PO GLAVI ČITAOCA

ZNAMENITI VRANJANCI

761 pregleda
Sadašnje zdanje

Knjigom „Znamenite ličnosti vraljske Gimnazije obuhvaćeni su profesori, naučnici, književnici, narodni heroji, lekari, glumci i drugi javni radnici i intelektualci, ne samo rođeni Vranjanci već i oni koji su se u Vranje doselili iz drugih krajeva, proslavivši školu i Vranje.


Dr Aleksandra D. Matić

Povodom jubilarne, 140. godine postojanja gimnazije u Vranju knjigu Znamenite ličnosti vranjske Gimnazije sastavila je grupa autora: Tomislav Simonović, Nela Dimitrijević Marina Janjić, Mile Đorđević, Suzana Mišić Stanković i Nenad Stojiljković, u izdanju Gimnazije „Bora Stanković”. Rad na knjizi započet je, prema svedočenju autora najvećeg broja priloga Tomislava Simonovića, 2016. godine, sa obeležavanjem 135. godišnjice škole, a završen u još jednoj godini jubileja – 2021. godine.

Pred čitaocem se otvara izuzetno bogat biografski leksikon vranjske Gimnazije, odnosno azbučnim redom predstavljene znamenite ličnosti koje su se tokom svog profesionalnog razvoja upisale u istorijat škole. U ovoj bogatoj i značajnoj riznici istorija vranjske Gimnazije, u periodu od 1881. do 2020. godine, ispisana je kroz biografije učenika koji su pohađali školu i profesora i direktora koji su u njoj radili. Knjigom su obuhvaćeni profesori, naučnici, književnici, narodni heroji, lekari, glumci i drugi javni radnici i intelektualci, ne samo rođeni Vranjanci već i oni koji su se u Vranje doselili iz drugih krajeva, proslavivši školu i Vranje.

Da je posredi zahtevan poduhvat govori činjenica da je popisano oko 170 znamenitih ličnosti, ali da je, prema rečima autora, težina zadatka bila utoliko veća što nisu svi znameniti pojedinci mogli biti obuhvaćeni jednom publikacijom, te da je bilo nužno sačiniti izvesnu selekciju predloga koji su Redakcijskom odboru pristizali nakon objavljenog javnog poziva. Kriterijum kojim je knjiga sastavljena, rečima direktorke Gimnazije Suzane Mišić Stanković, bio je pre svega da odabrane ličnosti reprezentuju nacionalnu kulturu, da se prezentuju ljudi koji su se upisali u nacionalnu istoriju kao najumniji pojedinci, ali koji su istovremeno promoteri univerzalnih vrednosti i koji su time dali doprinos ukupnoj svetskoj baštini. Kako u uvodnoj reči ističe direktorka, namera priređivača bila je da, u vremenu kada je sistem vrednosti narušen, predstave mladima uzorite ličnosti i ponude im putokaze u vertikali duhovnosti i nauke.

Pored uvodne reči direktorke i reči autora Tomislava Simonovića, knjiga je obogaćena i poglavljem o istorijatu škole. Istoričari Jasminka Janjić i Nenad Stojiljković osvetljavaju širu istorijsku perspektivu grada Vranja, njegovu prošlost i uzrastanje od granične postaje Vizantijskog carstva do modernog grada u sastavu srpske države, te kako je taj razvoj doveo do osnivanja ove škole. Poznavanje istorijskog konteksta značajno je za osnivanje jer se odmah po oslobođenju, 1878. godine, javila potreba za organizovanje školstva u oslobođenim krajevima.


(Wikipedia)

Usled nedostajuće obrazovne infrastrukture, škola počinje sa radom tek 1881. godine, pod nazivom Vranjska niža gimnazija, a u poslednjoj deceniji 19. veka počinje upisivati i više razrede, te vremenom prerasta u višu gimnaziju. Veliki izazovi s kojima se školstvo u ovim krajevima sretalo zadesili su i vranjsku školu, pa tako autori ističu ratne periode tokom kojih škola nije radili i tokom kojih je menjala namenu, odnosno bivala opredeljena za smeštaj vojske; te pretnje od narastajućeg bugarskog nacionalizma koji je kulminirao tokom Prvog svetskog rata, kada je zaposednuta i zgrada i zabranjen srpski jezik, a srpske knjige uništene; a potom u Drugom svetskom ratu ponovo potpala pod istu politiku bugarizacije i bila uništena u njoj mnoga srpska obeležja.

Poglavljem o vranjskoj Gimnazije predočavaju se i problemi nacionalnog identiteta i sve teškoće sa kojima se pogranični krajevi suočavaju. No, slavna vremena i događaji tokom istorije jednako su zastupljeni i obuhvaćeni ovim kratkim istorijatom. Izdvaja se pokretanje Literarnog društva Zaštita, za vreme direktorovanja Ljubomira Davidovića, čiji je cilj usavršavanje literarnih veština učenika, formiranje fonda za pomaganje siromašnim učenicima, organizovanje školskog hora, brojnih školskih priredbi, ali i gradskih i državnih svečanosti. Posebno se ističe angažovanje Radoja Domanovića na organizovanju pozorišnog života u Vranju, pošto se u Pozorištu „Bora Stanković” u Vranju i danas obeležava 31. januar, datum kada je Domanović sa učenicima postavio na scenu Njegošev Gorski vijenac 1896. godine.

