puka hipoteza koja ukazuje na svu apsurdnost zakona koji se donose u Srbiji i razmeru štete koju je nanela njihova primena.

Istinu govoreći, njih ne mogu da shvate, ili neće da ih shvate, ni oni koji ih donose i sprovode. Oni su prihvatili veoma jednostavan recept rešavanja svih kratkoročnih teškoća u privredi i njenog dugoročnog razvoja. Prema ovom receptu, prvo treba izvršiti privatizaciju, pa će nevidljiva ruka tržišta sve ponovo postaviti na svoje mesto. Potrebno je samo otvoriti tržište, sniziti poreze, pa će kapital snagom sopstvenog ratia uraditi ono što je najbolje i za njega i za državu.

A ako državi ide loše, razlog uvek valja tražiti u nedovoljno liberalizovanom tržištu. Uz to, tu su uvek dobre ekspertske vile iz odeljenja za razgrađivanje sporovoznih država. Kao što smo videli, takva ideologija i njome vođena praksa dale su poražavajuće rezultate za ovih poslednjih jedanaest godina, bez ikakvih izgleda da se oni poprave ni u bližoj ni u daljoj budućnosti, pod pretpostavkom da se takva praksa nastavi. Očekivanja da će strani kapital pohrliti u Srbiju bila su posledica lažnih obećanja za naivne, a nepoduzimanje elementarnih zaštitnih mera za domaću proizvodnju, uz bezočno pljačkanje i otimačinu društvene imovine, brzo su doveli do potpune paralize domaće privrede koja je nekako preživela čak i u vreme ekonomskih sankcija.

Pod izgovorom tranzicije i transformacije privrede, skoro sva proizvodnja je zaustavljena. Masovnim otpuštanjem radnika, uz enormno i potpuno nezasluženo bogaćenje političke elite, a sve u ime demokratskih promena i liberalizacije tržišta, razoreno je privredno tkivo Srbije. Izveštaji govore da proizvodnja zamire u svim delovima zemlje. Srbija je potonula u duboku ekonomsku krizu. Umesto obećanog blagostanja dobili smo poniruću stopu privrednog rasta, raspad morala i svih tradicionalnih vrednosti, obilje laži i podvala, tehničko i tehnološko zaostajanje u oblastima gde je to najosetljivije.

Jaz između mase siromašnih i šačice bogatih nezadrživo se produbljuje. Duboki jaz između ogromne mase osiromašnih i vrslo uskog sloja bogataša koji su se naglo obogatili prisvajanjem društvene i državne imovine, posebno u periodu tranzicije, predstavlja dobru podlogu kriminalizacije društva i preti daljim produbljivanjem njegove nestabilnosti.

Najgore je što su skoro potpuno uništili materijalnu osnovu našeg društva. Niko ne poriče da je srpskoj privredi, nakon raspada jedinstvenog jugoslovenskog tržišta, bila potrebna duboka prestrukturacija, ali se ni u kom slučaju nije smela svesti na ubrzanu i potpunu privatizaciju za koju se sa sigurnošću moglo pretpostaviti da će imati katastrofalne posledice za našu privredu.

Oni kao da su zamišljali da je prelazak na režim privatne svojine i stvarne tržišne privrede bilo moguće izvesti odjednom, dekretom, jednim pravnim aktom, a ne u procesu određenog trajanja u kojem ima i uspona i padova. Kao da im ni na kraj pameti nije bila opasnost od stihijske, grabljive i divlje privatizacije, koja može izazvati veliku preraspodelu društvenog bogatstva na štetu sirotinje i srednjeg sloja radništva. Ili im je upravo to bio cilj?

Svima je moralo biti jasno da obavezna i potpuna privatizacija može biti samo najobičnija pljačka čak i u veoma uređenoj zemlji. U Srbiji ona je omogućila pljačku narodnog bogatstva i stvaranje armije nezaposlenih lišenih oblika pravne zaštite koje pruža radni odnos. Kupci svekolikog narodnog bogatstva postali su ili strani kapital ili domaći tajkuni koji su se obogatili na nesreći države i naroda.

Potom je usledilo masovno otpuštanje radnika i pad proizvodnje. Društveno bogatstvo je kupovano da bi se posle skuplje prodavalo, a ne da bi se profitabilno proizvodilo. Tako smo od zemlje u kojoj je polžaj zaposlenih bio maksimalno pravno zaštićen, postali zemlja u kojoj su zaposleni postali radnici stranih firmi, prepušteni samovolji novopečenih vlasnika, lišenih svih socijalnih obzira.

Poslednjih jedanaest godina Srbija
je živela prevashodno od prodaje i
pljačke onoga što je sačuvano i
obnovljeno posle bombardovanja.

Takvom koncepcijom privatizacije urađen je glavni posao rušenja domaće privrede: ostalo što se događalo spada u red završnih radova. Zakonom o privatizaciji je stvoren čist prostor za rasprodaju državnih dobara i resursa (uključujući rudna blaga, minerale, obradivu zemlju, vodne resurse, tranzitne i druge komunikacije) i time dovedena u neokolonijalni položaj nekada perspektivna privredna struktura Republike Srbije. Silom sprovedena ubrzana i potpuna privatizacija, uz drastično smanjenu državnu regulaciju, učinila je da se za veoma kratko vreme ogromno duštveno i prirodno bogatstvo preseli u privatne, najčešće u ruke stranaca, a bagatelna naknada ode u budžetsku potrošnju.

Poslednjih jedanaest godina Srbija je živela prevashodno od prodaje i pljačke onoga što je sačuvano i obnovljeno posle bombardovanja. Sve se ovo sprovodi u ime i pod parolom ekonomskih reformi radi „ulaska u evropske integracije”, a pod budnim oko MMF-a i Svetske banke, dok, u stvari, pravi cilj ovih nayovi reformi, slobodno se može reći, nije ništa drugo do obustavljanje proizvodnje i dovođenje zemlje u potpuno zavisan položaj u odnosu na MMF i druge ekonomske i finansijske institucije Zapada.

