Proces kontrakcije nije slučajan; on je direktna posledica unutrašnjeg hlađenja koje traje još od formiranja planete pre 4,5 milijardi godina. Najbliži Sunčev sused poseduje neproporcionalno veliko gvozdeno jezgro koje se, dok gubi toplotu, neminovno skuplja.
Merkur, najmanja i Suncu najbliža planeta, polako se pretvara iz glatkog zrna grožđa u smežurano suvo grožđe. Iako naučnici već dugo znaju da se ovaj svet smanjuje, najnoviji podaci sugerišu da se to dešava brzinom koja prevazilazi sva prethodna očekivanja. Novo istraživanje, koje su sproveli stručnjaci sa Instituta za istraživanje svemira Nemačkog vazduhoplovnog centra (DLR), otkriva da je stepen skupljanja Merkura za, čak, 30% veći nego što se verovalo. Iako je Merkur s prečnikom od oko 4.900 kilometara tek nešto veći od našeg Meseca, geološke promene koje trpi su monumentalne. Prema studiji objavljenoj u časopisu Geophysical Research Letters, pomenuta planeta je do sada izgubila neverovatnih 23 kilometra svojeg prečnika. Za nebesko telo ove veličine takav gubitak volumena predstavlja dramatičnu transformaciju koja duboko menja njegovu topografiju.
Proces kontrakcije nije slučajan; on je direktna posledica unutrašnjeg hlađenja koje traje još od formiranja planete pre 4,5 milijardi godina. Merkur poseduje neproporcionalno veliko gvozdeno jezgro koje se, dok gubi toplotu, neminovno skuplja. Kako se jezgro povlači, ono sa sobom povlači plašt i koru. Spoljašnji slojevi planete se zatežu se poput steznika (girdle). Rezultat toga su specifični geološki oblici poznati kao rasedi u vidu režnjeva (lobate scarps) – džinovske, izvijene bore na površini koje svedoče o snažnim tektonskim potresima usled skupljanja. Glavno pitanje istraživačkog tima, koji je predvodio Gaku Nišijama sa Univerziteta Hokaido, bilo je zašto na mapama ne vidimo onoliko bora koliko teorija predviđa. Otkriveno je da je Merkur majstor u skrivanju sopstvenih ožiljaka.
Metodologija i ključni zaključci istraživanja pokazuju sledeće:
Korelacija raseda i hrapavosti: Naučnici su uporedili mape geoloških raseda s najnovijim mapama hrapavosti površine. Otkrili su jasnu pravilnost – na najhrapavijim delovima površine vidljivih raseda ima znatno manje.
Kamuflaža udarnim kraterima: Zaključeno je da su nestale bore zapravo prekrivene debelim slojem krhotina i materijala izbačenog iz udarnih kratera (ejecta). Neprestano bombardovanje meteora stvara geološki šum koji maskira signale skupljanja, zbog čega su ranije procene bile drastično potcenjene.
Razumevanje evolucije Merkura građeno je decenijama kroz misije koje su pomerale granice mogućeg:
Mariner 10: Prva misija iz 1970-ih koja nam je poslala prve snimke izgužvane površine Merkura.
Messenger: Nasina misija iz druge decenije ovog veka obezbedila je podatke na kojima su se temeljile dosadašnje procene o kontrakciji.
BepiColombo: Zajednički poduhvat Evrope i Japana (ESA/JAXA) koji trenutno piše istoriju. Pre samo nedelju dana letelica je odbacila svoju platformu za krstarenje i sada samostalno napreduje ka cilju. Očekuje se da će u orbitu ući u novembru 2026. godine, a njen ključni laserski instrument (altimetar) pružiće konačnu potvrdu koliko se planeta zapravo osušila i zgrčila.
Ova saznanja nisu važna samo za Merkur; ona su ključ za dešifrovanje paleontološkog zapisa svih terestričkih planeta koje prolaze kroz slične procese hlađenja. Gaku Nišijama ne krije uzbuđenje zbog novih rezultata, naglašavajući da se ovim istraživanjem konačno „približavamo stvarnosti evolucije Merkura”. Sa dolaskom instrumenata misije BepiColombo dobiće se najpreciznija slika do sada kako vreme i termodinamika oblikuju svetove u unutrašnjem delu Sunčevog sistema.
(Astronomski magazin)
