SKLAPANJE PAMĆENJA

ŽENSKI GLADIJATORI

241 pregleda
Ilustracija

Za sada ne postoji zvaničan dokaz u vidu groba i ljudskih skeletnih ostataka što mogu da potvrde sahranu žene koja se borila u areni.

Postoji nekoliko istorijskih zapisa, ali i arheoloških artefakata koji potvrđuju da su se žene borile kao gladijatori. Arheološki artefakti, s druge strane, do sada su bili ograničeni na dva poznata primera. Prvi je reljef iz Halikarnasa, a drugi bronzana statua iz Hamburga. Od nedavno se i jedna uljana rimska lampa, sa prikazom gladijatorki, smatra čvrstim arheološkim dokazom.

Pre više od 20 godina engleski arheolozi su pronašli grob za koji su smatrali da pripada ženskom gladijatoru, a pre više od 10 godina i drugi. Mediji su odmah izvestili da se radi o rimskim gladijatorkama (Gladiatrix). Iako su neki stručnjaci bili uvereni da se skeletni ostaci mogu pripisati ženskim gladijatorima, drugi su to opovrgnuli. Za sada ne postoji zvaničan dokaz u vidu groba i ljudskih skeletnih ostataka što mogu da potvrde sahranu žene koja se borila u areni kao gladijator.

S obzirom da Rimljani nisu imali ni reč za ženu koja se borila kao gladijator, jasan je dokaz da se to nije dešavalo često.U poređenju sa izvorima o muškim gladijatorima, pisani dokazi o borkinjama su zaista šturi. Međutim, ovo ograničenje nikako ne treba tretirati kao dokaz da su žene gladijatori bile manje fascinantne za antičke pisce. Bilo je sasvim suprotno. Činjenica da se uopšte pominju ukazuje na jedinstvenu prirodu njihovih uloga u areni. Za razliku od izvora o muškim gladijatorima, fokusirajući se prvenstveno na veličanstvenost igara, uključujući broj borbenih gladijatora i zveri, antički autori koji su pisali o ženskim gladijatorima posebnu pažnju su obraćali na pojedinačne priče o ženama gladijatorima ili na grupe žena koje su uključene”, piše u naučnom radu Ana Beata Mjačevska.

Većina gladijatora u starom rimskom svetu bili su robovi, ali neki su bili dobrovoljci. Razlozi zbog kojih su rimski građani dobrovoljno položili zakletvu da postanu gladijatori bili su oslobađanje od duga, da postanu poznati i kako bi sebi obezbedili egzistenciju.Kod žena je, možda, bila slična situacija. Ali treba istaći da su Rimljani pravili razliku između femina – žene koja je pripadala visokoj klasi, i mulier– žene niže klase, piše Alfonso Manas.

Za Rimljane su feminae su bile dame dostojne poštovanje, sve ćerke i žene građana. Ostale žene bile su muliere. To su mogli biti kradljivice, prostitutke ili borci u areni. Šta god muloer uradila, to ne bi izazvalo skandal; s druge strane ako bi se neka femina tako ponašala, društvo bi preduzelo mere da se to ne ponovi.

Žena gladijator je morala kao i muškarac da prođe obuku i da se bori oružjem protiv druge. Ali se nikada nije sama borila protiv muškarca u borbi jedan na jedan.Zanimljivo je da žene koje su se pojavile u areni nisu bile sve robinje ili niskog društvenog statusa kojima je jednostavno potreban novac. Tacit izveštava da su žene značajnog društvenog položaja učestvovale u gladijatorskim događajima, očigledno zbog uzbuđenja i ozloglašenosti, a ne zbog novca, pošto su već bile pripadnice imućne klase”, piše Stiven Ros Muraji.

Na mermernoj ploči iz 1. ili 2. veka, iz Halikarnasa nalazi se reljef s prikazom ženskih gladijatora Amazonke i Ahileje (naslovna) u borbi. Iznad njihovih glava nalazi se natpis koji nam govori kakav je bio ishod borbe. Vidi se da su gladijatorke koristile isti oklop i odeću kao muški gladijatori. Mermerni reljef izložen u Britanskom muzeju je najubedljiviji dokaz o postojanju ženskih gladijatora.

Bronzana statua iz muzeja u Hamburgu iz 1. veka predstavlja ženu gladijatora. Ona u ruci drži strigl, ali verovatnije thraex – gladijatorski tip zakrivljenog bodeža. Postoji niz karakteristika koje jasno ukazuju da predstavlja gladijatora umesto sportiste, piše u naučnom radu A. Manas, a to su: položaj tela, odeća i traka na kolenima.

Bronzana statua ženskog gladijatora

u Hambrugu (Wikimedia Commons)

Rimska lampa iz 2. veka je verovatno proizvedena u Knidu u Aziji, sada se nalazi u Nikolsonovom muzeju u Sidneju. Figura sa leve strane ima šlem sa perjem i drži četvrtasti, verovatno kružni, štit u levoj ruci i gladijus u desnoj ruci. Gladijatorka koja kleči na zemlji nosi šlem s perjem i u desnoj ruci drži zakrivljeni bodež sica, a u levoj pravougaoni štit.

Uljana rimska lampa sa prikazom borbe dve gladijatorke (Wikimedia Commons)

Obe figure imaju grudi što ukazuje na to da je svrha slike bila predstavljanje ženskih gladijatora. Moguće da su nosile štitnike za grudi, ali nije isključeno da su se golih obnaženih grudi podjednako borili i muškarci i žene.Da li su se stvarno borile ili je to bila igra?

Koliko su se stvarno borile žene u areni kao gladijatori, teško je utvrditi jer ne postoje fizički dokazi poput skeletnih ostataka. Možda je zato arheolozima i fizičkim antropolozima teško da pronađu ženu koja je bila gladijator. S druge strane moguće je da su žene visokog statusa bile pošteđene prave borbe u odnosu na one koje su bile nižeg statusa.

„Nije u redu reći da u njihovim borbama nije bilo elementa opasnosti, ali po mom mišljenju nastup u areni trebalo je da funkcioniše više kao zabava, a manje kao prava borba. Učestvovale su u manjim lažnim borbama, čak i lažnim bitkama gde su uspešno imitirale gladijatore, ali je glavna svrha ovih borbi bila da izazovu uzbuđenje. Sumnjam da su takmičenja trebalo da budu potpuno nasilna ili da imaju smrtonosni završetak. Stoga se čini upitnim da li ih, u stvari, možemo nazvati visokorangiranim gladijatorkama”, istakla je Ana Beata Mjačevska.

Međutim, Stiven Ros Muraji veruje da nije baš tako: „Zapis je jasan: žene su učestvovale u rimskim igrama i verovatno su živele i umrle kao borci. Svet drevne rimske arene nije bio isključivo u domenu muškaraca; žene su takođe preuzele ulogu ratnika i bile su deo one najneobičnije drevne rimske tradicije – gladijatorske tradicije”.

(Ilustracija Prikaz borbe ženskih gladijatora, 1-2. vek, Halikarnas (Wikimedia Commons)

(Sve o arheologiji)

O autoru

administrator

Ostavite komentar