Potrebno je biti potpuno slep pa ne videti da Srbija sve više postaje kolonija ne samo bogatih zapadnih zemalja već i Slovenije i Hrvatske, jer ko je kolonizator a ko kolonija jasno se može videti iz strukture vlasničkih odnosa: Slovenija i Hrvatska su postale vlasnici mnogih preduzeća i značajnih resursa u Srbiji, koja nema ništa u svom vlasništvu ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj.

Nije istina da su sva preduzeća bila nelikvidna i da nisu mogla proizvoditi za tržište. Preduzeća koja su mogla da proizvode za tržište nije trebalo prodavati, već im omogućiti da rade punim kapacitetom, ona manje uspešna pažljivo prestrukturirati, a neka čak i prodati ako nije postojao drugi način da se ožive i učine produktivnim.

Neki sociolozi i teoretičari
društva otvoreno govore i pišu
o „puzajućoj” okupaciji Srbije.
„Puzajuća” okupacija bi trebalo
da znači postepena okupacija.

Tako bismo stvorili uslove koji svakako najviše odgovaraju privredi naše zemlje u uslovima u kojima se našla. U tim uslovima našoj zemlji je najviše odgovarala mešovita privreda koja se u razumnoj meri oslanja na planiranje i državnu regulativu, otvarajući širok prostor tržištu da iskaže sve svoje mogućnosti. Zar, uostalom, tako ne rade i najrazvijenija moderna društva, koja su takođe prihvatila model mešovite privrede i socijalne države, u kojima postoje različiti tipovi svojine, a država reguliše tržišne tokove i vodi brigu o zdravlju ljudi, socijalnoj zaštiti, humanizaciji rada, obrazovanju i kulturi.

Da smo tako radili, danas bismo, jedanaest godina nakon skidanja sankcija, stajali na svojim nogama i mogli da živimo od svog vlastitog rada. Mogli smo imati oživljenu privredu, konkurentnu čak i na svetskom tržištu. Mogli smo, ali nemamo, jer Srbiju vode potpuni politički slepci, koji slepo slede savete i ponizno ispunjavaju naloge njenih neprijatelja. Po njihovoj volji i savetu, oni su odmah, čim su preuzeli vlast, počeli sa rasprodajom upravo onih preduzeća koja su uspešno poslovala, kao i onih državnih i društvenih resursa čije posedovanje donosi samo profit onim koji ih poseduju, bez ikakvog rizika za njihove vlasnike.

Dopustili su da strane kompanije kupuju sve što im se prohte. A one su pokupovale najprofitabilnije delatnosti: pivare, cementare, bankarski sektor, komunikacije, u kojima danas kajmak skidaju stranci a Srbiji ostaje da se bori sa lošim rezultatima divljih privatizacija i nagomilanim siromaštvom koje se iz dana u dan povećava.

Na osnovu toga i svega ostalog što se radi po nalogu stranih pokrovitelja, a u osnovi zakletih neprijatelja našeg naroda i naše države, neki sociolozi i teoretičari društva otvoreno govore i pišu o „puzajućoj” okupaciji Srbije. „Puzajuća” okupacija bi trebalo da znači postepena okupacija, okupacija koja se sprovodi malo po malo. Istinu govoreći, okupacija je „puzajuća” samo po tome što ti naši nesrećnici doista puze pred svojim nalogodavcima, a inače je veoma brza i efikasna u svojim namerama i katastrofalna za naš narod i našu državu.

Posledice takvog upravljanja zemljom su više nego katastrofalne: bezočno se krčmi materijalna osnova nešeg društva, ljudi se masovno ostavljaju bez posla, uništava se vojska, slabi se diplomatija, razgrađuju se kulturne i prosvetne institucije u čije je stvaranje uložena energija, iskustvo i znanje generacija više vekova. Sve pomenuto daje krajnje sumornu sliku našeg stanja: u državi smo bez granica, narod sa tankom nadom, skoro bez nade i budućnosti, a o vlasti da i ne govorimo.

Odsustvo perspektive za najveći deo stanovništva stvara zabrinjavajuće sklonosti kod omladine, koja ne vidi svoju budućnost u sopstvenoj zemlji već je traži u inostranstvu. Od 5.oktobra 2000. godine, Srbijom upravljaju „katastrofalni ljudi”, koji mogu i jedino znaju da izazovu katastrofu: mogu, jer im je zbunjeni narod poklonio poverenje na izborima, a ne znaju ništa drugo, jer samo ponizno sprovode naloge njegovih neprijatelja. Oni sve rade naopako i vode jednu vrstu antipolitike.

Srbija je jedina od bivših jugoslovenskih republika, po svojoj veličini, prirodnim resursima i ljudskom potencijalu, imala šansu da još uvek bude pristojna država, moćna da svojim ljudima obezbedi više pravde, dostojanstva i blagostanja, uvažavana u svetu srazmerno svojoj snazi i svom ugledu – da joj nisu postavili podaničko rukovodstvo koje je dovelo Srbiju u položaj u kome se danas nalazi.

Po svim parametrima danas je Srbija na poslednjem mestu od svih tih kvazi-državica nastalih razbijanjem državne zajednice jugoslovenskih naroda, bez ikakvog izgleda da popravi svoj položaj ni u bližoj ni u daljoj budućnosti sve dok ima podanićko rukovodstvo koje vlada po želji njenih neprijatelja. To je tužna činjenica nad kojom svi moramo da se zamislimo. Pri tom nikako ne smemo izgubiti iz vida da je ovo užasno stropoštavanje Srbije, jednostavno rečeno, rezultat nesposobnosti i neodgovornosti naših političara koji su na vlasti ili se motaju oko nje već više od jedne decenije.

