KOSMIČKO TKANJE

VREME TEČE UNAZAD?

1.042 pregleda

Nil Turok iz Instituta za teorijsku fiziku u Kanadi pretpostavlja da su se tokom Velikog praska stvorila dva paralelna svemira, s tim da je većina materije završila u našem, a većina antimaterije u drugom, paralelnom svemiru.

Naučnici su u ledenim oblastima Antartika u nekoliko navrata uspeli da registruju izuzetno čudne čestice čija priroda im je za sada potpuno nepoznata, a koje bi mogle potpuno da uzdrmaju sve postojeće zakone fizike.Najpre su Nasini stručnjaci još 2006. godine, a zatim i 2014. na Antartiku pomoću balona sa detektorom čestica (Antarctic Impulsive Transient Antenna, ANITA) uočili neobične signale. Vremenom su shvatili da se radi o visokoenergetskim česticama koje su se kretale pod uglom koji pokazuje da su nesmetano jurile kroz našu planetu.

Poslednja analiza tih čudnovatih čestica isključila je sva moguća objašnjenja njihove pojave Standardnim modelom, to jest teorijom u fizici elementarnih čestica koja uspešno opisuje tri od četiri fundamentalne interakcije između elementarnih čestica od kojih se sastoji sva poznata materija – elektromagnetizam, jaka i slaba nuklearna interakcija.Prema dosadašnjim saznanjima, novootkrivene čestice mogu se objasniti jedino izvan principa Standardnog modela, što znači da je za njihovo razumevanje potrebna neka sasvim nova fizika.Da li se radi o neutrinima?

U tom drugom svemiru sve bi trebalo da se odvija u suprotnom smeru, a zvezde ili planete bile bi sačinjene od antimaterije, a ne od materije. Što je još zanimljivije, ovaj bi se svemir vremenom vratio unazad ka Velikom prasku, a ne bi se širio od njega kao naš svemir.

Naučnici su najpre razmatrali ideju da se radi o neutrinima, vrlo neobičnim česticama bez električnog naboja što minimalno utiču na materiju, odnosno za koje se zna da bez problema prolaze kroz druge tvari. Međutim, nove čestice su otkrivene na vrlo visokim frekvencijama, te da se radi o neutrinima oni bi pri takvim frekvencijama, ipak, reagovali sa česticama unutar Zemlje, a ne bi tako s lakoćom klizili kroz hiljade kilometara tla. Pojedinci smatraju da se možda radi o visokoenergetskim neutrinima koji su došli iz svemira, verovatno iz neke daleke galaksije koja ih je pogurala i ubrzala na putu ka nama.


IceCube (NSF)

Zato je grupa naučnika odlučila da proveri ovu hipotezu, a posla su se prihvatili fizičar Aleks Picuto sa Univerziteta u Viskonsinu i njegov kolega koji koji radi u opservatoriji IceCube Neutrino, posebnom projektu na Antarktiku unutar koga se mogu otkriti široki spektri neutrina, uključujući i one nižih energija.Takvi niskoenergetski neutrini bi trebalo da su iz istog izvora stigli na Zemlju i u isto vreme kao i visokoenergetski koje je registrovala ANITA, ukoliko je početna hipoteza tačna.


Istraživački tim je u januaru završio višegodišnje analize svih prikupljenih podataka tražeći dokaze o postojanju takvih signala, no nisu uspeli da otkriju nikakve tragove.
„Šta god da je uzrok tim česticama, bilo da je reč o novoj fizici ili nekom procesu koji nam je za sada nepoznat, ovo je izuzetno zanimljivo razdoblje, kaže fizičar Stefan Soldner-Rembold sa Univerziteta u Mančesteru.