Azbučnim redom poređana imena otkrivaju mnoge znamenite ličnosti srpske političke i kulturne prošlosti (Ljubomira Davidovića, Živojina Dačića, Jašu Prodanovića…), ali i naše savremenike koji su već za života zavredeli da se nađu u ovoj publikaciji, poput Ljubomira Bandovića, Juga Radivojevića, Vesne Lopičić, Sanje Zlatanović i sl. Mnogi znameniti ljudi se ovom publikacijom rehabilituju, njome se iskupljuje decenijski zaborav ili čak prikrivanje zasluga najčešće iz ideoloških razloga, kao što je slučaj sa Borivojem Agatonovićem, narodnim herojem i revolucionarom, ili Verom Cenić, Golootočankom, prvim ženskim doktorom nauka u Vranju.

Gotovo najviše pažnje, s razlogom, posvećeno je Ljubomiru Davidoviću, koji je vrlo mlad postavljen za direktora Gimnazije u Vranju, podigavši svojim zalaganjem ugled škole, ali i doteravši njen spoljašnji izgled uređivanjem školskog dvorišta i botaničke bašte. Međutim, kako se o životu i političkom radu Ljubomira Davidovića dosta zna, to knjiga donosi više zanimljivosti i anegdotskih pričanja o Davidoviću koja su malo poznata, poput priča o njegovom odnosu prema Vranju i njegovim žiteljima. Pod Davidovićevim kulturnim i političkim uticajem bili su i Radoje Domanović i Svetislav Simić, takođe profesori vranjske Gimnazije i velikani srpske književne scene. Među velikanima političkog, prosvetnog i književnog života koji su obeležili istoriju ove škole nalazi se i Jaša Prodanović, koji je radio kao profesor srpskog jezika i istorije dok ju je pohađao Borisav Stanković. U oblasti društveno-humanističkih nauka ističu se još imena braće Đorđević – Tihomira, najpoznatijeg srpskog etnologa, i Vladimira, muzikologa, koji su bili gimnazijski profesori, te Momčila Zlatanovića, profesora narodne književnosti koji je dao veliki doprinos i dijalektologiji, odnosno izučavanju govora juga Srbije. Posebno imponuju internacionalne karijere gimnazijalaca i njihovih profesora, pri čemu se ističu lekari poput Vukašina Antića, Danila Katića, Dragana Mikića, Dragana Pavlovića.

Otuda što su priloge pisali različiti autori, knjiga ima izvesne metodološke nedoslednosti i stilske neujednačenosti, koje se ipak mogu uzeti i za bogatstvo ove publikacije i iskoračenje iz jednolikosti biografskog diskursa. Naime, uz određene ličnosti izlazi se iz opsega biografskog te se tako uz priloge o Iliji Vukićeviću i Borisavu Stankoviću, po kojem škola danas i nosi ime, zalazi i u poetičke odlike stvaralaštva ovih književnika. Na suptilan način autori povremeno komentarišu delovanja pojedinih ličnosti, te se za Hadži Todora Dimitrijevića kaže da je i pod starost „ispravljao krive Drine ovoga sveta”, te da je „vrlo složena ličnost, neujednačene prirode, kakvih nema mnogo kod nas”.

Popisana literatura na kraju knjige svedoči o korišćenju kako objavljenih istorijskih izvora, tako i istraživanju ličnih prepiski, arhivske građe i privatnih zbirki znamenitih ličnosti vranjske Gimnazije, ali se pojedini prilozi ipak oslanjaju i na usmene izvore, na pamćenje i kazivanje pojedinih Vranjanaca, pokazujući da i u 21. veku ne izostaje sprega pisanih izvora i usmenih predanja čak ni u dokumentarnim prilozima.

Knjiga Znamenite ličnosti vranjske Gimnazije svojevrsna je istorija grada, jer je pokazala i koliko je znamenitih pojedinaca Vranje iznedrilo, ali i cele porodice intelektualaca poput porodice Stajić, Simonović, Stamenković itd. Zapažamo otuda da Vranje u celini zavređuje sličnu publikaciju, koja bi obogatila naša znanja o često zanemarivanim južnim krajevima Srbije i njenim slavnim meštanima, koji su doprinosili veličanju ugleda Srbije u svetu, kao i jačanju nacionalnog identiteta. Zasigurno je štivo pre svega namenjeno upravo vranjanskoj publici, ali upravo zbog šireg društveno-istorijskog značaja popisanih ličnosti, nesumnjivo zaokuplja pažnju svakog čitaoca koji želi proširiti svoje opšte obrazovanje i informisanost.

Recenzija istoričarke Nade Petrović na kraju knjige upućuje na značaj objavljivanja ovakvog štiva, na društvenu i istorijsku vrednost, ali i kulturnu misiju. Dodali bismo da ovo kapitalno delo velike informativne vrednosti ima i svoju humanističku misiju, jer postavlja Gimnaziju u Vranju u red onih obrazovnih institucija koje više od veka dosledno slede i provode najviše vaspitne i obrazovne vrednosti i održavaju kvalitet obrazovnih procesa, o čemu svedoči upravo veliki broj znamenitih ličnosti koje je do sada iznedrila. Otuda ovaj poduhvat može biti podsticajan za druge obrazovne institucije u Srbiji koje baštine jednako bogatu i dugu tradiciju školovanja velikih ličnosti srpske kulture.

O autoru

administrator

1 komentar

Ostavite komentar