JOŠ JEDNA VELIKA ILUZIJA

Njihova glupost dolazi do svog punog izražaja kad počnu da se pozivaju na imperativ evropskih integracija. Bliska perspektiva integracije koristi se za odvraćanje pažnje javnosti od razornih procesa koji uništavaju sve ono što su s mukom stvarale prethodne generacije. Himnologija evropskim integracijama, koja se forsira iz vrha zvanične vlasti, treba da prikrije katastrofalne posledice njenog upravljanja zemljom. Od Evrope su napravili ideologiju, a ideologija je po definiciji lažna svest koja ima cilj da obmane narod.

Kao što znamo, samo smrt nema
alternativu, pa ovu jezičku
besmislicu kojom se formuliše
državna politika, treba shvatiti
kao pretnju: Evropa ili smrt!

Pri tom pod Evropom, naravno, oni podrazumevaju samo Evropsku uniju, pa se, u senci hipertrofije ulaska u ovu tvorevinu, na najvažnije položaje u državi dovode različiti miljenici Zapada, njemu odgovorni a ne svom narodu, pripravnici u vlastitim strukama, potpune neznalice, koje, ipak, znaju dve stvari: da bezočno rasprodavaju zemlju i zadužuju istovremeno (zadužuju još nerođene generacije), uz veliku proviziju naravno.

Time potvrđuju da ništa, ama baš ništa, ne razumeju ni od ideje ni od stvarnosti Evrope, jer svima koji bar nešto znaju o Evropi mora biti jasno da se tamo ne ide materijalno osiromašen, duhovno obogaljen, ucenjen i ponižen, bez slobode i porobljen, jer je upravo to suprotno merilima evropskog načina života. Bilo bi veoma teško utvrditi stepen političke gluposti onih koji su jednu jezičku besmislicu „Evropa nema alternative” prihvatili kao glavno geslo državne politike Srbije. Jer, kao što znamo, samo smrt nema alternativu, pa ovu jezičku besmislicu kojom se formuliše državna politika, treba shvatiti kao pretnju: Evropa ili smrt!

Svima onima koji se pozivaju na imperativ evropske integracije moralo bi biti jasno da nema nikakve bezuslovne Evrope, da Evropa nije niti može biti ultimatum, da jedina Evropa kojoj se može verovati jeste Evropa u koju se može sumnjati, da jedina Evropa koja se može čuti jeste ona koja se ne mora slušati, da je jedina Evropa koja se može slušati ona kojoj se ne mora biti poslušan, da jedina Evropa sa kojom treba razgovarati jeste ona sa kojom se ne mora pregovarati, da jedina Evropa prema kojoj treba imati obzira nije ova bezobzirna Evropa, da jedina Evropa od koje se može učiti jeste Evropa koja uči a ne daje lekcije, da jedina Evropa koja se može podržavati jeste ona koja se ne mora podražavati, da jedina Evropa sa kojom se može identifikovati jeste uvek drugačija Evropa od koje se možemo razlikovati, da jedina Evropa koja se može uzeti ozbiljno jeste ona koja se ne drži oholo, da jedino može biti dobra ona Evropa koja mora biti bolja, da jedina velika Evropa jeste ona u kojoj se ne može biti mali, da jedina Evropa na koju se treba pozivati jeste ona koja ne dolazi nezvana, da jedina Evropa koja nas može pobuditi nije ova nadobudna Evropa, da jedina Evropa koja se može izabrati jeste ona u kojoj se ne bira između šargarepe i štapa, da jedina Evropa u koju treba ući milom nije ona u koju se može ući silom, da jedina Evropa koju treba ceniti jeste ona koja zna da ima stvari koje nemaju cenu, da jedina civilizovana Evropa jeste ona koja drugima priznaje pravo na varvarstvo, to jest ona koja dopušta da se varvarstvo prepozna iza njene kulture a njena kultura iza varvarstva drugih, da jedina evropska politika na koju se može pristati nije ona koja je nastavak rata drugim sredstvima, to jest ona koja se svodi na postizanje ratnih ciljeva uz manju cenu, da, najzad, jedina Evropa autentične integracije jeste ona koja poštuje zahteve univerzalne emancipacije koje nema bez poštovanja slobode i integriteta svih, bez poštovanja svačijeg dostojanstva, jer dostojanstvo nema cenu.

Može se mirne duše reći,
a nikada ne sme zaboraviti,
da je zapadna civilizacija
pljačkaška civilizacija.

Nije ništa nepoznato da je evropski identitet rođen na Balkanu i da ga čine, pre svega, antičke grčke ideje o ljudskoj racionalnosti i praktičnoj mudrosti, o demokratiji i vladavini prava, o jednakosti svih slobodnih građana pred zakonom. Niko nikada u Srbiji, ni javno ni tajno, nije odbacivao ove vrednosti. U tom smislu mi smo sastavni deo evropske kulture i evropske civilizacije. Ali nije reč o tome. U pitanju je nešto sasvim drugo. Prošla su dva milenijuma u brojnim pokušajima konstrukcije Evrope. Poznato je kakva je bila njihova sudbina. Cilj ujedinjenja je uvek bio da se vlada ljudima, da se poseduje zemlja i da se prisvoje tuđa bogatstva.

Treba znati da ne postoji jedna Evropa (osim kao geografski pojam), već bar dve: zapadna i istočna. Ova prva, sada osnažena i zaštićena snagom svoje lude ćerke koja je odrasla na jednom drugom i od drugih otetom kontinentu, nastavlja da neguje i razvija onu drugu stranu evropskog mentaliteta: pritvorstvo, neiskrenost, gramzivost, sklonost nasilju, posesivni idealizam, težnju ka dominaciji, potrebu da se drugi pljačkaju i porobljavaju.