Dokaz supersimetrije

U naučnoj zajednici pojavile su se nove pretpostavke o tome šta bi moge biti ove zagonetne čestice, ako zaista dovode u pitanje standardni model.Astrofizičar Derek Foks sa Državnog univerziteta u Pensilvaniji smatra da se možda radi o „stau neutrinima, odnosno težem obliku „tau neutrina. Takav scenario bi odgovarao teoriji supersimetrije – teoriji da sve elementarne čestice imaju svoje mnogo masivnije supersimetrične partnere.

Osnovna pretpostavka teorije struna jeste da elektroni i kvarkovi u atomu nisu bezdimenzione čestice.

Problem je u tome što drugi eksperimenti osmišljeni za otkrivanje supersimetričnih čestica, poput Velikog hadronskog sudarača čestica u Cernu nisu uspeli da uoče takve čestice.

Za naučnu disciplinu koja se bavi proučavanjem razdoblja neposredno posle Velikog praska, veoma je važan pojam simetrije, ideja da fizički zakoni opstaju uprkos nekoj transformaciji u fizičkom sistemu. Takve se transformacije nazivaju simetričnim i, na primer, rezultati eksperimenata ne bi smeli da zavise od pozicije laboratorije ili o trenutku u vremenu u kome se izvode.

Ove simetrije se označavaju znacima – S je oznaka za promenu koja menja česticu antičesticom, a da pri tom ne utiče na njeno ponašanje. P označava simetriju transformacije pariteta, pri čemu se fizika u jednom scenariju ne razlikuje od one u odrazu, odnosno u prostornom odrazu. T predstavlja simetriju preokreta vremena, što znači da postupak izveden unazad u vremenu ne krši nikakve fizičke zakone.


Nil Turok (Youtube)

Poznato je samo nekoliko procesa u koje su uključene standardne čestice koje krše S, R ili T simetriju. No u svim slučajevima kao kompenzacija krše se i ostale dve simetrije, tako da u celini gledajući, nikada se ne narušava SRT simetrija, piše New Scientist.Nil Turok iz Instituta za teorijsku fiziku u Kanadi i njegovi saradnici Latam Bojl i Kiran Fin pokušali su još 2018. godine da otkriju kako bi izgledala SRT simetrija u prvim trenucima našeg svemira. Po njihovom proračunu u Velikom praskuje postojao strogo ograničen broj i vrsta čestica. Među njima se našla hipotetska čestica desnog neutrina koja je bila kandidat za tamnu materiju.

Kandidata za tamnu materiju ima dosta, međutim, ovaj desni neutrino imao je masu od 500 miliona milijardi elektronvolta, odnosno ono što Turok u to vreme nije znao, istu masu kao čestice koje je zabeležio balon ANITA.

Paralelni svemir

Ako je ova pretpostavka istinita i ako se u prvim trenucima stvaranja svemira održala SRT simetrija, onda je naš svemir sadržavao jednake količine materije i antimaterije. Ove dve tvari se međusobno ne podnose i kada bi se sudarile, odmah bi se uništile ostavljajući za sobom samo energiju.S obzirom na to da u današnjem svemiru ima mnogo više materije nego antimaterije, mnogi kosmolozi smatraju da simetrija SRT nije u potpunosti postojala na početku stvaranja svemira.

Zato su se Turok i njegove kolege ponovo zapitali – kako to da uopšte postoji naš svemir? A odgovor izgleda opet leži u pomenutoj simetriji. Tako Turok pretpostavlja da su se tokom Velikog praska stvorila dva paralelna svemira, s tim da je većina materije završila u našem svemiru, a većina antimaterije u drugom, paralelnom svemiru.U tom drugom svemiru sve bi trebalo da se odvija u suprotnom smeru, a zvezde ili planete bile bi sačinjene od antimaterije, a ne od materije. Što je još zanimljivije, ovaj bi se svemir vremenom vratio unazad ka Velikom prasku, a ne bi se širio posle njega kao naš svemir.

