Jedan britanski lekar je izazov opisao vojnim rečnikom: „Mogli bismo ostati bez delotvorne municije. Tada će bakterije i gljivice zavladati”. Više od 70 godina kasnije, ta se zabrinutost pokazala proročanskom.
Antibiotici su jedno od najvećih dostignuća medicine koje je pomoglo da se oblikuje savremeni svet. Ipak, njihova prekomerna i često neopravdana upotreba dovela nas je do ruba krize, zbog čega se postavlja ključno pitanje: Kako ih možemo koristiti na održiv način?
Baš kao i fosilna goriva, ovaj dragoceni resurs postaje opasno iscrpljen, piše The Guardian. Još davne 1954, samo nekoliko godina nakon što su antibiotici ušli u široku primenu, lekari su bili svesni problema otpornosti. Prirodna selekcija značila je da korišćenje ovih čudesnih lekova favorizuje mikrobe koji mogu preživeti napad. Jedan britanski lekar tada je izazov opisao vojnim rečnikom: „Mogli bismo ostati bez delotvorne municije. Tada će bakterije i gljivice zavladati”. Više od 70 godina kasnije, ta se zabrinutost pokazala proročanskom.
Ujedinjene nacije danas otpornost na antibiotike nazivaju jednom od najhitnijih globalnih pretnji zdravlju. Procenjuje se da zbog toga već sada umire više od milion ljudi godišnje, a predviđa se da će taj broj rasti dok se novi antibiotici ne otkriju dovoljno brzo. Važno je razumeti da su antibiotici bitno drugačiji od ostalih lekova. Većina lekova deluje na ljudsku biologiju, antibiotici ciljaju bakterije.
Budući da se bakterije šire među ljudima, problem otpornosti postaje društveni. To je kao da ste svaki put kad uzmete lek protiv glavobolje povećali šansu da neko drugi mora na operaciju bez anestezije. Moć antibiotika ne proizlazi isključivo iz ljudske genijalnosti; većina ih potiče od tvari koje su stvorile same bakterije i gljivice milionima godina evolucione borbe. Tu se nameće neizbežno poređenje s fosilnim gorivima – još jednim prirodnim resursom koji je stvorio moderni svet, ali se takođe opasno prekomerno koristi. Kao što je evolucija stvorila molekule koji su naučnici iskoristili da nas održe u životu, tako su geološke sile pretvorile drevne biljke u ugalj i naftu. Oba resursa nudila su iluziju jeftine i beskrajne moći nad prirodom, no to obećanje sada se bliži kraju.
Era antibiotika traje manje od stoleća. Iako je Alegzander Fleming njihovo delovanje primetio 1928, tek je krajem tridesetih godina prošlog veka izolovan penicilin. U početku je bio toliko redak da je vredeo više od zlata, ali masovna proizvodnja tokom Drugog svetskog rata učinila ga je jeftinijim od bočice u kojoj se nalazio. Ovo obilje nije samo suzbilo zarazne bolesti, već je omogućilo izgradnju celog sistema moderne medicine.
Hirurgija, transplantacije organa i hemoterapija za lečenje raka postali su mogući upravo zahvaljujući antibioticima koji su štitili pacijente od smrtonosnih infekcija. Njihov uticaj proširio se i na poljoprivredu, omogućivši masovni uzgoj životinja i ogroman porast potrošnje mesa od pedesetih naovamo.
Uprkos krizi otpornosti, antibiotici su i dalje jeftini. Poput fosilnih goriva, njihova cena ne uključuje negativne posledice upotrebe. Jedna od tih posledica je zagađenje. Istraživanja pokazuju da značajan deo antibiotika završava u rekama, gde podstiču razvoj otpornosti kod bakterija u okolini. Problem je i sama proizvodnja, posebno u zemljama poput Indije, gde otpadne vode fabrika sadrže ekstremno visoke koncentracije antibiotika. Kao i klimatska kriza, otpornost na antibiotike razotkrila je globalne nejednakosti.
Zemlje s visokim dohotkom, koje su u prošlosti imale najviše koristi od njihove dostupnosti, sada preduzimaju korake za smanjenje upotrebe, što im otežava zauzimanje moralnog stava prema drugim zemljama. Za razliku od fosilnih goriva, antibiotike nikada nećemo moći u potpunosti napustiti. Problem je što su mnoge farmaceutske kompanije odustale od potrage za novim jer se radi o proizvodu koji gubi na vrednosti svakom upotrebom. Teško je zamisliti savršeniju antikapitalističku robu od proizvoda čija se vrednost smanjuje svaki put kad ga upotrebite. To znači da su nam potrebni alternativni modeli. +Neki predlozi uključuju međunarodne institute finansirane od strane vlada koji bi razvijali javno dostupne antibiotike ili pretplatničke modele u kojima zdravstveni sistemi plaćaju fiksni iznos proizvođačima, nezavisno od količine prodatog leka.
Koačno, ne smemo zaboraviti da antibiotici nisu jedina opcija. Cancine, bolja sanitarne mere i osnovne higijenske radnje poput pranja ruku ključni su za prevenciju infekcija. Doba bezbrižne upotrebe antibiotika je završeno. Spoznaja o ograničenjima ovog čudesnog leka, baš kao i buđenje u stvarnosti klimatske krize, na kraju možda i nije loša stvar.
(Indeks)