Na osnovu toga može se mirne duše reći, a nikada ne sme zaboraviti, da je zapadna civilizacija pljačkaška civilizacija. To je ona druga strana mentaliteta zapadnog čoveka koju srpski narod niti može niti treba da prihvati, jer, istinu govoreći, njegov položaj je bio i ostao takav da može biti samo predmet ove pljačke, a nikako njen ravnopravan učesnik, pa mu ne preostaje ništa drugo nego da se od nje zaštiti koliko god mu je to moguće.

Sve potvrđuje da Evropa, ta stara bludnica, nije imuna na greške. Njena neoprostiva greška je prevremeno priznanje otcepljenih jugoslovenskih republika sa tragičnim posledicama koje su bile predvidive. Istorija će pokazati da je to bila njena civilizacijska greška koja se ne može ničim opravdati, uprkos klimoglavcima i poltronima iz Beograda koji joj bez imalo stida ponizno laskaju za sve njene bludne radnje, kao da ih je samo proviđenje iznenada dovelo pred divnu i bezgrešnu sveticu.

Evropska zajednica je 1991.godine od ekonomske prerasla u političku uniju svojih članica – Evropsku uniju, a posle pada berlinskog zida istočni evropljani su krenuli u borbu da usavrše svoje društvo i da svemu što su imali dodaju političku demokratiju, materijalni prosperitet i slobodu kretanja po celoj Evropi. Nisu očekivali da će reforme, koje su u početku podržali, doneti rasprodaju nacionalnog bogatstva bud zašto, drastičan pad proizvodnje, nezaposlenost, zaduženost, pad životnog standarda, ukidanje socijalnog osiguranja i veoma težak pristup obrazovanju i kulturi.

Sve govori da Evropska unija
nije spas za Srbiju, već njena
smrtna opasnost koju ona mora
da izbegne, umesto da bezglavo
srlja u njene nezajažljive čeljusti.

Tako su postali žrtve najkonzervativnijih snaga u svetu koje su iskoristile njihovu naivnost da ih dobro opljačkaju. Srbija je poslednja krenula u tranziciju, pa je mogla nešto naučiti od negativnog iskustva drugih zemalja. Umesto toga, vlast je, po savetu svojih „prijatelja” i nalogodavaca sa Zapada, prihvatila najgori oblik tranzicije: tzv. šok terapiju, koja je za veoma kratko vreme dovela do potpune paralize domaće privrede.

Sve govori da Evropska unija nije spas za Srbiju, već njena smrtna opasnost koju ona mora da izbegne, umesto da bezglavo srlja u njene nezajažljive čeljusti. Zapadnoevropske zemlje i danas nastavljaju svoju dugu istoriju arogancije, brutalnosti i prave bestijalnosti prema srpskom narodu, pa bi bilo mudro zastati i postaviti pitanje: šta će ovakva Srbija u takvoj Evropskoj uniji? Zar se već otvoreno ne govori o zemljama prvog i drugog, pa čak i trećeg reda unije?

U takvoj uniji, Srbija će biti na začelju, poslednja zemlja, u neprijateljskom okruženju, bez ikakvih stvarnih prava, ali sa obavezama na koje će moći da odgovori samo kao potpuno obespravljena i pretvorena u koloniju najgore vrste. Nijednoj državi po definiciji nije u interesu da unapred pristaje na neravnopravna udruživanja ili na ugovorna savezništva koja su nepravedna, jer, u tom slučaju, to nije nikakvo istinsko partnerstvo već nasilje i agresija koji se sada sprovode na drugi način.

Nije nam valjda u interesu da dobrovoljno pristanemo na kapitulaciju pred našim dojučerašnjim i današnjim neprijateljem, da državu prepustimo stranim diplomatama i tzv. ekspertima, uz spremnost da dajemo čak i više nego što se od nas traži, kao što se to čini danas iako nismo u uniji. Ne treba nam integracija za koju je uslov da nam Kosovo i Metohija odu nekom drugom.

Zato nijedna politička partija ili institucija u Srbiji ne bi mogle i ni po koju cenu ne bi smele ući u bilo kakve svetske ili evropske integracije bez državnog suvereniteta i integriteta, kao i nezavisnosti celokupnog prostora države Srbije. O ulasku u te integracije možemo razmišljati samo pod istim uslovima pod kojim ulaze i ostale zemlje, pa se moramo odlučno odupreti ucenama i poniženjima kojima nas iz dana u dan zasipa taj tzv. demokratski svet u koji nas navodno pozivaju da im se pridružimo.

Srbija je potrebna Evropskoj uniji, kao kolonija naravno, da bi njene vodeće zemlje proširile svoje kolonijalno carstvo, ali, takva Evropska unija nije potrebna Srbiji, pa kad se već jednom odlučila za evropske integracije srpska vlast je morala postaviti uslov briselskoj administraciji da bira između celovite Srbije i Kosova, a kad su vodeće zemlje Evropske unije priznale nezavisnot Kosova, ona je morala povući svoju kanditaturu za prijem u Evropsku uniju.

To je jedini argument koji joj je bio na raspolaganju i koji bi ozbiljno shvatili njeni sagovornici iz Brisela, pod uslovom, naravno, da iza njega stoji ozbiljan i odlučan politički stav. Ali takav stav nije u stanju da zauzme državno rukovodstvo Srbije, niti da napusti igru obmanjivanja naroda zarad sopstvenog komfora prema svojim sagovornicima iz EU, SAD i NATO. Svojom glupom politikom, koja je našla svoj izraz u jezičkoj i logičkoj besmislici „Evropa nema alternativu”, ona je dala u ruke svojim pokroviteljima sa Zapada sredstvo beskonačnog uslovljavanja i ponižavanja, uvek spremna da daje sve ono što nikada više neće moći vratiti za nešto što nikada neće dobiti. Tako ćemo izgubiti sve, a nećemo dobiti ništa, osim lažnih obećanja i ropskog poniženja.