Ideja o ovakvom paralelnom svemiru radakalan je pomak od važeće kosmologije, ali Turk veruje da će on i kolege uspeti da razreše sve poteškoće bez uvođenja još jedne nove čestice.Ako je ANITA zaista uhvatila desni neutrino koji pretpostavlja teorija antisvemira, onda bi morale da ga otkriju i druge neutrinske opservatorije.S druge strane, teorijski fizičar Luj Ančordagi sa Univerziteta u Njujorku smatra da se visokoenergetski „tau neutrino može zameniti s „muon neutrinima niže energije, koji je uočen u IceCube opservatoriji, što bi značilo da su na oba mesta otkriveni dokazi o postojanju paralelnog svemira.

(Izvor RTS)

O autoru

administrator

1 komentar

  • Da li neko stvarno veruje u takav scenario gde se takozvani anti univerzum od trenutka takozvanog“velikog praska“kreće ka velikom prasku?!!Odnosno da je početno stanje takvog univerzuma u stvari predpostavljeni kraj našeg univerzuma i da se procesi irevirzibilni!Pa takva predpostavka je van svake pameti i to samo govori o tome koliko današnja nauka ne poznaje suštinu prostora i vremena.To ne bi trebalo da nas čudi jer se prostor i vreme posmatraju u kontekstu vakuuma odnosno praznine izjednačavajući ga za ništavilom?!!!Meni ne bi bilo strano da su predpostavili da postoji antiprostor koji je pandam antimateriji ali da vreme teče unazad zadovoljavajući supersimetriju ili efekat ogledala onda ulazimo u polje bajki i izlazimo iz polja nauke.U današnjoj kosmologiji postoji veliko ne razumevanje suštine,a osnova tog nerazumevanja leži u tome da apsolutno ništavilo ne može da postoji i da se iz takvog stanja ne može izroditi nešto-univerzum.Pa šta onda može da postoji?Može da postoji večita tendencija.Kada bi bilo koga od nas pitali da zamisli ništavilo prvo što bi im palo napamet je crnilo ali prostorno.To ipak I dalje predstavlja nešto a to je dimenzija prostora.To znači da svesno niko ne može koncipirati ništavilo a gubitkom svesnosti nastaje ništavilo koje opet ne možemo koncipirati jer nema svesti.U matematičkom smislu najbliže što čpvek može zamisliti ništavilo je tačka koja je beskrajno mala.Same reči” beskrajno mala “ukazuje na beskonačnu tendenciju ili kretanje I ako se koncetrišemo na samu tačku ona teži apsolutnoj nuli ali nikad je nedostižući.U isto vreme I ako beskrajno mala ona predstavlja nešto a to je čitav univerzum I ne postoji ništa izvan nje jer ne postoji izvan nje I ona je sve I sva.To stanje bi se moglo zvati večno stanje egzistencije koja je opet rezultat težnje ka ništavilu.U ovom smislu I matematičkom smislu imamo zadovoljena dva koncepta a to je dualnost gde istovremeno su definisano ništavilo I svepriutan univerzum.U matematičkom smislu mi imamo tačku koja predstavlja jednodimenzioni objekat ali njena tendencija ka nuli istu tu tačku postavlja u kontekstu trodimenzionalnog prostora jer se u svakom trenutku tačka diferencira .Pa imamo univerzum koji je rezultat jednodimenzionalnog propadanja ka ništavilu koja se dalje diferencira na sferu ili trodimenzionalni prostor.Bolje reći imamo singularnost koja traje ,a sam univerzum ima neodređenu dimenziju.Što se tiče samog vremena mi imamo koncept koji je izvan drugog termodinamičkog zakona I entropije a to je menjanje veličine same dimenzije prostora odnosno širenje univerzuma.Mi tu promenu osećamo I koncipiramo kao vreme.Čak I kada bi se univerzum skupljao sama promena bi uvek bila koncipirana kao jednosmerna strela vremena a ne irevirzibilna.Što se tiče drugog termodinamičkog zakona ona se odnosi na samu materiju u prostoru ali ne I na sam prostor.Stoga ne možemo uzeti drugi zakon termodinamike I vraćati film unazat tako da se sve svede na jednu beskrajno gustu I toplu tačku a istovremeno prostor I vreme svesti na ništa jer onda govorimo o apsolutnom stanju koja se ne može nikako izbaciti iz ravnoteže Ili samostalno započeti nešto što se naziva velikim praskom.Bez prostora I vremena nema energije I takav vid singularnosti ne postoji ali ga svako može zamisliti I to ne znači da je tačan koncept.Mi imamo širenje univerzuma u svakoj tački prostora odnosno da se materija u svim pravcima odvaja jedna od druge I gde god da se nađemo imaćemo osećaj širenja univerzuma u svim pravcima kao da smo mi upravo centar odakle to širenje potiče.To govori o tome da se prostor širi a ne da se materija širi u prostoru I ovde je bitna razlika ali isto tako navodi na zaključak da je materija ta koja izaziva to “uvećanje”prostora.Takođe mnogi zakoni poput zakona o održanju energije možemo posmatrati kao tačne samo u kontekstu usko materijalne sredine jer vi imate mnogo stvari gde možete izgubiti ili dobiti energiju I to je danas registrovano ali se ne razume.Na primer kada foton svetlosti koji je odaslat od neke druge zvezde koju posmatramao I koja se udaljava od nas mi kažemo da je foton izgubio na energiji jer mu je opala talasna dužina zbog Doplerovog efekta.Međutim kako se zvezeda udaljavaju zbog uvećanja prostora između njih onda gubitak te energije fotona ne nastaje zbog Doplerovog efekta nego zbog samog uvećanja prostora a ne kretanjem zvezda u suprotnim smerovima.Gde je otišla ta energija to je pitanje koje ruši supersimetriju.Takođe imamo I drugi slučaj gde se može iskoristiti teorija relativnosti gde se energija može dobiti više od uložene a koncept se zasniva na promeni mase usled promene brzine.Ako neko telo uzdižemo iznad supermasivnog objekta nekom relativnom malomi konstantnom brzinom mi možemo tu uloženu energiju izraziti preko potencijalne energije.Ako sada to telo pustimo da slobodno pada ka tom supermasivnom objektu onda će ona svojim padom uvećavati brzinu a samim tim I masu pa je izlazna energija veća od uložene.I ovde se krši super simetrija.Ima puno stvari koje se danas pogrešno koncipiraju poput tamne energije ili tamne materije a sve to se može objasniti teorijom relativnosti,itd,itd.Mogao bih da navodim mnoge stvari danima ali se ne slažem da svako ko je protiv teorije velikog praska komunista.Samu teoriju velikog praska je promovisao katolički sveštenik fizičar I ima sve crte geneze ali to ne znači da sam ja ateista ili da je on u pravu.Ono što hoću da istaknem kao problem današnje nauke jeste nekoizistentnost odnosno NPR ako se tvrdi da u prostoru nastaje par čestica antičestica I to predstavlja zakon a onda na najvećoj I najznačajnijoj teoriji kažemo pui pike ne važi e onda stvarno nešto nije uredu sa naukom .Evo I drugog primera ako otkrijemo zvezdu na rastojanju od 13,2 milijarde svetlosnih godina od nas onda kažemo da se ona formirala u ranom univerzumu neposredno posle velikog praska?!!Prvo ista ta teorija poziva se na inflaciju odnosno da se prostor širi a to znači da udaljenost te zvezde od 13,2 milijardi svetlosnih godina ne znači I apsolutno da se radi o vremenu od 13,2 milijardi godina jer je ta zvezda bila daleko bliže nama pre recimo 10 milijardi godina a to se lako može izračunati preko Hablove konstante,itd,itd.Mnogo protivrečnosti a previše dogme to je današnje stanje nauke.Čak i tzv“pozadinsko mikrotalasno zračenje“može imati drugačiji karakter pa čak i protivrečiti velikom prasku ali neću više da gnjavim.

Ostavite komentar