U toj perspektivi – a ona je najizvesnija – Evropska unija se pokazuje samo kao još jedna velika iluzija koje srpski narod treba da se što pre oslobodi. Uslov za to je da se prethodno oslobodi marionetske vlasti u Srbiji koja vlada u ime tuđina.

5. GLAS PONIŽENJA

U pitanju je naš istorijski opstanak, koji se neće moći odbraniti uz malodušno samoomalovažavanje i besmisleno samooptuživanje, uz besramno samokažnjavanje i ponizno povlačenje pred arogantnim ucenama, što, izgleda, marionetska vlast u Srbiji jedino zna da čini. Jer, ma koliko bili moćni i osioni ti novi režiseri zla svoj cilj nisu u stanju da postignu bez našeg pristanka. Tek naš pristanak na lažne optužbe oslobađa prave zločince njihove krivice, a naš narod čini istorijski odgovornim za zločine koje nije počinio, pa čak i za one koje su drugi počinili nad njim.

Zato su pokrenuli sve poluge svog uticaja u Srbiji da bi naveli srpski narod da prihvati lažne optužbe i pristane na „specijalan tretman” u međunarodnim odnosima. A one su (te poluge uticaja) doista velike, jer svoj siguran oslonac i pouzdanog sprovodnika imaju u marionetskoj vlasti u Srbiji, koja je prihvatila put snishodljivosti i umiljavanja zapadnim moćnicima.

Sudeći prema curenju WikiLeaks-a, srpska vlast je obećala svojim pokroviteljima da će prevaspitati narod i da će ga pripremiti za gubitak Kosova. Ona se zadovoljava time da ponizno ispunjava zahteve svojih stranih mentora, pazeći dobro da im se bilo čime ne zameri, pa se svojski trudi da nas uveri da nam država nije potrebna, da ćemo biti sigurniji ako nas budu branili naši dojučerašnji neprijatelji, da ćemo biti slobodniji kad budemo porobljeni, da ćemo bolje živeti od milosti nego od vlastitog rada, da ćemo se udobnije osećati kao podstanari nego u vlastitoj kući itd.

Današnje srpsko rukovodstvo, koje je došlo na vlast uz svesrdnu pomoć velikih sila Zapada, odlučujuće odgovornih za tragične događaje krajem prošlog veka na prostorima Jugoslavije, javno prihvata odgovornost Srbije i srpskog naroda, pa se izvinjava svima onima koji su direktno odgovorni za sve što se dogodilo.

Poučena iskustvom svojih pokrovitelja, marionetska vlast se okružila gomilom posmatrača, koji je hvale i glorifikuju, napadaju njene protivnike, otvaraju lažne dileme i raspravljaju veštačke a prikrivaju prave probleme, čime se sluđuje javno mnjenje i uverava da je u ovoj zemlji sve u najboljem redu, da vlastodršci imaju dobre namere, da ne treba sumnjati u ono što oni rade itd. Neki od njih su se čak prihvatili posla masovnog ispiranja mozgova svog naroda, nagovarajući ga da sam svojom voljom uđe u evro-atlantske integracije i tako svoju sudbinu preda u ruke svojih neprijatelja.

Teško je zamisliti gluplji i pogubniji savet koji jedna kulturna ili politička elita, ma koliko bila nedorasla svoje uloge, danas može dati svom narodu. Sistematskim propagandnim bombardovanjem spolja, od strane Zapada, kao i unutrašnjim oportunizmom političara i političkih institucija, domaćih medija i nevladinih organizacija, narod je do te mere zbunjen i razjedinjen da više ne raspoznaje žito od kukolja, istinu od laži, dobre od loših namera, svoje od tuđih interesa. To je ono što se ponekad naziva „planiranim proizvođenjem haosa”.

Takva je politička i stvarna slika današnje Srbije: tužna da ne može biti tužnija. Tužna je činjenica da neprijatelji srpskog naroda danas imaju svog najpozdanijeg saveznika u marionetskoj vlasti u Srbiji, koja je pristala na ulogu snishodljivog dodvoravanja zapadnim centrima moći, uvereni da će tako, stalnim davanjem primera dobrog vladanja u regionu i beskrajnim ispunjavanjem raznovrsnih uslova i ucena, izdejstvovati da njihovi nalogodavci omekšaju svoj pritisak na Srbiju.

U toj tužnoj činjenici treba tražiti razlog izglasavanja samooptužujuće rezolucije o Srebrenici u skupštini Republike Srbije, pogubno menjanje rezolucije o Kosovu koju je Srbija podnela Ujedinjenim nacijama, bezočnog trgovanja srpskim glavama (i to onim najčestitijim) u vidu tzv. saradnje sa antisrpskim sudom u Hagu, puštanje na slobodu bez suđenja nekoliko stotina šiptarskih zločinaca, nedavno ukidanje presude Iliji Jurišiću koji je bio osuđen na dvanaest godina zatvora zbog masakra nad jugoslovenskim vojnicima u Tuzli, drastičnih višedecenijskih kazni zatvora koje srpski sudovi izriču pripadnicima srpskog naroda koji su učestvovali u ratnim operacijama, tog budalastog izvinjavanja svima na sve četiri strane, dok Hrvatima, Muslimanima i Albancima ne pada ni na um da podignu neku optužnicu protiv zločinaca iz svojih redova, a još manje da nekoga od njih primereno kazne.

U svakom slučaju ono što
radimo i što nam drugi rade
ne može izgledati kao progres,
već samo i jedino kao užasno
stropoštavanje Srbije na bespuću
čiji se kraj ne može sagledati.

Nije teško zapaziti da u toj i takvoj politici posebno važnu ulogu ima aktuelni predsednik države. Ustav ga ovlašćuje da predstavlja državu i državnu politiku, pa bi se moglo reći da on tu ulogu obavlja dosta dobro: kakva politika takav i predsednik. Pitanje je samo da li je svestan posledica svega što čini u ime države i naroda. Jednom prilikom je izjavio da je spreman da preuzme na sebe više odgovornosti nego što mu ustav dopušta.

Da li je pri tom mislio na svoje zalaganje da se progura samooptužujuća rezolucija o Srebrenici u skupštini Republike Srbije, da se pre ruskog veta prihvati misija EULEKS-a, iako je svima bilo jasno (pošto su to otvoreno najavili) da dolaze s namerom da uspostave kosovsku državu, samovoljno menjanje bez saglasnosti skupštine i bez refernduma u dogovoru sa Ketrin Ešton, rezolucije o Kosovu koju je Srbija podnela Ujedinjenim nacijama, čime je prekršen ustav Srbije i učinjen otvoren čin izdaje zemlje, a da posle toga niko nije pokrenuo pitanje njegovog opoziva.

Nije jer su svi oko njega isti: beznačajne figure, kolporteri strane moći, sprovodnici neprijateljske politike, prave političke karikature, pa kad bi neko od njih nestao sa političke scene, ništa se ne bi promenilo u Srbiji, jer bi odmah bio zamenjen istom takvom beznačajnom figurom, naravno po volji strane moći i u njenoj službi. Takvi kakvi su, oni su elementarna nepogoda za Srbiju – nepogoda koja traje suviše dugo i čije se posledice neće moći tako lako ukloniti.

Eto u kakvom svetu i vremenu živimo. Konačno smo se uhvatili u zamku koja nam je dugo pripremana. Duhovno razbijeni i razjedinjeni, mi danas ne znamo šta hoćemo i šta možemo. Mi više uopšte ne stojimo u istoriji već se samo teturamo. Ima se utisak da sve staro propada, a da novo ništa ne valja i da je sve gore. U svakom slučaju ono što radimo i što nam drugi rade ne može izgledati kao progres, već samo i jedino kao užasno stropoštavanje Srbije na bespuću čiji se kraj ne može sagledati. Samo neprijatelji mogu biti potpuno zadovoljni. I oni doista uživaju u ponižavanju srpskog naroda na koje je pristala njegova vlast.

Posle svega što su uradili na štetu svog naroda i svoje države, više niko u svetu ne shvata ozbiljno ove političke karikature dostojne samo najvećeg prezrenja. Preziru ih čak i njihovi nalogodavci koji im stalno postavljaju nove uslove, uvereni da će ove kukavice prihvatiti sve što se od njih bude tražilo, jer znaju da oni nemaju osećanje za granicu poniženja. Najgore je što su tako strašno osramotili srpski narod i celu Srbiju. Zbog poniženja kojem nas iz dana u dan izlaže naša zvanična vlast mi smo danas najprezreniji narod na svetu: preziru nas i naši prijatelji i naši neprijatelji.

Nije važno što nas preziru naši neprijatelji, jer tu i tako ništa ne možemo uraditi, ali je strašno što nas preziru naši prijatelji, jer razlog tome leži u nama, odnosno u našoj vlasti čije kukavičko držanje zaslužuje najveće prezrenje svakog normalnog i dobronamernog čoveka. A narod koji ima takvu vlast, bez obzira na to kako mu je nametnuta, ne može biti cenjen i uvažavan na međunarodnom planu. Poniženje je danas toliko veliko da je postalo nepodnošljivo. Vreme je da se čuje njegov glas.

Poniženje mora da prati osećanje stida. A kad je reč o stidu, bilo bi zgodno podsetiti se na reći mladog Marksa iz njegovog pisma upućenog Rugeu 1841. godine, u kojem se govori o „nemačkoj bedi”. Verovatno biste hteli da me pitate, kaže Marks, zašto govorim o položaju Nemačke tako u moralnim kategorijama. Rekli ste mi da biste se stideli da kažete da dolazite iz Nemačke. U to vreme moralni impulsi su bili kod Marksa još veoma jaki, pa na to odgovara: kada jedna nacija počne da se stidi sebe, to već predstavlja početak revolucije. Te je reči potkrepio primerom lava koji se povlači da bi mogao bolje i dalje da skoči.

I to što Marks govori o naciji u pismu Rugeu, moglo bi se danas proširiti na čitavo čovečanstvo pa reći: kad bi čovečanstvo počelo da se stidi svoje današnje situacije, tada bismo mogli da izvedemo revoluciju. Ali vodeće zapadne zemlje, ogrezle u beščašću i nošene nezajažljivom željom da druge pljačkaju i porobljavaju, ne znaju da se stide, baš kao što ni marionetska vlast u Srbiji ne zna za granicu poniženja, pa nikakva revolucija nije ni moguća ni poželjna u današnjoj Srbiji.

Umesto revolucije u klasičnom smislu, njoj je potreban unutrašnji preobražaj, koji će joj omogućiti da napravi preokret u politici i uspostavi pravu narodnu vlast umesto podaničke koja vlada po volji tuđina. Takva politika nema više nikakvog smisla, a nije ga nikada ni imala.

POTREBA I MOGUĆNOST PREOKRETA POLITIKE U SRBIJI

Eto kojim putem danas i još od 2000. godine ide Srbija. To je loš put da ne može biti lošiji. Srbija je doista na lošem putu koji je mogao biti prepoznat kao takav čim se njime krenulo. U situaciji u kojoj se nalazimo nema nikakvog mesta za optimizam, pa nema smisla nuditi ovom narodu nekakvu perspektivu dajući mu informacije o dobijenom ovom ili onom zajmu, koji brzo nestaje u širokoj potrošnji, dok ostaje povećana zaduženost koja preti da nas trajno zadrži u dužničkom ropstvu.

Nikada do sada u svojoj istoriji
zapadni Ne-um nije pokazao
veličinu svog bezumlja kao u ovom
skorašnjem napadu na srpski narod.
Nije, jer nije mogao, a nije mogao
jer nije imao na raspolaganju tako
moćnu tehniku kao što je ima danas.

„Neprijatelji nade”, koji danas vladaju Srbijom, nisu nam ostavili ništa čemu bismo se još mogli nadati: oni će ostaviti u nasleđe svom narodu samo dužničku omču oko vrata. Ko im je dao pravo da zadužuju buduće i još nerođene generacije? Ko im je dao pravo da raspolažu onim što im nije na raspolaganju?

Od početka mi je bilo jasno da ćemo, ako prihvatimo savete naših neprijatelja, imati sve negativne posledice tranzicije, plus momenat osvete. Osveta je veoma prepoznatljiva u brojnim zlodelima koja su udružene zapadne zemlje učinile srpskom narodu, kao i u nastavljenom uslovljavanju srpskog naroda da se odrekne svojih prirodnih prava koja se priznaju svim drugim narodima.

Nikada do sada u svojoj istoriji zapadni Ne-um nije pokazao veličinu svog bezumlja kao u ovom skorašnjem napadu na srpski narod. Nije, jer nije mogao, a nije mogao jer nije imao na raspolaganju tako moćnu tehniku kao što je ima danas. Srpskom narodu su učinili mnoga zla i naneli nepravdu čija se veličina ničim ne može izmeriti, pa nije jasno šta još treba da nam urade, kojim još svojim delom treba da potvrde svoju osvetničku mržnju prema našem narodu i našoj državi, pa da ovi politički slepci, koji danas vode Srbiju, konačno progledaju i zaključe da Srbiji nije mesto u ovakvoj Evropskoj uniji koja je neprijateljski raspoložena prema Srbiji i srpskom narodu, jer nam nikako, ama baš nikako, ne mogu biti prijatelji oni koji su tako besomućno razarali našu zemlju i satirali naš narod da bi nam oteli naše Kosovo i Metohiju.

Svi znamo da žele dalje slabljenje i rasparčavanje Srbije. Neki su to čak otvoreno i rekli, bez imalo diplomatskog takta, u vidu najgrublje pretnje, pa nije jasno zašto bismo im se tako betglavo bacali u zagrljaj. Zašto bismo im išli na ruku u njihovim zlim namerama prema našoj državi i našem narodu? Ako neko traži spas od neprijatelja koji hoće da ga uništi, pa mu se, još uz to, bezglavo baca u zagrljaj, onda s njegovom glavom doista nešto nije u redu. Nije tačno da Evropa (u smislu Evropske unije) nema alternativu.

U ovom trenutku postoje daleko spasonosnija rešenja, koja politički slepci jednostavno ne vide, potpuno zaslepljeni slepom željom da što duže vladaju Srbijom i uvereni da to mogu samo uz podršku njenih neprijatelja, pa su spremni da svakog dana ponovo polažu ispit poslušnosti i poniznosti prema svojim nalogodavcima. A ovi će im, u to nema nikakve sumnje, davati podršku sve dok budu poslušni i radili protiv interesa svoje zemlje i svog naroda, pa u Srbiji neće biti ni prave demokratije, ni nezavisnih medija, ni slobodnih izbora.

Posle tragičnih zbivanja u kojima su obesmišljeni ogromni napori i žrtve prethodnih generacija, Srbija se opet našla na raskršću, ali sa mnogo manje pouzdanja i snage da izabere pravi put, pa se, kao i mnogo puta u ranijoj istoriji, samo od sebe nameće pitanje našeg daljeg puta i opredeljenja, biranja između mnogih smerova i pravaca, da bismo izabrali onaj za nas najbolji i nama najprimereniji. Na nesreću, Srbija je već pošla jednim od tih puteva – pogrešnim. Očigledno je da zemlja propada i da je sve više nezaposlenih, siromašnih, gladnih i očajnih ljudi.

Ali kako izvesti ovaj herojski
poduhvat podizanja iz poniženja?
Pre svega, Srbija mora prestati
da srlja u prošlost sa slabim
vladama i u gvozdenom zagrljaju
loših prijatelja i lažnih saveznika.

Teškoće na koje nailazimo i opasnosti koje nas vrebaju na tom pogrešnom putu trebalo bi da nas uvere u ozbiljnost situacije i potrebu mobilizacije, radi uklanjanja prepreka humanom napretku i suzbijanju negativnih tendencija u našem društvu. A da bismo u tome uspeli, moramo se podignuti iz ponižavajućeg položaja i stati na svoje noge, jer ćutanje znači prihvatanje ideja mržnje i straha, bežanje od odgovornosti, pristajanje na stvaranje klovnovskog mentaliteta koji, izokrećući univerzalne vrednosti, nudi nove fantazije i nove mitove koji zamenjuju stare. To dugujemo ne samo sebi samima, već i našoj deci, u ime sveta koji ćemo im ostaviti. Ako to ne uradimo, na ovo pokolenje će pasti teška senka i kletva kosovske drame koja traje već više od šest vekova.

Ali kako izvesti ovaj herojski poduhvat podizanja iz poniženja? Pre svega, Srbija mora prestati da srlja u prošlost sa slabim vladama i u gvozdenom zagrljaju loših prijatelja i lažnih saveznika. Njoj je neophodna vlast koja će napraviti potpuni preokret u celokupnoj svojoj politici – i ekonomskoj, i kulturnoj, i obrazovnoj, i unutrašnjoj, i spoljnoj. U ovom času mogućnost za takav preokret nije vidljiva na političkom horizontu Srbije.

Danas još uvek za to nema uslova, jer to ne dozvoljavaju politički mediokriteti, koji, vođeni ličnim interesom, već duže vreme vode i uništavaju Srbiju. Danas je politička situacija u Srbiji takva da je dovoljna samo jedna razdvajajuća linija da ocrta čitav politički reljef Srbije: s jedne strane linije su sve marionetske partije bivšeg i sadašnjeg DOS-a (sve koje su učestvovale u vlasti posle 2000. godine), a s druge strane stranke koje neće da pristanu na tu vrstu poniženja, ili se nadam da neće. Ovih drugih je malo, dok onih prvih ima mnogo i, što je najgore, sve ih je više.

Doduše, napustila ih je DSS zbog razlike u odnosu prema južnoj srpskoj pokrajini (Kosmetu), ali im se pridružila SPS čiji je osnivač i neosporan lider bio Slobodan Milošević. Naslednici njegove partije su izdali sve što se može izdati: izdali su svoju ideologiju, svoj program, svoje glasače, svog velikog predsednika i, na kraju, narod i državu, a sve zarad sopstvenog komfora i uskih ličnih interesa.

Po svoj prilici, istim putem se sprema da krene i otcepljeni deo radikala, tzv. naprednjaci, pa je politička i stvarna situacija u Srbiji danas više nego beznadežna. Srbija je doista na lošem putu, bez ikakvih izgleda da ponovo stane na svoje noge, sve dok je vode potpuni politički slepci i prave kukavice, koji znaju samo da ponizno ispunjavaju želje i naloge neprijatelja svog naroda.

Stvarna situacija je očajna, ali za prave vizionare to nije razlog za očajanje već da udvostruče napore: oni se moraju boriti da stvore nemoguće da bi sproveli u život optimalnu realnu mogućnost u datoj situaciji. Na loše putu kojim danas ide Srbija najpre se treba zaustaviti, jer za nešto više u ovom času nema dovoljno političkih snaga. Na sledećim i svakim budućim izborima narod treba da uskrati poverenje onima koji rade u interesu tuđina. A ako ne znamo ko je ko među nama, zbog velike smutnje koja se namerno stvara, znaju nepogrešivo ti tuđini koji nam vodu mute: oni koje oni podržavaju znajte da nam rade o glavi.

Neko drugo značenje ne mogu imati ni ta silna priznanja (nagrade) kojima neke nemačke organizacije obasipaju predsednika Srbije. Nagrada koju dodeljuje neprijatelj nema isto značenje kao nagrada koju dodeljuju prijatelji. Priznanja neprijatelja nam nisu potrebna. Potrebno se uspraviti i stati na svoje noge. Kao i u svim sličnim okolnostima, izlazak iz duboke krize zahteva intelektualnu snagu celog naroda. Da bi se zaustavila i preokrenula svoje prioritete, Srbiji je potrebna celokupna njena snaga i energija najboljeg dela njenog naroda.

„Kad uđemo u voz koji ide u
pogrešnom pravcu, sve stanice
su pogrešne”. Srbija danas ide
u pogrešnom pravcu, a oni koji
je vode ne znaju da se zaustave.

Za preokret u nekom racionalnijem i humanijem smeru potrebno je mobilisati i one snage koje su se, duboko razočarane, privremeno povukle sa političke scene. Bilo bi najbolje kad bi se najumniji i najodgovorniji neposredno uključili u politički život ove umnogome raspamećene zajednice, čija raspamećenost u velikoj meri proističe upravo iz upadljivog odsustva boljih i najboljih, uz poplavu i prevlast nesposobnih i najnesposobnijih. Treba dati šansu najsposobnijim i najobrazovanijim stvaraocima u svim oblastima privrednog i kulturnog razvoja. Upravljanje zemljom treba poveriti sposobnim i odgovornim ljudima, odanim svojoj zemlji i svom narodu.

Danas je teško reći kada će i da li će uopšte doći do ovog spasonosnog preokreta u političkom i stvarnom životu Srbije, ali ako ne dođe, onda niko ne može sa sigurnošću predvideti kakvu će sudbinu imati Srbija.

Post scriptum: To je, ovde samo ukratko naznačena, politička i stvarna slika današnje Srbije Za sve ovde navedene tvrdnje može se navesti hiljade nepobitnih činjenica i čvrstih argumenata. Njih potvrđuje sve što se događalo na ovim prostorima za poslednjih dvadeset godina. Osim toga, sve ovde izrečene tvrdnje u pogledu sumorne slike našeg današnjeg stanja možemo čuti iz usta predstavnika zvanične vlasti i pripadnika pojedinig partija na vlasti i u opoziciji u njihovim međusobnim optuživanjima za očigledan neuspeh i katastrofalne posledice desetogodišnje tranzicije sprovođene po nalogu i pod budnim okom njihovih savetnika sa Zapada.

U tim njihovim međusobnim optuživanjima ima dosta istina, bez obzira na to s koje strane se izgovaraju, ali niko od njih nema ili dovoljno hrabrosti ili pameti, ili ni jednog ni drugog, da ukaže na prave uzroke ovog užasnog propadanja Srbije. A istina nije nevidljiva. Nju dobro izražava jedna narodna poslovica koja glasi: „Kad uđemo u voz koji ide u pogrešnom pravcu, sve stanice su pogrešne”. Srbija danas ide u pogrešnom pravcu, a oni koji je vode ne znaju da se zaustave.

(Esej je napisan 2012. godine).

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar